1936. godine arhitekt Plečnik je prema odluci ondašnje ljubljanske biskupije dobio narudžbu – pripremiti prijedloge za gradnju sjemeništa. Baragovo sjemenište dobilo je ime po Ireneju Frideriku Baragi (1797.–1868.), koji je bio svjetski putnik, slovenski misionar među američkim Indijancima i gramatičar. Četverokatni objekt s dvokatnim ulazima i okomitim nizovima prozora zamišljen je kao podijeljeni krug s poprečnim traktom.
No, ubrzo nakon početka radova počelo je ponestajati novca, tako da projekt – i unatoč racionalizacijama arhitekta – nikada nije bio okončan u cijelosti. U stvari, nikada nije bio ni korišten kao sjemenište. Nakon Drugog svjetskog rata socijalistički planovi su ga namijenili studentima za njihov »novi« dom, nazvan Kolegijem, dok je u objektu bila uređena Festivalska dvorana. Takvu funkciju, uz manje dopune, ovo zdanje ima još i danas, ali se već na prvi pogled vidi koliko mu je nužna obnova, odnosno koliko vapi za dogradnjom.
Navje je spomen – park kod Baragovog sjemeništa, a ime mu potječe iz stare slovenske predaje. Park je bio uređen između 1937. i 1938. godine prema nacrtima arhitekta. Sačinjavaju ga paviljon i spomen – park, u kojemu su razmješteni nadgrobni spomenici nekih slavnih Slovenaca, kao što su Ivan Grohar, Valentin Vodnik i Josip Jurčič.
Zoisova cesta (1927.–1928.), produžetak ljubljanske Aškerčeve ceste, i Šentjakobski (odnosno danas Levstikov) trg su najstariji Plečnikovi radovi u Ljubljani. Nastala je kao produžetak poteza uzduž Zoisovoga grabna, a prema Plečnikovom programu urbanističkog preoblikovanja Ljubljane nosi u sebi ideju kičme i spajanja visokoškolskih centara. Uz nju stoji i Plečnikova škola za arhitekturu, nekadašnja II. Gradska muška osnovna škola.
Pločnik je od tijela ceste odvojen uzanim pješačkim pojasom, a prohodni dio sastavljen je od betonskih ploča, koje su isprekidane granitnim kockama. Na mjestu prijelaza i promjene prostornih linija kod izlaza na Levstikov trg, na cestu je bila postavljena strma piramida, spomenik barunu Zoisu.
Na Levstikovom odnosno Šentjakobskom trgu (1926. –1927., okončan 1938. godine) nekada je kod crkve sv. Jakoba bio isusovački kolegij. Nakon velikog potresa 1895. godine, na ispražnjenoj lokaciji porušenog objekta nanizalo se nekoliko pokušaja njegova iskorištavanja. Plečnik je uz praznu slijepu fasadu posadio topole te zelenilom odvojio crkvu od trga i uredio trg sa spomenikom postavljenim na vrhu stupa, fontanu. Trg je uresio kuglama od umjetnog kamena postavljenim na oblikovane kvadre.
Narodna i sveučilišna knjižnica (NUK) bila je izgrađena između 1936. i 1945. godine. Monumentalno zdanje uzdiže se na kraju palače Kneževoga dvorca iz vremena ranoga baroka, koja je bila srušena uslijed potresa. Arhitekt je izradio nacrte još 1930. i 1931. godine te pored središnje knjižnice predvidio prostore za potrebe Filozofskog fakulteta, koji su smješteni u donja dva kata, dok je ona dva gornja zauzela knjižnica.
Fasadni plašt obuhvaća čitavo zdanje kao kakav masivni ovoj te u kombinaciji opeke i različito obrađenog prirodnog i umjetnog kamena objektu daje prirodu manirističke palače. Unutrašnjost krasi tamni marmor. Po velikom tamnom stubištu urešenom stupovima putujemo prema središnjoj čitaonici, koja svojom snažnom osvjetljenošću kao da doziva ka »svjetlu učenosti«. Čitaonica je veliki, otvoren i prirodnim svjetlom snažno osvijetljen prostor. NUK u svojoj utrobi prikriva i prostor za opuštanje – bar, gdje možemo doživjeti igru svjetlosti i sjena te se diviti detaljima u kamenu, drvu i betonu…
NUK je nedvojbeno središnji objekt Plečnikove ostavštine, koji svojim iznimnim izgledom i detaljima iznenađuje na svakom koraku. Ovim se svojim majstorstvom arhitekt Jože Plečnik uvrstio u sam svjetski vrh stvaralačkih postignuća u arhitekturi.
Mitja Pekeč, dipl. ing. arh.
Izvor:
Krečič, P.: Jože Plečnik: branje oblik. Ljubljana: DZS, 1997.
Prelovšek, D., Kopač, V.: Žale arhitekta Jožeta Plečnika. Ljubljana: mesto, 1992.
