Druga polovina dvadesetog stoljeća vrijeme je turbulentnog stvaranja novih država, novih odnosa između istoka i zapada, drugačijeg, snažnog i prodornog gospodarstva s jedne strane i siromaštva s druge strane. To je vrijeme preispitivanja postavljenih arhitektonskih teorija u prvoj polovini stoljeća i ranije, vrijeme u kojem političke, ideološke i socijalne komponente igraju sve veću ulogu u razumijevanju i stvaranju nove arhitekture.
ilustracija 1: tlocrt tipske stambene jedinice / Kazimir Ostrogović / – izvor: Gomboš, S., 1950/B:47
Nove spoznaje, novi putovi koji premošćuju odnose stvarane desetljećima u Europi kao i nove socijalne države nasuprot sistemu ustoličenom u zapadnom dijelu kontinenta dovode do niza kompromisa koji nastaju na sučelju poznatog, proživljenog i prepoznatog s potrebama koje stvara suvremeni način života. To je vrijeme u kojem isti arhitektonski rječnik susrećemo širom svijeta, bez obzira na tradicionalnu, zemljopisnu i kulturološku pozadinu.
Stvarnost nakon završetka Drugog svjetskog rata nametala je nužnost realne procjene složenosti poslijeratnih urbanih problema koji su dijelom uvjetovani i tadašnjim društveno-političkim sistemom. Naglo se razvija industrija, promet, trgovina, što sve zajedno utječe na jačanje državnog aparata koji potiče novu gradnju, a ona mijenja dotadašnji razvoj i fizionomiju gradova, a samim time i države u cjelini.
ilustracija 2 (lijevo): tlocrti III. i VI. kata, tlocrti II. i V. kata, tlocrti I. i IV. kata i
ilustracija 3 (desno): fotografija stambene zgrade Drage Galića u Ulici Grada Vukovara 35a, detalj unutrašnjosti / foto Roca / – izvor: Galić, D., 1957/A:6 i 10
Građenje je postalo pokretač društveno ekonomskih aktivnosti koje su za cilj imale potaći ravnomjeran razvoj svih prostora. Graditeljskim zamahom nisu bili obuhvaćeni samo gradovi, već i ruralna područja te je na taj način građenje postalo imperativ stvaranja novih društvenih odnosa kroz jednostavnu, učinkovitu i modernu obnovu graditeljskog fonda. U relativno zatvorenoj arhitektonskoj kulturi, izrasloj na snažnim predratnim uzorima u stvaralaštvu se osjećao snažan zamah koji je u nadolazećim godinama i najmanji zadatak pretvarao u truda vrijednu zadaću na kojoj se moglo iskazati znanje i učenje koje nije zaboravljeno, već akumulirano i prilagođeno trenutku, premda graditelji nisu mogli, ili nisu bili dorasli pratiti visoku kvalitetu arhitektonskih ostvarenja pojedinaca. Odnos između arhitekta – stvaraoca i graditelja – izvođača u to vrijeme dolazi u disproporciju, s jedne strane zbog nerazumijevanja misli i djela od strane struktura koje su odlučivale, a s druge strane zbog tehničkih poteškoća u realizaciji koje su rezultat nepostojanja prave građevinske operative koja je tijekom rata u cijelosti nestala, a iza rata se polagano oporavljala i grupirala u velike konglomerate, dok se sitno obrtništvo i graditeljski zanati održavaju u manjoj mjeri. Stoga u tom razdoblju možemo govoriti o tome da stvaralački napori pojedinaca u sferi teorije ostaju kao zapis i refleksija svjetskih zbivanja, dok investicijska politika građenja isto ne slijedi. U dijelu koji se odnosi na elementarna graditeljska dostignuća na području stambene i utilitarne gradnje vidljivi su pomaci u odnosu na prijeratni način uporabe konstruktivnih sistema i vrsta materijala koji se nalaze u širokoj uporabi. Započinje masovna uporaba betona u gradnji, a uporaba armiranog betona u međukatnim konstrukcijama je postala uobičajena već od obiteljskih kuća pa sve do kompleksnih konstrukcija. Beton kao konstruktivno, simbolički i estetski prihvatljiv materijal bio je za novi društveni poredak izuzetno zanimljiv budući je svojim oblikovnim mogućnostima podcrtavao idejnu komponentu suvremene arhitekture.
Nova situacija, u cijelosti drugačija od prijeratne, dovela je do promjena u stvaralačkoj imaginaciji koja se u tom razdoblju morala boriti s elementarnim poteškoćama u graditeljstvu i početkom primarne rekonstrukcije i obnove ratom razorene zemlje. Novo društveno uređenje ukinulo je postojanje određenih društvenih slojeva, odnosno nestala je jedna klasa, a s njom i zahtjevi i stambene navike. Stvoren je novi sloj koji je imao drugačije stambene potrebe i navike, tako da su i arhitekti pred sobom imali za riješiti potpuno drugačije probleme. Imajući u vidu da se radilo o zemlji koja je bila u biti ruralnog karaktera s nekoliko većih gradova prije rata, inzistiranje na razvoju industrije kao osnovne odrednice razvoja zemlje dovelo je do nagle urbanizacije. U gradove i oko njih smješta se industrija koja potiče razvoj i ciljano participira u razvoju društva, a grupiranje industrije uz veća gradska središta privlači nove stanovnike.
Kako je vrijeme prolazilo i zadovoljeni elementarni preduvjeti za funkcioniranje novog sistema ponovno se javljaju iskre i tragovi briljantne međuratne arhitektonske scene. Arhitekti se pojavljuju u najrazličitijim ulogama kojima daju aktivni doprinos obnovi i izgradnji svih struktura, od graditeljskih do socijalnih i društvenih.
ilustracija 4: tlocrt I., II., i III. kata i tlocrt IV. i V. kata
Postupno otvaranje prema vanjskim utjecajima očitovalo se prvenstveno kroz otvaranje niza kulturnih centara zapadnoeuropskih zemalja što je iniciralo dotok novih ideja. Kontrolirani diktat miješao se s trenutnim dosezima arhitekture publiciranima u francuskoj, nizozemskoj i američkoj literaturi[1] koji je uspio stvoriti inovativni pristup građenju obzirom na nedostatke kako infrastrukturnih, tako stambenih i javnih građevina. Arhitektura se pokazala kao moćan pokretač kojeg je nosila snažna želja i grupni rad u kojem su pojedinci nalazili određenje i mjesto djelovanja. Poteškoće su bile sastavni dio svakog dana provedenog nad crtaćim stolom, greške u komunikaciji i načinu prezentacije kako bi projekt dobio „zeleno svjetlo“ obilježile su to razdoblje. Praksa se upotpunjavala pisanom riječi koja je kroz strukovne časopise sistematski obrađivala trenutak i ulogu arhitekta kao jednog od osnovnih nositelja kulture u društvu u cjelini.
„Vrijeme je zatvaralo, ali i otvaralo mogućnosti – intenzivna izgradnja bila je dio političkog programa.“[2] Govoreći o kontinuitetu ili diskontinuitetu stvaralaštva i izgrađenog fonda nesporno je da blistavo međuratno razdoblje nije istim intenzitetom nastavilo trajati, ali za to postoji niz objektivnih i drugih okolnosti. Bez obzira na sve poteškoće nit kontinuiteta, ma kako ponekad tanka bila, proteže se do danas.
Vrijeme nakon završetka rata bilo je opterećeno elementarnom obnovom, izgradnjom osnovne infrastrukture, stanovanja i početnog programa industrijalizacije. Osim toga, sve je to trebalo postaviti u određene okvire, odnosno vezati na postojeću plansku dokumentaciju. Urbanističko planiranje bilo je suočeno s potpuno novim uvjetima koje je sa sobom nosilo novo vrijeme i odnosi, što je kao rezultat imalo nerazumijevanje principa mogućih izmjena bez zadiranja u bit postojećih planova.
Grad Zagreb je u načelu pratio plan iz 1936. godine, ali ne kontinuirano, već u segmentima, što je rezultiralo nizom prostornih nesuglasica koje su pratile stvaranje socijalističkog grada. Poslijeratni planovi iz pedesetih godina ipak zadržavaju ono najvrjednije, a to je zelena osovina grada koje se nastavlja na Zrinjevac i otvara gradu pristup s južne strane širokom vizurom grada uz koju se nižu monumentalne građevine. Tada je stvorena i implementirana u tkivo novog grada današnja Ulica Grada Vukovara koja je imala biti novi gradski centar s nizom javnih objekata postavljenih s reprezentativnom i javnom funkcijom.
ilustracija 5: fotografija stambene zgrade Drage Galića na Svačićevom trgu 14 / foto Roca / – izvor: Galić, D., 1957/B:14
Arhitektura je uvijek i svugdje usko vezana uz politiku, a često zbog izvora financiranja pomiješana s ideologijom koja trenutno vlada. Prilagođavala se trenutnom stanju koje je patilo od nedostataka školovanih ljudi na svim razinama. Osim toga građevinska industrija bila je gotovo uništena što je rezultiralo skromnim građevinama u oblikovnom i konstruktivnom pogledu. Nova vlast prepoznaje obrazovane ljude i kontrolirano ih koristi u stvaranju kako utilitarne arhitekture, tako i razvoja provincijskih središta. Rješavale su se dvije paralelne razine zadatka, s jedne strane primarno stanovanje u tipskim stambenim zgradama, zatim škole, vrtići, tipski domovi kulture, kino dvorane i sl., dok je s druge strane zbog nužnosti afirmacije novog društvenog sistema započeta gradnja reprezentativnih objekata, koji su se temeljili na iskustvima međuratne moderne. Također se sustavno pristupa izradi prostorno planske dokumentacije, od generalnih do detaljnih planova. Sve to zahtjeva u praksi provjerena stručna znanja što je u konačnici omogućilo afirmaciju arhitekata koji su bili željni građenja, odnosno implementacije svog znanja u oblik i formu koja će biti izgrađena.
Ne možemo ovdje govoriti o uzletima hrvatske arhitekture već o znalačkom apliciranju znanja akumuliranog u razdoblju prije Drugog svjetskog rata budući su mnogi od sjajnih imena moderne ostali na ovim prostorima i svoje djelovanje na arhitektonskoj sceni nastavili u izmijenjenim uvjetima. Primjeri stambenih zgrada projektiranih od strane arhitekata Drage Galića, Marijana Haberlea, Božidara Rašice, Kazimira Ostrogovića, Nevena Šegvića, Stanka Fabrisa i drugih, nijemi su svjedoci usamljenih pokušaja nastavljanja tradicije kvalitetne stambene građanske arhitekture[3]. Uvriježeni standardi u području stanovanja srednjeg građanskog sloja sada se primjenjuju samo u standardu stanovanja koje se projektira i gradi za političare i visoke vojne dužnosnike. Svakodnevni život tražio je snalažljivost i mudrost da se podigne svijest o potrebi djelovanja arhitekata u svim segmentima obnove. I onda i danas razni aspekti djelovanja arhitekata ovisili su o brzom i učinkovitom odgovoru na dnevno – politička zbivanja, a opet je trebalo zadržati svoju iskonsku zadaću, bit podizanja opće arhitektonske kulture širokih masa koje je trebalo podučiti kako i u kakvim prostorima treba živjeti i raditi. I ne samo raditi, nego i učiti kulturi i svemu što kultura znači.
Tlocrti tipskih stambenih jedinica iz tog vremena[4], danas nakon pedeset godina izgledaju primamljivije za život od većine stambenih jedinica koje se projektiraju i grade za tržište. Stambena zgrada Drage Galića projektirana 1953. godine i izvedena 1954. godine u Ulici Grada Vukovara 35a u Zagrebu koja kombinira stanovanje i ateliere na zadnjem katu s poslovnim prostorima na prvom katu i trgovinama u prizemlju[5] ili iste godine izvedena zgrada na Svačićevom trgu 14[6] te stambene zgrade Drage Iblera na Iblerovom trgu 7 projektirane 1955. godine, a izvedene 1957. godine biseri su stambene arhitekture u Hrvatskoj. Novi društveni poredak i protagonisti arhitektonske scene traže u tom vremenu adekvatne prostorne izraze otjelovljene u konceptu otvorenog plana. Zgrade su rezultat jasnih modernističkih postavki koje implementiraju domaću graditeljsku tradiciju, a kao rezultat u nasljeđe nam je ostavljena jednostavna morfologija, čisti geometrijski oblici, funkcionalan program stanovanja, interakcija s vanjskim prostorom koji postaje ekstenzija kuće. Dok Galićeva zgrada u Ulici Grada Vukovara odiše monumentalnim modernizmom, ona na Svačićevom trgu odgovara na izazov interpolacije u donjogradski blok. Suvremena koncepcija uklopljena je u osnovnu matricu fino izbalansiranim pročeljem iza kojeg se protežu znalačka tlocrtna rješenja. Rezultat ovakvog pristupa čita se kao klasičan arhitektonski pristup prožet modernom koja prihvaća i implementira lokalno.
Isto se može utvrditi i za višestambenu zgradu Ive Geršića u Ulici Grada Vukovara br. 238-240[7] za koju je projekt načinjen 1950. godine gdje su osnovne karakteristike jasnoća tlocrta, orijentacija sjever-jug, izbalansirani odnosi dnevnog i noćnog, dobro osvjetljenje, kontakt s prirodom. Ovo je trebalo poslužiti kao prototip nove gradnje i urbanističkog koncepta koji uvodi koncentriranu izgradnju unutar stambenog bloka u zelenom okružju, koja slijedi ulicu. Iz perspektive izmučenih tlocrta kojih smo svjedoci gledajući svakodnevno kataloge stanova kojim je zasuto slobodno tržište postaje jasno koja je stvarna vrijednost ovih zgrada. Osim stambenih zgrada koje ostaju na tragu onoga što je kao standard uspostavljeno u prvoj polovini dvadesetog stoljeća sve ostalo u djelu koji se odnosio na stanovanje bilo je u okviru „društveno usmjerene izgradnje“ koja je u zadanim uvjetima na zadovoljavajući način odgovorila na stambeno zbrinjavanje velikog broja ljudi koji su iz ruralnih područja dolazili u gradove, a najviše u Zagreb.
Od tvorničkih kompleksa potrebno je izdvojiti tvornicu „Rade Končar“ na Fallerovom šetalištu br. 22[8] koju 1949. godine projektiraju Stjepan Gomboš i Mladen Kauzlarić. Ostali su i nadalje vezani s ovim tvorničkim kompleksom te 1953. godine dobivaju prvu nagradu za projekt Upravne zgrade koja Mladenu Kauzlariću uz ostala ostvarenja donosi i Nagradu za životno djelo „Viktor Kovačić“ 1964. godine. Uz ovu za izdvojiti je i tvornica rublja „DTR“ koja je 1956. godine projektirana i izvedena po projektu Lavoslava Horvata[9], koji u svom opusu broji dvjestotinjak projekata tvorničkih kompleksa. Tvornice su urbanistički, funkcionalno i sadržajno odgovorile na sve zahtjeve koje je pred projektante postavio naručitelj koji je radničku klasu pisao s velikim R. Radnik je imao unutar tvorničkog kruga na raspolaganju sav socijalni komfor koji je to vrijeme donosilo. Njegov zadatak je bio raditi.
Da bi vrijeme i odnosi bili u cijelosti određeni ne smije se zaobići interes i nastojanje da se od najmlađih godina novi naraštaji odgajaju u što kvalitetnijim prostorima, što je rezultiralo briljantnim vrtićima i školama od kojih je za izdvojiti tipski projekt vrtića iz 1948. godine Daše Crnković[10] te osnovna škola „Ivan Goran Kovačić“ u Mesićevoj 35 koju je 1953. godine temeljem pozivnog natječaja projektirao Božidar Rašica[11]. Tehnički muzej Marijana Haberlea iz 1949. godine u Savskoj cesti broj 18 još je jedan u nizu objekata koji je služio u edukativne svrhe, a iste namjene je i danas. U to vrijeme već možemo govoriti o građevinskoj operativi koja je prebrodila početničke muke i počela se okrupnjavati tako da može izvesti i sve složenije zadatke i projekte koji se pred njih postavljaju. Stadion F.D. „Akademičar“, danas stadion „Dinama“ u vrijeme kad je nicao od 1946. do 1954. godine bio je tada, a i danas, konstrukcija koju s zadovoljstvom gledate u svoj njenoj snazi i ljepoti. Stadion su 1946. godine projektirali Vladimir Turina, Franjo Neidhardt i Eugen Ehrlich.
Društvo arhitekata Hrvatske, danas Udruženje hrvatskih arhitekata, kao dio Saveza Društva inženjera i tehničara FNRJ, od 01. kolovoza 1947. godine izdaje stručni časopis „Arhitektura“ – akademski profiliran mjesečnik za arhitekturu, urbanizam i primijenjenu umjetnost koji čini nezaobilazni dio u oblikovanju hrvatskog kulturnog identiteta. Prateći tekstove objavljivane u časopisu danas imamo povijesni pregled hrvatske arhitekture većeg dijela druge polovine dvadesetog stoljeća. Može se slijediti kontinuitet novih promišljanja i situacije koje su uvjetovale rad arhitekata ovisno o vremenu i mjestu gdje su djelovali. Važno je spomenuti i doprinos koji časopis ima u stvaranju ozračja europske arhitektonske misli kroz aktivno prenošenje tekstova iz stručnih časopisa koji su tiskani na području čitave zapadne Europe, a pratili su rad suvremenih arhitekata i njihova recentnta ostvarenja. Angažman uredništva vidljiv je i u oblikovanju časopisa za koji 50-tih godina naslovnice oblikuju umjetnici grupe EXAT 51. U tom vremenu vlada izuzetna kreativna živost koja je prisutna u svim segmentima vizualnih umjetnosti[12], a arhitektura je podložna promjenama kao i svaki drugi oblik umjetnosti. U časopisu koji se prvenstveno bavi suvremenom arhitekturom naglasak je na tumačenju i refleksijama koje određeni prostori imaju i koji se mogu problematizirati kroz pera kritičara i teoretičara prostora u kojem živimo.
Stvoreni su uvjeti za pokretanje časopisa za arhitekturu, slikarstvo, kiparstvo i primjenjenu umjetnost „Čovjek i prostor“ koji od prvog broja izdanog 15. veljače 1954. godine s kraćim prekidima, također više od pola stoljeća intonira arhitektonsku struku prenoseći sve važne i one malo manje važne informacije korisne za stručnu, a tako i širu javnost koja je zainteresirana za djelovanje u kulturi. Na početku zamišljan kao časopis koji informira i obrazuje iz područja kulture s najvećim uplivom arhitekata tijekom godina izmijenio je niz oblika i koncepcija, no kao konstanta ostao je izdavač – nekad Društvo arhitekata Hrvatske, a danas njegov slijednik Udruženje hrvatskih arhitekata. Bez obzira na mijene koje su se događale tijekom više od pedeset godina zadržana je osnovna koncepcija kritičkog sagledavanja i dokumentiranja svih procesa koji čine kulturu prostora. Na njegovim stranicama zapisani su svi elementi koji su stvarali suvremenu arhitekturu druge polovine dvadesetog stoljeća. Od teorijskih postavki do stvaranja stručnog mišljenja, od objave natječaja do publiciranja njihovih rezultata, prikaza naslijeđene arhitekture i urbanističkih uvjeta do publiciranja arhitektonskih ostvarenja diljem svijeta. Tu su svoje mjesto našli i dizajn i likovna kritika, kao i suvremeni interijeri. Časopis je izvanredna podloga za sistematiziranje i kritički osvrt na hrvatsku arhitekturu iza 1950. godine. Kroz njega je opisan slijed arhitektonskih zbivanja i svi protagonisti – a tekstove su pisali arhitekti, povjesničari umjetnosti i likovni kritičari koji su svjedočili vremenu u kome su živjeli i stvarali. Prve naznake kritike i ocjene poslijeratnog stvaralaštva na području arhitekture nalazimo na stranicama ovog časopisa već početkom šezdesetih godina. Obzirom da je bio jedini stručni časopis koji je izlazio kao mjesečnik može zasigurno imati nazivnik kroničara hrvatske arhitekture druge polovine dvadesetog stoljeća, kroničara koji je vrijedno i ustrajno bilježio sva događanja ne samo na arhitektonskoj, već i na kulturnoj sceni, što mu je sigurno dalo određenu snagu kao i utjecaj na publiku koja ga je redovito pratila.
dr.sc. Borka Bobovec, dipl.ing.arh.
Literatura:
- Galić, Drago, (1957.)A, Stambena zgrada u Zagrebu, Proleterskih brigada, „Arhitektura“, XI (1):5-11, Zagreb
- Galić, Drago, (1957.)B, Stambena zgrada u Zagrebu, Svačićev trg, „Arhitektura“, XI (1):12-14, Zagreb
- Galjer, Jasna, (2000.), Likovna kritika u Hrvatskoj 1868-1951., Meandar, Zagreb
- Geršić, Ivo, (1956.), Stambena zgrada u Zagrebu, „Arhitektura“, X (1):12-13, Zagreb
- Gomboš, Stjepan, (1950.)A, Problemi projektiranja stanova od oslobođenja do danas, „Arhitektura“, IV (5-6):47-54, Zagreb
- Gomboš, Stjepan, (1950.)B, O projektiranju i realizaciji Tvornice „Rade Končar“, „Arhitektura“, IV (11-12):40-41, Zagreb
- Kolešnik, Ljiljana, (2006.), Između Istoka i Zapada,: hrvatska umjetnost i likovna kritika 50-tih godina, knjiga 27, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb
- Magaš, Boris, (2005.), Svjetla u Kabinetima, predgovor knjizi „Radovan Nikšić 1920.-1987.“, Arhiv arhitekta, HAZU i HMA, 2005:3-4, Zagreb
- Odak, Tomislav, (1986.), Hrvatska arhitektonska alternativa 1945.-85., Arhitektura u Hrvatskoj 1945-1985, „Arhitektura“, XXIX(196-199):31-101, Zagreb
- Šegvić, Neven, (1986.), Stanje stvari, Jedno viđenje 1945-1985, Arhitektura u Hrvatskoj 1945-1985, „Arhitektura“, Zagreb, XXXIX(196-199):118-280, Zagreb
- Vukić, Feđa (1994.)A, Architecture of Collective Housing in Zagreb – A Sketch for the History, Europan Croatia – Building on the Borders, Association Europan Croatia, 1994:5–11, Zagreb
