Pogled kroz raskršće dviju urbanih magistrala središnjeg dijela grada

Većina razmatranja koja je vezana uz razvojne postavke Grada Zagreba počinje na Regulacijskom planu i direktivnoj regulacijskoj osnovi Zagreba Vlade Antolića kojom je grad dobio i danas prepoznatljivu lepezastu shemu u smjeru istok-zapad te smjerno prema jugu i prema rijeci Savi. Projekt je izrađen u Urbanističkom institutu Ministarstva građevina Narodne Republike Hrvatske, a Antolićevi suradnici na izradi plana bili su Vladimir Franz, Stjepan Hribar, Aptulla Halilibrahimov i Ivan Lay.[1] Sredinom pedesetih već je formirana i djelomično izgrađena tadašnja Moskovska, kasnije Beogradska, zatim Ulica proleterskih brigada, u stvari današnja Ulica grada Vukovara, koja je u vrijeme projektiranja i izvedbe smatrana značajnim urbanističkim poduhvatom.

k47-bobovec-1-400Sl.1. Raskršće Ulice grada Vukovara i Hrvatske bratske zajednice, maketa, Izvor: nn, (1960.), Natječaj za izradu idejnog rješenja zgrade robne kuće i kina u Zagrebu, Rezultati natječaja, „Čovjek i prostor“, VII[10(103)]:8, Zagreb, str.8

Nizom studija su obrađeni svi oblikovni i prometni elementi kroz tada vrlo napredna funkcionalna prometna rješenja uravnoteženog kolnog prometa i pješaka. [2]  Premda su je kritičari arhitekture analizirali godinama nakon što je izgrađena i nazivali je „urbanističkim promašajem iz prvih poslijeratnih godina“[3]  do opisa iste ulice kao: „najambiciozniji i najkontroverzniji projekt hrvatske arhitekture“[4], teško je ne odati priznanje viziji koja je opstala u gotovo nepromijenjenom obliku i danas, više od šezdeset godina nakon što je postavljena u prostoru, a da u vrijeme njenog nastajanja nije bilo moguće sagledati sve kako urbanističke, tako i gospodarske posljedice zahvata. Ulica je definirala prostor čitavog poteza od pruge do Save, koja je zamišljena puno prije nego se Zagreb počeo širiti preko rijeke. Koncept i postava ulice odredili su cjelokupni prostor Trnja za razliku većine zagrebačkih četvrti koje i danas obuhvaćaju gomilu nisko urbaniziranog područja na gradskim rubnim zonama. „Trnje je jedna od samo tri gradske četvrti čiji je prostor u potpunosti naseljen stambenim ili drugim, najčešće poslovnim objektima, te je u potpunosti okružen drugim gradskim područjima. Zato možemo reći da Trnje zajedno s gradskom četvrti Donji grad i gradskom četvrti Trešnjevka-sjever čini najurbanije područje grada Zagreba. Mnogi bi u ovo nadodali i druge, izrazito velike izgrađenosti (pogotovo starije arhitekture).“[5]  Tu je očit značaj planskog postavljanja i rješavanja problema, a u planiran i promišljen zahvat rjeđe će se uvući greške i nepravilnosti koje mogu u nekim budućim vremenima onemogućiti daljnji razvoj određenog područja, jednostavno zablokirati ga u nekom nepostojećem vremenu.

U vrijeme izgradnje današnje Ulice grada Vukovara, Trnje je bilo konglomerat koji se sastojao od naslijeđene strukture periferije i industrijske zone sa željom da se na tom području dogodi novi gradski centar. Urbanistički planovi Trnja su, gledajući s odmakom od šezdeset godina, bili nerealni i preambiciozni. Iz istog je vremena i spomenuti Antolićev Regulacijski plan koji na žalost nije u cijelosti proveden, a imao je sve kvalitete i dovoljnu dozu mjere da se mogla očekivati i potpuna realizacija obzirom da je predviđeno postepeno širenje grada prema jugu dok je sjeverno od Grada čuvao južne obronke Medvednice. Stambena struktura Trnja koja je bila vrlo loše komunalno opremljena uz teško uklonjive barijere koji su taj dio grada odvajale od centra, rezultirale su sporim razvojem bez obzira na želju za izgradnjom velikih reprezentativnih objekata. Stvaranje novih urbanih vrijednosti i modeliranje grada uvijek kreće od prepoznavanja trenutka i vizije budućnosti. Imajući u vidu revitalizaciju čitavog područja i stvaranje poveznice s gradom koji se razvija preko Save nužno je bilo primijeniti arhitektonsko urbanistički princip koji ishodište ima u tržišnoj, a ne akademskoj osnovi. Tu je bio, i još uvijek je prisutan kompleksan problem postavljen pred arhitekte i urbaniste. Mjesta urbanističkih zahvata postaju zone koje su nastale kao neželjeni rezultat borbe između urbane matrice, infrastrukture i naravno profita.

k47-bobovec-2-400Sl. 2. Projekt trgovačkog poslovnog centra „INKO“, Miroslav Begović, pogled s juga – fotomontaža (idejna studija), Izvor: Borka Bobovec, (2011.), Miroslav Begović, doktorski rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, str.711

Trnje je još uvijek konceptualno neriješeno, a stvarnost nije usklađena s predodžbom i željama – prometnice i prateća infrastruktura su sve šire, dok prividno funkcionalistička organizacija nije u skladu s vremenom.[6] Možemo se složiti i danas s konstatacijom formuliranom pred trideset godina. Ništa se bitno nije u međuvremenu promijenilo što bi poboljšalo opću sliku stanja u prostoru. Vremenom je izrađen niz projekata koji su obuhvaćali širu zonu Trnja gdje se trebao dogoditi i urediti novi centar Zagreba preko pruge kao ekstenzija Zrinjevca sve do Save. Polazište u većini razmatranja bila je težnja da se uokviri raskršće, no na žalost promatrajući maketu[7] raskršća iz šezdesetih godina prošlog stoljeća s svim projektima koji su tada bili prisutni kao reperi na koje se trebala nadovezati nova arhitektura nisu nikad u cijelosti izgrađeni. Vidljivo je da je od tada predlaganih projekata izgrađena koncertna dvorana „Vatroslav Lisinski“ na sjeveroistočnom dijelu raskršća, zgrada Općinskog suda bez aneksa iste visine koji je trebao biti uz ulicu Hrvatske bratske zajednice na jugoistočnom dijelu, te zgrada Gradske vijećnice na sjeveroistočnom dijelu bez dvije trećine kompozicije – nebodera uz Ulicu grada Vukovara kao i bez dijela vijećnice koji je trebao biti položen okomito na izgrađeni dio. Gledajući s odmakom od pedeset godina možemo utvrditi da je izgrađena arhitektura i sklop arhitektonskih masa koje se vežu uz Ulicu grada Vukovara trajna kulturna vrijednost Grada Zagreba, i trebalo je samo malo snage da se predložene strukture izvedu, kao dio kompleksne ideje koja je šezdesetih godina prošlog stoljeća obilježila to područje. Međutim, to nije bilo ni najmanje lako postići – a možda baš zbog raznih dilema raskršće u samoj osi grada i nadalje stoji nedovršeno.

Zanimljiv je rezultat dao natječaj iz 1960. godine za jugozapadni dio raskršća, za koji su Zdravko Gmajner i Stjepan Milković s suradnicima Božom Kondresom i Anđelkom Resnikom, te Miroslav Begović, Vladimir Ivanović, Grozdan Knežević i Mirko Maretić s suradnicima Darkom Brežanskim, Zorom Jerković, Dušanom Machiedom i Bredom Petreković osvojili 1. i 2. nagradu za Robnu kuću i kino[8], koji je zatim 1972. godine dobio nastavak kroz projekt trgovačkog poslovnog centra „INKO“. U to vrijeme projekt nije izveden zbog nemogućnosti otkupa građevinskog zemljišta za koje je bila potraživana previsoka cijena, što je slučaj s nizom atraktivnih građevinskih parcela, u svim vremenima nastajanja grada. Tadašnji investitor „Investkomerc“ iz Zagreba preuzeo je gotovo u potpunosti prethodni program i prilagodio ga svojim potrebama. Idejno rješenje izradio je Miroslav Begović nakon konzultacija s grupom urbanista koji su radili na urbanističkom planu Trnja gdje kao konzultant na projektu radio Mirko Maretić, a suradnica mu je bila Branka Prokop-Kušmić. Sam kompleks kompoziciono je bio raščlanjen, dok je otvaranje vrijednih vizura osigurano grupiranjem volumena i razvedenošću samog objekta. Intenzitet rasta u visinu povećavao se od sjevera prema jugu, što je rezultat pažljivog valoriziranja vrijednih vizura od juga prema sjeveru, sa zelenim platnom Medvednice u pozadini. Prvobitna ideja bila su tri niska tornja s deset, jedanaest i trinaest katova, ali tijekom projektiranja mijenjao se programski zadatak, a s njim i površine i visine.

I ovaj projekt stavljen je u ladicu da bi 1980. godine ta lokacija ponovno bila u interesu novog investitora, „Privredne banke“ iz Zagreba, i istog projektanta. Programski vrlo slično prethodnim projektima, što uključuje sve do sada tražene sadržaje, uvećane za prostore u kojima bi trebala biti upravna zgrada banke. Razlika je u visini, jer ovaj projekt spušta visinu na maksimalno četiri kata. Kompleks oblikovno slijedi arhitektonski volumen zgrade „INE“ i Nacionalne i sveučilišne knjižnice, dok su sadržaji grupirani u skladu s funkcionalnim i oblikovnim potrebama. Pažnja je posebno bila usmjerena na smanjenje visine uz zadovoljenje programa kako bi se što manje opteretila vizura grada od juga prema sjeveru.

k47-bobovec-3-300Sl. 3. Ulica grada Vukovara, pogled zapad – istok, Izvor: Doklestić, Borislav, (2010.), Zagrebačke urbanističke promenade, Studio Hrg, Zagreb, str.148

Još od natječaja i projekata iz 1960. godine eksperimentira se s parcelom na jugozapadnom dijelu raskršća Ulice Grada Vukovara i Ulice Hrvatske bratske zajednice. Programski se lokacija nadograđuje, a oblikovno drastično mijenja. Dvije uravnotežene mase Robne kuće i kina iz 1960. godine dvanaest godina kasnije dobivaju u južnom dijelu tri nebodera dok sjeverni dio zaprema niska masa koja korespondira s još uvijek prisutnom idejom ostalih građevina oko raskršća, istovjetno planiranom okruženju iz 1960. godine. Projekt iz osamdesete smiruje se u jednoj masi koja zaprema zapadni dio parcele od sjevera prema jugu, dok u istočnom dijelu prema Ulici Hrvatske bratske zajednice rješava pješački promet nastavljajući ideju ekstenzije Zrinjevca prema jugu što u smislu pješačkog povezivanja do danas nije zaživjelo obzirom na snažnu prometnicu istok-zapad.

Sedamdesetih godina širenje grada prema jugu nastavlja se nizanjem reprezentativnih objekata duž osi koju čine Trg bana Josipa Jelačića, Zrinjevac, Glavni željeznički kolodvor, zelenom alejom Hrvatske bratske zajednice do Mosta slobode i centra koji se po uzoru na suvremenu svjetsku arhitekturu trebao formirati u Novom Zagrebu s druge strane Save. Izuzetno vrijedan prostor koji zauzima potez od Glavnog željezničkog kolodvora pa sve do Novog Zagreba bio je, a i danas još uvijek možemo reći isto, trajni izazov za sve arhitekte i urbaniste koji su ovdje djelovali. Cijeli taj potez od iznimnog je značaja za urbani rast grada. Neki od realiziranih objekata nisu u cijelosti izvedeni prema zamislima raznih autora, pa se na tom pravcu može naići na niz nedorečenosti. Neki prostori godinama zjape prazni, a provedeni su natječaji, izrađeni projekti.

I sad dolazimo do postavke, ili pitanja koje je potrebno višestruko razmotriti. „Premda predočena kao okvir zbivanja, središnja je os u toj konstelaciji sama postala temom. Više nitko ne smatra svrsishodnim raspravljati o njezinoj suvislosti, osim u uvodima, i priklanja se njenoj opsesivnoj moći, koja bi za ovu priliku mogla biti nazvana ‘Summa pogleda’. Središnja os postaje integralom uzastopnih okvira za pogled okrenut samo jednom smjeru, dok se suprotni prešućuje.“ [9] Upravo tako, svi projekti promatrani su i ocjenjivani vrednovanjem pozicije koju ostvaruju u pogledu od juga prema sjeveru, famoznom prilazu gradu čiji se obrisi razaznaju na mekim obroncima Medvednice s Katedralom kao glavnim markerom. No gledajući prema jugu također postoji pogled, a Vlado Mattioni ispravno konstatira da je isti prešućen i zanemaren. Svi projekti promatraju se s Medvednicom u pozadini, a što je s Novim Zagrebom i svim projektima i izvedenim kućama, sadašnjim i budućim, duž Hrvatske bratske zajednice?

„Grad rapidno povećava svoju površinu, ali ostaje prazan u onom višem ‘gradskom smislu’ – nedostaju mu duhovna žarišta. Inicijativom Sabora SRH 1971. godine donesena je odluka o izgradnji kapitalnih objekata – Državnog arhiva SRH i Nacionalne i Sveučilišne biblioteke. Objekti su locirani na potezu Trg Republike, Zrinjevac, preko kolodvora, zelenom alejom HBZ do Mosta slobode i centra južnog Zagreba, 1955. godine – raspis natječaja za Gradsku vijećnicu (Kolacio), ostvaren je Trg između Gradske vijećnice, Koncertne dvorane, Zagrebačke banke i Pravosuđa – nije dovršen, a trenutno je parkiralište. 1970. godine napravljena je varijanta za urbanističko rješenje ul. Proleterskih brigada i prostora Kruge-Brezje. Prvi put je tretiran ovaj prostor – pokušaj vraćanja blokovske strukture i davanje nove urbane vrijednosti, pokušaj nastavka zagrebačkog urbanog modela koji ima svoju povijesnu i suvremenu profilaciju.“[10] Nacionalna i sveučilišna knjižnica jedan je od realiziranih objekata koji su pogodili i vrijeme i mjesto. Natječaj je raspisan 1977. godine i prvu nagradu[11] dobio je rad koji potpisuju Marijan Hržić, Zvonimir Krznarić, Davor Mance i Velimir Neidhardt. Rad je po mišljenju ocjenjivačkog suda bio zbir tadašnjih ukupnih zbivanja na arhitektonskoj sceni, a urbanističko rješenje je ocijenjeno kao prilog urbanističko prostornoj sintezi što se čita iz dosljedne organizacije i oblikovanja gradskog tkiva. [12] I ovaj projekt stvaran je i ocjenjivan kroz pogled prema sjeveru. Inače, kad uđete u ovu zgradu sjetite se riječi koje su napisane za jednu drugu zgradu, u jednom drugom gradu, ali opisuju je u cijelosti. „Zgrada je bila moderna u najboljem smislu, govorila je o redu, čistoći i svjetlu.“ [13]

k47-bobovec-4-300Sl. 4. Ulica Hrvatske bratske zajednice, pogled jug – sjever, Izvor: Borka Bobovec, kolovoz 2014.

I na kraju još jednom vratit ću se na onu nikad izgrađenu parcelu jugozapadno od križanja Ulice grada Vukovara i Hrvatske bratske zajednice. Natječaj za zgradu Zagrebačke banke raspisan je u prosincu 1996. godine i trebao je dati odgovor na davno postavljeno pitanje – kakva treba biti zgrada koja će dovršiti jedno od davno započetih raskršća dviju glavnih urbanih magistrala središnjeg dijela grada. Kakav arhitektonski volumen može dati odgovor na jednom od fokusa grada Zagreba. Jasno definirani natječajni uvjeti tada nisu išli na ruku arhitektima. Većina je smatrala da je položaj i veličina glavne građevine povučene na krajnji zapadni dio parcele, uz dvosmisleni urbanistički koncept koji je predviđao dva pješačka nivoa prezahtjevan zadatak za parcelu. Očekivanja su bila velika, nova zgrada morala je arhitektonskim karakterom, kompozicijom i proporcijama odgovarati zahtjevima urbanog sadržaja i naći dobar odgovor na međusobni odnos koji su postavile Gradska vijećnica, Palača pravde, Koncertna dvorana „Vatroslav Lisiniski“ i Nacionalna i sveučilišna knjižnica koje su definirale kako je Andre Mohorovičić rekao: „najistaknutiji središnji urbani fokus našeg grada – metropole.“ [14] Prvu nagradu odnose njemački arhitekti Helmut Braun, Martin Schlockermann i Dieter Koehler, a kao što možemo vidjeti, niti ovaj projekt nije realiziran. Još uvijek nije dosegnuta ona razina prepoznavanja koja će zatvoriti davno započetu priču o zagrebačkoj osi i zgradama koje se nižu duž nje. Zasigurno treba proći još vremena kako bi stvarna vrijednost i ujedno potencijal koji nosi i os i pogled, što prema sjeveru, a svakako i prema jugu donio savršenstvo koje želimo gradu. Ali rješenje postoji, i čeka skriveno, samo ga treba prepoznati „Jer graditeljstvo najsmionije od svih umjetnosti nastoji u svoj ritam prenijeti red svemira,“ koji je „nalik na veliku životinju u kojoj zrači savršenost i sklad svih njenih udova.“[15] Kao i grad, koji u svom nastanku i trajanju treba slijediti red i ritam.

k47-bobovec-5-300Sl. 5. Prva nagrada Europan 8 za lokaciju Paromlin, Tom Cortoos, Izvor: http://www.europan.hr od 22.03.2006.

Kroz godine su provedeni mnogi natječaji kao pokušaji pronalaska rješenja koji predstavlja „problem zajedničkog funkcioniranja različitih sadržaja – putničkog transfera (željeznički kolodvor, lokalni autobusni transfer), upravnih sadržaja (Gradska vijećnica, Palača pravde), kulturnih sadržaja (Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski), ruina – što doslovnih ruina sa squotovima ili pak zgradu Paromlina kao povijesno zaštićenu zgradu, koja je u međuvremenu također postala ruina.“ [16] Jedna od rijetkih slika koja pokazuje drugi pogled, pogled prema jugu, je prvonagrađeni natječajni rad u sklopu natječaja Europan 8 za područje oko Paromlina, iz 2006. godine. Europan djeluje sada već više od 25 godina kao platforma za eksperimentiranje novim i drugačijim idejama mladih europskih arhitekata u traženju odgovora na probleme koji se javljaju u urbanističkom planiranju. Dobitnik prve nagrade za dio grada, koji je već čitavo stoljeće izazov zagrebačkog urbanizma, bio je belgijski arhitektonski tim na čelu s Tomom Cortoosom, koji Paromlin i zadatak povezivanja tradicionalnog i novog centara koji su odvojeni željezničkom prugom promatra na način neopterećen znanjima, pravilima i odnosima urbanističkog planiranja grada Zagreba. Stoga i prikaz projekta gleda na drugu stranu u odnosu na uvriježeni način i očekivani pogled. Nažalost, rješenje ovoga a tako niti mnogih drugih natječaja za užu, kao i za širu zonu nije u konačnici „definiralo gradski prostor danas, te na koji način može takav prostor predstavljati most između sadašnjosti i budućnosti imajući na umu riječi Kennetha Framptona o tome kako ‘nema inovacije bez tradicije’…“[17]

dr.sc. Borka Bobovec, dipl.ing.arh.

Literatura:

  1. Antolić, Vlado, (1949.), Regulacioni plan i direktivna regulaciona osnova Zagreba, „Arhitektura“, II(18-22):5-30, Zagreb
  2. Ivanković, Vedran, (2006.), Moskovski boulevard – Ulica grada Vukovara u Zagrebu 1945.-1956.godine, Arhitektura između istoka i zapada, „Prostor“, 14[2(32)]:178-195, Sveučilište u Zagrebu, Arhitektonski fakultet, Zagreb
  3. Domljan, Žarko, (1969.), Poslijeratna arhitektura u Hrvatskoj, „Život umjetnosti“, 10:3-45, Zagreb
  4. Odak, Tomislav, (1989.-1991.), Stanovanje je arhitektura, „Arhitektura“, 1-3(208-210):2-4, Zagreb
  5. http://www.trnje.hr/o_trnju.html, od 16.04.2008.
  6. Odak, Tomislav, (1986.), Hrvatska arhitektonska alternativa 1945.-85., Arhitektura u Hrvatskoj 1945-1985, „Arhitektura“, XXIX(196-199):31-101, Zagreb
  7. Venturini, Darko, (1960.), Natječaj za robnu kuću i kino, „Čovjek i prostor“, VII [12(105)]:1 i 8, Zagreb
  8. nn, (1960.), Natječaj za izradu idejnog rješenja zgrade robne kuće i kina u Zagrebu, Rezultati natječaja, „Čovjek i prostor“, VII[10(103)]:8. Zagreb
  9. Mattioni, Vladimir, (1999.), Urbophilia, Horetzky, Zagreb
  10. ***(bez datacije), Obrazloženje projekta, Hrvatski muzej arhitekture, Zagreb
  11. nn, (1978.), Jugoslavenski anonimni natječaj za izradu idejnog rješenja Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu, „Čovjek i prostor“, XXV[06(303)]:7-11 i 18, Zagreb
  12. Vodička, Mladen (1978.), Izvještaj uz natječaj za idejno rješenje Sveučilišne i nacionalne biblioteke u Zagrebu, „Čovjek i prostor“, XXV [06(303)]:4-6, Zagreb
  13. De Botton, Alain, (2005.), Umjeće putovanja, SysPrint, Zagreb
  14. Mohorovičić, Andre, (1997.), Natječaj za zgradu Zagrebačke banke – Treba li bolji?, „Čovjek i prostor“, XLIV [05-08(516-519)]:25-31, Zagreb
  15. Eco, Umberto, (2004.), Ime ruže, Globus Media d.o.o., Zagreb
  16. Kostrenčić, Alan, (2006.), U potrazi za izgubljenim gradom, Arhitektura, LIII/01-02-2006, Zagreb, http://www.uha.hr/sadrzaj.php?parent_id1=37&sel2=37&v2=4&parent_id2=166&sel3=166&v3=24&kategorija_id=23&kategorija_id_tekst=167&sel4=167&bl1=4&v4=0 od 26.08.2014.
  17. Rusan, Andrija, (2009.), Objava natječaja, PRChangingFace-2.pdf, http://www2dupont.com/…/ PRChangingFace-2.pdf.hr od 10.02.2010.