Afirmacija sustava austrijske Pomorske tvrđave Pula

Zapušteni sustav austrijske Pomorske tvrđave Pula treba afirmirati integralnim sagledavanjem i naglašavanjem njegovih potencijala kvalitetnom i primjerenom funkcionalnom prenamjenom uz zaštitu, očuvanje i prezentaciju svih bitnih obilježja svake pojedine fortifikacije. Na taj način se može iskoristiti arhitektonski potencijal fortifikacija, spriječiti njihovo daljnje propadanje i osigurati njihovo održavanje te dodatan prihod.

Uvod

Pulsko područje bogato je graditeljskom baštinom koju čine i brojni primjeri fortifikacijske arhitekture iz razdoblja Austro-Ugarske Monarhije građeni u sustavu austrijske Pomorske tvrđave Pula u 19. i početkom 20. stoljeća. Austrijske fortifikacije su izgubile svoj obrambeni značaj sredinom 20. stoljeća, a danas su u potpunosti izvan funkcije, neodržavane i oštećene prirodnim i ljudskim djelovanjem. Unatoč neodržavanju i propadanju, austrijske fortifikacije su kao povijesne građevine dio graditeljskog nasljeđa[1] iznimnog kulturnog značaja i svjedoče o razdobljima razvoja vojne tehnologije i obrambene strategije te čine sastavni dio slojevitog graditeljskog naslijeđa pulskog područja. Najveći problem u očuvanju austrijskih fortifikacija jest nepostojanje dugoročne održive strategije njihovog korištenja i zaštite koja bi omogućila izradu afirmativnih programa, planova i projekata adaptacije i revitalizacije. Metoda adaptacije i revitalizacije jedna je od najučinkovitijih načina suvremene zašite, uređenja i očuvanja graditeljskog nasljeđa[2]. Unatoč pojedinačnim primjerima prenamjena i korištenja austrijskih fortifikacija „Verudella“, „Punta Christo“, „Brioni Minor“ i „San Giorgio“, tek će sveobuhvatno osmišljena strategija te program, plan i projekti očuvati i istaknuti vrijednosti i potencijale iznimnog sustava fortifikacija. Pojedine lokacije mogu se sagledati u kontekstu posebnog režima korištenja, primjerice brijunska lokacija Peneda, i za njih se može izraditi program afirmacije austrijskih fortifikacija prenamjenom koja nudi sustav zaštite, uređenja i očuvanja baziran na aktivnom korištenju. Za lokaciju Peneda je, uzimajući u obzir zatečeno stanje te izdvojenost vojarne Peneda od turistički dostupnog područja Nacionalnog parka Brijuni, istraživačkim radom i uvažavanjem specifičnih lokalnih uvjeta dobivena podloga za funkcionalnu prenamjenu koja je usklađena s tipologijom, strukturom i prostornim mogućnostima austrijskih fortifikacija.

Austrijska Pomorska tvrđava Pula

Pula je kroz povijest bila grad na čijem su području fortifikacije gradili Histri i Rimljani[3], zatim Mletačka Republika, Austrija, Italija[4], Njemačka[5] te Jugoslavija[6]. Od sredine 19. stoljeća Pula je glavna pomorska baza austrijske ratne mornarice[7], te čini jezgru obalnog sektora fortifikacijskog sustava koji se protezao do Rovinja i Labina u sklopu kojega su izgrađene od 1813. do 1918. najznačajnije i najbrojnije vojne građevine na pulskom području koje uključuje i Brijune[6]. Fortifikacijski sustav Pomorske tvrđave Pula bio je podijeljen na 3 obrambena prstena i građen je u 3 etape. U prvoj etapi izgradnje fortifikacijskog sustava, koja traje približno od 1823. do 1870.[8], grade se odvojene kružne utvrde koje se nazivaju i topnički tornjevi. Drugu etapu izgradnje fortifikacijskog sustava grada Pule, koja traje približno od 1872. do 1889., obilježava širenje izgradnje izvan srednjovjekovnih gradskih zidina te gradnja tipskih kružnih ili segmentnih utvrda s unutrašnjim dvorištem, topničkih bitnica, poljskih fortifikacija i „pulskih tornjeva“. Treća etapa, koja traje približno od 1892. do 1918., obilježena je tehnološkim napretkom nakon pronalaska brizantne granate punjene eksplozivom 1885., zbog čega se mijenja sustav obrane i kružne utvrde gube značaj, a javljaju se izdužene poligonalne utvrde ukopane u teren. Brijuni postaju dio fortifikacijskog sustava kada Inženjerijska uprava Pule u periodu poslije 1854. razvija novi koncept obrane koji se bazirao na širenju područja pokrivenog fortifikacijama. Uz nadogradnju postojećih, grade se i nove fortifikacije raspoređene po strateški najvažnijim točkama na udaljenostima od 5 do 8 kilometara od Pule. Austrijske fortifikacije pulskog obrambenog sustava obilježava racionalnost, ekonomičnost i utilitarnost. Fortifikacije su građene u skladu s logikom i mogućnostima tadašnje ratne tehnologije i prilagođene su terenu, iskorištavajući potencijale i prirodne datosti svake pojedine lokacije. Svaka od fortifikacija sastoji se od izgrađenog i „neizgrađenog“ dijela. Građevna konstrukcija fortifikacije komplementarno se nadopunjuje zaštitnim opkopima i kamuflažnim zelenilom stvarajući jedinstvenu arhitektonsko-prirodnu cjelinu. Austrijske fortifikacije su zadržale svoju obrambenu funkciju do Drugog svjetskog rata, nakon čega 1947. postaju vlasništvo Jugoslavenske narodne armije[4]. Danas je većina fortifikacija zapuštena ili napuštena dijelom i zbog demilitarizacije pulskog zaljeva[9].

k43-mlinar-01-400Slika 1. Austrijska Pomorska tvrđava Pula – granica sustava 1917.[5]

Austrijske fortifikacije pulskog područja u dokumentima prostornog uređenja

Generalni urbanistički plan grada Pule iz 1966. vojna područja definira kao zone specijalne namjene, ali austrijske fortifikacije nisu vrednovane kao kulturni spomenici. Tijekom 1960-ih Jugoslavenska narodna armija iznajmljuje neke od austrijskih fortifikacija i plaća najamninu gradu Puli. U tom razdoblju započinje devastacija austrijskih fortifikacija koje se koriste kao skladišta ili se jednostavno prepuštaju propadanju. Generalni urbanistički plan Pule iz 1983. definira 6 kategorija graditeljskog naslijeđa. Fortifikacijske i slične građevine spadale su u skupinu „D“: važne strateške točke u sustavu obrane Pule – središnje ratne luke Austrougarskog carstva, izgrađene u periodu od prve polovice 19. stoljeća do Prvog svjetskog rata. Provedbeni urbanistički plan „Stari grad Pula“ iz 1992. definira integralni proces rada na postojećim građevinama graditeljskog naslijeđa, uključujući i izradu dokumentacije postojećeg stanja te izradu studije prostornog i povijesnog razvitka zgrade[4]. U Prostornom planu uređenja grada Pule iz 2006. naglašava se važnost očuvanja i valorizacije svih formalnih karakteristika austrijskih fortifikacija[10]. U Prostornom planu Nacionalnog parka „Brijuni“ obrađena je i tema prenamjene austrijskih fortifikacija. Primjerice, za tvrđavu Tegetthoff planom se predlaže muzejsko-izložbenu namjena, te kreiranje programa obilaska i proučavanja austrijskih fortifikacija s pratećim manifestacijama[11]. Preduvjet prenamjene je istraživački rad koji rezultira stručnom podlogom za svaku pojedinu austrijsku fortifikaciju, uzimajući u obzir njena tipološka obilježja, kao i neposrednu i širu okolinu.

Prenamjena austrijskih fortifikacija pulskog područja

Unatoč degradaciji fortifikacija austrijske Pomorske tvrđave Pula, realizirano je i nekoliko primjera prenamjena utvrda. Obalna blindirana poligonalna utvrda „Verudella“ je već 1970-ih korištena u ugostiteljske svrhe, a 1980-ih postaje odlagalište i spalionica smeća. Utvrdu 2002. preuzima Aquarium Pula. Uz akvarij, utvrda postaje dio kulturno-turističke ponude nudeći prostor za različita događanja, primjerice izložbe, koncerte i športska natjecanja. Obalna utvrda „Punta Christo“ primjer je građanske inicijative mladih koji se dobrovoljno brinu o utvrdi i organiziraju koncerte i glazbene festivale od 2010. Poligonalnu blindiranu obalnu utvrdu „Brioni Minor“ od 2001. u ljetnim mjesecima kao pozornicu koristi Kazalište Ulysses. Kružna utvrda „San Giorgio“ tipa „pulski toranj“ 2007. određena je za prenamjenu u restauratorsku radionicu Hrvatskog restauratorskog zavoda – odjel Pula[12]. U ovom se slučaju postavlja pitanje prikladnosti smještaja novog sadržaja u postojeću građevinu, jer s jedne strane je konzervatorska težnja da se zadrži izvorna struktura utvrde, a s druge strane su tehnički preduvjeti restauratorskog rada kao što su potrebna veličina prostorija, te ventilacija, osvjetljenje i ostale instalacije u prostorijama. Navedeni primjeri nisu realizirani integralnim sagledavanjem i planskom prenamjenom fortifikacija austrijske Pomorske tvrđave Pula, nego su više ili manje uspješne iznimke koje ne bi trebale postati model za parcijalne prenamjene pojedinih austrijskih fortifikacija.

Prenamjena austrijskih fortifikacija na Brijunima

Austrijske fortifikacije na Brijunima, kao i većina ostalih fortifikacija Pomorske tvrđave Pula, danas se ne koriste i zato čine sustav sadržajnih praznina koje treba prenamijeniti i afirmirati kao novi sadržajni potencijal koji odgovara lokalnim ili regionalnim potrebama. U tom smislu, ova se ”mreža sadržajnih praznina” može sagledavati po kvadrantima, linearno ili točkasto, umrežujući zone, povezujući skupine građevina ili koncentrirajući se na pojedinačne građevine, ovisno o uvjetima i potrebama. Proces uvođenja novih sadržaja i umrežavanja austrijskih fortifikacija potencira inverziju obrambene funkcije odbijanja u svoju suprotnost, u funkciju privlačenja posjetitelja. Na 14 brijunskih otoka i otočića se nalaze uz austrijske fortifikacije i tragovi različitih povijesnih razdoblja[9], počevši od prapovijesti, preko antike, pa do druge polovice 20. stoljeća. Danas su Brijuni u sastavu Javne ustanove Nacionalnog parka Brijuni, a dio otočja je rezidencijalna zona za potrebe predsjednika i Vlade Republike Hrvatske. Povijesne i društveno-političke mijene rezultirale su jedinstvenom isprepletenošću namjena i sadržaja na podlozi koju čine prirodna i kultivirana raznolikost flore i faune.

k43-mlinar-02-400Slika 2. Brijuni – položaj fortifikacija austrijske Pomorske tvrđave Pula[6]: 1 – „Fort Tegetthoff“, kružna utvrda sa signalnim jarbolom (1854.-1863.); 2 – „Fort Peneda“, obalna poligonalna blindirana utvrda (1898.-1904.); 3 – „Cavarolla“, obalna poligonalna topnička bitnica (1902.); 4 – „Naviglio“, obalna merzerska bitnica(1902.); 5 – „Punta Peneda“, uzobalna topnička bitnica (1908.); 6 – „Giaconi“, obalna topnička bitnica (1914.); 7 – Bitnica za lansiranje torpeda (1914.); 8 – „Punta Kavran“, topnička bočna bitnica (1914.-1918.); 9 – „Punta Barbana“, topnička bitnica (1914.-1918.); 10 – „Punta Peneda“, protuzračna bitnica i položaj reflektora (1914.-1918.); 11 – „Punta Kavran – Sveti Jerolim – Kozada – Puntissela“, morska zapreka (1914.-1918.); 12 – „Brioni Minor“, poligonalna blindirana obalna utvrda (1895.-1910.); 13 – „San Nicolò“, obalna merzerska bitnica (1897.-1900.); 14 – „Punta Grossa“, uzobalna topnička bitnica; 15 – „Brioni Minor“, minska uzobalna bočna bitnica; 16 – „Stretto“, minska uzobalna bočna bitnica; 17 – Obalna bitnica za lansiranje torpeda (1910.); 18 – „Monte Sabbion“, obalna topnička bitnica (1913.); 19 – „Monte Salvie“, obalna topnička bitnica (1913.); 20 – „Salvie“, uzobalna topnička bitnica; 21 – „Valnera“, topnička bitnica; 22 – „Punta della Femmina“, topnička bitnica s uzobalnom bitnicom; 23 – „Brioni Minor – Punta Mertolin“, morska zapreka (1914.-1916.)

Prenamjena austrijskih fortifikacija na brijunskoj lokaciji Peneda

Lokacija Peneda se nalazi na južnom dijelu Velikog Brijuna, pod upravom je Oružanih snaga Republike Hrvatske i na njoj je smješten odred Počasno-zaštitne bojne. Izdvojenost, te ograničen broj i tip posjetitelja potenciraju ekskluzivnost lokacije na kojoj se nalaze austrijske fortifikacije izgrađene početkom 20. stoljeća: obalna poligonalna blindirana utvrda „Fort Peneda“, obalna poligonalna topnička bitnica „Cavarolla“, obalna merzerska bitnica „Naviglio“ i uzobalna topnička bitnica „Punta Peneda“. Dvije građevine izgrađene su za vrijeme Prvog svjetskog rata: bitnica za lansiranje torpeda te protuzračna bitnica i položaj reflektora „Punta Peneda“. Uz fortifikacijske građevine na lokaciji Peneda nalazi se još i svjetionik s kraja 19. stoljeća, te smještajne i pomoćne građevine izgrađene nakon 1945. koje se većinom koriste. Središnji prostor lokacije Peneda čini otvoreni travnati plato s vizurom prema Puli, uokviren šumom i makijom te ostacima kamuflažnog zelenila austrijskih fortifikacija. Obala je kontinuirano prohodna i s nekoliko prirodnih plaža. Asfaltirana cesta proteže se od ulaza u kompleks na sjeveroistoku uz „Cavarollu“ i smještajni sklop „Haciendu“ do zapadnog dijela lokacije sa smještajnim i pomoćnim građevinama, te „Fort Penedom“ te „Navigliom“. Do svjetionika i „Punte Penede“ ne postoji kolni prilaz. U uvali Jezero na sjeverozapadu lokacije nalazi se privezište brodova. Austrijske fortifikacije kvalitetno su građene kamenom, sa svodovima od cigle i armiranobetonskim konstrukcijama stropova te opkopima izdubljenim u živoj stijeni[13]. Fortifikacije su u potpunosti izvan funkcije, oštećene prirodnim i ljudskim djelovanjem te neodržavanjem. Pojedinačnom analizom organizacijske sheme svake od austrijskih fortifikacija očitavaju se različita ambijentalna i funkcionalna obilježja[14].

k43-mlinar-03-300Slika 3. Peneda na Velikom Brijunu – fortifikacije sustava austrijske Pomorske tvrđave Pula[6]

Okosnicu koncepta afirmacije austrijskih utvrda na lokaciji Peneda čini revitalizacija fortifikacija sadržajima koji odgovaraju ambijentalnim obilježjima fortifikacija, kao i vojnoj namjeni. Osnovnu shemu planirane organizacije lokacije Peneda čine prsten austrijskih fortifikacija i središnji plato s pogledom na Pulu koji sadržajno i prometno povezuje fortifikacije. Kasnije se na ova dva osnovna elementa nadovezuju dodatni sadržaji vezani za mikrolokacije, primjerice svjetlosne instalacije, zvjezdarnica, meditacijski vrt, streljana za pucanje iz starog oružja i slični sadržaji. Premještanjem glavnog ulaza na lokacije Peneda sa sjeveroistoka na sjeverozapad kolni promet se izmješta iz rezidencijalne zone koju čine postojeća „Hacienda“ povezana sa prenamijenjenom „Cavarollom“. Nakon ulaska u kompleks, prometni prsten prvo tangira „Naviglio“ s ugostiteljskim sadržajima, a zatim vodi do „Fort Penede“ koja je novi društveni centar lokacije Peneda i „Cavarolle“ sa rezidencijalnim i pratećim radnim sadržajima. „Punta Peneda“ sa svjetionikom postaje zona rekreacije i nadovezuje se na središnji plato s atletskom stazom, igralištem i prirodnim amfiteatrom. U uvali Jezero na sjeverozapadu lokacije Peneda smješteno je pristanište zbog zavjetrine. Također postoji mogućnost smještaja heliodroma na sjevernom dijelu lokacije Peneda. Sve prenamijenjene austrijske fortifikacije s novim sadržajima, zajedno s ostalim postojećim i planiranim građevinama na lokaciji Peneda, čine logičnu i funkcionalnu cjelinu. Fortifikacije u sustavu austrijske Pomorske tvrđave Pula na lokaciji Peneda značajne su u kulturnom i povijesnom smislu i zato njihovoj afirmaciji kroz integralnu revitalizaciju treba pristupiti na način da se ne ugrožava ili degradira njihovu strukturalnu i ambijentalnu komponentu[15].

k43-mlinar-04-400 k43-mlinar-05-400 

k43-mlinar-06-400

Slika 4. „Cavarolla“, obalna poligonalna topnička bitnica – atrij i shema prenamjene[15]
Slika 5. „Naviglio“, obalna merzerska bitnica – južni kaponir i shema prenamjene[15]
Slika 6. „Fort Peneda“, obalna poligonalna blindirana utvrda – dvorište i shema prenamjene[15]

Zaključak

Afirmacija i revitalizacija fortifikacija austrijske Pomorske tvrđave Pula donosi niz prednosti od kojih je najvažnija očuvanje uz adekvatno održavanje, prezentaciju i korištenje. Prenamjenom austrijskih fortifikacija, uz očuvanje svih bitnih obilježja, naglašava se njihova slojevitost i fleksibilnost tako da nekadašnja obrambena funkcija ostaje zapisana u strukturi, a importirane funkcije omogućavaju novu dinamičnost korištenja[15]. Pritom fortifikacije treba promatrati kroz cjelinu austrijske Pomorske tvrđave Pula, uzimajući u obzir namjene i sadržaje u okruženju samih fortifikacija, kao i prirodne i arhitektonske posebnosti svake pojedine fortifikacije s ciljem nadopunjavanja prirodnih, povijesnih i kulturnih vrijednosti te turističke ponude.

doc.dr.sc. Ivan Mlinar, dipl.ing.arh., Ela Prižmić, dipl.ing.arh.

Literatura

  1. Marasović, T. (1983.), Zaštita graditeljskog nasljeđa, Društvo konzervatora Hrvatske – Zagreb, Sveučilište u Splitu – Filozofski fakultet u Zadru – OOUR Split, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu – Postidplomski studij graditeljskog nasljeđa u Splitu, Zagreb – Split
  2. Marasović, T. (1985.), Aktivni pristup graditeljskom nasljeđu, Sveučilište u Splitu – Filozofski fakultet u Zadru – OOUR prirodoslovno-matematičkih znanosti i studija odgojnih područja u Splitu, Društvo konzervatora Hrvatske – Zagreb, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu – Postidplomski studij graditeljskog nasljeđa u Splitu, Split
  3. Milić, B. (1994.), Razvoj grada kroz stoljeća I, Prapovijest – antika2, Školska knjiga, Manualia Universitatis studiorum Zagrebiensis, Zagreb
  4. Benussi, B. 2002.) Povijest Pule u svjetlu municipalnih ustanova do 1918. godine, Povijest Istre, Knjiga 3., Zavičajna naklada Žakan Juri, Pula
  5. Krizmanić, A. (2009.), Pulska kruna – pomorska tvrđava Pula – fortifikacijska arhitektura austrijskog razdoblja, Knjiga 1., Čakavski sabor, Istra kroz stoljeća, Žminj
  6. *** (2010.), Arhiva Međunarodne radionice arhitekture fortifikacija, Republika Hrvatska, Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Zagreb
  7. *** (2003.), Bilten međunarodne ljetne radionice arhitekture Mali Brijun 2001. i 2002., urednica Zofia Mavar, Republika Hrvatska, Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Zagreb
  8. Mlakar, Š. (1971.), Brioni, Uprava otoka Brioni, Brijuni
  9. Strenja, E. (2006.), Perčić, M., Mladinov, J., Jurcan, E.: Katarina 06, otvaranje pulske obale, UPI-2M PLUS, Zagreb
  10. *** (2006.), Prostorni plan uređenja grada Pule, Službene novine Grada Pule, (2006) 12, 616-660, Pula
  11. *** (2001.), Prostorni plan Nacionalnog parka „Brijuni“, Zavod za prostorno planiranje Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja Republike Hrvatske, Narodne novine, (2001) 45, 1284-1309, Zagreb
  12. *** (2009.), Utvrda Sv. Juraja u Puli – Studija rješenja, Hrvatski restauratorski zavod, Služba za nepokretnu baštinu, Zagreb,
  13. Krizmanić, A. (2009.), Pulska kruna – pomorska tvrđava Pula – fortifikacijska arhitektura austrijskog razdoblja, Knjiga 2., Čakavski sabor, Istra kroz stoljeća, Žminj
  14. Josipovski, J., Piršić, M., Prižmić, E. (2011.), Urbanistička studija lokacije Peneda na Velikom Brijunu, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb
  15. Prižmić, E. (2012.), Urbanističko rješenje lokacije Peneda na Velikom Brijunu – Rezidencija baštine Peneda, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb
PODIJELI