„Kraj svih burnih promjena koje su se odigrale na Harmici-Jelačićevom trgu-Trgu Republike u toku vremena s obzirom na njegovu arhitekturu i tlocrt, funkcija je ovog Trga ostala ista: trgovalo se po dućanima, obrtničkim radionicama i na otvorenoj plosi trga (do kraja 1942.), a građanstvo se sastajalo i po javnim lokalima, naročito kavanama. Taj je trg bio u malom Zagrebu prije nekoliko decenija – jednako kao danas u velikome – značajno poslovno i važno prometno središte grada.“
U životu grada, pa time i svakog trga i ulice, događaju se odluke koje ga određuju u budućnosti, odluke koje se temelje na nizu elemenata koji su vezani uz ekonomsku moć, političku situaciju, demografska kretanja, snagu i umijeće planera i nadasve sreću. Sreću da u određenom trenutku postoji kritična masa koja će odrediti pravi smjer razvoja i prepoznati prilike koje se otvaraju. Ovo je priča o jednom viđenju Trga, zaboravljenom i odbačenom. Rješenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture Grada Zagreba iz 1962. godine područje tadašnjeg Trga Republike postaje zaštićena urbanistička cjelina te je u buduće svaka nova intervencija bila pod paskom konzervatora i urbanista. Prostor Trga zaštićen je kao kulturno povijesna spomenička cjelina, a građevine su svrstane u više kategorija, ovisno o izvršenoj valorizaciji, od kojih je većina tijekom godina doživjela znatne rekonstrukcije u prizemnom dijelu i na pročeljima.
Vremenom, Trg kao srce grada doživio je niz intervencija, nekad dobrih, većinom loših, budući su gotovo uvijek to bili parcijalni zahvati koji nisu imali snage obuhvatiti čitavu cjelinu. Već početkom dvadesetog stoljeća započinje se s modernizacijom istočnog dijela Trga, nakon toga Hotel „Dubrovnik“, pa natječaj za prometno rješenje, zatim za Ilicu 1a, pa sjevernu stranu Trga i tako dio po dio, bez poveznice. Situacija se polagano mijenja početkom šezdesetih kad stručna javnost, a i građanstvo počinje pokazivati snažan interes za grad. Već tada nametnuta pitanja tko stvara grad i planira njegovu budućnost nisu dobila odgovor niti danas, kad bi sve trebalo biti transparentnije, uokvireno snažnim mjerilima koja postavljaju arhitekti i gradski planeri koji su tu da stvore i obrane sliku grada, da arhitektonskim rječnikom odrede razvoj i kakvoću življenja u gradu. Danas se može postaviti pitanje da li su urbanisti mogli i trebali predvidjeti u dugim godinama planiranja i stvaranja planske dokumentacije najužeg gradskog središta rješenje zatečenih problema, odnosno ukazati na moguće pogrešne projekcije u prostoru koji ima svoj kapacitet, naročito u dijelovima grada čiji urbanitet pokazuje neko davno istančano planiranje.
Centar grada je primarna slika koja ostavlja dojam kako na stanovnika, tako i na prolaznika, slučajnog namjernika. Stoga je kod oblikovanja glavnog trga i svih sadržaja vezanih uz njega nužno imati na umu značaj i poziciju unutar čitavog grada, pogotovo ako imamo u vidu da je zadnjih 150 godina bio poligon na kome su se čitale političke situacije vremena koje je preko njega prolazilo, nekad građanskom cipelom, nekad seljačkom čizmom ili vojničkim korakom.
Sjeverna strana Trga odavno je predstavljala izazov svima koji su se ozbiljnije bavili urbanizmom i značajem glavnog gradskog trga. Uvijek u središtu interesa javnosti i raznih polemika, još iz vremena kasnog devetnaestog stoljeća kad se Iso Kršnjavi javlja kao prvi kritičar politike izgradnje Zagreba vezano na projekt Ruperta Melkusa za sjevernu stranu Trga iz 1875. godine. Više od šezdeset godina kasnije 1937. godine, Juraj Neidhardt predlaže kao i Melkus građevinu koja zauzima čitavu sjevernu stranu Trga kako bi je „spasio stilske anarhije“. Uz dovoljni vremenski odmak, za zaključiti je da je zaista sreća što se u određenom trenutku ne mogu naći financijska sredstva za neke gradske projekte i njihovu realizaciju, a svakako i to što uvijek postoji dovoljan broj intelektualaca koji su na neki način kadri usmjeriti novu izgradnju. Doduše, sve teže.
Kasnih pedesetih i ranih šezdesetih Trg je bio predmet raznih studija obzirom na značaj i poziciju kojima je cilj bio sagledavanje postojeće izgradnje i moguće implementacije novih građevina u strukturu grada. Polazna točka osim arhitektonske i urbanističke vrijednosti svakako je bila i namjena građevine. U prizemljima su se nalazili trgovački, ugostiteljski, obrtnički i poslovni sadržaji dok su više etaže imale različite namjene. Neboder u Ilici 1a imao je poslovne sadržaje, zatim tu je Hotel „Dubrovnik“, pa zgrada Osiguravajućeg zavoda na uglu Praške ulice, tu je i Gradska štedionica s bankom i poslovnim sadržajima, Robna kuća „Varteks“ te druge zgrade kod kojih su postojali različiti sadržaji po etažama, od poslovnih i obrtničkih do uredskih i stambenih.
Točkasti pristup sanacije, prenamjene i adaptacije tako je u sebi nosio i niz poteškoća prilikom rada na pojedinačnim zgradama. Na primjer prizemlje „Varteksa“ adaptirano je 1957. godine po projektu koji je načinjen u projektnom birou „Bartolić“ u Zagrebu za potrebe Centra za unaprjeđenje domaćinstva. Za pročelje je već 1954. godine izrađen projekt koji je u potpunosti negirao zatečene lukove u prizemlju ostavljajući ih samo kao naznaku u gornjoj zoni iznad platna izloga. To je na žalost bilo vrijeme u kome još uvijek nije bila prepoznata, a tako niti valorizirana vrijednost zgrada u središtu Zagreba koje su pripadale vremenu historicizma i secesije. Trebalo je puno vremena i znanja da se spozna vrijednost građevina devastiranih naročito u zoni razizemlja koje je bilo pretežito trgovačke ili uslužne namjene, na način da su lukovi hotimice negirani, zatvoreni ili prekriveni izlozima.
Niz je primjera na kojima je i danas vidljivo nepoštivanje jednog razdoblja premda su nekim građevinama vraćeni osnovni elementi koji ih povezuju s vremenom nastanka. Hotel „Pruckner“, kasnije „Royal“ u Ilici 44 izveden po projektu Bartola Felbingera jedan je od primjera koji je prošao niz devastacija i pogrešnih tumačenja te krivih interpretacija povijesne građe. Zatvoreni, otvoreni, krivo artikulirani i na kraju opet tu, istina ne više u osnovnom izvornom obliku, ali u pokušaju vraćanja osnovi. Sreća je što su vrijeme, znanje i napor učinili pomake u pozitivnom pravcu na način da je struka prepoznala povijesnu vrijednost i s istim upoznala one koji odlučuju, i naravno osiguravaju financijska sredstva, pa je mnogim građevinama vraćeno izvorno pročelje. Konzervatori su vremenom naučili da probleme treba prodiskutirati i javno o njima govoriti.
Ali vratimo se Trgu. Urbanističko arhitektonske analize Ante Glunčića i Miroslava Begovića s početka šezdesetih sveobuhvatno su promatrale područje oko Trga sa svim implikacijama koje zadiranje u takav prostor nosi, a ne samo rješavanje prometa kako je to javnost doživljavala u to vrijeme. Projekt uređenja sjeverne strane Trga iz ranih šezdesetih obuhvaćao je ukidanje postojećih trgovina na način da se lokali u istom objektu spoje u jedinstveni lokal, te spajanje dijela trgovina na Trgu s lokalima u Ulici Pod Zidom, zatim formiranje novog prolaza s ulicom Pod Zidom na broju 8, arkade na broju 8 i adaptaciju pročelja na sjevernoj strani Trga. Lokali postaju reprezentativni, većih površina, okrenuti Trgu, s blještavim staklenim opnama navučenim na stare, oku dobro poznate fasade. Trg je uvučen u lokal, lokal je izvučen na ulicu. Oduvijek se trgovalo na sjevernom dijelu Trga, nekad na štandovima, a tada i danas u trgovinama. Prolaznik, kupac namjernik usisan je u vrtlog šarenog dućana jer više nema barijere, nema zida, već gotovo transparentni pristup sve do druge ulice. Nije sve izvedeno kako je zamišljeno, ali ostali su u cijelosti tragovi ideje i u današnjoj koncepciji uređenja rečenog poteza.
U sedamdesetima projekt Trga postaje ponovo interesantan. Došlo je vrijeme da se osim o plohi trga počne razmišljati i o suterenskoj etaži koja u sebi nosi i dobre i loše strane razvoja nekog grada. Problem izgradnje suterenske etaže zahtijevao je preispitivanje kompletnog trga sa svim pripadajućim građevinama. U to vrijeme postoji već čitav niz prihvaćenih projekata koji se bave obodnom zonom Trga. Miroslav Begović tada je već imao dovršen Program i plan rekonstrukcije sjeverne strane Trga Republike – od Splavnice do Bakačeve ulice, i u to vrijeme robna kuća „Varteks“ je već rekonstruirana prema njegovim projektima. S Grozdanom Kneževićem je već izradio Urbanističko-arhitektonski projekt za blok Splavnica-Krvavi Most-Tkalčićeva-Radićeva. Nikola i Ines Filipović tada su već dovršili Program i plan za rekonstrukciju prostorija „Gradskog podruma“ kao i za hotelski objekt u Cesarčevoj ulici, a upravo su tada radili na rekonstrukciji i proširenju hotela „Dubrovnik II“ u Gajevoj. U završnoj fazi bila je i realizacija projekta novog pasaža u Ilici 1a koji potpisuju Josip Hitil, Slobodan Jovičić i Ivo Žuljević.
Obzirom na kompleksnost i dugoročne posljedice koje takvi zahvati mogu imati na cjelokupni razvoj i rast grada, samoj pripremi i studiji pristupilo se vrlo temeljito. Ideja je bila da se obuhvati što veći prostor kako bi se podigao nivo i kvaliteta usluga u centru grada uz stalno prisutnu nit koja je ukazivala na obvezu svih sudionika da rješavanju problema pristupe poštujući najviše tehničke, likovne i arhitektonske domete. Tadašnji generalni urbanistički plan predviđao je transformaciju trga u pješačku zonu, što je u tom trenutku bitno odredilo sve daljnje aktivnosti vezane uz prenamjenu funkcije trga, odnosno nametnuta je prenamjena i nova prometna regulacija prometa u širem kontekstu. Otvoreno je pitanje formiranja pješačke zone, izmještanje prometa, stvaranja novih prostora u suterenskoj etaži kako za promet, tako i kao nadopuna nedostatnim trgovačkim, uslužnim i servisnim prostorima u središtu grada. Pravila koja je odredio Plan bila su ključni faktor u stvaranju idejnog projekta, podloga koju možemo smatrati ishodištem svih kasnijih intervencija kojih smo bili svjedoci na Trgu. Temeljno polazište za izradu studije bilo je praćenje i nastavljanje oblikovnih, funkcionalnih i gospodarskih elemenata već prisutnih u užem središtu grada koji su osnovne parametre dobili izradom Programa uređenja centra Grada za područje centra i njegov uži dio (city) iz 1967. godine kojim se regulira izgled prometa u mirovanju i kretanju. Koncepcija se temeljila na zaštiti zatečenih vrijednosti te na oživljavanju, revitalizaciji i obnovi što je bio preduvjet da gradski centar zadrži posjetioce i životnost koju je imao u nastanku grada Zagreba. U razradi same studije broj kvadrata iz programskog zadatka bitno je narastao tako da već u idejnom rješenju imamo tri suterenske etaže.
Povijesno gledano, Trg je u postojećoj strukturi Donjeg Grada uvijek bio prometno čvorište. Iz tog razloga promet ostaje tu, ali spušten u podzemlje, a za pješake se formira zona sigurnosti i komfora u razizemlju i prvoj suterenskoj etaži na način da se u cijelosti odvoji od postojećih prometnih pravaca automobilskog i javnog prometa. Trgovanje, kao jedno od bitnih odrednica središnjeg Trga preneseno je u podzemlje čime je taj prostor dobivao višu kvalitetu i zaštićenost od atmosferilija. Realizacijom ideje Radovana Nikšića i Miroslava Begovića koja je bila u osnovi Urbanističke i arhitektonske studije preuređenja Trga Republike, znatno bi se povećao skučeni trgovački prostor, a prema mišljenju koja je tada prevladavalo to bi bio jedan od optimalnih uvjeta za zadržavanje publike u centru Grada.
Osim trgovačke namjene podzemne etaže bi na određen način riješile i pješačke tokove, a trgovine su trebale biti onaj privlačni čimbenik koji bi pješaka spustio u podzemlje. Osim toga, taj trgovački dio nije ostao izoliran od trgovačkih tokova u razizemlju već se formira komunikacija sa svim nadzemnim trgovačkim i ugostiteljskim sadržajima. Prostorna povezanost definirana je u zoni robne kuće „Nama“, zatim „Varteks“, svim trgovačkim prostorima koji se nalaze na sjevernoj strani Trga te pojedinim trgovinama na južnoj strani kao i u zoni hotela „Dubrovnik“, zatim „Gradskom podrumu“, pasažom u Neboderu sve do Oktogona, i novim pasažom u zoni Trg – Petrinjska – Amruševa. Također je planirano i povezivanje s Tkalčićevom ulicom što bi objedinilo u suterenskoj etaži sve prostore koji okružuju Trg.
Kao nastavak na ovaj projekt 1971. godine organizirane su i pripreme za izgradnju donje razine Trga Republike pa je čak bila i formirana grupa stručnjaka sa zadatkom da izradi program i projektni zadatak. Sve su to bili arhitekti koji su svojim dosadašnjim radovima angažirani na problematici vezanoj uz prostor Trga Republike, zatim stručnjaci kojima je specijalnost urbanizam, promet, inženjerske konstrukcije i zaštita spomenika kulture, te predstavnik Privredne komore Grada: Miroslav Begović, Krunoslav Tonković, Zdenko Kolacio, Stanko Žuljić, Radovan Nikšić, Nikola Filipović, Branko Kincl, Vlaho Vukas i Nada Benić-Hlebec. I tu je stalo, projekt nije dalje razrađivan u smjeru koji je predviđao spuštanje ispod sadašnje plohe.
Poboljšanje urbanih vrijednosti u centru grada može se postići jedino ukoliko se povise svi standardi kojima vrednujemo urbani okoliš. Atraktivnost centra grada i njegova privlačnost može se unaprijediti nizom elemenata koji se odnose na kvalitetu gradskih funkcija, komunikacije, usluge, mjesta razonode i odmora, kao kombinacijom zaštite zatečenih vrijednosti i revitalizacijom područja koja su vremenom izgubila svoja bivša obilježja. Inzistiranje na funkcijama koje daju urbani karakter, poslovni, društveni i kulturni sadržaji, to je ona privlačna moć koja dovodi konzumente u svaki dio grada, a što je smišljeniji i osebujniji karakter prostornih sadržaja, to je i posjetitelju zanimljiviji. A što se tiče pristupa realizaciji sadržaja na Trgu nužno je promatrati odnose na njemu i izvan njega, odnosno trg se nikad ne može promatrati sam za sebe, već je najvažniji njegov odnos spram okruženja, spram urbanog prostora koji ga okružuje.
Rješenja koja iščitavamo imaju svoju vrijednost i danas, i vjerujem da bi urbani ambijent grada izgledao bitno drugačije i kvalitetnije da se tada krenulo u realizaciju studije. Ovdje se prvenstveno misli na prometno rješenje užeg središta grada, a naravno i otvaranje dviju osi kroz dvije linije (sjever-jug i zapad-istok) pod zemljom koje će nesporno morati biti izvedeno, jer grad se već bliži kritičnoj masi ljudi i vozila koje nadzemna prometna infrastruktura više ne može prihvatiti. Postoji određeni broj europskih gradova koji su i s manjim brojem stanovnika ranije počeli rješavati promet u središtu grada na način da ga smještaju u podzemlje, a kasnije se mreža nadograđivala, ovisno o mogućnostima i razvojnim sposobnostima svakog pojedinog grada.
dr.sc. Borka Bobovec, dipl.ing.arh.
Literatura:
- Dobronić, Lelja, (1963.), Harmica-Trg Jelačića bana-Trg Republike, „Čovjek i prostor“, X[05(122)]:5, Zagreb
- Neidhardt, Juraj, (1955.), Kako izgraditi srce grada, „Čovjek i prostor“, II[02(25)]:3, Zagreb
- Kusin, Vesna, (2007.), Izumiru li urbanisti?, „Vjesnik“ večernje izdanje, 20.kolovoza 2007., Zagreb
- Maruševski, Olga, (1987.), Od Manduševca do Trga Republike, Društvo povjesničara umjetnosti SR Hrvatske, Knjiga XLI, Zagreb
- ***Katalog izložbe, Studija za arhitektonsko uređenje sjeverne strane Trga Republike, 1963.
- Begović, Miroslav, (1963.), Studija za arhitektonsko rješenje sjeverne strane Trga Republike, „Čovjek i prostor, X[04(121)]:4, Zagreb
- Gajski, Z., (1971.), Tri kata ispod Trga Republike, „Vjesnik“ od 27.12.1971., XXXII(8929):6, Zagreb
- Bobovec, Borka, (2013.), Miroslav Begović, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Udruženje arhitekata Hrvatske, Zagreb, str. 325
- Dakić, Slavko, (1977.), Povijesno središte Zagreba u najznačajnijim poslijeratnim urbanističkim dokumentima, Kronologija i stavovi, „Arhitektura“, XXXI (160-161):86-96, Zagreb
- V.Z. (1971.), Tri kata ispod glavnog Trga, „Vjesnik“ od 22.12.1971., XXXII (8924):8, Zagreb
Grafički prilozi i fotografije:
- Maruševski, Olga, (1987.), Od Manduševca do Trga Republike, Društvo povjesničara umjetnosti SR Hrvatske, Knjiga XLI, Zagreb, str. 45
- Bobovec, Borka, (2013.), Miroslav Begović, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Udruženje arhitekata Hrvatske, Zagreb, str. 80, 325 i 275
