Što se događalo krajem šezdesetih i sedamdesetih u stanogradnji i stanovanju možemo ponovno opisati kroz nekoliko različitih principa djelovanja u stambenoj izgradnji, koji su zajedno uspjeli gotovo u cijelosti osigurati potreban broj stanova u gradovima s povećanim brojem stanovnika. Novi stanovnici su osigurali potrebnu radnu snagu za rad u proizvodnim pogonima koji su nakon pedesetih nicali u gotovo svim gradskim središtima. I nadalje se projektiraju stanovi kojima se osigurava povećani standard stanovanja za tadašnja vojna lica i za sve građane koji su na neki način bili zaslužni i u službi državnih ciljeva, dok se onaj drugi dio stanovnika koji su doselili u gradove stambeno zbrinjavao kroz stanove koji su se gradili kao društveni stanovi.
Grafički prilog 1 (lijevo)-fotografija
Grafički prilog 1 (dolje)-tlocrt
Ti i takvi stanovi davali su se u povlašteni najam, odnosno tada se nad stanom stjecalo „stanarsko pravo“ – institut koji je trajao sve do devedesetih godina prošlog stoljeća. Nakon Drugog svjetskog rata grad Zagreb brojio je nešto više od četvrt milijuna stanovnika, da bi se u nepunih petnaest godina gotovo udvostručio, a površina koju je zapremao povećala se sedam puta. Do 1971. godine uz istu površinu povećao se za dodatnih 100.000 stanovnika, da bi se do kraja stoljeća približili broju od 800.000 stanovnika i površini od gotovo 650 km2.
Pedesete su Zagrebu donijele Ulicu Grada Vukovara, koja je odgovorila na izazov rješavanja stanovanja uz jaku prometnicu. Ta ulica trebala je postati nova gradska središnja avenija sa svim referentnim građevinama koje su tada izgrađene uz nju, od Palače pravde, preko Gradske vijećnice, do današnjeg Pučkog otvorenog učilišta. Mnogi arhitekti u naponu snage grade tu stambene zgrade, od Rašice, Geršića, preko Fabrisa do Galića.
Šezdesete donose i novi grad južno od Save, planiran i izgrađen u skladu s tada uzornim parametrima odnosa izgrađenih i neizgrađenih površina, s dovoljno zelenila i neizgrađenih površina kao i svom potrebnom infrastrukturom. Planiran i organiziran na način da je izgrađen niz pojedinačnih naselja omeđenih brzim prometnicama, a svako od njih bilo je obilježeno svojim posebnim arhitektonskim izrazom koji se protezao od urbanističke ideje do svake zgrade pojedinačno. Međutim, ne gradi se samo južno od Save, već se točkasto popunjavaju i područja do tada preskočena i zanemarena, pa tako 1968. godine između Filozofskog fakulteta i Pučkog otvorenog učilišta u Čazmanskoj 2-4 niču dva stambena nebodera Grozdana Kneževića koji stvaraju samostalno stambeno susjedstvo vezano na maleni zeleni trg i niz trgovina smještenih u prve dvije etaže. Nešto zapadnije 1974. godine po projektu Slavka Jelineka i Ivana Linardića izgrađena su tri nebodera u Veslačkoj ulici 2-6. Premda imaju visinu samo petnaest katova čine se bitno višima budući su projektanti vetrikalnost naglasili jasnim utorima i izmicanjem volumena što je u konačnici dovelo do povećane vizualne, a naročito stambene kvalitete, budući su svi prostori stana imali prirodno osvjetljenje i ventilaciju. Slična arhitektura stvara se i u drugim velikim središtima, pa tako 1974. godine Dinko Kovačić u Splitu dovršava višestambenu zgradu koja spaja sve suvremene oblikovne elemente projektiranja u betonu.
Grafički prilog 2
Istovremeno na Ribnjaku 12-14 neposredno uz recentnu zgradu „Markulin“, Drage Iblera, 1969. godine dovršena je stambena zgrada autora Venčeslava Lončarića, Krešimira Cimperšaka i Vjenceslava Richtera koja poštuje vijenac stare dame, no oblikovanjem pokazuje vrijeme u kojem nastaje. Uporaba betona ne samo kao konstruktivnog, već i kao oblikovnog elementa dala je u ovom primjeru izuzetno dinamičnu envelopu pročelja. Nešto kasnije, početkom sedamdesetih u Zamenhoffovoj 12-16, na padini ponad Britanskog trga Ines i Nikola Filipović za potrebe INA Naftaplina projektiraju stambenu zgradu koja je useljena 1976. godine. Mirna ulica, s vilama utopljenim u zelenilo dobila je snažan volumen koji je napustio ideju zelene ulične fronte. Oblikovanje je u cijelosti slijedilo tadašnje postmoderne trendove.
Grafički prilog 4
Kad se analizira stambena arhitektura osamdesetih nezaobilazan je projekt stambenog niza Tomislava Odaka izgrađen 1984. godine u ulici Prikrilovoj ulici 1-17, na Jarunu, koji promovira zasebne stambene jedinice s neposrednim, samostalnim ulazom s ulice u stan u zgradi. Tim projektom Odak je u vrlo limitiranom oblikovanju stambene arhitekture našao način da bude prepoznatljiv i drugačiji od svega što se u tom trenutku projektira i gradi. Kao i stambena zgrada Branka Kincla u Petrovoj ulici 1, 1983. godine, na kojoj se kao suradnik potpisuje Dražen Juračić. I ovo je derivirani primjer stambenog niza koji raste u visinu, a svaka stambena jedinica ima samostalni ulaz. Pomicanjem grupa volumena stambene jedinice dobile su skrivene vanjske prostore, a otvorile su se prema ozelenjenom prostoru grada. U to vrijeme grade se i prve obiteljske zgrade povećane kvalitete stanovanja, vile, pa je svakako primjer koji valja spomenuti obiteljska kuća „Zrno“, Poljanska cesta 55 u Ičićima koju 1984. godine radi Branko Silađin.
Grafički prilog 3 (tlocrt i fotografija)
Krajem osamdesetih stambena izgradnja lagano zamire, što zbog ratnih devedesetih, što zbog prelaska na nove tržišne odnose koji u oblikovanje grada donose nove oblike urbanističkog planiranja kao i nove vrste stambene izgradnje. Od stambenih zgrada izgrađenih krajem osamdesetih, svakako se može izdvojiti 1988. godine izgrađene stambene zgrade u Ilici 219 i Ilici 219a, Krešimira Kasanića i Ivana Crnkovića, koje su se bojom poistovjetile sa susjednom ciglanom. Obje zgrade, a posebno Crnkovićeva, oblikovanjem pročelja stvaraju uvod u ponovno korištenje boje i dekorativnih elemenata koje u ovom slučaju ispisuje metalnim ogradama i finim oduzimanjem volumena. Nešto kasnije, 1995. godine u najužem centru grada, u Petrinjskoj 9, Milan Šosterič dovršio je u za to vrijeme neuobičajeno ambicioznu zgradu u kojoj se prepliće stanovanje i poslovni sadržaji. Oblikovanjem pročelja na potpuno neuobičajen način za zagrebačke uvjete, izlazi iz uličnog platna i nadvija se zakošenim istakom s lođama nad Petrinjsku ulicu.
Grafički prilog 5 (tlocrt i fotografija) 
Početkom devedesetih Dragomir Maji Vlahović projektira „Crnu kuću I“ na Srebrnjaku 94 koja jednostavnom artikulacijom pročelja i primjerenim korištenjem moderne stvara uvod u novo poglavlje stambene izgradnje koja je u narednom desetljeću obilježena nazivom „urbane vile“. To više nisu vile poput onih s početka stoljeća u Novakovoj ulici, gdje sve, od pozicije unutar grada, preko oblikovanja i urbane opreme opravdava naziv „vila“, već su to točkasto razbacane kuće po obroncima Medvednice u rubnim urbanim zonama koje veličinom i oblikovanjem trebaju nazivom asocirati na ljepotu i luksuz. A da bi to i bile nije dovoljno pojedinačno dobro oblikovana i nadasve dobro organizirana kuća, već je nužan i adekvatan kontekst. Kuća na Kraljevcu 87 koja je 1999. godine pokazala svu snagu talenta sakupljenog u arhitektonskom studiju 3LHD (Saša Begović, Marko Dabrović, Tatjana Grozdanić Begović i Silvije Novak) primjer je koji donosi drugačiju pojavnost hrvatske arhitekture koja će se razvijati dalje kroz stoljeće koje slijedi. „Vila Klara“ igrom poluetaža oko unutarnjeg stubišta razvija drugačiji, novi odnos prema zajedničkim i intimnim prostorima ukućana, a odabirom oblikovanja i materijala pročelja donosi nove vrijednosti stambenim prostorima. Razdoblje ću završiti kućom arhitekta Andrije Rusana koju 1998. godine projektira s Jasenkom Rusan, za vlastitu obitelj, a dala je smjer kojim bi trebala krenuti revitalizacija svih zaboravljenih i zapuštenih donjogradskih blokova. Udobnost doma zaštićenog od ulične vreve, smještena u samom centru grada oda je udobnosti življenja u miru i tišini, a na korak od svih gradskih zbivanja.
Djelovalo se na dvije razine zadatka, projekti „običnih“ zgrada nisu slijedili elemente dobrog gospodarenja prostorom onako kako su nas učili, već su zgrade projektirane za tržište pokazale krajnji nemar, kako u urbanističkom planiranju, tako i u nastavljanju održavanja vrijednosnog sustava oblikovanja prostora, nadasve u dijelu koji je vezan uz organizaciju stana. „Dok je u vrijeme socijalizma, naročito 50-tih i 60-tih godina, stambena arhitektura bila važno sredstvo u promicanju modernizacije i ideološke retorike progresa, u tranzicijskom društvu politika, državne institucije i njene stručne i savjetodavne službe i partneri tek tangencijalno dodiruju sferu stanovanja pokazujući da temeljno egzistencijalno pitanje habitata nije prioritet vladajućeg establišmenta.“ Iznimka su dva stambena programa pokrenuta pod okriljem države, i to Program stambenog zbrinjavanja stradalnika iz Domovinskog rata te Program društveno poticane stanogradnje, od kojih će drugi dati sjajne rezultate iza 2000. godine. U zemlji kojoj je hitno trebalo obnoviti i povećati stambeni fond država je pokrenula investicijske cikluse građenja stanova koji su „probudili uspavano tranzicijsko društvo po pitanjima stanovanja“ te otvorili pristup projektiranju novoj generaciji mladih arhitekata. Nemoguće ih je svrstati u određene stilske grupe kako smo to obično do sada činili, jer upravo ono što ih čini uspješnim je njihova različitost koju ovdje možemo čitati kao poveznicu, a imali su sreću započeti profesionalnu karijeru u trenutku kada se u Hrvatskoj broj natječaja, investitora i mogućnosti dokazivanja talenta otvorio u razmjerima koji se pred petnaestak godina nisu mogli niti sanjati.
Grafički prilog 6
Kraj dvadesetog stoljeća donio je i neke nove odnose ne samo u društvu već i u načinu razmišljanja i pristupa našoj osnovnoj temi – stanovanju. Arhitekti s kraja dvadesetog stoljeća obilježili su arhitektonsku scenu radom koji je vratio vjeru u mogućnosti koje dobra škola, predan rad i „boom“ investicija može u jednom trenutku donijeti. Već obrazovanje daje arhitektima širinu znanja i otvorenih mogućnosti djelovanja što je u ovom slučaju dovelo do stvaranja novih vrijednosti društva i okruženja u kome živimo implementacijom dobrih i oku ugodnih arhitektonskih ostvarenja. Primarni izazovi koji obilježavaju stanovanje i stanogradnju u narednom razdoblju određeni su prije svega pravom na stan, a nastavno na to reguliranjem različitih modela rješavanja stambenog pitanja koji ovisno o materijalnom statusu, dobi i brojnosti članova obitelji uključuju i različite načine subvencioniranja. Ono što nadalje trebamo njegovati je svakako kvaliteta stanovanja, s posebnim naglaskom na kvalitetu i fleksibilnost prostorno-funkcionalne organizacije stana te dostupnost i primjenu principa održive gradnje koji kao rezultat daju zdrav i ugodan životni prostor. Ne smije se zaboraviti ni kultura stanovanja, za što je osnovni preduvjet podizanje razine društvene svijesti o značaju izgrađenog prostora, jer: „Izgrađen prostor treba biti poticajan životni ambijent, a njegova vrsnoća predstavlja osnovu za kvalitetu naših života.“
dr.sc. Borka Bobovec, dipl.ing.arh.
Literatura:
- Laslo, Aleksander, (2011.), 111 godina postojanja zagrebačkog modernizma, Arhitektonski vodič, Zagreb 1898-2010, Arhitekst d.o.o. i Društvo arhitekata Zagreba, Zagreb
- Milić, Bruno, (1966.), Dileme na Trnju, „Čovjek i prostor“, XIII [04(157) ]:1-2, Zagreb
- V.G., (2011.), Arhitektonski vodič, Zagreb 1898-2010, Arhitekst d.o.o. i Društvo arhitekata Zagreba, Zagreb
- Mrduljaš, Maroje, (2007.), Testiranje stvarnosti, Suvremena hrvatska arhitektura – Testiranje stvarnosti, Oris, Zagreb
- Bobovec, Borka, (2000.), Stambeno zbrinjavanje stradalnika Domovinskog rata, vođenje velikog investicijsko-arhitektonskog projekta, Magistarski rad, Sveučilište u Zagrebu, Arhitektonski fakultet, Zagreb
- Jošić, Mladen, (2004.), Europan vs. POS, „Arhitektura“, UHA i Europan Hrvatska, LIII[01(216)]:106-109, Zagreb
- Galović, Krešimir, 2004/A:1, http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac264.nsf/AllWebDocs/askatellieurrr , od 23.11.2007.
- ***(2013.), Arhitektonske politike Republike Hrvatske, ApolitikA, Nacionalne smjernice za vrsnoću i kulturu građenja,[urednica Helena Knifić Schaps], Hrvatska komora arhitekata i Ministarstvo graditeljstva i prostornoga uređenja, Zagreb
Grafički prilozi:
- Kovačić Dinko, Dinka Šimunovića, Split; Tlocrt i fotografija – Izvor: Šegvić, N., (1986.), Stanje stvari, Jedno viđenje 1945-1985, Arhitektura u Hrvatskoj 1945-1985, „Arhitektura“, Zagreb, XXXIX(196-199):238
- Filipović Ines i Nikola, Zamenhoffova 12-16, Zagreb; Fotografija – Izvor: Bobovec Borka, 2013.
- Tomislav Odak, Prikrilova 1-17, Zagreb; Tlocrt i fotografija – Izvor: Šegvić, N., (1986.), Stanje stvari, Jedno viđenje 1945-1985, Arhitektura u Hrvatskoj 1945-1985, „Arhitektura“, Zagreb, XXXIX(196-199):271
- Branko Kincl, suradnja Dražen Juračić, Petrova 1, Zagreb; Fotografija – Izvor: Bobovec Borka, 2013.
- Silađin Branko, Poljanska cesta 55, Ičići; Tlocrt prizemlja i fotografija – Izvor: Šegvić, N., (1986.), Stanje stvari, Jedno viđenje 1945-1985, Arhitektura u Hrvatskoj 1945-1985, „Arhitektura“, Zagreb, XXXIX(196-199):274
- Šosterič Milan, Petrinjska 9, Zagreb; Fotografija – Izvor: Bobovec Borka, 2013.
