Druga polovina dvadesetog stoljeća – redefiniranje vrijednosti

Nakon konsolidacije struke iza 1955. godine možemo govoriti o odškrinutim vratima prema svijetu i događanjima na inozemnoj arhitektonskoj sceni što rezultira shvaćanjem i prihvaćanjem arhitektonskih vrijednosti o kojima se govori, piše. Međutim tu ne možemo govoriti o reinterpretaciji arhitekture i utjecaja izvan granica već o redefiniranju vrijednosti i opsega građenja. Unose se novi kriteriji i principi koji su utemeljeni i isprobani u razvijenim zemljama zapada.[6] Arhitektura obnavlja teorijske veze s razdobljem moderne i ponovo postaje društvena vrijednost, dok početak pedesetih godina bilježi interes Europe prema u to vrijeme zatvorenom sistemu socijalističke Jugoslavije. Rad plejade arhitekata koji su karijere započeli i etablirali se prije Drugog svjetskog rata stvara arhitekturu koja može stajati uz bok suvremenom europskom stvaralaštvu.

k037-Bobovec-00-200.jpgIlustracija 1. Radničko sveučilište „Moša Pijade“ u Zagrebu, danas Pučko otvoreno učilište, tlocrt prizemlja i tlocrt kata, Radovan Nikšić i Ninoslav Kučan /izvor: Tonković, Z., 2005:37/

To su godine u kojima arhitekturu i umjetnost po svom kreativnom doprinosu možemo staviti uz bok međuratnom razdoblju. Arhitekti se okupljaju u umjetničke grupacije kao EXAT 51, Gorgone, Nove Tendencije i drugi. Kroz javne natječaje organizirane na području  čitave države hrvatski arhitekti dokazuju superiornost u odnosu na druge sredine. To je vrijeme kada se puno projektiralo i gradilo, vrijeme koje je imalo izuzetno odgovoran odnos prema kontekstu te stvaranju humanog krajolika. Rezultat ovakvog pristupa je niz izvedenih zgrada društvene namjene i stanovanja, na kojima je postalo kristalno jasno koji su dosezi hrvatske arhitekture. Zgrada Radničkog sveučilišta „Moša Pijade“ u Ulici Grada Vukovara broj 68 (ilustracije 1 i 2) koju je Radovan Nikšić s Ninoslavom Kučanom projektirao 1956. godine postavila je nove parametre na zagrebačkoj arhitektonskoj sceni kojima je na jednom mjestu i u jednoj građevini sažeta tradicija moderne i trenutna kretanja na europskoj umjetničkoj i arhitektonskoj sceni. Kreativna interakcija koja je u tom vremenu bila iznimno jaka dovodi do suradnje umjetnika na razradi i implementaciji projekta. Autori aktivno surađuju s članovima EXAT-a što za rezultat ima vrhunske detalje i autorski namještaj koji potpisuje Bernardo Bernardi, a kolorplastiku radi Zvonimir Radić[3] što u konačnici dovodi do arhitekture izuzetno visoke kvalitete.

k037-Bobovec-01-300.jpgIlustracija 2. Radničko sveučilište „Moša Pijade“ u Zagrebu, danas Pučko otvoreno učilište, interijer, Radovan Nikšić i Ninoslav Kučan /izvor: Tonković, Z., 2005:33/

Tadašnja Ulica Proleterskih brigada postaje izložbeni potez arhitekture jer dalje niz ulicu na broju 45 istovremeno niče Gradska vijećnica Kazimira Ostrogovića projektirana 1955. godine kao kompleks od tri grupe volumena (ilustracija 3), od kojih je realiziran samo srednji dio – čista i snažna građevina obložena bijelim kamenom. Gledajući što je izvedeno od planiranog projekta, nesporno je da građevina predstavlja jednu od najmarkantnijih točaka koje se nižu duž ulice obilježene različitim sadržajima bitnim za funkciju grada: od Gradske vijećnice, Koncertne dvorane, Palače pravde, Sveučilišne biblioteke do ostalih javno društvenih sadržaja. Ulica, kao i čitavo područje Trnja mjesto je sudara novih reprezentativnih objekata i velikih stambenih objekata, s kućercima koje karakterizira ruralni život. Takav konglomerat onemogućavao je brzu i učinkovitu transformaciju jer je napredak bio povezan sa znatnim ne samo intelektualnim već i materijalnim ulaganjima. Vremenom su postignute dimenzije i proporcije koje su bile bliže mjerilu grada te zahtjevima i potrebama njegovih stanovnika[5].

 Projekt UNICEF-ovog „Centra za zaštitu majke i djeteta“ u Klaićevoj ulici 16, Vladimira Turine, iz 1956. godine prigradnju rješava elegantnim jednokatnim volumenom (ilustracija 4). Pokazao je kako se maestralno može spojiti postojeća secesijska arhitektura i jasna, moderna zgrada čistih, jednostavnih ploha naglašavajući, a ne narušavajući unutrašnjost donjogradskog bloka. Fino povučeni tlocrtni meandar koji se u arhitekturi često koristi, ali s različitim efektima, ostavio je naraštajima smjernice iz kojih se uči[10]. A Zagrebački Velesajam kao generator koji je na neki način pokrenuo urbanizaciju južnog Zagreba omogućio je 1957. godine nastanak paviljona „Mašinogradnje“ Božidara Rašice i paviljona broj 40 (ilustracija 5), Ivana Vitića koji su dokazali da se u izuzetno kratkom roku od četiri mjeseca može načiniti vrhunski projekt i isti izvesti. U sklopu Zagrebačkog velesajma izgrađeno je niz zanimljivih i arhitektonski vrijednih paviljona, među kojima treba spomenuti paviljon „Turizam“ Zdravka Bregovca te paviljon „Đuro Đaković“ Miroslava Begovića.

k037-Bobovec-02-300.jpgIlustracija 3. Natječajni projekt za Gradsku vijećnicu iz 1955., Kazimir Ostrogović, /izvor: Blau, E. i Rupnik, I., 2007:198/

Nezaobilazne su u to vrijeme izvedene zgrade od kojih se najčešće navodi stambena zgrada Ivana Vitića u Laginjinoj 7-9 (ilustracija 6), koja je projektirana 1958. godine te stambeno poslovna zgrada Drage Iblera, Martićeva ulica 9 / Iblerov trg 7, izvedena 1958. godine, kao i Zlatka Neumanna u Martićevoj ulici 46 iz 1959. godine. Razdoblje se može zaključiti izvedbom kontroverznog poslovnog tornja u Ilici 1a koji je projektiran 1956. godine od strane Josipa Hitila, Slobodana Jovičića i Ive Žuljevića, a izveden 1959. godine[7]. Uzdigao se u samom središtu grada, na jugozapadnoj strani Trga bana J. Jelačića dojmljivog i inovativnog izgleda kao moderna, sofisticirana točka u središtu stare jezgre. Potpuno ostakljeno pročelje, sedamnaest katova i 60 m visine učinile su ga dominantnim reperom u vizuri grada. Arhitekti, građevinari, a naravno i oni koji su imali mogućnost donošenja odluka pokazali su znanje i mogućnosti koje je nosilo novo vrijeme. A neboder na trgu i danas, pedeset godina kasnije, izaziva burne reakcije stručne i šire javnosti.

Bilo je to vrijeme  „kada su arhitekti vjerovali da kućama popravljaju svijet.“[8] Ovo razdoblje obilježeno je promjenama koje su bile posljedica tehničkog napretka, nagle urbanizacije i industrijalizacije što je u konačnici dovelo do nekih novih, ne samo kvantitativnih i tehničkih problema za gradove i organizaciju života u njima, već i do značajnih socioloških problema koji su bili posljedica doseljavanja velikog broja seoskog stanovništva u gradove.

k037-Bobovec-03-300.jpgIlustracija 4. „Centar za zaštitu majke i djeteta“, Vladimir Turina /izvor: Miljenko Bernfest/

Razdoblje od 1961. godine pa sve do 1970. godine može se okarakterizirati kao nastavak tendencija i smjernica koje su se razvile pedesetih godina. Primarni problemi koji su se odnosili na sanaciju ratnih šteta i osiguranje osnovne infrastrukture i zgrada potrebnih za normalno funkcioniranje društva bili su riješeni. Dolazilo je vrijeme koje će ponovo uzdići arhitekturu i urbanizam na mjesto koje je bilo više od napora za osiguranje minimalnih uvjeta za život. To je vrijeme u kojem počinje borba za pozicioniranje kako unutar struke tako i na društvenoj sceni. Tih godina arhitekti nisu bili zadovoljni mjestom u društvu i krenuli su s udruživanjem u različite interesne grupe kojima su pokušali riješiti pitanja koja su ih mučila. Tada je stvoren „Kolektiv 66“ koji je svojim društvenim angažmanom pokušao senzibilizirati javnost na problem arhitektonsko urbanističkog djelovanja i uključiti se u proces odlučivanja. U isto vrijeme „Plavi 9“ bori se za interese malih ateljea. Ipak većina arhitekata djelovala je unutar velikih arhitektonskih biroa i kroz „Zadrugu arhitekata“ koja je svoje stručne djelatnosti obavljala putem Društva arhitekata Zagreba.

U vremenu uspostave ravnoteže dolazi i do neminovne smjene generacija. Starija generacija arhitekata koji su rođeni do 1925.godine, a u koju se ubrajaju Vladimir Turina, Ivan Vitić, Mladen Kauzlarić, Stjepan Gomboš, Zdenko Strižić, Josip Seissel, Benardo Bernardi, Lovro Perković, Vladimir Potočnjak, Zlatko Neumann, Antun Ulrich, Radovan Nikšić, Aleksandar Dragomanović, Jerko Marasović, Stanko Fabris, Stjepan Planić, Branko Bon, Neven Šegvić, Vjenceslav Richter, Marijan Haberle i mnogi drugi ostala je na „usvojenim, prihvaćenim i dostignutim razinama, ne upućujući se ozbiljnije u nova područja[4] dok su oni rođeni između 1925. i 1940.godine koje nazivamo srednjom generacijom arhitekata dvadesetog stoljeća dali u šezdesetima najviše, budući je to bilo vrijeme njihove zrelosti i znanja što ga sa sobom nosi iskustvo. Širok raspon interesa i mogućnosti koje je to vrijeme otvaralo omogućavalo je djelovanje novim imenima kroz arhitekturu raznih sadržaja, a obilježili su ga i otvorili vrata staloženom urbanističkom planiranju i snažnoj arhitekturi – Zdravko Bregovac, Slavko Jelinek, Mladen Vodička, Miroslav Begović, Grozdan Knežević, Branko Hrs, Ninoslav Kučan, Julije De Luca, Ante Marinović-Uzelac, Milan Čanković, Mihailo Kranjc, Ante Rožić, Andrija Čičin Šajn i drugi.

k037-Bobovec-04-300.jpgIlustacija 5. paviljon br.40, Zagrebački velesajam, Ivan Vitić, /izvor: Podhorsky, I., 2005:130/

Za izdvojiti je svakako kompleks studentskih domova u Šarengradskoj ulici koji potpisuje Slavko Löwy 1961. godine i Tehnološki fakultet Alfreda Albinija u Pierottijevoj ulici broj 6 koji je prve studente primio 1964. godine. „Atelier Meštrović“ Miroslava Begovića projektiran i izveden ranih šezdesetih postao je reper muzejske arhitekture, s naročitim osvrtom na primjenu dnevne i umjetne rasvjete u galerijama. Jedno od značajnijih djela koje zadire u inovativnost u postupku projektiranja i građenja je kompleks stambenih zgrada u Zapruđu koje su izvedene u prefabriciranom sustavu JU60 i JU61. Sistem su osmislili Bogdan Budimirov, Željko Solar i  Dragutin Stilinović. Stvorena je nova tehnologija koja je izrasla iz eksperimentiranja laganim materijalima. Konstrukcija je razdvojena do finalnih elemenata, pretvorena u strukturu ravnih betonskih ploča koje su omogućavale četiri, odnosno osam katova. Ovim načinom dobivena je neograničena mogućnost kombiniranja malog broja elemenata[9] koji su bili pogodni za proizvodnju u velikim serijama. Projektirane da traju privremeno, nadmašile su same sebe i još uvijek funkcioniraju u obliku u kojem su izgrađene. Novi inovativni sistem smišljen na izgradnji toga naselja patentiran je i plasiran izvan granica tadašnje države. Sustav je bio pokušaj da se izgradnja stambenih građevina maksimalno odredi prefabriciranim elementima i tadašnjim mogućnostima građevinske tehnologije, a same zgrade imale su obilježje maksimalne funkcionalnosti.

Na križanju Savske ulice i Ulice Grada Vukovara, jednoj od najmarkantnijih gradskih točaka smješten je poslovni toranj „Zagrepčanka“ kojim su Slavko Jelinek i Berislav Vinković zatvorili krug naše moderne nakon Drugog svjetskog rata na mjestu gdje je sve i počelo, u Ulici Grada Vukovara. Toranj se ističe znalački postavljenim volumenima i elegancijom koji slici grada daju prepoznatljive obrise, te postaje simbolom koji je opredmetio snagu investitora i krajnjeg korisnika, a samim tim i cjelokupne zajednice[11].

k037-Bobovec-05-300.jpgIlustracija 6. stambena zgrada Laginjina 7-9 /izvor: Miljenko Bernfest/

Neboderi, strele koje streme u nebo uvijek i svugdje su pokazatelj poslovne snage i moći, ne samo investitora nego i društva u kojoj se takav investitor pojavljuje. Zašto su poslovni sadržaji svuda u svijetu smješteni u nebodere, zašto banke obožavaju nebodere, zašto gradski oci žele nebodere – odgovor je vrlo jednostavan, neboder svima daje jasno do znanja da iza njega stoji uspješna tvrtka, uspješan pojedinac, uspješan grad, država. Neboderi su bili i ostali nepogrešivi simboli moći i zato ih vole sve zajednice koje žele pokazati da su uspjele. Zato su i svi zagrebački neboderi određeni pokazatelji trenutka, odluke moćnika koji su kroz njih iskazivali svoj osobni uspjeh koji je nalazio refleksiju u uspješnosti sredine u kojoj se nalazio. Zagreb dvadesetog stoljeća ima više nebodera stambene nego poslovne namjene, što potvrđuje tezu o želji države da kroz izgradnju, pa makar i stambenih nebodera, pokaže snagu i pripadnost uspješnima kroz simboličku sliku grada. Neboder na križanju Savske i Vukovarske jedan je od rijetkih u našem okruženju koji je opravdao želje investitora u odnosu na želje grada kakav bi trebao biti, bez nasumce pobacanih visokih čeličnih staklenih pokazatelja moći.

Unutar promatranih projekata do početka sedamdesetih zadržala se visoka i kvalitetna razina arhitektonskog razmišljanja. Obilježena je ujednačenim, jednostavnim i transparentnim projektima koji su dali zgrade koje su funkcionalno atraktivne, prostorno naglašene i vizualno efektne. Nezaobilazan u ovom dijelu hrvatske arhitektonske scene je i Andrija Mutnjaković koji 1967. godine „Domobilom“ iskazuje jedan istinski nekonvencionalan način projektirajući mobilne stanove za deset do čak sto tisuća ljudi koji se reprogramiranjem mogu oblikovno i funkcionalno mijenjati (ilustracija 7). Ovo je jedan od rijetkih utopijskih projekata koji se pojavio na našoj sceni dok je u svijetu početkom šezdesetih stvoren čitav niz reformističkih pokreta koji su na različite načine pokušavali prevladati sve veći procjep između potreba i običaja društva nasuprot arhitekta stvaraoca[2].

U urbanističkom djelovanju u okviru razvoja grada 1965. godine dolazimo do Urbanističkog programa grada Zagreba koji je poslužio kasnije kao planska i programska osnova za izradu Generalnog urbanističkog plana grada Zagreba iz 1971. godine. Program je definirao osnovne parametre nužne za razvoj grada – od predvidivog broja stanovnika, odnosa prema rijeci Savi, promišljanju o jedinstvenom kontinuiranom gradskom centru koji seže od tadašnjeg Trga Republike sve do Velesajma u Novom Zagrebu južno od Save, kao i odnosu spram stambenih struktura i koncentracije industrije u četiri različite gradske zone. Posebno je i s pažnjom Program bio posvećen komunalnoj opremljenosti grada koja je bila pokazatelj stvarnog standarda stanovništva.

k037-Bobovec-06-300.jpgIlustracija 6. „Domobil“ ili „homobil“, „domobil“ u pokretu, shema, Andrija Mutnjaković /izvor. Odak, T., 1986:69/

U međuvremenu je 1969. godine došlo do provedbe dva anketna urbanistička natječaja za izuzetno važan središnji gradski prostor, a 1970. godine raspisan je i anketni Natječaj za urbanističko rješenje Trnja. Natječaj iz 1969. godine imao je za cilj sagledati problematiku i odgovoriti na otvorena pitanja koja su utvrđena programom iz 1965. godine naročito s aspekta rješavanja organizacije središta grada. Zbog neadekvatno postavljene južne granice zahvata koja je išla duž pruge natjecatelji su mogli razmatrati samo prostor Donjeg grada dok sva promišljanja koja su prelazila prugu nisu bila obvezujuća za raspisivače natječaja.  Rješavanje spoja dvaju potpuno različitih fizičkih struktura – blokovi donjeg grada naspram formiranju novih urbanističkih struktura na prostoru Trnja doveo je kod raznih autora do različitog načina tumačenja prostornih i funkcionalnih veza, što je u stvari i trebao biti cilj ovog natječaja budući je grad trebao odgovor kako riješiti problem kontinuiranog gradskog centra. Problem je mogao biti riješen samo cjelovitim sagledavanjem postojećeg stanja izgrađenog gradskog tkiva kao i prometnih rješenja koja vežu pojedine dijelove grada naročito s aspekta prometa u samom gradskom središtu, veze s južnim dijelom grada kao i istočnim i zapadnim gradskim područjima.

Važnost drugog natječaja bila je u činjenici da je došlo vrijeme u kojem je bilo nužno dati odgovor na realizirane urbanističke sklopove koji su već pretvorili periferne gradske ulice u značajne prometne pravce opterećene nizom novih sadržaja. Ideju kontinuiranog gradskog centra koja je i nadalje bila prisutna onemogućavao je niz longitudinalnih pravaca koji su presijecali grad u smjeru istok-zapad te priječili protočnost koja se očekivala. Rješavanje sukoba „fizičkih, sadržajnih i oblikovnih smjerova“ uz pronalaženje „prostorno-lokacijskog opravdanja za već realizirane zahvate[1] donio je dvije prve nagrade u potpunosti dijametralnog značaja. Rad autorskog tima Dragutin Boltar – Bruno Milić promet je rješavao aksijalno, a funkcionalne sadržaje smješta u dvije jednakovrijedne prostorne cjeline dok rad autorskog tima Neven Šegvić – Miroslav Kollenz uklanja promet iz ulice Hrvatske bratske zajednice čime taj prostor postaje jaka pješačka zona koja u razini terena prelazi deniveliranu Ulicu grada Vukovara uz niz pješačkih trgova južno od kolodvora.

I nadalje su prisutni različiti pristupi i modeli rješavanja i provedbe cjelovitih zahvata koji se naslanjaju na postojeće stanje u cilju cjelovitog rješavanja i uspostave urbane cjeline koja se proteže od Trga bana J. Jelačića prema južnim dijelovima grada. Dva natječaja inicijalno su odgovorila na pitanje kontinuiranog gradskog centra i mogućnost njegove implementacije u željenom obliku isključivo uz preduvjet rješavanja prometnih problema koji u konačnici postaju usklađen sustav u pravcu sjever-jug. Generalni urbanistički plan potvrdio je pravce planskog razvoja grada koji su od zatvorenih kontura grada prerasli u otvorene višenamjenske zone koje više ne poznaju isključivi zoning u odnosu na funkciju već se jasno određuju prema sintezi funkcionalnih sadržaja na svim razinama. Najvažnije je što je u tome trenutku prepoznata vrijednost kontinuiranog stvaranja grada koja je kroz povijest definirala cjelinu i njihove međusobne odnose od kojih se nije u cijelosti smjelo odstupati već ih s pažnjom pratiti i implementirati u novo tkivo stvarajući vrijednost na već postavljenim temeljima grada koji je stvaran i nadograđivan stoljećima.

dr.sc. Borka Bobovec, dipl.ing.arh.

Literatura:

  1. Auf-Franić, Hildegard, (1978.), Kontaktne zone – potencijalni prostori vitalizacije primarnog centra Zagreba, Magistarski rad, Sveučilište u Zagrebu, Arhitektonski fakultet, Zagreb
  2. Frampton, Keneth, (1992.), Moderna arhitektura – Kritička povijest, Globu nakladni zavod, Zagreb
  3. Kolešnik, Ljiljana, (2006.), Između Istoka i Zapada,: hrvatska umjetnost i likovna kritika 50-tih godina, knjiga 27, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb
  4. Maroević, Ivo, (1982.), Arhitektura 70-ih godina u Hrvatskoj – problemi, pojave i tendencije, [autor izložbe Ivo Maroević], 17. Zagrebački salon/retrospektiva, Društvo arhitekata Zagreba, Zagreb
  5. Milić, Bruno, (1966.), Dileme na Trnju, „Čovjek i prostor“, XIII [04(157) ]:1-2, Zagreb
  6. Odak, Tomislav, (1986.), Hrvatska arhitektonska alternativa 1945.-85., Arhitektura u Hrvatskoj 1945-1985, „Arhitektura“, XXIX(196-199):31-101, Zagreb
  7. Radović Mahečić, Darja, (2004.), Nova uloga arhitekture, Pedesete godine u hrvatskoj umjetnosti, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Zagreb
  8. Rako, Goran, (2008.), Posebno jednostavno, „Oris“, X(53):148-153, Zagreb
  9. Šegvić, Neven (1961.), Montirano naselje, „Vjesnik“ od 13.travnja 1961.godine, Zagreb
  10. Turina, Vladimir, (1957.), UNICEF – Centar za zaštitu majke i djeteta u Zagrebu, „Arhitektura“, XI(6):17-22, Zagreb
  11. Vukić, Feđa, (2004.), Građenje visine i obzir prema širini, Neboderi u Europi, Međunarodna radionica, Zagreb 6/7 svibnja 2004.godine, Gradski zavod za planiranje razvoja Grada i zaštitu okoliša, Zagreb

Izvori ilustracija:

  1. Bernfest, Miljenko: 2011. – / arhiva fotografija
  2. Blau, Eve i Rupnik, Ivan, (2007.), Project Zagreb – Transition as Condition, Strategy, Practise, Actar, Barcelona – str.198 / Kazimir Ostrogović: Natječajni projekt za Gradsku vijećnicu 1955.godine
  3. Odak, Tomislav, (1986.), Hrvatska arhitektonska alternativa 1945.-85., Arhitektura u Hrvatskoj 1945-1985, „Arhitektura“, XXIX(196-199):31-101, Zagreb – str.69 / A.Mutnjaković: „Domobil“ ili „homobil“, 1967; „domobil“ u pokretu, shema
  4. Podhorsky, Ivo, (2005.), Konstrukcije paviljona broj 40 Zagrebačkog Velesajma, „Ivan Vitić – Arhitektura“, LIV[01(217)]:117-135, Zagreb –str.130 / fotografija paviljona
  5. Tonković, Zdenko, (2005.), Radovan Nikšić – Vitalnost moderniteta, „Radovan Nikšić 1920.-1987“., [odgovorni urednik Boris Magaš], Arhiv arhitekta, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Hrvatski muzej arhitekture, 2005:29-90, Zagreb – str.33 / interijer i str.37 / tlocrt prizemlja radničko sveučilište „Moša Pijade“ u Zagrebu, danas Pučko otvoreno učilište

 

PODIJELI