Druga polovina dvadesetog stoljeća – 4. dio – Kraj dvadesetog stoljeća

Kraj  dvadesetog stoljeća ponovno na svim planovima pokreće djelovanje arhitekata, budi se uspavana snaga i oživljavaju projekti zamrznuti u prostoru i vremenu, osvježeni novom snagom mladih arhitekata uz mudrost onih koji su godinama stvarali. Udruženje hrvatskih arhitekata 1996. godine ponovno pokreće izlaženje časopisa „Arhitektura“ s brojem posvećenim otvaranju Nacionalne i sveučilišne biblioteke autora Marijana Hržića, Zvonimira Krznarića, Davora Mancea i Velimira Neidhardta, a Andrija Mutnjaković pokreće vlastitu ediciju „Architectonica Croatica“ kojom želi učiniti dostupnim povijesne činjenice o doprinosu Hrvata oblikovanju europskog grada.

k039-Bobovec-00-200.jpgIlustracija 1: Nacionalna i sveučilišna biblioteka, autori: Marijan Hržić, Zvonimir Krznarić, Davor Mance i Velimir Neidhardt , izvor: Miljenko Bernfest

Pokrenuta je, i 20. ožujka 1998. godine ostvarena inicijativa o komori donošenjem Zakona o hrvatskoj komori arhitekata i inženjera u graditeljstvu, u čijem nazivu stoji „arhitekt“ što značajno doprinosi snazi struke. Pod vodstvom Miroslava Begovića i u okrilju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti osnovan je Hrvatski muzej arhitekture, a istovremeno hrvatski arhitekti nastupaju na izložbama izvan granica Hrvatske od kojih je bitno spomenuti prvo predstavljanje hrvatske arhitekture od osamostaljenja države na XIX. Triennale-u u Milanu 1996. godine gdje je svoje radove predstavilo šesnaest arhitekata, kao i obnavljanje nastupa na EXPO-u izvedbom Hrvatskog paviljona u Lisabonu u Portugalu 1998. godine autora Branka Silađina[1].

k039-Bobovec-01-300.jpgIlustracija 2: Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zadru, autori: Boris Morsan i Relja Šurbat , izvor: Miljenko Bernfest

U zadnjem desetljeću dvadesetog stoljeća najviše realizacija ostvaruje se u području javnih investicija u okvirima konvencionalnog djelovanja te dovršavanja započetih projekata iz predtranzicijskog vremena kada se paralelno s općom liberalizacijom društva javlja tema sakralne izgradnje. Kvalitetna sakralna izgradnja rezultira 1994. godine izgradnjom crkve i župnog centra u Utrinama, Hrastin prilaz 1, Renate Waldgoni i Andreja Uchytila, nakon provedenog javnog natječaju za idejno rješenje iz 1991. godine, gdje dobivaju jednu od dvije jednakovrijedne prve nagrade. Nastavlja se Crkvom Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zadru, Borisa Morsana i Relje Šurbata, 1997. godine, te 1999. godine izvedbom samostana i župnog centra s crkvom na Trnju, Miramarska ulica 92, za koji su projekt 1994. godine izradili Vinko Penezić i Krešimir Rogina. Ova tri kompleksa napravila su odmak od tradicionalnog poimanja arhitektonsko urbanističkog koncepta sakralne arhitekture do tada poznatog kod nas.

U skupini izgrađenih građevina u ovom razdoblju koje se moraju spomenuti svakako je dječji vrtić „Vedri dani“ u Šubićevoj 12 Miroslava Genga iz 2000. godine kao i obiteljske kuće Raubar-Kolovrat na Srebrnjaku 94, poznatija kao „Crna kuća I“ Dragomira-Maji Vlahovića iz 1990. godine nagrađena Velikom nagradom 26. Zagrebačkog salona, zatim kuća „K“ Andrije Rusana izvedna 1997. godine, te „Vila Klara“ na Kraljevcu 87,  iz 1999. godine arhitektonske grupe 3LHD – Saša Begović, Marko Dabrović, Tanja Grozdanić i Silvije Novak, koja pokazuje svu snagu talenta i znanja na našoj arhitektonskoj sceni.

k039-Bobovec-02-250.jpgIlustracija 3: Dječji vrtić „Vedri dani“, Šubićeva 12, autor: Miroslav Geng , izvor: Miljenko Bernfest

Stambena izgradnja zamire početkom devedesetih, da bi sporadično iznikla vrijedna zdanja. Zgrade Borisa Duplančića u Ilici 147 i 158 iz 1992. godine pokazuju nove i drugačije odnose u gradnji stambenih zgrada u definiranim urbanim cjelinama. Organizacija stana ne slijedi poznate donjogradske sheme, već stan reflektira suvremene stambene potrebe, bez narušavanja povijesne memorije ulice. U vremenu ograničenja svih vrsta Tomislav Odak stambenim nizom u Samoboru 1994. godine pokazuje kako neatraktivno i nezanimljivo pretvoriti u kreativni pomak naprijed. A Boris Fiolić i Zoran Boševski donose u stambenu arhitekturu 1996. godine kuće u Štamparevoj ulici 32 i 34 kojima pomiču odrednicu kakav i kako organiziran stan možemo projektirati. Ploha, prozor, odmak, istak, kubus, pa opet ploha, sve u fino orkestriranom skladu.

Sredinom devedesetih u zemlji kojoj je hitno trebalo obnoviti i povećati stambeni fond obzirom da je tijekom Domovinskog rata oštećeno 11% stambenog fonda, odnosno oko 160.000 stambenih jedinica u 590 naselja država je pokrenula investicijski ciklus građenja stanova za stradale u ratu. U stvaranju i provedbi projekta sudjelovao je i Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu koji je programski i stručno pratio provođenje čitavog ciklusa. Projekt je donio prosječnu utilitarnu arhitekturu uz vrijedne odmake poput stambene zgrade Vinka Penezića i Krešimira Rogine u Vukovaru te Gorana Rake u Rijeci za koje su projekti izrađeni 1998. godine. Penezić i Rogina u obnovu Vukovara unose snažnu arhitekturu suvremenog izričaja koju uklapaju u povijesni kontekst ratom uništenog grada, dok Rako s lakoćom rješava zadatak uklapanja programskog zadatka na ograničenu i neatraktivnu parcelu izvlačeći iz zadanog maksimalno, oblikujući i smještajući kuću tako da svaki prozor ima pogled na prekrasni Kvarnerski zaljev. U obje kuće u stanove se pristupa preko galerije, tog ranije toliko prisutnog elementa u stambenoj arhitekturi, koji ovdje ima uporište u lokalnoj arhitekturi.

Uz ovaj, država na prijelazu stoljeća pokreće i projekt POS-a koji je „probudio  uspavano tranzicijsko društvo po pitanjima stanovanja“ [2] te otvorio pristup novoj generaciji mladih arhitekata da se afirmiraju kroz natječaje. Njihovo obilježje je individualnost i različit pristup rješavanju zadataka koji su pred njih postavljeni, tako da ih je nemoguće svrstati u određene stilske grupe kako smo to obično do sada činili, jer upravo ono što ih čini uspješnim je njihova različitost koju ovdje možemo čitati kao poveznicu. Ovoj skupini arhitekata pripadaju autori i autorske grupe koje možemo nazvati „novom generacijom“ koja je imala sreću započeti profesionalnu karijeru u trenutku kada se u Hrvatskoj broj natječaja, investitora i mogućnosti dokazivanja talenta otvorio u razmjerima koji se početkom devedesetih godina nisu mogli niti sanjati. Spomenuti ću samo neke od njih – Robert J. Loher, Petar Mišković, Branimir Rajčić, Bernarda i Davor Silov, Iva Letilović i Morana Vlahović, Sabina Majdandžić, Mirko Buvinić i Maja Furlan Zimmermann, Ivana Kosier Milovac, Saša Košutić i Siniša Ilić, Darko Latin, Ana Lončar i Hrvoje Mrduljaš, Alan Kostrenčić i Aleksandra Krebl-Kostrenčić.

k039-Bobovec-03-300.jpgIlustracija 4: „Vila Klara“, Kraljevec 87, Zagreb, autori: 3LHD – Saša Begović, Marko Dabrović, Tanja Grozdanić i Silvije Novak , izvor: Miljenko Bernfest

Vrijeme je to kad se u malom mjerilu iskazivao talent, stoga iz tog razdoblja imamo niz izuzetno uspješno riješenih interijera. Od ureda „BML“-a u Prisavlju 2 iz 1994. godine, preko trgovine „Agrooprema“ u Maksimirskoj ulici iz 1994. godine, do prodavaonice „Zri-šport“ na Prisavlju 2 iz 1995. godine, profiliraju se Tomislav Ćurković i Zoran Zidarić kao vrsni interijeristi. Zatim tu su Vladimir Kasun i Ivica Plavec s Caffe barom Donna u  Tkalčićevoj 24 iz 1994. godine, te Neno Kezić s Broomerkurovom Rent a Car agencijom u Splitu iz 1991. godine i Split Ship Management – om iz 2000. godine. Kroz ovakve radove preispitivali su se prostorni odnosi, struktura i tekstura, i brusio se stav za neka buduća vremena koja su trebala stići s novim investicijama i omogućiti puni zamah na većim pojedinačnim projektima i urbanim cjelinama.

Uz poznata imena i brojne mlade europske arhitekte zagrebački studenti i tek diplomirani arhitekti sudjeluju na Europanovim natječajima koji u europskim razmjerima za cilj imaju dati šansu mladim arhitektima da na nov, potpuno svjež način odgovore izazovima urbanog planiranja i stanovanja. U Hrvatskoj i diljem Europe odnose nagrade, ali na žalost do danas niti jedan nagrađeni rad naših arhitekata nije izveden. Od  Europana 2, u svakom natječajnom ciklusu, nagrade osvajaju, danas etablirani arhitekti, kojima je to bila prva stepenica prema priznanju i uspjehu – Neno Kezić, Saša Randić, Ljiljana Čurčija i Diana Kačić, Nenad Kondža, Mirela Bokulić i Daria Torre, Helena Paver Njirić, Hrvoje Njirić, Vinko Penezić i Krešimir Rogina, Ivana Crnošija, Bojan Bilić i Damir Mioč, Ivan Lončar i Marijan Rajčić.

Arhitekti koji djeluju na kraju dvadesetog stoljeća obilježili su arhitektonsku scenu radom koji je vratio vjeru u mogućnosti koje dobra škola, predan rad i „boom“ investicija može u jednom trenutku donijeti. Znali su prepoznati mogućnosti međunarodnih natječaja, suradnju sa stranim arhitektima i sve mogućnosti koje iz toga proizlaze. Stvorili su nove odnose u kojima su postali ne samo umjetnici i inženjeri već i poduzetnici jer više nije bilo dovoljno ideju prenijeti na papir, već je puno važnije pronaći i uvjeriti investitora da je baš njegov rad onaj koji vrijedi. Polako se stvaraju ljudi s izraženim poduzetničkim sposobnostima iz arhitektonske struke koji shvaćaju da je arhitektura interdisciplinarno polje djelovanja u koje su danas uključene i druge struke poput pravnika, sociologa, ekonomista i drugih. Bit je u tome da već obrazovanje daje arhitektima širinu znanja i otvorenih mogućnosti djelovanja što je u ovom slučaju dovelo do stvaranja novih vrijednosti društva i okruženja u kome živimo implementacijom dobrih i oku ugodnih arhitektonskih ostvarenja. [3]

Kraj dvadesetog stoljeća donio je i neke nove odnose ne samo u društvu već i u načinu razmišljanja i pristupa našoj osnovnoj temi – arhitekturi. Kroz godine koje su nekad polako, a nekad silovito žurile prema kraju stoljeća planiralo se i projektiralo na svim razinama zadataka. Neki su zadatci rješavani mudrošću i senzibilitetom koji je rezultat razmišljanja u kontinuitetu bavljenja arhitekturom, dok su drugi svojom mladošću, šarmom i novim idejama naprečac osvajali Ocjenjivačke sudove i investitore.

k039-Bobovec-04-300.jpgIlustracija 5: Stambena zgrada, Vukovar, autori: Vinko Penezić i Krešimir Rogina, izvor: Miljenko Bernfest

Da je kroz povijest sve slično, da ne kažem isto, odnosno da postoje određeni ciklusi koji su neminovni i zdravi, potvrđuje i jedna jednostavna Le Corbusierova misao napisana u pismu koje je uputio 1956. godine X.-om CIAM-ovom kongresu u Dubrovniku. Primjenjivo je na sve vremenske i kulturološke mijene, pa tako i na ovu našu tranzicijsku: „Upravo ti ljudi, koji danas imaju četrdesetak godina, rođeni oko 1916. godine, u vrijeme ratova i revolucija, kao i oni koji se tada još nisu ni rodili, sada dvadesetpetogodišnjaci, rođeni oko 1930. u doba priprema za novi svjetski rat i usred duboke privredne, društvene i političke krize našli su se sada u srcu današnjeg vremena, i jedino oni mogu osobno i duboko osjetiti aktualne probleme, ciljeve kojima treba težiti, načine kojima se to može postići, patetičnu urgentnost koju nameće sadašnja situacija. Oni su upućeni u sve to. Njihovi prethodnici  to više nisu, oni su izvan toga, oni naprosto više ne reagiraju na izravni utjecaj nastale situacije.“ [4] Samo ovdje se radi o generaciji rođenoj šezdesetih i početkom sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća.

Hrvatska arhitektura dvadesetog stoljeća u kontekstu europskih zbivanja traje kroz čitavo stoljeće s usponima i padovima, blistavim razdobljima i vremenom zatišja, koja samozatajno sprema novi zamah koji je ostvaren. Pitanje koje ostaje je samo pitanje kontrole ekspanzije obzirom na utjecaj korporativnog kapitala koji nesmiljeno ulazi u sve pore društva a posredno umjetnosti i arhitekture. Podvući ću citatom: „Jer i mimo legislative, kada bi svi zakoni i uredbe bili optimalni (polazeći od revizije ustavnih odredaba), djeluju i dalje će djelovati sile raznorodnih i destruktivnih interesa u praksi. Od investitora do interesnih grupa lokalne i regionalne vlasti, zbog čega se kriteriji struke ili otvoreno ne uvažavaju ili se naprosto u praksi ignoriraju. Lista promašaja i kapitulacije bila bi vjerojatno duža od popisa vrijednih i cjelovitih ostvarenja,…“. [5]

Ali uvijek nešto mora dotaknuti niske grane da bi poput feniksa opet bilo rođeno. A to se dogodilo krajem stoljeća ponovo s hrvatskom arhitekturom koja trenutno živi. Jer, „… arhitektura nije samo umjetnost, nije samo slika našeg ili tuđeg, povijesnog ili življenog života; ona je također, i prije svega, ambijent, pozornica na kojoj se naš život odvija.“ [6]  

dr.sc. Borka Bobovec, dipl.ing.arh.

Literatura:

  1. ***(2011.), Nagrađena hrvatska arhitektura 90-09, [urednici i priređivači Miljenko Bernfest, Maroje Mrduljaš, Jelenko Hercog, Ana Šilović], Udruženje hrvatskih arhitekata/Školska knjiga, Zagreb
  2. Jošić, Mladen, (2004.), Europan vs. POS, „Arhitektura“, UHA i Europan Hrvatska, LIII[01(216)]:106-109, Zagreb
  3. Frampton, Keneth, (1992.), Moderna arhitektura – Kritička povijest, Globu nakladni zavod, Zagreb
  4. Ivančević, Radovan, (2001.), Stoljeće i pol hrvatske povijesti umjetnosti, Zbornik I. Kongresa hrvatskih povjesničara umjetnosti, Zagreb, 15.-17.XI.2001., [urednik Milan Pelc], Institut za povijest umjetnosti, Zagreb
  5. Zevi, Bruno, (2000.), Znati gledati arhitekturu, Lukom, Zagreb

Ilustracije, Izvor: Miljenko Bernfest

  1. Nacionalna i sveučilišna biblioteka, autori: Marijan Hržić, Zvonimir Krznarić, Davor Mance i Velimir Neidhardt (str.1, uz prvi odlomak)
  2. Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Zadru, autori: Boris Morsan i Relja Šurbat (str.1, uz drugi odlomak)
  3. Dječji vrtić „Vedri dani“, Šubićeva 12, autor: Miroslav Geng (str.1, uz treć odlomak)
  4.  „Vila Klara“, Kraljevec 87, Zagreb, autori: 3LHD  – Saša Begović, Marko Dabrović, Tanja Grozdanić i Silvije Novak (str.2, uz prvi odlomak)
  5. Stambena zgrada, Vukovar, autori: Vinko Penezić i Krešimir Rogina (str.2, uz treći odlomak)