Ponekad, i negdje, vizija pojedinca može učiniti mjesto i grad boljim, bogatijim i vrednijim. To se dogodilo Jarunu, i Zagrebu. Ne tako davno, rukavac okružen kukuruzištima, koji se doduše čita na mapama i spominje kao naselje početkom 18. stoljeća s jedva dvije ulice, postao je jedno od najvrednijih mjesta grada. [1] Savski rukavac koji je nakon velike poplave 1964. godine odvojen od rijeke, osamdesetih godina prošlog stoljeća je zahvaljujući Univerzijadi dobio šansu za niz projekata društvenih sadržaja, stanova, studentskih domova i naselja što je stvorilo podlogu urbanistima da svojim radom naprave osnovu za buduća nova naselja i infrastrukturu koja ih prati. Širenje grada prema zapadu nije bilo stihijsko, godinama je pripreman dokument „zapadnog pravca razvoja“ u Urbanističkom zavodu Grada Zagreba pod vodstvom Nade Šilović, koji je temeljen na brojnim analizama i studijama. Jedna od najznačajnijih realizacija na tome području je Sportsko rekreacijski centar „Jarun“ i naselje koje se na njega naslanja. A „Univerzijada, studentska sportska manifestacija održana pod zaštitnim znakom vjeverice Zagi 1987. godine, paradigmatski govori kako jedan događaj može kvalitetno reproducirati grad.“ [2] Arhitektura je tih godina bila sinonim za urbanizam, a kao glavne protagoniste vrijedno je spomenuti Velimira Neidhardta, Marijana Hržića, Branka Silađina, Điva Dražića, Borislava Doklestića i Niku Gamulina.
Fotografija 1: Buduća Horvaćanska ulica, rane 80-te godine prošlog stoljeća, zračni snimak, Izvor:http://www.google.hr/url?sa=i&rct=j&q=&esrc=s&source=images&cd=&cad=rja&uact=8&ved=0CAYQjB0&url=http%3A%2F%2Fwww.os-j-racica.hr%2Fo_skoli%2Fo_skoli.html&ei=zDiNVZHhEoLhywOT4LTYCA&bvm=bv.96782255,d.bGQ&psig=AFQjCNE1czI7flCzIA3_xhWjVzLcMeoduA&ust=1435403915115772 od 26.06.2015.
Sve je krenulo puno ranije kao studentska vizija Fedora Wenzlera, arhitekta i urbanista, tada aktivnog veslača. 1952. godine načinio je diplomski rad pod mentorstvom akademika Josipa Seissela kojim je postavio temelj današnjem Jarunu projektom veslačke staze i pripadajućih pratećih sadržaja. Vrijeme je to snažnog rasta grada, i potrebe za formiranjem i izgradnjom novih naselja, novih sadržaja koji grad čine gradom. To je vrijeme u kome su se iz Jaruna vadile velike količine šljunka koji se koristio za izgradnju kako nasipa, tako i infrastrukturnih građevina i zgrada, pa se s vremenom produbio i postao jezero. [3] Održavanje 14. ljetne Univerzijade, od 08. do 19. srpnja 1987. godine kao najvećeg do tada održanog sportskog natjecanja u Zagrebu, ostavilo je na razvoj grada i prisutnosti sporta dugoročne posljedice. Od ideje iz 1952. godine preko projekta 1976. godine do realizacije 1987. godine Fedor Wenzler i Mira Halambek-Wenzler, koji potpisuju projekt Rekreacijsko sportskog centra Jarun i veslačko-regatne staze s upravnom zgradom, prešli su dug put. [4] Da za sve mora postojati, ne samo dobra ideja, već i netko tko je razumije, govori podatak da se ništa bitno nije događalo sve dok se1961. godine nisu sreli Fedor Wenzler i Luka Bajakić, u to vrijeme predsjednik Fonda za unaprjeđivanje fizičke kulture Grada Zagreba, koji je prihvatio ideju o Jarunu kao budućem rekreacijsko sportskom središtu zapadnog dijela grada, koji je trebao postati protuteža Maksimiru. [5] Studija je dovršena već 1963. godine, ali trebalo je proći još pet godina da je odobri Skupština Grada Zagreba, da bi rad na samom projektu započeo 1970. godine. Projektu se pristupilo na cjelovit način, obuhvaćena je izuzetno velika površina, koja je trebala biti uređena od same prostorne organizacije, preko kompletne infrastrukture, komunalnog uređenja, do urbane opreme i pratećih sadržaja uz očuvanje što većeg dijela prirodnog krajolika. Jednostavnost i ljepotu prirodnih i izgrađenih područja u kontekstu urbanizacije preklopili su s značajem koji je ovo područje imalo, a sve kako bi u budućnosti Jarun mogao biti pozornica sportskih i drugih događanja značajnih za grad.
Grafički prilog 1: Karta Jaruna, 1932.godina, Izvor: http://www.mapiranjetresnjevke.com/kvartovi/jarun/ od 18.6.2015.
Uređenje Jaruna, ukupne površine 230 hektara, od čega 70 hektara vodene površine, zahtijevalo je obimne zahvate i razradu prostorno planskih dokumenata koji su snažno intervenirali u krajobraz. [6] A osnovna ideja postavljena pred više od šezdeset godina opstala je do danas. Uz veslačku stazu dugu 2.250 metara i široku 125 metara, koja je otocima odvojena od kupališnih sadržaja Velikog i Malog jezera na južnoj i sjevernoj strani, [7] obostrano su sagrađene tribine s 3.700 sjedećih mjesta kao i hangari s pratećim objektima. Kako je prilikom izrade već same studije, a kasnije i projektne dokumentacije bilo jasno da se želi sačuvati originalni, prirodni ugođaj, predviđena je obrada prirodnih i izgrađenih sadržaja na način da se primarno zadrži zatečeno raslinje i njegovi osnovni odnosi. Oko jezera je sagrađena obilazna prometnica duga 6.300 metara, pješačke i biciklističko-rolerske staze, kao i četiri mosta koji povezuju šest otoka: Otok Univerzijade, Otok Trešnjevku, Otok hrvatske mladeži, Otok veslača, Otok divljine i Otok ljubavi. [8] Intervencija u prirodni krajobraz bila je dobro odmjerena budući su sačuvane sve karakteristike autohtonog krajobraza s biljnim i životinjskim zajednicama. Od prostranih livada i očuvane iskonske šume, preko prirodnih močvara do izgrađenih i u prirodni okoliš uklopljenih elemenata. Danas, na Otoku hrvatske mladeži smješten je i kameni umjetnički postav pod nazivom Solarni pleksus Europe, koji po zamisli umjetnika Marka Pogačnika predstavlja središnju energijsku os Europe koja prolazi Jarunom, na pola puta između dva najudaljenija europska otoka, Islanda na sjeveru i Krete na jugu. Projekt je temeljen na jednostavnoj postavci, bez obzira na vrijeme ili sezonu, novostvoreni prostori biti će tu, za stanovnike i za sportaše. Za stanovnike, uvijek i stalno, a za sportaše, povremeno i ciljano. Stvoreni su novi sadržaji, opremljeni za odmor i razonodu. Veze su relativno kratke, savladive korakom, rolama, biciklom, kajakom. Stvoreni su preduvjeti za život u kvalitetno izgrađenom prostoru, a uz nove projekte i planove, potrebno je voditi računa i o postojećoj infrastrukturi,očuvati je i udahnuti joj novi život. Jer zgrada, park i grad nisu nešto zauvijek dano, statično i nepromjenjivo. Oni žive, a svaka nova generacija donosi nešto novo, od načina uporabe prostora do implementacije novih materijala i načina gradnje.
Fotografija 2: Jarun u izgradnji 1982. godine – preneseno iz knjige „Crvena Trešnjevka”, zračni snimak, pogled prema istoku, Izvor: http://www.mapiranjetresnjevke.com/kvartovi/jarun/jarunsko-jezero/ od 18.6.2015.
Opredijeljenost grada da realizira „zapadni pravac razvoja“ koji je započeo sedamdesetih godina prošlog stoljeća uz dodanu kvalitetu koju nosi uređeno Jarunsko jezero s svim sadržajima koji su vezani uz sport, rekreaciju i razonodu, rezultirao je značajnim ulaganjima u infrastrukturne građevine koji su dio grada u nastajanju povezali s postojećim gradom. Ovo je jedan od posljednjih dijelova Zagreba koji je istinski planiran i u konačnici i izveden kako su planeri zamislili. Na tragu tog i takvog planiranja, danas imamo Jarun koji u sebi sadrži „poruku mjesta“, baš kako je Detaljnim planom iz 1976. godine Borislav Doklestić nastojao postojeće selo Jarun uključiti „u novu strukturu naselja, a uz obalu potoka Vrapčaka je realiziran linearni park naselja, uprkos tome što je selo trebalo biti zamijenjeno visokom gradnjom, a potok pretvoren u natkriveni kanal.“ [2] Nakon osamdesetih, sve izgrađeno u ovom dijelu grada opterećeno je problemom nemogućnosti kontrole procesa planiranja od strane jedne institucije, ili jedne osobe, planera, urbanista. Što zbog dinamike, i brzine življenja, dovodi do situacija u kojima jedni započinju, drugi nastavljaju, s razumijevanjem ili bez razumijevanja nastavljaju započeto, ili u cijelosti kreću ispočetka. Prostorno planiranje početak je svakog oblikovanja koje se dalje razvija u urbanističkom projektiranju, kao i arhitektonskom, krajobraznom i inženjerskom projektiranju. Ovdje počinje suradnja svih ovih i mnogih drugih struka koje u konačnici proizvode elemente u prostoru. Od njihove međusobne interakcije i finog balansa utemeljenog na svim znanjima koja smo stekli kroz proces školovanja i nadogradnje znanja kroz praksu ovisi prostor koji nas okružuje.
Fotografija 3: Jarun 2009. godine, zračni snimak, pogled prema zapadu, Izvor: Doklestić, Borislav, (2010.), Zagrebačke urbanističke promenade, Studio Hrg, Zagreb, str.210
Jarun je sinonim za rekreaciju, sport i zabavu, ali Jarun je i stambeno naselje. Kako kvaliteta stanovanja uz kvalitetu samog stambenog prostora podrazumijeva i kvalitetu šireg i užeg stambenog okruženja, nužno je poticati osiguranje kvalitete temeljene na arhitektonskoj vrsnoći. Od užeg stambenog susjedstva s parkovnim površinama, dječjim igralištima i predškolskim ustanovama, do osiguranja mobilnosti i dostupnosti cjelokupnoj mreži javne i društvene infrastrukture koju treba planirati u širem urbanom području. Kad sve to stavimo u kontekst stambenog okruženja kod kojeg se podrazumijeva primjena standarda kvalitete u planiranju stambenih zona i naselja koji osiguravaju potrebne sadržaje za primjeren život, kao rezultat imamo zdrav i ugodan životni prostor. A na to se naslanja kultura stanovanja. Ona naravno ovisi o načinu života kao i stečenim i naslijeđenim životnim navikama. Ukoliko se sustavno podiže kvaliteta stanovanja, nužno se stvaraju preduvjeti za podizanje razine kulture stanovanja. To je nastavak promišljanja koje nedvosmisleno povezuje interakciju arhitekture, infrastrukturnog i urbanističkog planiranja. Sve kako bi se stvorila atraktivna područja namijenjena stanovnicima i postigao visoki standard u smislu životnog okruženja. Nastavno na to, kulturu stanovanja, kao i kulturu građenja u najširem smislu riječi treba shvaćati kao zbir svih kulturnih, gospodarskih, tehnoloških, socijalnih i ekoloških aspekata koji utječu na kakvoću i proces planiranja i gradnje. Stvaranje i osiguranje funkcionalnih i dobro oblikovanih zgrada, urbanih prostora, infrastrukture i usluga jedna je od temeljnih vrijednosti Jaruna.
Gradnja stambenih zgrada počela je 1979. godine, a od stambene arhitekture koja je definirala Jarun, odabir je svakako projekt stambenih nizova Tomislava Odaka iz 1981. godine [9] u Ulici Bernarda Vukasa 12-16 i susjednoj Prikrilovoj 1-17, koji promovira zasebne stambene jedinice s neposrednim, samostalnim ulazom s ulice u kuću. U vrlo limitiranom oblikovanju stambene arhitekture Odak je našao način da bude prepoznatljiv i drugačiji od svega što se u tom trenutku projektiralo i gradilo ne samo u Zagrebu, već u širem okruženju. [10] I danas nezaobilazni ugao za sve koji arhitekturu shvaćaju kao stalno istraživanje i povećanje vrsnoće u ograničenom prostoru djelovanja.
Fotografija 4: Crkva Sveta Mati Slobode, Nikola Bašić, Izvor: Borka Bobovec, 2015. godine
Nešto zapadnije, na jugozapadnom dijelu raskršća Horvaćanske ulice i Hrgovića nalazi se crkva Sveta Mati Slobode, veliki sakralni kompleks prepoznatljivog istaknutog krovnog volumena s unutarnjim dvorištem koje se pokretnim vratima može spojiti s unutrašnjim prostorom crkve. Nikola Bašić pobjeđuje na arhitektonskom natječaju 1994. godine, međutim kasnije se povukao iz projekta budući je u samoj izvedbi došlo do odstupanja od osnovne ideje i natječajnog rada. Gotovo u isto vrijeme raspisano je više natječaja za sakralne komplekse u Zagrebu, koji nisu bili koncipirani kao klasični urbanistički ili arhitektonski implementacijski procesi s projektnom dokumentacijom i realizacijom unutar uobičajenih operativnih standarda i realizacijskih normi. I dok jarunska crkva slijedi „transpoziciju bazilikalnog tlocrta u suvremenu arh.-urb. kompoziciju.“ [11], kod drugih projekata iz tog vremena vidljivo je preispitivanje novih tipova sakralnih prostora i suvremene arhitektonske tendencije.
Dječji vrtić nadomak jezeru, u Bartolićima 39a, projekt Vinka Penezića i Krešimira Rogine iz 2002. godine, dovršen 2006. godine bojama preuzetim iz svijeta djece stvorio je ugodan spoj naselja i jezera, mjesto na kome je ugodno rasti. Ako pretpostavimo da mjesto odrastanja, u ovom slučaju, dječji vrtić, razvija odnos djeteta prema prostoru, nužno je postići ravnotežu između zaštite i osiguranja slobode i poticaja za pomicanje radijusa djelovanja. Penezić i Rogina postavljaju izduženu jednokatnu zgradu u samu kontaktnu zonu prema uređenim zelenim površinama uz jezero. Boje i transparentnost obilježavaju projekt. Boje kroz poveznicu s stambenim naseljem na koje se naslanjaju, a transparentnost, koja je uklonila vizualne granice između vanjskog i unutarnjeg, uz kvalitetu koju je donijela u dijelu koji se veže na fleksibilnost unutarnjeg prostora i bolju mogućnost kontrole od strane odgajatelja, donijela je i izloženost pogledu. „Međutim, možda bi prostori djeci trebali omogućiti i druge vrste odnosa s drugima: da se mogu sakriti, pojaviti, biti zajedno ili odvojeni, a za to su im potrebni i mali prostori, niše ili skroviti uglovi kao utočište ili ishodište.“ [12] I što se dogodilo? Kroz uporabu vizija arhitekata je nadograđena vizijom djece i odgajatelja, a oni koji rastu u ovoj zgradi, i oko nje imaju priliku učiti kako izgleda i kako funkcionira vrsna arhitektura.
Od svih uključenih u gradnju zgrada i oblikovanja prostora očekuje se da ne stvaraju samo introvertirane građevine, već da su jednako tako svjesni i dugoročnog utjecaja svojih projekata na vanjski javni ili polujavni prostor, te da i njega oblikuju s jednakom pozornošću kao i samu zgradu, bez obzira radilo se o malom ili velikom projektu. Jarun je posljednje dobro planirano zagrebačko naselje koje ima dovoljno javnih, zajedničkih prostora. Masa zgrade, oblikovanje pročelja, raspoređivanje funkcija građevine, javnosti namijenjen vanjski prostor oko zgrade, sve su to samo neki elementi koji značajno utječu na samu građevinu, kao i na prostor u koji su interpolirani. Temeljni zadatak arhitekture je osiguravanje izgrađenoga prostora koji nije samo upotrebljiv, učinkovit, funkcionalno besprijekoran, tehnički zaokružen i ekonomski prihvatljiv, već uz sve to ima i kulturnu i estetsku nadgradnju. Još jednom moram se vratiti na onu ne tako davnu 1987. godinu, i što za grad i njegove stanovnike, i bivše i sadašnje i buduće može donijeti vizija, i sustavna provedba iste. Univerzijada, kao točka na „i“ Wenzlerove vizije, gradu je u izuzetno kratkom roku uz sportsko rekreacijski centar s svim pratećim sadržajima donijela više od 130 obnovljenih i novih zgrada i objekata pretežno sportske namjene, ali tu je i novo stambeno naselje, studentski domovi, fakulteti, tramvajske linije, autobusni kolodvor, muzeji, uređen glavni trg… A dok je vizija dobivala stvarne obrise Zagi je veselo mahao kitnjastim repom a Trešnjevački mališani, danas četrdesetogodišnjaci, pjevali „ … Zagi, Zagi, Zagi, za Zagreb, za svijet, Zagi, Zagi, Zagi, za Zagreb nek se čuje, Zagi, Zagi, Zagi, za mladost, za let, za Zagreb pjesma tu je!! Tu smo, nek vidi svak, stanari istog grada, Zagreb, mladost, pjesma, Univerzijada!! Za ljubav, za život, za igru i svoj sreći, za bezbrojna prijateljstva, za Zagreb, bolji i veći!!! …“. Za Zagreb bolji i veći.
dr.sc. Borka Bobovec, dipl.ing.arh.
Literatura:
- http://atlas.geog.pmf.unizg.hr/gkp/jarun_pirc/povijest.html od 18.6.2015.
- Doklestić, Borislav, (2010.), Zagrebačke urbanističke promenade, Studio Hrg, Zagreb
- Štulhofer, Ariana, Barišić Marenić, Zrinka, Uchytil, Andrej, (2010.), Kupališta i drugi sportsko-rekreacijski sadržaji uz rijeku Savu u Zagrebu, „Hrvatske vode, časopis za vodno gospodarstvo“, 18 (73): 231-240, Zagreb
- Maroević, Ivo, (2002.), Kronika zagrebačke arhitekture 1981.-1991., Institut za povijest umjetnosti, Zagreb
- http://www.mapiranjetresnjevke.com/kvartovi/jarun/jarunsko-jezero/ od 18.6.2015.
- Wenzler, Fedor, (1974.), Rekreacioni i sportski centar Jarun u Zagrebu, „Arhitektura“, 27(151):29-33, Zagreb
- Knežević, Snješka, (1987.), Povijest i sudbina projekta Jaruna, „Čovijek i prostor“, 34(410):13-15, Zagreb
- http://www.sportskiobjekti.hr/default.aspx?id=418 od 18.6.2015.
- Galović, Krešimir, (2003.), Kako je otišla hrvatska moderna, Suvremena hrvatska arhitektura 3, „Vijenac“, 253:1-4, Zagreb, str. 1, str. 3 (od 13. studenoga 2003., str. 1 i 3 od 4), http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac253.nsf/AllWebDocs/suvremena3 od 23.11.2007
- Bobovec, Borka, (2011.), Arhitektonski opus Miroslava Begovića, Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb
- Mrduljaš, Maroje, (2006.), Testiranje stvarnosti, str.98-261, Mrduljaš, Maroje, Mimica, Vedran, Rusan, Andrija, Suvremena hrvatska arhitektura – Testiranje stvarnosti, Oris, Zagreb
- Rister, Vanja, (2007.), Dječji vrtić Jarun, Oris, IX(44-07):98-105, Zagreb
