Pri planiranju i oblikovanju prostora, bilo da to prepuštamo arhitektu ili da sami iskazujemo svoje želje i prohtjeve, uzimamo u obzir mnogobrojne činitelje estetskih odrednica poda. Prirodna boja i tekstura drva spadaju među najvažnije estetske odrednice drvenih podova. Često ističemo da su drveni podovi lijepi, da su prirodna obilježja izgleda drva čovjeku prirođena, bliska, ugodna. Prirodna je boja drva, međutim, nepostojana, a načini njezine promjene ovise o značajkama pojedine vrste drva, o vrsti površinske obrade i o izloženosti poda svjetlu. Izborom vrste drva za izradu poda, te načinom površinske obrade, možemo utjecati na dobivenu boju drva i na intenzitet njezine promjene u vijeku trajanja površine poda.
Slika 1. Svijetla boja drva bez sjaja (jasen) daje dojam pliće prostorije, ujednačene i tople plohe
Uvod – značaj boje drva za oblikovanje poda
Prirodna boja i tekstura drva osnovne su estetske odrednice drvenih podova. Estetske vrijednosti drva predstavljaju i presudne činitelje konkurentnosti drva u odnosu na druge podne materijale, kao što su tekstil ili keramika. To je stoga što drvo, osim svoje topline, ima i neobično prirodnu neujednačenost boje i teksture, tj. rasporeda elemenata anatomske građe na površini obratka. Nama je ugodno da je svaki drvni element na podu različit, da je drveni pod šarolik, a da obilježja izgleda površine drva, čak i kod najujednačenijih značajki pojedine klase kvalitete, imaju znakovitu osobnost i individualnost. Stoga izgled površine drva svojom neujednačenošću naznačuje da se radi o prirodnom materijalu, pa to posebno cijenimo u usporedbi s jednolikim, bojom i teksturom ravnomjernijim, umjetno stvorenim materijalima kao što su oni za tekstilne, polimerne ili keramičke podne obloge.
Slika 2. Tamna boja sjajno lakiranog poda (wenge) daje dojam dubine i ekskluzivnosti
Epitet „topline“ drva ima dvojaki značaj. Neki ljudi „toplinu“ drva vežu uz taktilni osjet, a to je doživljaj koji imamo kada diramo drveni pod, bilo dlanovima ili tabanima. S obzirom da je drvo relativno slab vodič topline, diranjem ne odajemo mnogo topline s površine kože, pa je osjet „topline“ drva izravan i ugodan. Drugi pak ljudi pod toplinom drva podrazumijevaju ugodne tonove prirodnih boja drva, koje su u raširenih komercijalnih vrsta drva uglavnom „tople“ žućkate, smećkaste ili crvenkaste boje. Time boja drva postaje jedan od elemenata složene estetske percepcije drvenih podova, doživljaja koji je individualno različit, ali poglavito ugodan.
Mnogi ljudi u nas biraju drvene podove umjesto tekstilnih zbog tradicijske uvriježenosti primjene tipičnih podnih elemenata, primjerice parketa, u stambenim prostorima tijekom nekoliko posljednjih generacija. Često se, međutim, i izbor pojedine vrste drva za izradu podova zasniva na njezinoj boji, a ne na tehničkim karkateristikama. Boja parketa je podložna i odrednicama mode, pa se svakih nekoliko godina uvjerimo da se u većoj mjeri traže svijetle i sjajne, ili pak tamne i zagasite vrste drva.
Slika 3. Svjetliji pod malih elemenata umiruje prostor, a ostavlja dojam prirodnosti materijala
Kad planiramo i oblikujemo prostor posebnu pozornost poklanjamo činiteljima estetskih odrednica poda. Pri tome i tehnički aspekti, kao što su dimenzije podnih elemenata i način slaganja, sudjeluju u estetskom doživljaju. Tako je uvriježeno, primjerice, da se svijetle vrste drva primjenjuju u obliku manjih elemenata ako se želi postići smiren, ujednačen vizualni dojam prostorije (slika 3). S druge pak strane, velike podne daske često imaju izraženiju različitost strukture, pa čak i estetske naglaske kao što su kvrge, različita obojenja ili bjeljika. Time se naglašava rustikalni dojam prostora, a estetska obilježja drva se ističu da se postigne privlačan i prirodan dojam ugrađenoga materijala (slika 4). Dojam boje drva jako će ovisiti i o sjaju, pa je estetski učinak vrlo različit kod sjajno lakiranih podova ili kod mat površina obrađenih uljem.
Slika 4. Tamniji pod velikih elemenata i izražene teksture privlači pogled i naglašava prirodne estetske značajke drva
Boja drva na podu stoga predstavlja važan čimbenik oblikovanja prostora, a želja nam je da ona ostane nepromijenjena tijekom uporabe. Prirodna je boja drva, međutim, nepostojana, a načini njezine promjene ovise o značajkama pojedine vrste drva, o vrsti površinske obrade i o izloženosti poda svjetlu. Za boju se poda uvelike zanimaju arhitekti i dizajneri, no i „tehnički“ sudionici u procesu – proizvođači parketa, sredstava površinske obrade podova te podopolagači, također trebaju razumjeti značaj boje drva i mogućnosti održavanja njezine postojanosti.
Činitelji boje drva i uzroci njezine varijabilnosti
Pod bojom drva podrazumijevamo prirodni ton boje prosušenoga drva, a kod jedričavih vrsta drva boju predstavlja prirodni ton boje zdrave srži. Boja drva se u udžbenicima najčešće definira opisno, pa se u opisu pojedinih vrsta drva daju općenite informacije, opisujući boju kao žućkastu, smeđu, crvenosmeđu itd. Razlog tome može biti u samoj prirodi boje, velikoj varijabilnosti boje drva, ali i teškom poimanju tehničko-mjernih veličina boje drva.
Pri djelovanju svjetla na površinu poda jedan dio upadnog svjetla izravno se reflektira od površine, a drugi dio ulazi u površinske stanice drva. One se sastoje od staničnih stijenki i šupljina – takozvanih lumena, u kojima se nalazi zrak, vlaga i neke prateće (akcesorne) tvari drva. Stanične se stijenke sastoje od osnovnih tvari građe drva i pigmenata. Osnovni sastojci drva – celuloza, lignin i hemiceluloza, različito apsorbiraju i reflektiraju svjetlo, a pigmenti upijaju određene valne duljine svjetla. Dio svjetla koji nije apsorbiran u staničnim stijenkama raspršuje se i odbija, a djelomično i prolazi kroz drvnu tvar. Neapsorbirano svjetlo prepoznajemo kao boju drva, a prema naravi promjene njegovih valnih duljina mi doživljavamo specifičnu boju neke vrste drva. Stoga možemo reći da boju površine drva određuju njegova anatomska struktura i kemijski sastav.
Slika 5. Nelakirane široke podne daske četinjača pokazuju velike razlike u boji zona ranog i kasnog dijela goda, kao i kvrga
Osnovni sastojci drva, celuloza i hemiceluloza, ne apsorbiraju vidljivo svjetlo. Lignin, koji služi kao punilo celulozne matrice, apsorbira svjetlo iz doljnjeg dijela spektra (ispod 500 nm), dakle ljubičastih i plavih tonova. Sasvim male razlike u sadržaju celuloze i lignina drva primjetljive su kao razlike u boji među vrstama drva. Velike razlike uvjetovane osnovnim tvarima drva, međutim, nastaju pri različitim gustoćama i debljinama staničnih stijenki. To je razlogom što kasno drvo četinjača (primjerice kod borovog i ariševog brodskog poda) čini mnogo tamnije pruge od zona ranog drva.
Odlučujući utjecaj na boju drva imaju prateći (akcesorni ili ekstraktivni) sastojci drva, kao što su tanini, smole, polifenoli, alkaloidi i anorganske soli. Ove tvari odgovorne su za specifičnu boju vrste drva (npr. robinin daje zelenkasti ton bagremovini) ali i za razliku boje bjeljike i srži iste vrste drva, jer se ove tvari talože u stijenkama tijekom osržavanja. Zato je bjeljika i dobila takvo ime, pa je primjerice kod hrastovine ili bagremovine ona mnogo svjetlija nego drvo srži.
Slika 6. Različit sjaj i dojam boje u smjeru i okomito na vlakanca vidljiv je kod nekih vrsta drva i bambusa
Prirodna boja drva specifična je za pojedinu vrstu, i ukupni broj od preko 30000 vrsta drva najveći je izvor varijabilnosti boje drva. Čak i kod srodnih vrsta, kao što su hrast kitnjak i lužnjak, primijetit ćemo da kitnjak ima svjetlije tonove i veću varijabilnost boje nego lužnjak. Uvjeti rasta, nadalje, mogu utjecati na varijabilnost boje unutar iste vrste drva: brzina rasta, hranjivost tla i osvijetljenost utječu na boju. Reakcijsko drvo (koje nastaje primjerice kod zakrivljenih ili opterećenih stabala), tamnije je od normalnog, jer ovdje drvo stvara veću gustoću tkiva da se odupre vanjskim silama.
Slika 7. Poprečni presjek na podu od prizama potpuno je bez sjaja i bez izražene teksture
Na boju drva utječu i fizikalni faktori kao što su kut pod kojim svjetlo pada na vlakanca i hrapavost površine. Kut upada svjetla kod nekih drvnih površina iskazuje jake razlike u sjaju poprijeko i okomito na vlakanca, što utječe i na dojam boje. Naposlijetku, drvo visokoga sadržaja vode uvijek je tamnije od suhoga.
Varijabilnost boje ne mora uvijek biti nedostatak. Neke vrste drva, kao primjerice javor, razvijaju različito usmjerena vlakanca u pojedinim zonama rasta, što stvara dekorativne pruge različitog sjaja i boje.
Slika 8. Parketni elementi ekstra klase s karakterističnim svijetlim mrljama sržnih trakova.
Slika 8. prikazuje daščice hrastovog parketa ekstra klase, na kojima se vide sržni trakovi. Svi su takvi parketi čiste radijalne teksture, pa se po tome takve daske i nazivaju “blistače” (žargonski „špigl“, prema njem. Spiegel), naznačujući mjesta većeg sjaja ili zrcaljenja ploha trakova. Na takvim se daščicama pojavljuju savršeno paralelno prerezani drvni traci koji su kod hrastovine dosta široki i redovito svjetliji i sjajniji (zato “blistaju”) od uzdužnog tkiva. Ovakva polja češće izgledaju kao “mrlje” ili “polja” nego pruge, sami trakovi su široki do 3 cm, ali se vertikalno povezuju, tako da mogu predstavljati i puno dulje svijetle plohe i pruge. To se najbolje vidi na desnoj daščici na slici, gdje se pruge pojavljuju samo na desnoj strani plohe daske, koja ima potpuno pravilnu radijalnu teksturu, dok prema lijevom rubu daske raste i kut godova prema licu, pa rez nije potpuno radijalan i na njemu se trakovi ne pojavljuju kao pruge.
Sržni traci tj. „špigl“ ne samo da ne predstavljaju grešku, nego su najljepše estetsko obilježje hrastovine. Na furniru se traci rijetko pojavljuju jer kroz njih kod furniranja može probijati ljepilo. Na masivu, međutim, traci su poželjno obilježje, pa se za izradu namještaja, vrata, podova i sl. daske blistače s izraženom pojavom trakova smatraju vrijednim sortimentima.
