Tkalčićeva ulica ili kako donijeti novu vrijednost urbanom prostoru

Miroslav Begović, 1925.-2004.
Tekst povodom desete godišnjice smrti Akademika Miroslava Begovića

Na pitanje što štititi, Begović nije dao odgovor popisom zgrada koje treba rušiti, nego idejom prostora koji treba izgraditi. Prisutnost suvremene arhitektonske strukture koju zagovara ovaj projekt, ne narušava povijesne ambijentalne vrijednosti bloka nego ih obogaćuje.1

k46-bobovec-0-200Sl.0.     Miroslav Begović, Izvor: Udruženje hrvatskih arhitekata

Opisujući u svojoj prostorno – istraživačkoj studiji „Urbarhitekture“ što znači život u životu grada Radovan Delalle jednostavno zaključuje: „Grad umire kad u njemu prestane kucati čovjekovo srce.2 A to se dogodilo u Tkalčićevoj. Nestali su ljudi i s ljudima sve ono što grad čini gradom. Shvaćanje dubine problema dovelo je do pokretanja novog načina razmišljanja o mogućnostima revitalizacije. Na taj način otvoren je prostor za valorizaciju postojećeg i nakon zaista temeljite procjene, za donošenje odluke o rušenju dijela ulice i uvođenja nove, suvremene arhitekture koja je jedina mogla u prostor unijeti vrijednosti i karakteristike vremena u kome je nastajala.

k46-bobovec-1-300Sl.1.        Tkalčićeva ulica (pogled od Krvavog mosta), oko 1965., Izvor: Mutnjaković, A., 2012:107

Početkom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća započeto je s aktivnostima vezano uz izradu idejnog rješenja za uređenje Tkalčićeve ulice koja je u svom trajanju konstantno nadograđivana, oblikovno i sadržajno mijenjana. Generacije graditelja i korisnika su nešto dodavale i oblikovale, negdje čuvajući, a negdje uvodeći novu logiku, nove materijale i oblike. Općina Centar raspisala je 1965. godine natječaj za idejno urbanističko – arhitektonsko rješenje, koji je trebao poslužiti kao mogući model obnove najstarijih ulica povijesne gradske jezgre. Osnovni cilj pokretanja projekta bilo je ponovno vraćanje života u zapuštene dijelove Grada. Na natječaju jednu od dvije jednakovrijedne nagrade dobila je radna grupa arhitekata Miroslava Begovića i Grozdana Kneževića. Misao vodilja od koje su Begović i Knežević krenuli, a Begović sam nastavio, bila je provođenje sanacije i dovođenje života u ulicu koja je bila prirodni nastavak intenzivnog trgovačkog života koji je obilježavao sjeverni dio Trga. Kompleks koji je obuhvaćao tri ulice bio je problemski složen, budući je neposredno dodirivao najuži centar grada, a u sebi je razvio obilježje predgrađa bez nekih posebnih ambijentalnih vrijednosti3, dok je ulica bila potpuno nepovezana i izolirana od urbanog života koji se odvijao na Trgu.

Krenuli su u traženje rješenja uklapanja u uži gradski centar vraćanjem atmosfere i osnovnog trgovačkog profila interpolacijom novih sadržaja. Ideja se temeljila na mogućnosti i potrebi suživota povijesne ulice i nove arhitekture. Postojeća multifunkcionalnost centralnog dijela grada trebala je biti usisana u Tkalčićevu ulicu i širiti se duboko prema sjeveru, koristeći prvi blok kao pokretač i odrednicu daljnjeg razvoja. Projektom je predložena potpuno nova struktura koja se protezala duž ulice od samog ulaza sve do Krvavog mosta gdje se novi potez zgrada naslanjao na postojeću dvokatnicu koja zatvara blok. Predloženi koncept zadržao je zadanu parcelaciju, ali bez unutarnjih dvorišta karakterističnih za blok. Zadržana je linija ulice uz razigranost fasadnog platna koje u prvoj fazi ima niz istaka prekrivenih staklenom opnom. Spoj bloka na Piacentinijevu zgradu riješen je snažnijim, agresivnim volumenom koji je trebao smanjiti međusobnu vizualnu napetost ulaza i ostatka ulice4. Jer ovo je bio u stvari prijelaz iz živog i jasno definiranog centra grada u ulicu koja gotovo i nije bila ulica u tome trenutku.

Radikalan i agresivan stav prema oblikovanju fasadnog platna u daljnjoj razradi dobiva potpuno nove oblikovne elemente i tijekom godina odbačeno je stakleno pročelje. Autor se priklonio punom zidnom platnu s dizajniranim otvorima što je uvelike ublažilo agresivnost unošenja suvremene arhitekture u povijesno tkivo, a sam projekt i sve što se oko njega zbivalo odredio je smjernice kojima će se razvijati slična područja koja su do tog vremena iz raznih razloga zaobilažena5. Zapadni dio Tkalčićeve imao je jedan, za Radovana Ivančevića, simpatičan nered u organizacijskom smislu koji je trebalo po njegovom mišljenju čuvati jer je postojeći ritam volumena i prostora davao ambijentalnu vrijednost prostoru4. Predloženi projekt uzeo je u obzir povijesne datosti, ali upornost Begovića, koja je trajala godinama, rezultirala je da se u Tkalčićevoj ulici pojavi nova arhitektura. Došlo je do izgradnje potpuno novih zgrada, suvremeno oblikovanih, s dovoljnim brojem uporabnih kvadrata koji su morali opravdati visinu investicije i ponuditi sadržaje koje postojeći prostori nisu mogli prihvatiti. Donesena je odluka da se nekvalitetan dio građevnog fonda sruši i zamijeni novim strukturama koje su imale zadatak premostiti spoj postojećeg i novog, i povezati glavni gradski trg, odnosno središte grada s onim od kuda je grad krenuo – s povijesnim cjelinama Gradeca i Kaptola koje su nam ostavljene u naslijeđe da ih s posebnom pažnjom čuvamo.

k46-bobovec-2-300Sl.2.        Tkalčićeva ulica, pogled s juga, oko 1965., Izvor: Bobovec, B., 2013:150

Stvoren je prijelaz između novog i starog, različitih oblika i volumena. Ovaj projekt izvršio je potpunu morfološku promjenu prostorne strukture koja je gledajući iz današnje perspektive donijela niz kako dobrih tako i loših elemenata. Sve ovo događalo se i prije kroz povijest, jer grad i gradske strukture nisu statične, već su podložne mijenama kako vrijeme prolazi, a gradovi, ili neki njihovi dijelovi dobivaju nove značajke koje sa sobom donose nove kuće i nove ljude. Postojanje povijesnih aglomeracija koje su upisane u memoriju grada vrlo često za rezultat imaju prihvaćanje istih kao vrijednosti u našem vremenu. Međutim treba voditi računa o tome da je svako vrijeme dograđivalo svoje elemente u povijesnu sredinu, pa tako i vrijeme druge polovine dvadesetog stoljeća. Svako vrijeme ima svoja pravila, svoje materijale i svoje oblike. Jedino je važno sačuvati vezu i odnos s postojećim bez narušavanja prihvaćenih povijesnih odnosa i njihove ravnoteže6.

Nepostojanje života rezultira destrukcijom, a sanacija početka Tkalčićeve na neki način je spasila čitavu ulicu od daljnjeg propadanja, kao i Radićevu ulicu obzirom da su naslonjene jedna na drugu. Begović realizira ideju koja je iznesena već u natječaju iz 1965. godine na tragu izgradnje novog prostornog sklopa koji će svojim uklapanjem u postojeću nemirnu strukturu Tkalčićeve ulice donijeti život i živost, dok drugu stranu istog bloka koja je okrenuta Radićevoj ulici obnavlja u povijesnom obliku s uređenjem unutrašnjosti postojećih građevina i povezivanjem čitavog bloka unutarnjim pasažima i atrijima. Od 1981. godine postalo je jasno da će projekt biti i realiziran. Svaki kvadrat je imao svoju cijenu, a konačno rješenje u namjeri da olakša nalazak potencijalnog kupca učinilo je to teškim poduhvatom budući je na kraju ostvaren relativno nepovoljan odnos prodajnih kvadrata naspram prostora komunikacije.

Čvrsta i jasno definirana struktura iz idejnog projekta donijela je kroz godine projektu niz pozitivnih i negativnih kritika i osvrta. A vrijeme koje je proteklo od ideje do implementacije rezultiralo je sazrijevanjem misli i stava te sukladno tome i izmjeni i dopuni  projekta. Na primjeru Tkalčićeve čita se zrelost i spremnost projektanta da prihvati opravdanu kritiku i korigira projekt sukladno smjernicama koje proizlaze iz stručnih i javnih rasprava, a utemeljene su na zdravim, arhitektonski i povijesno utemeljenim činjenicama. A sve te godine, paralelno s izradom projektne dokumentacije razvijale su se polemike o ispravnosti pristupa rješavanju problema7. Projekt je u godinama nastajanja višekratno mijenjan, obrazlagan, branjen. Ne samo po pitanju upliva konzervatora i dileme kako projekt treba zadovoljiti uklapanje u povijesno okruženje, već i po pitanju zatvaranja financijske konstrukcije čitavog zahvata.

k46-bobovec-3-4-600

Sl.3.        Tkalčićeva ulica, idejni projekt, aksonometrija, 1978., Izvor: Mutnjaković, A., 2012:111
Sl.4.        Tkalčićeva ulica 7, 9, Izvor: Miljenko Bernfest, 2011.

I dvadeset godina nakon što je započet rad na projektu nisu bili usuglašeni stavovi koji su trebali dati određene čvrste upute o načinu rješavanja kritičnih situacija koje su nastale u užem središtu Zagreba zbog propadanja građevnog fonda. Već početkom šezdesetih doneseni su i potvrđeni planovi i uvjeti načina zaštite Tkalčićeve ulice koja je dugi niz godina propadala, a samim time joj je bila narušena i urbana funkcija. Uz povijesnu, u ovom slučaju postojala je vrijednost zemljišta i vrijednost pozicije tog istog zemljišta u strukturi grada. Begović je donio odluku o kontroliranom rušenju i građenju novih suvremenih struktura koje govore jezikom vremena u kome su nastale. Prozivanje autora o koncepciji projekta u vrijeme kad su nakon sedamnaest godina od raspisa prvog natječaja već bili načinjeni glavni projekti, na način da Olga Maruševski postavlja pitanje „talenta, duha i šarma“8 kod odabira načina rješavanja problema, bili su nastavak svih dotadašnjih polemika. Jedni su ga hvalili, drugi napadali, ali nedvojbeno je da nitko nije bio ravnodušan prema projektu u nastajanju9 pa tako i prema realiziranoj cjelini.

Ono što je za Snješku Knežević „čitanje na osoban način iz memorije povijesnog prostora, skriveno, nevidljivo i rasuto, upisano u ovo područje svladavanjem značajki tla i povijesnih datosti, kretanjem i radom, mogućnostima i kulturom života“10 to je za Mladena Škreblina skup ružnih kuća koje „ni na jednom mjestu ne govore istinu, one su kao proces izmišljotina i kite se lažnim perjem umjetničkog nadahnuća. Njihova simetrija ili neko iskrivljenje, neki neočekivani detalji, predstavljaju samo pozu i postavljaju pitanje na koje je nemoguće odgovoriti.“11 Neven Šegvić ne staje u obranu Begovića, već u obranu arhitekta, i u svom tekstu o Tkalčićevoj 1980. godine piše: „Begović od tada, znači petnaest godina, radi i objavljuje svoje zamisli o revitalizaciji prvog dijela Tkalčićeve ulice. Petnaest godina za diskusije o ovim studijama je ipak nešto malo previše, a za projektanta vjerojatno dovoljno. Kroz to vrijeme je štošta dozrijevalo, pa i Begovićeva misao o ovom prostoru.12 Kroz to vrijeme riješen je niz složenih urbanističkih, arhitektonskih i konzervatorskih problema, a sve temeljem otvorenog i transparentnog pristupa rješavanju zadatka putem javnih natječaja, javnih rasprava i izložbi koje su bile dostupne svima zainteresiranima.

Nesporno je da je Begović tijekom izrade i izvedbe ovog projekta ostao sam sa svojim suradnicima u ratu protiv programa, izvora sredstava, investitora, politike, struke, javnosti i u vremenu koje je po svim mjerilima izuzetno dugačko, ipak doveo projekt do kraja. A mogao je i odustati, otići, povući se. Obzirom da je prošlo gotovo trideset godina od izgradnje bloka, a pedeset od stvaranja prve ideje samog zahvata došlo je vrijeme da se o njima može razgovarati smireno, bez utjecaja dnevno političkih tema i aktivnih utjecaja na projekt i realizaciju, a u kontekstu svega što je u tom vremenu projektirano i naposljetku i izvedeno u bližem i širem okruženju u Gradu Zagrebu. A što se suvremene kritike tiče, ona u ovom trenutku još uvijek ne zna odgovore13, a dok se ne stvore jasni i čvrsti principi po kojima će se odgovoriti na temu druge polovine prošlog stoljeća morati ćemo i nadalje međusobno suprotstavljati mišljenja i teoretske postavke.

k46-bobovec-5-6-600

Sl. 5.       Tkalčićeva ulica / Radićeva ulica, unutarnja dvorišta, Izvor: Bobovec, B., 2013:194
Sl. 6.       Tkalčićeva ulica 11, 13 i 15 (pogled od Krvavog mosta), Izvor: Borka Bobovec, 2007.

Blok Tkalčićeva – Radićeva – Krvavi Most i nadalje ostaje otvorena knjiga iz koje se mogu iščitavati dobri rezultati, pokušaji i promašaji, kako projektanta, tako i grada i cjelokupnog društva. Nesporna vrijednost ovog projekta koju mu niti u vremenu nastanka, a niti danas nitko ne može oduzeti je značaj uvođenja u projektiranje osjetljivih gradskih zona povijesnog određenja znanstveni multidisciplinarni pristup. Projekt je postavio i parametre koji određuju uvođenje krupnog kapitala u središte grada, koji svojom nemilosrdnom i bespoštednom borbom ruši gotovo čitave donjogradske blokove. Na primjeru Tkalčićeve ulice uveden je presedan rušenja starih i neupotrebljivih građevina bez povijesne i prostorne vrijednosti, ali s druge strane jasno je kroz projekt sačuvan onaj dio povijesne strukture koji je bilo vrijedno očuvati.

Arhitektura koja je oblikovnim karakteristikama trebala biti poveznica između strogog gradskog središta i povijesne pozadine koju čini Tkalčićeva nije konačnim izgledom u potpunosti odgovorila očekivanjima. Suradnja projektanta, restauratora i konzervatora bila je na tragu kako u povijesnom okruženju postići mjeru koja nam govori što sačuvati, a što zamijeniti novim, do onog trenutka kad je projekt trebao zadovoljiti određeni broj kvadrata koji su imali svoju vrijednost na tržištu. Veličina i izgrađenost bloka kao posljedica traženja isplativosti projekta donijela je sa sobom nesuglasje u povezivanju krhkog i suptilnog povijesnog slijeda sa suvremenim. Ali ostaje činjenica da je u taj dio grada vraćen život i živost, i to u svoj svojoj punini, baš onakav kakav se očekuje od strogog centra grada, život i danju i noću.

Begovićeva prisutnost u Tkalčićevoj ulici nije završena rekonstrukcijom ovog bloka, on je ostao prisutan u njoj do kraja svog radnog vijeka. Godine 1998. izradio je projekt poteza Tkalčićeva, Kožarska, Mikloušićeva sve do Kaptol Centra i „Gliptoteke“ te dijela Medvedgradske. Uređenje partera Tkalčićeve je u stvari njegova posljednja realizacija. Kako se kao struka i kao društvo u cjelini odnosimo prema ljudima koji su stvarali okruženje u kojem živimo i djelujemo, koji su nas učili i prenosili nam svoja dugi niz godina sakupljana znanja, govori činjenica da na ploči gradilišta, na kojoj po važećem zakonu, i tada i sada, mora biti napisano ime autora projekta – Begovićevog imena nije bilo. Nije dočekao otvorenje realiziranog poteza Tkalčićeve ulice, do svečanosti otvorenja arhitekt i autor je preminuo.

Bez obzira na znatne poteškoće i nesuglasice, koje su u jednom trenutku pretvorene u otvorenu kritiku stručne javnosti, Begović je bio jedan od arhitekata koji su tvrdoglavo probijali put ka novim pristupima i suvremenosti što je uvijek i svugdje popraćeno polemikama i reakcijom javnosti. A svakako je potrebno reći da je u stvaranju projekta kao i u njegovoj realizaciji bilo prisutno niz dilema među običnim građanima, a tako i arhitektima, pozitivnih i negativnih, dobronamjernih i onih drugih primjedbi i kritika. Jedna je i ona prof. Nevena Šegvića da je „Beg jedini u sredini niza uspio napraviti uglovnicu.“14 Šala ili možda ne. Kritika? U svakom slučaju potrebno je na kraju osvrnuti se i na vječno pitanje, a to je – po kojim kriterijima neka građevina može nesporno biti ugrađena u postojeće tkivo ulice ili grada? Da je projekt napravljen s mjerom15, i na pravi način svjedoči život ulice danas, od jutarnjih do kasnih večernjih sati, za prolaznike je načinjena atrakcija, od opločenja do arhitekture, od lokala do urbane opreme – želja za ponovnim vraćanjem u ulicu je stvorena. Od užurbanog gradskog središta do mirne, a opet ulice pune života, koja odiše kontemplacijom i mirnoćom imamo odmak od stresa i užurbanosti na svega nekoliko koraka.

Zadatak postavljen pred skoro pedeset godina danas ima odgovor, a sve rasprave i polemike izvukle su ovaj projekt i njegovo nastajanje na jedan drugi nivo od uobičajene ravnodušnosti za suvremenu arhitekturu. Kritika je ovom projektu dala određenu životnost – pogađala je u bolnu točku ne samo samog projekta, nego i društva i stvaralaštva u cjelini. Na kraju dala je poticaj da se u hodu neke greške i nesporazumi već od samog programskog zadatka korigiraju, nadopunjavaju, učine boljim. A to je u svakom slučaju i smisao kritike, zdrave kritike16.

I još nešto, svaki veliki projekt mora imati kvalitetnu pripremu, nalazio se on na ledini ili okružen stoljetnim zdanjima, samo što ovaj drugi ima znatan utjecaj ne samo  na budući, već i na postojeći kontekst pa ga je nužno i pomnije pripremiti i artikulirati, te biti svjestan vremena i potrebnog ne samo stručnog nego i javnog angažmana kako bi se opredmetio. Projekt je bio na određen način laboratorijska vježba u mjerilu 1:1 koja je trajala više od trideset godina, a koliko smo je pažljivo odradili kao struka i kao grad vidljivo je u svim današnjim dilemama koje su vezane uz prostor Donjeg grada i revitalizaciju donjogradskih blokova.

dr.sc. Borka Bobovec

Literatura:

  1. Maleković, V., (1979.), Most preko Krvavog mosta, „Vjesnik“ od 10.travnja 1979.godine, Arhitektura i urbanizam, Zagreb
  2. Pasinović, A., (2001.), Izazov mišljenja o prostornom jedinstvu, [priredila Sandra Križić Roban], Institut za povijest umjetnosti, Zagreb
  3. Begović, M., (1983.), Revitalilzacija bloka Tkalčićeva-Radićeva-Krvavi Most u Zagrebu, „Arhitektura“, XXXVI(184-185):140-143, Zagreb
  4. Gamulin, G., (1965.), Zaštita u ofenzivi, „Telegram“ od 29.listopada 1965.godine, 6(287), Zagreb
  5. Begović, M., (1978.), Obrazloženje Idejnog projekta bloka Tkalčićeva ulica, Radićeva ulica, Krvavi Most u Zagrebu, „Acta Arhitectonica II.“, [urednik Andre Mohorovičić], Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb
  6. Ivančević, R., (1983.), Metodska razmatranja o dosadašnjim katastrofama zaštite spomenika i izgledima za buduće pothvate,  Savjetovanje o zaštiti spomenika kulture u Zagrebu, Društvo povjesničara umjetnosti, Zagreb
  7. Maroević, I., (1986.), Sadašnjost baštine, Društvo povjesničara umjetnosti SR Hrvatske, Knjiga XXXVI, Zagreb
  8. Drobnjak, V., (1984.), Trokut povijesti, stakla i polemika, „Vjesnik“ od 02.09.1984., XLIV (13278):16, Zagreb
  9. Maruševski, O., (1983.), Neke primjedbe „nestručnjaka“ – običnog povjesničara umjetnosti o zaštiti spomenika kulture, „Čovjek i prostor“, XXX[06(363)]:8, Zagreb
  10. Maleković, V., (1982.), Fantomi s Krvavog mosta, „Vjesnik“ od 19.siječnja 1982.godine, Arhitektura i urbanizam, Zagreb
  11. Knežević, S., (1983.), Revitalizacija početka Tkalčićeve i Radićeve ulice u Zagrebu, „Čovjek i prostor“, XXX [06(363)] :14-16, Zagreb
  12. Škreblin, M., (1988.), Hram nesporazuma u bivšoj Tkalčićevoj, „Čovjek i prostor“, XXXV [06 (423)]:14-16, Zagreb
  13. Šegvić, N., (1980.), Tkalčićeva ulica – fikcija ili stvarnost, „Čovjek i prostor“, XXVII[01(322)]:28-29, Zagreb
  14. Juras, I., (2008.), Arhitektura između verbalnog i vizualnog, Ivan Juras, Zagreb
  15. Mutnjaković, A., (2012.), Arhitektonika Miroslava Begovića, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Art Bulletin 62(2012), Zagreb
  16. Bobovec, B., (2013), Miroslav Begović, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti; Udruženje hrvatskih arhitekata, Zagreb
PODIJELI