Kultura građenja kroz edukaciju

sl. 1 Radionica arhitekture, Dječji vrtić „Šegrt Hlapić“, Zagreb, 2008., fotografija Boris Cvjetanović

Stvoriti mjesta i načine kojima će generacije koje dolaze učiti i usvajati znanja kojima će sutra oblikovati svijet u kojem ćemo živjeti, nije nimalo lak posao. Sve se mijenja, iz dana u dan tehnologija je sve naprednija i zahtjevi koji se stavljaju pred odgajatelje, učitelje, planere i arhitekte, pred društvo u cjelini, sve su veći. Dovedeni smo u poziciju preispitivanja postavki koje određuju strukturiranje i oblikovanje kako nastavnih procesa, tako i mjesta i načina učenja. Imamo li alate kojima možemo ocijeniti kakve prostore trebamo oblikovati za kvalitetno odvijanje suvremenih odgojno-obrazovnih procesa? Postoji li idealno oblikovan vrtić ili škola (sl. 1 i 2), fakultetska ustanova, ili oblikovana predavaona, koji mogu poslužiti kao osnova koja se može nadograđivati u odnosu na mjesto i okruženje, u odnosu na program i zahtjeve koje lokalna zajednica ili određena škola stavlja pred arhitekta? Naravno, ne postoji, ali prazan arak papira ili ekran potrebno je popuniti svim onim potrebnim prostorijama koje su potrebne, treba poštovati sve ono što je propisano zakonom i zadano programom. Tu dolazi do izražaja odnos prema prostoru koji posredno oblikuje korisnike, djecu, koja veliki dio formativnog razdoblja borave u vrtićima i školama, a jednako tako i odrasle kroz razne sustave nadopunjavanja znanja. [1]

Kako bi se taj proces nesmetano i s dugoročno kvalitetnim rezultatima mogao provoditi nužno je zadovoljiti niz elemenata. Usklađivanje interesa između logike kapitala, interesa investitora, javnih interesa i stvaranja kvalitetne arhitekture započinje već pri oblikovanju projektnog zadatka i traje sve do izvedbe, a u procese su uključeni ne samo profesionalci već i korisnici prostora, odnosno društvo u cjelini. Svi uključeni u programiranje, planiranje i gradnju moraju biti svjesni dugoročnog utjecaja gradnje na vanjski javni ili polujavni prostor. Oblikovanje, funkcija, održivost, javnosti namijenjen vanjski prostor – sve su to samo neki elementi koji značajno utječu na zgradu, kao i na prostor u koji su interpolirani. A izgrađeni prostor neposredno i posredno djeluje na korisnike. Kako bi svi, i djeca i odrasli, mogli znanja trajno nadograđivati potrebno je na nove načine organizirati i učiniti dostupnim ideje i znanja koja se vežu uz „kulturu građenja“, na samo kroz obavezno obrazovanje, već i kroz stalno stručno usavršavanje kao i cjeloživotno obrazovanje.

sl. 2 Davor Mateković, Osnovna škola Alojzija Stepinca, Zagreb,
2013., fotografija Damir Fabijanić

„Kultura građenja“ je danas prepoznatljiv pojam koji obuhvaća velik broj aktivnosti s konačnim ciljem poboljšanja stanja u prostoru. Kroz višegodišnje sustavno sistematiziranje i analizu stavova i znanja koje promiče „kultura građenja“ dolazimo do potrebe stvaranja i u procese uključivanja novih načina obrazovanja, ne samo formalnog, već i neformalnog. Obzirom na vrijeme u kojem živimo, nameće se potreba organiziranja interaktivnih radionica na temu građenja, i sa građenjem povezanim aktivnostima za sve zainteresirane. Organizacija može biti prepuštena različitim institucijama, strukovnim organizacijama i udrugama koje na taj način mogu pridonijeti širenju svijesti o „kulturi građenja“ i graditeljstva u cjelini.

Put su različiti oblici digitalnog učenja, kao i stvaranje preduvjeta za učenje pomoću alata koji stoje na raspolaganju kroz digitalizaciju. Kroz pojedinačna predavanja i kompletne kolegije prilagođene različitim profesijama u graditeljstvu može se ostvariti velika dostupnost novih sadržaja za proširenje postojećih obrazovnih programa vezanih uz cjeloživotno obrazovanje. Na Studiju krajobrazne arhitekture postoji kolegij „Kultura građenja“, osmišljen i prilagođen studentima koji ne studiraju arhitekturu, a kroz iskustvo proteklih godina, iznimno dobro prihvaćen kroz pojedinačna predavanja i na drugim sastavnicama Sveučilišta u Zagrebu, kao i programima transfera znanja i cjeloživotnog obrazovanja. (sl. 3) [2] Također, određeni oblici takvih predavanja, nadalje pojednostavljeni i prilagođeni javnosti, dodatno mogu pospješiti podizanje društvene svijesti o „kulturi građenja“.

sl. 3 Dani arhitekata 5.2 / „Prostor i gradnja – Vrijeme za novi zakonodavni okvir“, 28. i 29. 9. 2021. god. – video-prijenos iz ORIS Kuće
arhitekture, organizacija: Hrvatska komora arhitekata, Zagreb, fotografija Tihomir Branković

sl. 4 Hrvatski muzej arhitekture, Radionica crtanja, Noć muzeja 2020., 31. siječanj 2020., Zagreb, fotografija Iva Ceraj

sl. 5 Srdarev, D. (2021.), „Bernardi za djecu“, e-slikovnica objavljena na platformi „Arhitektura za djecu“, autor koncepta,
ilustracije i dizajn: Danijel Srdarev, akademski slikar – grafičar, ljubaznošću Danijela Srdareva

Aktivnosti koje se na kraju procesa očituju kao izgrađeni prostor, moraju osigurati da bude ne samo upotrebljiv, učinkovit, funkcionalno besprijekoran, tehnički zaokružen i ekonomski prihvatljiv, već da uz sve to ima kulturnu i estetsku nadgradnju. Gotovo pa nemoguće, ali mogućnosti koje imamo na raspolaganju potrebno je usmjeravati ne bi li odrastanje i život uz arhitekturu bio poticajan, i za one koji dolaze „karta“ za bolje sutra. (sl. 4) Vrsnoća prostora koji nas okružuje je krajnji cilj, a kako do realizacije uspješnih primjera, kompleksno je i kontinuirano pitanje koje se provlači kroz direktni i indirektni utjecaj i odgovornost, kroz neposredno profesionalno djelovanje, djelovanje pojedinaca, odnosno određenih društvenih grupa. Djelovati se može kroz obrazovni proces, kroz zakonodavnu domenu, kao i kroz domenu uprave. [3]

„Kultura građenja“ donosi okvir koji omogućava približavanje arhitekture svima, a ne samo onima koji su direktno uključeni u proces planiranja, projektiranja i građenja. Cijeli postojeći sistem cjeloživotnog obrazovanja stvorio je nišu za ovu temu kojoj je konačni cilj upoznati arhitekturu te podići opću stručnu i društvenu svijest o vrijednosti prostora. [4] Znanje i razvijanje interesa za izgrađeni prostor omogućava da svi građani – korisnici izgrađenog prostora mogu detektirati svoju interesnu sferu i identificirati se s tom temom. Primjeri visoko vrijedne „kulture građenja“ stvarani su dugi niz godina na svim prostorima Hrvatske, a uvršćivanju ideje „kulture građenja“ svakako su potrebni dobro informirani, kritični i predani građani – ljudi koji doprinose i osjećaju se odgovornima, a potreban im je prostor za komunikaciju i aktivnosti. Za očekivati je da javne institucije reagiraju i cijene njihovu predanost. Uključivanje građanstva u procese planiranja pomaže pri poistovjećivanju i prihvaćanju projekata, a kroz takav način djelovanja osigurava se legitimitet u donošenju odluka i unapređenja procedura i rezultata. [5] Da bi sustav na taj način mogao funkcionirati potrebni su obrazovani pojedinci – profesionalci i osviješteno društvo u cjelini.

Učenje i obrazovanje tijekom čitavog života je prepoznato kao ključni instrument kojim se utječe na podizanje razine osviještenosti kompletnog društva o kvaliteti i značaju prostora, a za ostvarivanje i stalno unaprjeđivanje kvalitete prostora neophodno je kvalitetno obrazovanje svih pojedinaca. [6] Tu su uključeni ne samo arhitekti, građevinski i drugi inženjeri koji sudjeluju u planiranju, projektiranju i gradnji, već i cjelokupno društvo koje koristi izgrađeni prostor. [7] „Obrazovanje u predškolskoj i osnovnoškolskoj dobi o kulturi i kvaliteti prostora treba biti obvezno kako bi omogućilo da djeca u budućnosti, kao odrasli građani, izraze svoje mišljenje, donose i utječu na političke, gospodarske i socijalne odluke kojima se djeluje na stanje u prostoru. Srednjoškolsku naobrazbu potrebno je unaprijediti u pogledu spoznaja o vrijednosti prostora, načinu korištenja prirodnih resursa i zaštiti okoliša.“ [8] Još uvijek se kao društvo nismo opredijelili za sistemsko uvođenje znanja o prostoru u obavezni obrazovni proces, već se arhitektura i izgrađeni prostor može sporadično susresti u različitim nastavim predmetima uz učenje drugih gradiva. Ideja „kulture građenja“ nije gomilanje novih sadržaja i novih predmeta, već dostupnost znanja kroz postojeće predmete uz koje je vezana arhitektura i izgrađeni prostor, ali kroz smišljenu i svuda istoznačno provedenu politiku obrazovanja. (sl. 5 i 6) Znanje o vrijednosti prostora u cjelini omogućilo bi i veću zainteresiranost, iz čega proizlazi i neposredna briga za izgrađeni prostor. [9]

Sljedeća stepenica koju je potrebno svladati odnosi se na izradu materijala koji će prenositi znanja o kulturi prostora na način primjeren različitim obrazovnim skupinama, u odnosu na uzrast i ostala znanja koja posjeduju. Na taj način moguće je popularizirati „kulturu građenja“ i podići razinu općeg obrazovanja stanovništva o potrebama razvoja, korištenja i zaštite prostora. [7] Nadalje, obrazovanje odraslih o prostornom razvoju, treba biti namijenjeno općoj i političkoj javnosti. Ovakav pristup bi kao rezultat trebao imati razumijevanje složenih procesa planiranja, projektiranja i odlučivanja na području prostornog razvoja i gradnje, te na taj način doprinijeti boljoj brizi za izgrađeni prostor na svim razinama, kao i čuvanju identiteta prostora koji imamo. [10] Tako arhitektura, za razliku od nekih drugih umjetnosti, svojom „izvanestetskom“ uporabljivošću može nastaviti svoju „estetsku misiju“ popravljanja svijeta u kojem živimo. Budući pouzdano znamo kako arhitektura može kvariti svijet, to nam daje osnovu da vjerujemo kako ga može i popravljati. [1] U svakom od ovih segmenata edukacije, moguća su i poboljšanja, odnosno uvođenje novih načina provođenja obrazovnih procesa, usklađenih sa suvremenim tehnologijama i principima.

Postoje razrađene inicijative koje jasno i nedvosmisleno mogu poslužiti kao putokaz koji upućuje kako treba razvijati odnos prema učenju i obrazovanju u cjelini, a prezentirane su u dokumentu iz 2012. kojim su donesene nacionalne smjernice za vrsnoću građenja. Navedene su aktivnosti koje započinju provođenjem procesa obrazovanja o arhitekturi i kulturi prostora kroz nacionalni kurikulum i kontinuirano unaprjeđivanje cjeloživotnog profesionalnog obrazovanja arhitekata, građevinskih inženjera i drugih struka koje sudjeluju u gradnji, te potrebe izrade nacionalnog programa za obrazovanje odraslih u području izgrađenog i kulturnog krajolika. Dio koji je u ovom razmatranju najvažniji odnosi se na uključivanje obrazovnog sustava u nacionalnu mrežu za „kulturu građenja“ kao jednog od njenih nositelja. [10] Tu dolazimo do odrednice koja se odnosi na približavanje učenja svima, odnosno, kako na zanimljiv i dinamičan način govoriti o „kulturi građenja“. Kroz modele interaktivnog načina učenja otvara se put novim idejama i mogućnostima.

„Digitalizacijom učenja o kulturi građenja otvara se mogućnost korištenja bogatstva dostupnih ili izrade vlastitih multimedijskih sadržaja koji mogu olakšati ilustracije pozitivnih i negativnih primjera, kao i stvaranje vlastitih estetskih kriterija polaznika.“ [7] Imajući u vidu da je internet dostupan svuda i da ga bez problema koristi velik broj građana kroz ideju korištenja brzog i zanimljivog sadržaja može se u kratkom roku utjecati na opću zainteresiranost kroz kratke prezentacije kao i kratke filmove koji na taj način postaju široko dostupni. Brzina kojom je internet ušao u opću uporabu, govori o tome da je informacija koja putem njega stiže do pojedinca, i društva u cjelini, prihvaćena i često rabljena. Kvaliteta ovakvog pristupa nalazi se u mogućnosti brzog i jednostavnog mijenjanja i nadopune određenih tema, ovisno o ciljanoj skupini, odnosno kako se obrađuju i nastaju, ili se prikupljaju novi materijali. Digitalno učenje obuhvaća različite alate koji se temelje na novim tehnologijama sa ciljem da podrže proces lakšeg i jednostavnijeg učenja, a korištenjem suvremenih tehnologija ubrzava se proces učenja, naročito kod mlađih generacija koje su rasle uz nove tehnologije, [11] što se može ostvariti kroz masovne otvorene mrežne tečaje kojima je osnovna značajka dostupnost svima bez naknade, posebnih ograničenja ili potrebnih predznanja. [12] Primjenjujući ovakav način može se ostvariti distribucija materijala o „kulturi građenja“ kojima je omogućen pristup u bilo koje vrijeme.

Osim o životu suvremenog društva u izgrađenom okolišu, koji je tema kroz promicanje „kulture građenja“, možemo govoriti i o „tehno-okolišu kao o permanentnoj odrednici društva.“ [3] Kako je tehnologija prisutna u svim segmentima života, dolazimo do novih pojmova, „poput online društva, virtualne realnosti te već navedenog tehno-okoliša. U ovom kontekstu raspravlja se i o pojmu „digitalna kultura“ kao onome koji bi najbolje mogao opisati našu suvremenost.“ [3] Na taj način tehnologija postaje novi poligon koji omogućava kvalitetnije i brže plasiranje činjenica i znanja, što može biti posebno zanimljivo u kontekstu stalnog stručnog usavršavanja i cjeloživotnog obrazovanja. Takvi načini učenja skraćuju vrijeme koje je potrebno da bi se usvojila nova znanja i smanjuju troškove zainteresiranih korisnika. [13] Takvi oblici učenja mogu se neposredno primijeniti i u sustavima koji su vezani uz dobrovoljne i obavezne oblike učenja, kao i polaganja ispita koji mogu biti obavezni ili neobavezni.

U dijelu koji se odnosi na moguće smanjenje troškova za polaznike tečajeva stalnog stručnog usavršavanja i cjeloživotnog obrazovanja, posebne koristi mogu se prepoznati u dijelu koji se odnosi na upoznavanje sa novom zakonskom regulativom – zakonima i podzakonskim aktima, tehničkim propisima i normama te pripremu arhitekata i drugih inženjera u graditeljstvu za polaganje stručnih ispita, kao u konačnici i polaganja samog stručnog ispita „online“. Ovakav način može biti i dodatno motivirajući za pristupnike obzirom da se učenje, odnosno priprema za ispit može provesti od kuće ili iz ureda na jednostavniji, jeftiniji i zanimljiviji način. Pri donošenju odluka o kretanju u ovom smjeru, potrebno je voditi računa da je ovakav oblik pristupanja učenju, kao i u konačnici, polaganja samih ispita u kontroliranom okruženju, primjereniji suvremenim trendovima i oblicima uspostavljanja sustava koji podržavaju i kontroliraju obrazovne procese.

Vrijednost elemenata koji formiraju e-učenje u odnosu na širenje svijesti o „kulturi građenja“ i podizanju općeg znanja o prostoru u kojem živimo može se jednostavno i bez ulaganja značajnih financijskih sredstava koristiti u dopuni postojećih programa koji su pokrenuti sa ciljem edukacije sadašnjih i budućih korisnika prostora kako bi mogli razumjeti izgrađeni prostor koji ih okružuje. Aktivnim sudjelovanjem u njegovu kreiranju pridonose boljem i kvalitetnijem izgrađenom prostoru budućnosti, što će biti jednostavnije ukoliko budu stekli osnovna znanja o prostoru i prostornim odnosima kroz načine učenja koji nisu obavezni, ili ne zahtijevaju značajna financijska sredstva, a mogu se aktivirati u vremenu koje odgovara svakom pojedincu. U vremenu u kojem je život i rad opterećen nizom parafiskalnih nameta, omogućavanje stjecanja novih i učvršćivanje postojećih znanja bez ulaganja značajnih financijskih sredstava otvara put ka obrazovanom pojedincu i osviještenom društvu. A to je ono što želimo, postavljanje okvira za „kulturu građenja“ koja će biti razumljiva svima, a ne samo onima koji se njome profesionalno bave.

doc.dr.sc. Borka Bobovec, dipl.ing.arh.

Literatura

[1] Bobovec, B, Mateković, D., Rako, G. (2020.), „Odrastanje uz arhitekturu, Dječji vrtići i škole 21. stoljeća“, Oris, Zagreb, pp. 18-19

[2] Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine (2020.), „B.8.Obrazovanje“, u: „ApolitikA, Izvješće o provedbi“, Zagreb, pp. 73

[3] [Grakalić Rački, G. (2015.), „Iz hi-tech učionice“, dostupno na: http://www.zarez.hr/clanci/iz-hi-tech-ucionice (pristupano 10.1.2017.)

[4] Bobovec, B. (2012.), „Arhitektonske politike Republike Hrvatske 2013-2020“, Croatian Real Estate Newsletter, No. 71, pp. 5-7

[5] Milonja, I., Pozojević, A. (2012.), „ApolitikA, platforma za kvalitetu i kulturu građenja, Intervju: Borka Bobovec“, Presjek, No. 07, pp. 119-124

[6] The Danish Government (2014.), “Architecture meets people – children, youth, and adults”, u Danish architectural policy – Putting people first, Ministry of Culture, Copenhagen, pp. 14-23

[7] Bobovec, B., Bajić, M. (2015.), „Digitalno učenje o Kulturi građenja“, u Žiljak Vujić, J. (Ed.), Printing &Design 2015 proceedings of the international scientific conference in Zagreb, Hrvatska, March 27th-28th 2015, Tehničko veleučilište Zagreb, Zagreb, pp. 239-245

[8] Knifić Schaps, H., Bobovec, B. (2014.), „ApolitikA – tijek i rezultati implementacije“, u Lakušić, S. (ur.) Izazovi u graditeljstvu 2. Hrvatski graditeljski forum 2014 proceedings of the conference in Zagreb, Hrvatska, November 18th-19th 2014, Hrvatski savez građevinskih inženjera, Zagreb, pp. 446-455

[9] Weeber, R., Weeber, H. (2007.), “Technology and Ecology”, u Weeber R. and H. (Ed.) Baukultur! – Planning and Building in Germany, Federal Ministry of Transport, Building and Urban Affairs, Berlin, pp. 48-55

[10] Bašić, S., Bobovec, B., Horvat,T., Knifić Schaps, H., Mlinar, N., Mrak-Taritaš, A., Pletikapić, Z. (2013.), „Arhitektonske politike Republike Hrvatske 2013-2020, ApolitikA, Nacionalne smjernice za vrsnoću i kulturu građenja“, Hrvatska komora arhitekata i Ministarstvo graditeljstva i prostornoga uređenja, Zagreb, pp. 92-100

[11] Gašparović, Z. (2015.), „Digitalno i onlajn učenje“, dostupno na: https://prezi.com/zx64bidy2pfj/digitalno-i-onlajnucenje/ (pristupano 5.1.2017.)

[12] „Massive open online course“, dostupno na: https://en.wikipedia.org/wiki/Massive_open_online_course (pristupano 4.3.2015.)

[13] „Algebrin e-learning model“, dostupno na: http://www.algebra.hr/elearning/ (pristupano 27.1.2017.)

Rad je dorađen za pozvano predavanje „Kultura građenja kroz edukaciju“ na skupu „ArhiBau 2021 – Sajam Kulture građenja i održivog razvoja“, Društvo arhitekata Zagreba, Arena Zagreb, 7. – 9. listopada 2021., a prvotno je objavljen u: Bobovec, Borka, „Podizanje razine znanja o kulturi građenja kroz e- učenje“. // 13th International Conference ; Organization, Technology and Manegement in Construction ; Conference Proceedings / Cerić, Anita ; Huemann, Martina ; Radujković, Mladen ; Vukomanović, Mladen ; Završki, Ivica (ur.). Zagreb: Croatian Association for Construction Manegement ; University of Zagreb, Faculty of Civil Engineering, 2017. str. 748-754