Utjecaj i modeli Le Corbusier-a
Sl. 5 i 5a
Ivan Vitić, Stambeni kompleks Narodne banke, Zagreb, Laginjina – Vojnovićeva, realizacija, 1958. – 1962., tlocrt prizemlja i perspektivni prikaz
Vrijeme druge polovine dvadesetog stoljeća donosi preispitivanje političkih, ideoloških i socijalnih komponenti koje imaju sve veću ulogu u razumijevanju i stvaranju nove arhitekture koja se pokazala kao moćan pokretač promjena. Zanimanje za arhitekturu nastalu na našim prostorima nedvojbeno raste [1], a prezentiranjem projekata koji oslikavaju vrijeme u kojem su izvedene mnoge sjajne zgrade koje su obilježile razdoblje moguće je promatrati arhitekturu koja je oblikovala hrvatski prostor u širem kontekstu, koji nije ograničen samo na prostor naše zemlje, već Europe. Tu dolazimo do utjecaja, modela i traženja mogućih izvora znanja, što je povezano s otvorenošću prema svijetu i željom za napretkom. „Pet točaka moderne arhitekture“, naslijeđe je koje svjetska arhitektura baštini od Charles-Édouard Jeanneret-a – Le Corbusier-a (1887. – 1965.) koji je odredio praksu moderne i visoke moderne u vremenskom razdoblju od 1920-ih sve do 1950-ih godina. Propitivanjem i analizom projekata i izvedenih zgrada nadograđivao je osnovne modele koji su u realizaciji višestambene zgrade Unité d’habitation u Marseillesu, dobili svoje fizičko opredmećenje u velikom mjerilu, [2] a zgrada je postala referentna u daljnjem razvoju stambene arhitekture. Gdje smo tu mi? Kroz utjecaje i znanje koje su kroz rad u njegovom i drugim inozemnim projektnim uredima u Europi međuratnog razdoblja stjecali naši arhitekti možemo čitati refleksije europskih praksi u poslijeratnoj stambenoj arhitekturi. Novi, suvremeni način života doveo je do promjena u poimanju prostora i interakcije unutarnjeg i vanjskog, a time i do novih načina i pristupa projektiranju, pa se funkcionalnost i estetika izravno počela povezivati sa stambenim vrijednostima i kvalitetom življenja.
„Kod nas ime Corbusiera znači simbol – putokaz za nešto napredno – novo, što se rađa u svijetu. Duh nove arhitekture nije se širio samo preko njegovih knjiga i nas, njegovih suradnika, već i preko etera i postao oznaka epohe. Kada je riječ o Corbusieru kao o jednom među prvim građanima novog svijeta, kao o svjetskom duhu, onda se taj pojam i termin često krivo i dogmatski interpretira, a ne kompleksno, ograničivši se pretežno samo na tehnički fenomen Corbusierove arhitekture. Koliko je to jednostrano shvaćeno, to je Corbusier demantirao gotovo u svim svojim radovima na svim kontinentima. Jer upravo u domeni prilagođavanja ambijentu, tradiciji zemlje, čovjeku u Aziji, Africi, Americi i Europi treba tražiti njegove najveće vrline i sposobnosti, a koje su istodobno najhumanije a i naše. Nama predstoji isti taj napor da trasiramo svoj vlastiti i specifičan put pronikao iz autohtonih vrijednosti i da ne prisvojimo i mehanički imitiramo ideje svjetske arhitekture, već da se životno – kreativno nastojimo prilagoditi svjetskim stremljenjima, našem društvenom uređenju, našem mentalitetu, tradiciji, pejzažu, klimi i običajima našega čovjeka.“ [3]
Sl.1
Plakat putujuće izložbe “Le Corbusier” iz 1953. godine
Radovi hrvatskih arhitekata Drage Iblera, Drage Galića, Nevena Šegvića, Ivana Vitića, Zdravka Bregovca i drugih hrvatskih arhitekata, reflektiraju Le Corbusierova kanonska djela. Arhitekturom su atribuirani pozitivni aspekti i uspješna dostignuća koja su nastala u vremenu koje je bilježilo promišljanje i analizu postavljenih arhitektonskih modela i odrednica. Na ovome mjestu potrebno je naglasiti što je u stvari osnovna kvaliteta te i takve arhitekture koja je u jednom trenutku napravila znatan otklon u odnosu na arhitekturu koja je stvarana u zemljama istočnog bloka. „Hrvatska toga vremena nastoji nastaviti put zacrtan međuratnim razdobljem iako su takva usmjerenja u suprotnosti sa službeno proklamiranim stavovima. Godine 1948. profesor Mohorovičić publicira kritički osvrt na arhitekturu Sovjetskog Saveza u časopisu Republika br. 2/48 pod naslovom ‘Analiza razvoja arhitektonskog oblikovanja naroda SSSR-a’ gdje kaže: ‘Kad pristupamo analizi razvoja arhitektonskog oblikovanja jedne epohe, potrebno je dijalektički raščlaniti zakonitosti i pravilnosti odnosa svih uvjeta objektivne životne stvarnosti prema arhitektonskom oblikovanju. To znači, da valja za pojedinu epohu analizirati osnovne odnose proizvodnje, koji formiraju socijalnu strukturu ljudskog društva, te na temelju toga ustanoviti oblike stvarnog političkog uređenja toga društva, njegove unutarnje međusobne odnose, smjer razvoja njegova misaonog i naučnog kompleksa, te konačno na temelju svega toga fiksirati smjer i oblike njegova umjetničkog izražaja. Međutim, ma koliko se taj proces rasuđivanja čini u principu jednostavan, kod estetske analize nastupa još cijeli niz sekundarnih faktora, koje valja uočiti, a koji su neobično važni za pravilno tumačenje cijelog niza pojava u povijesnom razvoju na polju umjetničkog, a u ovom slučaju arhitektonskog oblikovanja. Ti sekundarni faktori najrazličitijeg značenja, oni se nižu počev od specifičnosti životnih uvjeta pojedinih geografskih regiona izraženih klimom, građom, životom, folklorom i mnogim drugim, pa preko snažnih utjecaja s drugih područja do neobično vitalnog faktora osjećajnog kompleksa izgrađenog u historijskom slijedu, koji bismo mogli u izvjesnom smislu nazvati tradicijom.’ Iako je u ovom stavu deminuirana uloga individualne svijesti, Mohorovičić ukazuje na činjenicu da arhitektonsko stvaralaštvo tadašnjeg SSSR-a ne slijedi putove svjetskog arhitektonskog razvojnog procesa.“ [4] Kroz kritiku arhitekture, neposredno nakon Drugog svjetskog rata, Mohorovičić dovodi „u pitanje tada proklamiranu i provođenu službenu politiku socijalističkog realizma…“ [4]
Sl.2
Drago Ibler, Stambeno-poslovna zgrada Jugopetrol, Zagreb, Trg Republike, idejni projekt, 1954. – 1955., perspektivni prikaz
Već tada razvijena snaga teorijske misli koja progovara i kritizira sovjetsku arhitekturu nesporno utječe na formiranje drugačijeg pristupa koji u nadolazećem razdoblju obilježava arhitekturu razvijanu na prostoru čitave bivše države. „Nakon Rezolucije Informbiroa hrvatska je arhitektura bila oslobođena diktirane dogme socijalističkog realizma nastavljajući napore da, u okviru mogućnosti društvene strukture, formira svoje vlastite putove unutar kojih osnova arhitektonske misli ostaje u Mohorovičićevim predavanjima nepromijenjena.“ [4] Arhitektura koja nastaje prihvaćala je stavove suvremenih svjetskih kretanja i nije bila povezana s istovremenom arhitektonskom produkcijom koja nastaje u Sovjetskom Savezu „i u nekim zemljama ‘socijalističkog lagera’, kojih se arhitektura razvija uz primjenu eklektičkog vokabulara.“ [4] Nakon teških godina obnove koje su slijedile iza Drugog svjetskog rata, u ozračju novog društvenog sistema arhitektura se ponovno okreće prema zapadu, a Savez arhitekata Jugoslavije već 1953. godine organizira putujuću izložbu Le Corbusierovih projekata, skulptura i slika s ciljem ponovne uspostave arhitekture kao kreativne stvaralačke discipline (sl.1). [5]
Sl. 3
Drago Galić, Stambena zgrada Gradskog narodnog odbora i Vojne pošte, Zagreb, Ulica grada Vukovara, realizacija, 1953. – 1957., perspektivni prikaz
„Globalni se utjecaj Le Corbusiera temeljio na njegovu stvaralačkom geniju – prožimanju njegova djelovanja kao arhitekta, urbanista, slikara, kipara i teoretičara, ali i sustavnom, ustrajnom radu na promidžbi vlastitoga lika i djela putem predavanja, publicističkog rada, edicije L’Oeuvre complète, započete 1929. godine, i izložaba. Zahvaljujući tim popularizacijskim aktivnostima, ali i izravnim kontaktima Zvonimira Kavurića, Ernesta Weissmanna i Jurja Neidhardta, zaposlenih u pariškom atelijeru u Rue de Sèvres, i hrvatski arhitekti desetljećima stvaraju u posrednom ili neposrednom dijalogu s Le Corbusierom, što se nastavilo i nakon njegove smrti 1965. godine.“ [2] Time se naša arhitektura izdvojila od tadašnjeg trenda socijalističkog realizma, a rezultati su se čitaju kroz kompleksne obrade tema s područja arhitekture i urbanizma, estetike prostora i kulturne baštine koje su nadgradnju dobile kroz bogati publicistički rad naših arhitekata i drugih umjetnika. Dostupne knjige i tekstovi Le Corbusiera (arhitekt Ante Rožić ispričao mi je jednom prilikom da su i francuski učili da bi u francuskoj čitaonici mogli čitati nove stručne časopise), kao i tekstovi koje su tijekom godina pisali sami sudionici vremena, oni koji su stvarali arhitektonsku scenu, uvijek su bili popraćeni nizom grafičkih priloga i fotografija recentnih arhitektonskih djela. Tu su i prikazi suvremenih arhitektonskih ostvarenja, uz kritičke osvrte, te komentari aktualnih zbivanja u arhitekturi i umjetnosti. Uporno i angažirano istraživanje otkriva mogućnosti koje arhitektura i urbanizam stavljaju pred arhitekte, a sistemsko određivanje redoslijeda i načina rješavanja problema rezultiralo je vrijednim tekstovima u području arhitektonske teorije. Bogatstvo i slojevitost kulture građenja, a samim time kulturno naslijeđe postaje poticaj za razvoj suvremene arhitekture, a djela realizirana na domaćoj sceni pokazuju da je vrijeme bilo bogato i raznoliko, da je postojao dijalog i refleksije stvaralaštva europskih arhitekata.
Sl. 4 Neven Šegvić, Neboder, Zagreb, Ilica 1a, idejne skice, 1955., perspektivni prikazi
Hrvatski arhitekti priklanjaju se arhitekturi koja je u međuratnom razdoblju odredila smjer kojim je suvremena stambena arhitektura kretala. Pa tako usvajaju kvalitete koje su vidljive već na primjeru Le Corbusierove višestambene vile – paviljona „L’Esprit Nouveau“ iz 1922. godine , „koji postaje ‘jedinica ‘ zgrade, i projektiran je u potpunosti kao vila, a nalazi se na 15 m iznad zemlje. Program potpuno negira dekoraciju i afirmira arhitekturu od najmanjeg detalja pokućstva do kuće, ulice, grada i dalje. Pokazuje da industrija kreira po izboru (standardizacija) čiste objekte. Demonstrira radikalne transformacije i nove slobode koje donosi armirani beton i čelik koji omogućava primjenu nove koncepcije stanovanja u gradu. Pokazuje da standardizirani stan može zadovoljiti čovjeka ‘serije’. Stambena jedinica, praktična, komforna i lijepa, prava mašina za stanovanje, slaže se po visini i po duljini. Donosi novo značenje za pojam pokućstva, nova je riječ oprema za kuću.“ [6]
Tu svoje mjesto nalazi Iblerov prikaz idejnog projekta stambeno-poslovne zgrada Jugopetrola (sl.2) na nekadašnjem Kazališnom trgu, na parceli na kojoj je godinama nakon ovih skica stajala nevoljena zgrada „Ferimporta“, a danas je tu zgrada Muzičke akademije. Galićeva zgrada u tadašnjoj Beogradskoj ulici (sl. 3) u kojoj arhitekt kombinira stanovanje i ateliere na zadnjem katu s poslovnim prostorima i trgovinama u prizemlju, kao i Šegvićeve skice nebodera u Ilici 1 (sl. 4). Galić otvara razizemlje i propušta okolni teren ispod zgrade postavljene na masivne armiranobetonske stupove, dok Ibler i Šegvić zgrade formatiraju na način da postaju znak u prostoru, otvaraju ih velikim terasama koje su produženi dnevni boravci. Svima znana slika Vitićevog stambenog bloka Narodne banke u Zagrebu (sl. 5 i 5a) svojom tlocrtnom dispozicijom stanova pokazuje sve bogatstvo osmišljenog stambenog prostora koji se jednostavno može transformirati u drugačije stambene jedinice. Osim radova koji su izvedeni u Hrvatskoj, tu je i značajan broj projekata naših arhitekata koji su izvedeni u drugim republikama bivše države, pa tako vrijedno mjesto zauzima i Bregovčev natječajni projekt za Dom ratnih invalida u Skoplju (sl. 6), što je sve u konačnici izvedenica stanovanja.
Prepoznajući utjecaj koji prezentiranje vrijednih arhitektonskih ostvarenja ima ne samo među arhitektima već i među svima koji su u doticaju s arhitekturom i kulturom, kroz odabir recentnih arhitektonskih djela, njihovih protagonista i utjecaja koji su imali na oblikovanje prostora, može se, i mora, aktivirati čuvanje i zaštita autorske arhitekture.
doc.dr.sc. Borka Bobovec, dipl.ing.arh.
Literatura:
[1] Stierli, M., Kulić, V., (2018.), Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948 – 1980, The Museum of Modern Art, New York
[2] Bjažić Klarin, T., Bobovec, B., (2019.), Le Corbusier i hrvatska arhitektura – dijalozi i refleksije, u: Deplijan izložbe održane u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU od 6. studenog 2019. do 15. siječnja 2020., Zagreb
[3] Neidhardt, J. (1965.), Le Corbusier i mi, Čovjek i prostor, 12 (153): 5, Zagreb
[4] Magaš, B., (2014.), Misli o arhitekturi [priređivač i urednik Alen Žunić], Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Hrvatski muzej arhitekture; Sveučilište u Zagrebu – Arhitektonski fakultet, UPI-2M PLUS, Zagreb
[5] Bobovec, B., (2018.), Djela iz fundusa Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU predstavljena u MoMA-i, art BULLETIN, 67, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, str. 99-146, Zagreb
[6] Izložba Le Corbusier, (1968.), tekst: pano br.9, izložba održana na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, prijevod s francuskog: Borislav Doklestić (HMA)
Arhivski materijali
Sl. 1: Kabinet Grafike HAZU
Sl. 2-6: Hrvatski muzej arhitekture HAZU