«Arhitektura je zarobljena u procesima i paradoksima društva, ali sposobna transformirati ih u svoj vlastiti izraz: djeluje po paralelnim, ali ipak drugačijim pravilima. Vještina je znati naći pravi odnos između unutarnje logike stvaranja djela i utjecaja kulturnih snaga, između socijalne i osobne dimenzije, između posebnih zahtjeva pojedinačnog stvaralaštva koje je zadano ili tipično.» [1]
W.J.R. Curtis
Ilustracija 1: Boris Duplančić, vrtić u Petrinjskoj 31 (dvorište), tlocrt, presjek i fotografija, /izvor: Šegvić, N., 1986:245
Nova generacija
Autorska arhitektura koja čini sve veće odmake od internacionalnog stila stvorenog iza Drugog svjetskog rata javlja se iza sedamdesetih godina. Generacija moderne polagano stari i odlazi sa scene, a javljaju se učenici koji etabliraju arhitekturu u kojoj se više ne osjeća izravan utjecaj tridesetih. Javlja se trend prenošenja elemenata regionalne arhitekture u urbani prostor, a Zagreb postaje respektabilan umjetnički centar. Lokalno i globalno se isprepliću, a arhitektura velikih formata koja je posljedica želja političkog sistema za monumentalnošću rezultira građevinama koje su imale značajnu funkciju reprezentacije investitora. Svijest o novim materijalima i inovativni pristup donosi pomake u promišljanju arhitekture koje su obilježile sredinu tog razdoblja. Arhitektura je dosegla zadovoljavajuće stvaralačke dosege, a malo po malo dolazimo u doticaj s arhitekturom koju ćemo zvati postmodernom[10]. “U nas nema direktnog uključivanja u pokret, ni njegovih pravih sljedbenika, tako da se u Hrvatskoj ni za jednu građevinu iz tog razdoblja ne može reći da je u potpunosti na liniji postmoderne. Ona se više javlja u detaljima i u nekim generalnim idejnim usmjerenjima. Odnos prema prošlosti, prema povjesnom i tradiciji, na svojevrstan je način prisutan u kreativnom procesu u nas. Ono što je motiviralo pokret postmoderne, bez obzira jesu li rezultati primjereni tome, a to je neposredniji i humaniji odnos prema korisnicima prostora, arhitekti su u Hrvatskoj pokušali ostvarivati na svoj način.“ [3]
Ilustracija 2: Duško Rakić, poslovna zgrada „Auto-Hrvatske“, Ulica Grada Vukovara 37b, tlocrt, presjek i fotografija, /izvor: Šegvić, N., 1986:212
Sedamdesete nam donose aktiviranje projekata škola, fakulteta, novih stambenih naselja i raspad postojećih grupacija na više arhitektonskih struja. U tom razdoblju grad je udomio u novim naseljima velik broj stanovnika te je za iste trebalo osigurati i adekvatan broj obrazovnih ustanova tako da se u projektiranju i građenju susrećemo s izuzetno velikim brojem projekata fakulteta, škola i vrtića kao i sportsko-rekreacijskih sadržaja. Na brojnim javnim natječajima koji su tada raspisani polako se počinju javljati nova imena arhitekata poput Marijana Hržića, Velimira Neidhardta, Branka Kincla, Džive Dražića, Ante Vulina, Edvina Šmita, Nikole Filipovića, Branka Silađina, Tomislava Odaka, Hildegard Auf-Franić, Mladena Jošića i drugih čija će se dominacija osjećati u osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća.
Fakultet poljoprivrednih znanosti u Svetošimunskoj ulici (prije Šimunskoj cesti) 25[11] projekt Hildegard Auf-Franić, Lenka Pleštine i Berislava Radimira iz 1979. godine kao i niz predškolskih ustanova, od studije tipskih jedinica vrtića Antuna Josipa Kostelca iz 1976. godine[8] preko sustavne izgradnje dječjih vrtića koje su osmislili Radovan Tajder i Ivan Antolić u razdoblju od 1975. do 1980. godine[2] kako bi bili prilagodljivi različitim situacijama i potrebama zagrebačkih naselja, do vrtića u Petrinjskoj 31 (u dvorištu) Borisa Duplančića, projektiranog 1977. godine, a izvedenog 1980. godine[11] daju sliku kroz koju možemo pratiti put kojim hrvatski arhitekti grade oblikovnu koncepciju svojih ostvarenja na zasadima koje nam je ostavila tradicija moderne na ovim prostorima uz intenzivno praćenje svjetskih kretanja u području arhitekture. Utjecaj moderne je još uvijek prisutan, iako do tog vremena već znatno modificiran u odnosu na tradiciju zagrebačke arhitektonske škole. Uz veze s tradicijom u stvaranju arhitektonskog izraza nalazimo elemente i strukture proizašle iz konstantnog i intenzivnog praćenja suvremenih svjetskih publikacija i tada već ostvarenih veza s arhitektima u Europi i Americi kroz stručne seminare, stručna putovanja i razne oblike edukacije i rada. Ovi elementi donose nova određenja prema oblicima i strukturama što uz već stvorene i zatečene uvjete nosi jedan novi arhitektonski izraz.
Najveći stvaralački pomak možemo naći u realizaciji vrtića Borisa Magaša iz 1975. godine na Mihaljevcu, kao i vrtiću u Samoboru koji je iste godine izveden po projektu Ivana Crnkovića. Magaš Dječji vrtić polaže uz brijeg iz koga izlazi neobična kombinacija trokutastih prizmi. U dvije razine, ovisno o dobi djece, smješta prostore vrtića – stariju djecu u razizemlje kojim se ostvaruje kontakt s prirodom, a jasličku dob na kat. Crnkovićev vrtić izgrađen je u maniri malog grada, s ulicama i trgovima, mjestima susreta i odmora, mira i dinamike, bez suvišnih pregrada i prepreka, a istovremeno okupan zlatnim sunčevim zrakama koje nježno dotiču dječje glave u igri. „To, dakako nije samo još jedan uspjeli objekt već izgrađeni arhitektonski manifest.“ [2]
Ilustracija 3: Milan Šosterić, poslovna zgrada „Elektre“, Kršnjavoga bb, fotografija, /izvor: Šegvić, N., 1986:263
Stambena arhitektura razvija se nastavno na urbanističko djelovanje gdje je svakako bitno spomenuti natječajni rad za Centar novozagrebačkog naselja Dugave koji potpisuju Dražen Juračić i Nikola Polak 1975. godine[8] te stambene građevine koje su u primjeni tipiziranog stana našle svoj cilj i odgovor – „Super Andrija“ u Sigetu 18 Miroslava Catinellija iz 1972. godine s izuzetno kvalitetno formiranim dvoetažnim stanovima[11] i blok „Autoput-jug“ u Gruškoj ulici 2, 4, 6, 8 i 10 koji potpisuju Mirosav Stella i Lidija Grečko- Krstevski 1971 godine[11]. Obje zgrade dovršene su 1973. godine i predstavljale su primjer tipizirane izgradnje. Mijenjao se odnos prema prostoru i stanovanju. Uvode se elementi koji stvaraju humanije stanovanje na način da se sve više prihvaća pristup poštivanja individualnih potreba svakog pojedinca koji koristi prostor. Razmišljanja su bila jednostavno primjeniva u kontekstu individualne stambene izgradnje, dok je ovakav pristup stvaranja arhitektonskog izraza koji je refleksija potreba pojedinca bilo znatno teže postići u kolektivnom stanovanju. Tim više potrebno je istaknuti stambeni blok koji je 1980. godine izveden u Dugavama, a projektira ga Tomislav Odak[4].
Nizu zapaženih radova koji su označili razdoblje treba dodati poslovnu zgradu «Auto-Hrvatske» u Ulici Grada Vukovara (prije Ulici proleterskih brigada) 37b Duška Rakića iz 1971. godine[11]. Antoaneta Pasinović ovu zgradu uspoređuje sa suvremenim japanskim arhitektonskim izrazom u odnosu na sadržajne bliskosti riječima: „Naime, dok je suvremeni japanski arhitektonski oblik karakterom mase pun, dotle Duško Rakić potpuno otvara unutarnju, dubinsku strukturu objekta, i posredstvom staklene ovojnice, formira arhitektonski mizanscen, kojeg je u estetičko-problematski koncept u svjetskoj arhitekturi dao pokojni Mies van der Rohe.“[9] Zatim pogonsko poslovna zgrada „Elektre“ u Kršnjavoga bb Milana Šosterića iz 1975. godine[11], koji servisne i proizvodne sadržaje oblači u staklenu opnu koja postaje jedan od prepoznatljivih markera grada i arhitekture koja grad čini gradom. Hotel „Dubrovnik II“ u Gajevoj ulici 2 iz 1979. godine[4] tandema Ines i Nikole Filipovića, arhitekata velikog talenta i poznavaoca europskih trendova te domaćih mogućnosti zaključio je osamdesete u Zagrebu velikim reflektirajućim staklenim plaštem koji hvata slike gradske vreve, zgrada koje su tu, i po kojima prepoznajemo Zagreb, hvata nebo i oblake koji silaze s Medvednice preko Dolca i svakom prolazniku koji s Cvjetnog trga krene Gajevom priča priču o Zagrebu. Sve ove građevine karakterizira primjena metala i stakla u raznim kombinacijama oblika, boja i vrsta kao refleksija na suvremena svjetska ostvarenja. U trenutku kad su ove zgrade nastajale donijele su uporabom stakla u funkciji fasadne opne pozitivan pomak obzirom da se do tada staklo u nas ne rabi na takav način. Međutim, osamdesete su bile i vrijeme koje je nagoviještalo početak ekonomske krize i dolazak globalnog razmišljanja o štednji energije. U tom kontekstu zgrade ovakvog tretmana oplošja nisu imale budućnost premda slične realizacije, s raznim oblicima korištenja stakla u obradi fasade srećemo kod značajnih poslovnih objekata tijekom narednih desetak godina[4].
Ilustracija 4: Ines i Nikola Filipović, hotel „Dubrovnik II“, Gajeva 2, fotografija, /izvor Miljenko Bernfest
Gledajući iz perspektive novog stoljeća osamdesete su vrijeme koje nije obilježeno stvaralaštvom koje plijeni oko i misao, ali na urbanističkom planu događa se niz pokušaja da se spriječi mogućnost nastajanja štete, naročito na uvijek prisutnoj „zagrebačkoj osi“ vječnom izazovu arhitekata i planera. Fokus se premješta na temu grada, na ponovno uspostavljanje jedinstvene funkcije grada primjenom formalnog i funkcionalnog kontinuiteta. U jednom trenutku presječeni grad polako dobiva logične ekstenzije i čvršće oblikovana gradska područja. Najveće gradske i po broju planera najjače institucije – Arhitektonski fakultet, Urbanistički institut SRH i Urbanistički zavod Grada Zagreba, kreću 1981. godine u izradu varijantnih rješenja centralnog gradskog prostora koji se proteže od Trnja do Novog Zagreba. Formirana su temeljna načela koja su potvrdila centralnu gradsku os od Zrinjevca do Novog Zagreba prisutnu još od Regulatorne osnove iz 1930. godine, a provlači se kao konstanta kroz sve kasnije planove. Nakon provedenog natječaja 1981. godine iskristalizirale su se dvije grupe planera koje se od 1982. godine bave centralnim gradskim prostorom. Prva grupa okuplja Marijana Hržića, Zvonimira Krznarića, Davora Mancea i Velimira Neidhardta, dok drugu čine Ivan Tepeš, Radovan Delalle, Borislav Doklestić, Niko Gamulin, Boško Budisavljević, Ratko Miličević i Hrvoje Jamnicki[8]. Prva grupa autora provlači na jug prepoznatljivu gradsku matricu koja se translatira od sjevera grada prema jugu dok potonji na vrlo zanimljiv način zadire u područje Save, vječno zaobilažen prostor koji svi planeri ostavljaju za neke nedefinirane namjene. U planu se pojavljuje i otok koji rijeci daje određenu dinamiku i definira prostor kao gradski – konačno dovodi Grad do rijeke, a ne preskače je. Trnje tretira na način da uvažava ono što je karakteristična gradnja, uz modifikacije koje su neminovno posljedica trenutka u kome se plan radi, te postavljaju imperativ na „urbanu obnovu“.
Svijest o urbanoj identifikaciji uz prodor zapadnih životnih stilova formira novi socijalni identitet koji se temelji na građanskim vrijednostima. Zatišje na planu investicija omogućilo je vrhunske realizacije na polju interijera kroz koje se moglo iskazati briljantnost izbora i znanje. Navest ću samo dva svima znana, „Cafe bar Argentina“ Ines Filipović iz 1988. godine i „Ban Caffe“ Nenada Fabijanića iz 1992. godine. Svaki projekt bio je proces preispitivanja novog značenja u kontekstu odbacivanja tradicionalnih normi koji je u malom mjerilu pokazao težnju ovladavanjem figuralnim dimenzijama arhitekture. Ponovno je bio bitan stolac, ogledalo, polica. Od stambene arhitekture svoje mjesto u odabiru svakako nalazi projekt stambenog niza Tomislava Odaka iz 1981. godine na Jarunu u Ulici Bernarda Vukasa br. 12-16 koji promovira zasebne stambene jedinice s neposrednim, samostalnim ulazom s ulice u kuću u zgradi. Tim projektom Odak je u vrlo limitiranom oblikovanju stambene arhitekture našao način da bude prepoznatljiv i drugačiji od svega što se u tom trenutku projektira i gradi.
Zatim „Krematorij“ koji su na natječaju 1981. godine dobili Marijan Hržić, Zvonimir Krznarić i Davor Mance[11]. Građevina je postavljena sjeverno od novog djela Mirogoja u Črlenom ili Fučekovom jarku, neprimjetna s Remetske ceste, gotovo srasla s okolnim terenom, izvedena u cigli zemljane boje, slične boji arkada. Kroz projekt čitamo shvaćanje vremena u kojem nastaje bez deklarativnog nastojanja ili agresije u implementaciji postulata postmoderne. Građevina s pratećim sadržajima otvorena je 1985. godine. Svoje mjesto ovdje nalazi i „Centar za rehabilitaciju mentalno retardirane djece“ na Sloboštini Radovana Tajdera iz 1980. godine koji je nastavak na razmatranje odgojno obrazovnih ustanova iz sredine sedamdesetih[2].
Ilustracija 5: Nenad Fabijanić, „Ban Caffe“, Trg bana J.Jelačića 7 / izvor: Miljenko Bernfest
Osamdesete je obilježio i ponovni uspjeh hrvatskih arhitekata na međunarodnoj sceni, gdje je nezaobilazan Ivan Crnković s prvom nagradom na natječaju Shinkenchiku u Japanu 1983.godine, kao i Vinko Penezić i Krešimir Rogina na istom natječaju slijedeće godine[7]. To nije cjelovito i definirano razdoblje kakvim su se činila prethodna, nedostaje jedinstvena veza s stvarnim, utilitarnim stvarima koje su u tradicionalnoj arhitekturi uvijek izražene figurativnošću[6]. Međutim, krajem osamdesetih uz naznake regionalizma počinju se stvarati temelji kasne moderne, a postmoderna ulazi u našu arhitekturu dajući neograničenu izražajnu slobodu koja je konačno omogućila rješavanje mnogih konzervatorskih i estetskih problema kojima je arhitektonsko stvaralaštvo bilo ograničeno – strogi stilovi su ostali iza nas, a mašta u zoni oblikovanja dobila je krila.
Vrijeme početaka novih trendova u arhitekturi javlja se iza osamdesetih koje završavaju obilježene padom razine stvaralačkog naboja. Vrijeme je to u kome počinje sustavno preizgrađivanje Hrvatske i uništavanje urbanog prostora. Tranzicija i raspad Jugoslavije u kojoj je Hrvatska stekla neovisnost politička su pozadina na kojoj je djelovala arhitektonska scena. U takvim uvjetima uvijek postoji odmak od ustaljenih i predvidivih načela. Otvoreno je slobodno tržište koje u demokraciji ima svoje zakonitosti i odnose, a u godinama stvaranja nove države dok su ostaci vremena koje je ostalo iza nas još uvijek bili tu u obliku preuzetih zakona, dokumenata, planova i drugog obvezujućeg štiva arhitektura se našla na nezavidnom terenu. Premda uvjeti nisu bili obećavajući, jer arhitektura je posebno osjetljiva na radikalne promjene i nerazumijevanje odnosa koji pretpostavljaju postojanje strategije razvoja kako grada tako i države, niz mladih arhitekata koji svoju kvalitetu potvrđuju u zemlji i inozemstvu, a hrvatska arhitektura i urbanizam doživljavaju ponovni zamah, rađa se devedesetih i traje. Učenje demokracije trajalo je i na polju arhitektonskog djelovanja, a započelo je natječajem za Ulicu Hrvatske bratske zajednice na kojem je postalo jasno da je sazrjelo vrijeme za odbacivanje postmoderne koja je još uvijek trajala na ovim prostorima[5]. Elementi postmoderne prisutni su više u formalnom nego u sadržajnom smislu u poslovnim i stambenim zgradama, kao i u detaljima u sklopu nekih drugih sadržaja. Postmoderna filozofija oblikovanja u zagrebačkoj arhitekturi nikad nije zaživjela u onoj mjeri u kojoj je postmoderna bila prisutna u svijetu. Kod nas možemo govoriti da je prisutna u tragovima, ali nigdje u cjelini kao dominantan proces.
Ilustracija 6: Velimir Neidhardt, poslovna zgrada „INA Trgovine“, križanje Avenije Većeslava Holjevca 10 i Avenije Dubrovnik, fotografija /izvor: Vukić, F., 2001:75
Nalazimo je u stambeno poslovnom objektu Ružmarinka na Maksimiru u Ulici Svetice 2-8, koji potpisuje Hrvojka Paljan i Željko Jagić, zatim u arhitekturi Branka Silađina iz sredine osamdesetih godina, te Radovana Tajdera iz istog razdoblja. Najznačajniji iz ove skupine objekata je poslovna zgrada INA Trgovine koju je projektirao Velimir Neidhardt na križanju Avenije Većeslava Holjevca 10 i Avenije Dubrovnik koja se proteže čitavim Novim Zagrebom od zapada prema istoku i na neki način ga određuje, baš kao što je to pedesetih godina dvadesetog stoljeća bila uloga današnje Ulice Grada Vukovara. Posebnost zgrade leži u činjenici da je kroz projekt prenesen u novozagrebački kontekst model i dimenzija donjogradskog bloka. Ne doslovno, već je sukladno vremenu nastanka interpretirana priča zagrebačkog urbaniteta koja je mogla naći svoje mjesto u novom okruženju i novom kontekstu kao naznaka budućeg identiteta. Postavljena na praktično neuređeni teren koji nema urbano okružje svojim oblikovanjem nastoji otkloniti svaku pomisao da ovo nije produžetak i sastavni dio grada koji živi sjeverno od Save. „Protočnost prizemlja, lirska dimenzija ljudskom oku dostupnih prostora, određena otmjenost sadržaja, sve su to elementi koji čovjeka privlače,“ [4] i stvaraju pozitivan odnos spram arhitekture. Dimenzija bloka prenesena na jednu zgradu koja unutar sebe ima otvoren prostor uz uvlačenje vanjskog u unutrašnjost zgrade gdje se isprepliću arhitektura i urbanizam dala je ovoj zgradi nesporan epitet najboljeg što se u arhitekturi javnih zgrada događalo na našoj arhitektonskoj sceni.
Bez obzira na određeni utjecaj tradicije zagrebačke arhitektonske škole onaj drugi dio koji se zove otvorenost prema vanjskim utjecajima i kretanjima u svijetu arhitekture obilježio je ovo razdoblje. Zagrebačku arhitektonsku scenu toga vremena pamtimo po slijedećim imenima: Velimir Neidhardt, Marijan Hržić, Branko Silađin, Tomislav Odak, Radovan Tajder te Ines i Nikola Filipović, koji su u svom radu bili skloniji implementaciji novog.
Literatura:
- Curtis, William J.R., (2000.), Modern arhitecture since 1900., III edition, Phaidon Press Limited, London
- Grimmer, Vera, (2008.), Natrag u budućnost, Oris, X(50):70-86, Zagreb
- Maroević, Ivo, (1982.), Arhitektura 70-ih godina u Hrvatskoj – problemi, pojave i tendencije, [autor izložbe Ivo Maroević], 17. Zagrebački salon/retrospektiva, Društvo arhitekata Zagreba, Zagreb
- Maroević, Ivo, (2002.), Kronika zagrebačke arhitekture 1981.-1991., Institut za povijest umjetnosti, Zagreb
- Mattioni, Vladimir, (2005.), Devedesete, priprema za knjigu u izdanju UPI-2M iz Zagreba, str.2 od 6, http://www.arhitektura.info/ARHIT/prilozi/08/02devedesete.htm od 16.04.2008.
- Mikac, Neven,(1986.), Prema „novoj figuraciji“ u hrvatskoj arhitekturi, Arhitektura u Hrvatskoj (1945.-1985.), „Arhitektura“, XXXIX(196-199):22-26, Zagreb
- Neidhardt, Velimir, (2009.), Europski kontekst hrvatske ahitekture 20.stoljeća, Zbornik „Hrvatska arhitektura u XX.stoljeću“, [glavna urednica Jelena Hekman, urednik izdanja Tomislav Premerl], Matica hrvatska, Zagreb
- Odak, Tomislav, (1986.), Hrvatska arhitektonska alternativa 1945.-85., Arhitektura u Hrvatskoj 1945-1985, „Arhitektura“, XXIX(196-199):31-101, Zagreb
- Pasinović, Antoaneta, (1970.), Jer graditeljeva ruka je osvijetljena ruka: zgrada „Autohrvatske“ u ulici Proleterskih brigada u Zagrebu, „Čovjek i prostor“, XVII[09(210)]:5-7, Zagreb
- Premerl, Tomislav, (1986.), Tragovi moderne u poslijeratnoj arhitekturi Hrvatske, Arhitektura u Hrvatskoj (1945.-1985.), „Arhitektura“, XXXIX(196-199):14-21, Zagreb
- Šegvić, Neven, (1986.), Stanje stvari, Jedno viđenje 1945-1985, Arhitektura u Hrvatskoj 1945-1985, „Arhitektura“, Zagreb, XXXIX(196-199):118-280, Zagreb
- Vukić, Feđa, (2001.), Velimir Neidhardt – Arhitektura grada, Meandar, Zagreb
Ilustracija:
1. str.2., uz drugi odlomak – Boris Duplančić, vrtić u Petrinjskoj 31 (dvorište), tlocrt, presjek i fotografija, /izvor: Šegvić, N., 1986:245/ [PDF sl.6.str.245]
2. str.3., uz početak trećeg odlomka –Duško Rakić, poslovna zgrada „Auto-Hrvatske“, Ulica Grada Vukovara 37b,tlocrt, presjek i fotografija, /izvor:Šegvić, N., 1986:212/ [PDF sl.3.str.212]
3. str.3., uz kraj trećeg odlomka – Milan Šosterić, poslovna zgrada „Elektre“, Kršnjavoga bb, fotografija, /izvor: Šegvić, N., 1986:263/ [PDF sl.8.str.263 ili PDF elektra 1]
4. str.3., na kraju stranice, odnosno početku slijedeće – Ines i Nikola Filipović, hotel „Dubrovnik II“, Gajeva 2, fotografija, /izvor Miljenko Bernfest/[PDF hotel dubrovnik 1]
5. str.5., uz drugi odlomak – Nenad Fabijanić, „Ban Caffe“, Trg bana J.Jelačića 7 /izvor: Miljenko Bernfest/ [PDF scan0002]
6. str.6., uz početak zadnjeg odlomka – Velimir Neidhardt, poslovna zgrada „INA Trgovine“, križanje Avenije Većeslava Holjevca 10 i Avenije Dubrovnik, fotografija /izvor: Vukić, F., 2001:75/ [PDF scan0001]
