„Donji grad jezgra je središta današnjeg Zagreba, urbanističko – arhitektonska cjelina, planirana, uobličena i izgrađena najvećim dijelom u drugoj polovini XIX. st. i početkom XX. st. U ranim opisima Zagreba od XVIII. st., u prikazima i službenim dokumentima XIX. st., naziv Donji grad rabi se za prostrano, manjim dijelom izgrađeno, uglavnom poljoprivredno područje u nizini, ispod dvaju utvrđenih srednjevjekovnih naselja, Gradeca i Kaptola.“[1]
Arhitektura je pokazatelj vremena u kojem nastaje, a samim time i materijalnih mogućnosti kao i intelektualnih dometa pojedinca i društva u cjelini, a kako to Nikola Polak jednostavno kaže: „izraz materijalne kulture i duhovnog potencijala određene epohe“[2]. Izvući najbolje iz svakog stvaraoca može se samo stimulativnim pristupom prema umjetničkom djelu. U slučaju arhitekture jedno od značajnih stimulativnih sredstava svakako je institucija natječaja. Natječaji su za svakog arhitekta izuzetno značajan način predstavljanja sebe i svog rada, budući su na ovim prostorima od ranih dvadesetih godina prošlog stoljeća jedan od glavnih načina promoviranja nove, svježe arhitektonske ideje. Osim snažnog natjecateljskog duha koji svaki natječajni program budi, on daje i mogućnost prezentiranja arhitektonskog djela kroz izložbe, stručne publikacije, tisak, a danas sve više i elektroničke medije. Uvijek postoji određena refleksija stručne i šire javnosti koja je nužna za svakog stvaraoca bez obzira bilo djelo nagrađeno i izvedeno ili samo još jedan pokušaj prezentiranja svoje misli i znanja. Kao i danas, uvijek je bilo raznih komentara, što zadovoljnih što nezadovoljnih natjecatelja, s razlogom i s nešto manje razloga. Autori su često na raspisane natječaje slali radove opterećeni mišlju i iskustvom da je natječaj formalnost, da je investitor već odredio arhitekta. Krug sretnika koji su imali priliku i izvoditi radove vremenom se sve više širio. Otvoren je prostor da se arhitektonska misao približi široj društvenoj javnosti. Implementacije novih ideja, vrijednosti i tehnologija često je znala biti nagrađena, ali stvarnost i odnosi u društvu dovodili su do realizacija koje su ponekad i negdje bile nespojive s natječajnim radovima.
Grafički prilog 1
U prvim godinama stvaranja arhitektonske scene nakon Drugog svjetskog rata natječaje bio često korišten instrument odabira. Odluke o raspisivanju republičkih i državnih natječaja donosile su se kao rezultat centralnog planiranja gospodarskog razvoja, a raspisivali su se za one vrste projekata koji su bili od značaja za razvoj države. Od urbanističkih planova, preko monumentalnih građevina, do industrijske arhitekture i stambenih građevina. Svakako bez obzira na sve što se s natječajima događa, a izaziva nezadovoljstvo arhitekata, od loših programskih zadataka, nekompetentnih ocjenjivačkih sudova, rokova, nagrada i drugog zaključak je, i prije i sada da je javni natječaj jedini pravi izazov i način za afirmaciju arhitekata i njihovog rada, bilo zgrade ili javnog prostora[3]. Polemike koje su prisutne u tijeku svakog natječaja samo su još jedan motiv svakom natjecatelju da u rješenje unese maksimum stvaralačke snage koja u jednom trenutku mora biti prepoznata i valorizirana.
Natječaj je uvijek bio ulaz na arhitektonsku scenu nekim novim, mladim, svježim arhitektima kojima je to nekad prvi i u stvari jedini način da stručnoj i svekolikoj javnosti pokažu znanje i mogućnosti. Zbog želje za afirmacijom često baš natječaji etabliraju nova imena uz već iskusne arhitekte, a na natječajima nova imena dobivaju svoju šansu. Neki od njih znalački su je iskoristili da se nametnu novom tržištu, čega smo bili svjedoci pred desetak godina. Osim toga natječaji su poligon na kome se uvijek i svagdje, istraživao i unapređivao odnos zajednice i investitora, stručnih službi koje su pisale programe te arhitekata koji su na iste odgovarali s manje ili više uspjeha. Investitor je uvijek onaj tko plaća, a ta uloga mu omogućava stvaranje određenih uvjeta koji usmjeravaju ili ograničavaju projekt, a time i projektanta. Osim investitora tu su i stručne službe, od konzervatora, zatim urbanista pa na dalje, koje također u svaki program i zadatak unose neke svoje zahtjeve i mišljenja, a te upute uvijek ograničavajuće djeluju na svaki novi zadatak.
Na arhitektonskoj sceni tijekom vremena događao se niz nesporazuma koji su proizlazili baš iz načina organizacije natječaja i izrade programskih zadataka gdje je svatko djelovao u najboljoj namjeri, ali je izostajala koordinacija. Jer nije dovoljno samo slijepo se držati onoga što jedan od aktera u nizu traži od odluke o pokretanju natječaja pa do realizacije istog, želi ili hoće, već je nužno međusobno koordinirati svaki element koji se unosi u programski zadatak kako na kraju kad je projekt pred Ocjenjivačkim sudom ne bi bilo dileme da li je ispravno implementiran program ili nije. Najčešće su se nesporazumi događali oko projekata koji su zadirali u povijesne ili ambijentalne cjeline. Bilo je potrebno zaista puno truda i međusobnog popuštanja, učenja o struci i mogućnostima onog drugog da bi se moglo razumjeti i pravilno prije svega postaviti zadatak kako bi ostalo što manje nedoumica u trenutku kad je projekt dovršen. A najlakše je nešto proglasiti neuspjelom implementacijom. Neminovnost interveniranja u starim, devastiranim i ne baš tako vrijednim ambijentima je unošenje promjena svakim novim zahvatom. Onog trena kad je nova građevina izgrađena nesporno mijenja odnose i ravnotežu postojećeg. Stoga, projektiranje u zadanim uvjetima, pod uvjetom da su ti uvjeti osmišljeni i koordinirani predstavlja najveći mogući izazov svakom projektantu. A koliki je broj uputa obično prisutan na određenom zadatku prenijeti ću iz pera Julija De Luce kad govori kasnih šezdesetih o ograničavajućem djelovanju „postojećih uvjeta“ na projektni zadatak i kasnije sam projektantski proces: „Nema apsolutnih uvjeta, ni povoljnih ni nepovoljnih. U određenoj sredini oni postoje i traju kao rezultat zakonitosti razvitka društvenih konstelacija. Unutar tih granica kreće se dijametar aktivnosti pojedinca, različit u toliko, koliko se razlikuju karakteri i konstrukcije aktera. Kada kod konkretnog zadatka započnemo raščlanjivati uvjete onda oni nabacani ‘zbrda-zdola’ zvuče u impresiji: konzervatori, postojeće vrijednosti, visina investicije, program, gabarit, formati, anuiteti, zidno platno, funkcija, rokovi, postojeći građevni materijal, devize, uklapanje u ambijent, cijena koštanja, urbanisti, investitori, brzina izgradnje, rok jučer, maksimalni domet (to je želja), cijena projekta, konzervatori, postojeće vrijednosti … stop!“[4]
Grafički prilog 2
Postoji značajan broj neizvedenih projekata koji su zastali negdje na pola puta između projekta i realizacije, a kako Boris Magaš konstatira: „Niz visoko kvalitetnih projekata neće doživjeti realizaciju. Vodeća imena hrvatske arhitekture ostaju u granicama papirnatih formata.“[5]. Misao, tekst, skica i projekt su nuždan preduvjet za nastajanje arhitekture, ali oni sami to nisu. Varijante i mnogobrojna rješenja daju sliku neostvarenih htijenja, sliku arhitekture kakva je mogla biti. Ljepota neizvedenih projekata leži u njihovom zamrznutom trenutku nastanka – jer projekt je ostao onakav kakvoga ga je arhitekt zamislio, zdanje nije oštećeno vremenom, vjetrom ili ratom. Stoga promatrati arhitekturu nije moguće bez pogleda na arhitekturu na papiru budući su svaka skica, svaki tekst, svaki projekt karika u lancu koji prethodi nekom drugom djelu koje je imalo snagu ili sreću da bude izvedeno[6].
Arhitektima je poznata neizvjesnost te dug i mukotrpan put, često nedostižan, koji se nalazi između ideje, početka stvaranja i krajnjeg cilja, realizacije. U tom međuprostoru mnoge ideje nestanu, izgube se, kako dobre, tako i loše[7]. Izgube se mnoge misli i ostanu neostvarene ideje i koncepcije. Zasigurno su mnoge vrijednosti što su izgubljene u ladicama raznih arhiva, fakulteta, privatnih zbirki ili samo nepregledanih ostavština na tavanima i u skladištima zaustavile razvojnu misao neke generacije na tren ili godinu, pa čak i desetljeće. Stvarni izraz kreativne snage koja je zaboravljena možda nije presudno utjecao na razvoj nove arhitekture, ali vrijedno je spomenuti i izgubljeno, ma kakvo ono u kontekstu današnjeg gledanja arhitekture bilo. Interakcija koju je proizvelo praćenje svjetskih kretanja u arhitekturi i kumulirano znanje na domaćoj sceni stvorilo je projekte koji su nam ostavljani u nasljeđe[8].
„Donji grad je živ muzej hrvatske i zagrebačke arhitekture, a najvažniji protagonisti svih njezinih razdoblja ostvarili su tu svoja najbolja djela.“[9] Vremenom su dijelovi Donjeg grada mijenjali svoje obličje, rušilo se i dograđivalo, popunjavalo i prepunjavalo. Rješavanje problema vezanih uz Donji Grad prisutno je u izradi projekata adaptacije postojećih zgrada, kao i projekata novih zgrada u dvorištu blokova koji su izgrađeni kao zatvorene skupine zgrada. Ako pogledamo unutrašnjost bilo kojeg bloka, jasno je vidljivo da su vlasnički odnosi vrlo različiti, neke površine vežu se uz zgrade koje opisuju vanjski omotač bloka, dok u unutrašnjosti postoji niz malih privatnih parcela na kojima su izrasle zgrade različitih namjena, kvalitete i mjerila. Blok kao izuzetno važan dio urbanog značaja grada Zagreba nije samo mrtva nekretnina okružena živim tokovima ulice. U njemu buja život na jedan samozatajan i stidljiv način, ali ništa manje život. Postojanost bloka iznutra, i svi njegovi sadržaji važni su za sveukupni prostor grada koji na neki način zaogrće donjogradski blok koji je i sam zaogrnuo prostor u svojoj nutrini. Prostorne mogućnosti bloka su ograničavajući faktor za razvoj i unošenje novih sadržaja u njegovu unutrašnjost. Tijekom vremena spontano je u svakom donjogradskom bloku dograđen niz sadržaja koji su djelomično rješavali određene probleme koji su se tijekom vremena javljali u životu bloka i grada. Ovakav način polagano nestaje i nadomješta ga planska gradnja unutar bloka koja je vezana uz planiranje potreba starih dijelova grada s posebnim naglaskom na interpolaciju sadržaja koji su primjereni životu u donjogradskom bloku. Većinu blokova karakterizira dvokatna i trokatna izgradnja, dok su dvorišni objekti uvijek bili pretežno niski i slabije kvalitete[10]. A postojeća arhitektonska struktura povijesnog nasljeđa nameće se uvijek kao osnovna odrednica strukturiranja novih zgrada, posebno u dijelu koji se odnosi na povezivanje stare i nove strukture gdje je uvijek bitno uskladiti postojeće arhitektonske elemente s novima.
Niz natječaja, raspisan po mnogim provoditeljima i za različite investitore, mijenjao je i tijekom godina stvarao Donji grad kojim danas kročimo. Upravo je u tijeku jedan takav, k tome s međunarodnom atribucijom. A drugi proveden pred deset godina za istog investitora, akademsku zajednicu, upravo postaje trajno upisan u matricu Donjeg Grada. Da bi završila, moram se vratiti na početak dvadesetog stoljeća. „Vratimo li se nakratko u hrvatsku povijest, 1931. godine započela je izgradnja Zakladnog bloka na jugozapadnom uglu Trga bana Jelačića, na mjestu bivše Zakladne bolnice. Promišljanja tadašnjih naprednih arhitekata išla su u smjeru cjelovitog rješenja prema kojem bi se taj osjetljivi zahvat rješavao kao jedinstvena kompleksna struktura metropolitanskog mjerila. Arhitekti Josip Pičman i Josip Seissel, jedni od najistaknutijih predstavnika jedne sjajne arhitektonske generacije educirane u inozemstvu i s iskustvom rada kod vodećih protagonista internacionalne arhitekture, tako su predvidjeli hibrid različitih javnih programa: restorana, plesne dvorane, bazena i stanovanja. On je po svojoj koncepciji povezivanja i preplitanja različitih događaja bio napredan i aktualan u internacionalnim razmjerima, a Zagrebu bi tada priskrbio potrebne javne sadržaje kojima je oskudijevao. Dakle, Pičman i Seissel su odista predlagali modernizaciju grada sukladno aktualnim potrebama i javnom interesu, jer su pokazali visoki stupanj arhitektonske ali i društvene imaginacije, a njihovo je rješenje u prvom planu imalo građane i unapređenje urbanog repertoara Zagreba.“[11] Znači, u konačnici ono čemu treba težiti je unapređenje urbanog repertoara Donjeg grada.
Grafički prilog 3
Na Trgu maršala Tita, dovršava se zgrada Muzičke akademije prema projektu arhitekta Milana Šosteriča koji je još 2004. godine pobijedio na natječaju za Muzičku akademiju. Uz rubnu plohu trga, na spoju s Prilazom Gjure Deželića stvorio se velik „otvoreni prostor i iza njega obrisi nove zgrade koja je sačuvala osnovne oblike nekadašnjeg djela arhitekta Stanka Fabrisa“[12]. Željpoh, ili kasnije znan kao Ferimport i u vremenu nastanka, a i kasnije, bio je predmetom rasprava i sporenja oko stvarne vrijednosti djela i njegove pozicije u Donjem gradu. Negdje sam pročitala da ga ni sam autor nije volio. Zbog osjetljive lokacije i blizine značajnih i vrijednih zgrada, trebalo je postići dijalog s prostorom u neposrednoj okolini, od Muzeja za umjetnost i obrt, do zgrade Sveučilišta i Hrvatskog narodnog kazališta. Projekt Muzičke akademije godinama je punio novinske stupce, od natječaja na dalje, jer ni ocjenjivački sud koji je vrednovao pristigle rezultate nije bio jednoglasan. Bio je predmet brojnih rasprava koje polako odlaze u zaborav, a stvara se platforma za nove. Jer zgrada sada ulazi u drugu sferu, sad je tu, i postala je jedna od vidljivijih točaka gradskog središta. I neće biti posebno teško analizirati što i kako je unijela u prostor Donjeg grada. Malo je teže zamisliti što će nam donijeti projekti koji još nisu izgrađeni.
Grafički prilog 4
A u tijeku je natječaj za Aluartforum. Udruženje hrvatskih arhitekata raspisalo je za Akademiju likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu natječaj za Aluartforum u prostoru donjogradskog bloka, omeđenog Ilicom, Kačićevom, Prilazom Gjure Deželića i Primorskom ulicom uz zgradu u Ilici 83. Akademija likovnih umjetnosti utemeljena je 1907. godine kao Kraljevsko zemaljsko više obrazovalište za umjetnost i umjetni obrt i danas je najstarija i najznačajnija umjetnička visokoobrazovna institucija u Hrvatskoj. Od trenutka osnivanja pred više od stotinu godina Akademija je smještena u dvorištu donjogradskog bloka, okupljena oko šest atelijera izgrađenih 1896. godine prema projektu Hermana Bolléa. Danas, objedinjavanjem svih odsjeka Akademije u novom prostoru Aluartforuma cilj je intenzivirati prisutnost mladih umjetnika u životu grada. Umjetnička galerija Akademije likovnih umjetnosti – Aluartforum treba postati novo središte za afirmaciju umjetnosti i nova kulturna točka susreta koja se interpolira u uličnom nizu južne strane Ilice na mjestu gdje Akademija dotiče gradski život. U isto vrijeme tu je i kontaktna zona između ulice i parka u unutrašnjem dvorištu bloka koji prema programu mora ostati vidljiv u prostoru grada. Slojevitost urbanog tkiva Donjeg grada, novim arhitektonskim rješenjima treba dobiti daljnju nadogradnju, a kvaliteta se treba čitati u kontinuitetu integriranja tradicije i suvremenog arhitektonskog izričaja u naslijeđenu urbanu matricu[13]. Koliko i kako će promijeniti strukturu, hoće li proći bez uvijek prisutnih polemika vidjeti ćemo uskoro.
Mladen Vodička pisao je ne tako davno: „Arhitektura ovisi o činjenicama, one su za nju nezaobilazne, ali je njezina aktivnost u području duha, senzibiliteta, transcendentnog, ingenioznog, inventivnog. Arhitektonska interpretacija ovisi o odnosu individua prema tržištu koje sam pojedinac određuje u odnosu na kontekst i više konteksta. Da arhitektura bude umjetničko djelo, nije dovoljna potvrda da je radi arhitekt po zvanju, jer umjetnost nije struka, a umjetnik nije zvanje, i nije za arhitekturu dovoljna tvrdnja H. Albertsa da je u znanosti potpuno sigurno da je 2+2=4, a u umjetnosti može biti 5 i više“[14]. A koliko i kako smo u stanju isto primijeniti?
dr.sc. Borka Bobovec, dipl.ing.arh.
Literatura:
- Doklestić, Borislav, (2010.), Zagrebačke urbanističke promenade, [Knežević, Snješka, poglavlje Donji grad, 39-76], Studio Hrg, Zagreb
- Polak, Nikola, (1995.), Crteži riječima, „Arhitektura“, XLV[01(211)]:8-29, Zagreb
- Bjažić Klarin, Tamara, (2006.), Natječaj za željezničarsku bolnicu u Zagrebu – jedna međunarodna afera, „Prostor“, Sveučilište u Zagrebu, Arhitektonski fakultet, 14 [1 (31)]:65-75, Zagreb
- De Luca, Julije, (1969.), Hotel Neptun u Poreču, „ Čovjek i prostor“, XVI[05(194)]:1-5, Zagreb
- Magaš, Boris, (1986.), Saznanje i mogućnosti teorijske misli, Arhitektura u Hrvatskoj 1945.-1985., „Arhitektura“, XXXIX(196-199):27-30, Zagreb
- Odak, Tomislav, (1986.), Hrvatska arhitektonska alternativa 1945.-85., Arhitektura u Hrvatskoj 1945-1985, „Arhitektura“, XXIX(196-199):31-101, Zagreb
- Siza, Alvaro, (2006.), Zapisi o arhitekturi, AGM, Zagreb
- Šegvić, Neven, (1986.), Stanje stvari, Jedno viđenje 1945-1985, Arhitektura u Hrvatskoj 1945-1985, „Arhitektura“, Zagreb, XXXIX(196-199):118-280, Zagreb
- Doklestić, Borislav, (2010.), Zagrebačke urbanističke promenade, [Knežević, Snješka, poglavlje Donji grad, 39-76], Studio Hrg, Zagreb
- Bobovec, Borka, (2011.), Arhitektonski opus Miroslava Begovića, disertacija, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb
- Mrduljaš, Maroje, (2009.), Vizionarstvo na Cvjetnom, http://www.d-a-z.hr/hr/aktualnatema/osvrti/vizionarstvo-na-cvjetnom,637.html od 25.02.2014.
- Sutlić, Korana, (2014.), http://globus.jutarnji.hr/kultura/svi-govore-da-je-zgrada-ukleta od 01.03.2014.
- http://vizkultura.hr/aluartforum-u-centru-zagreba/ od 27.02.2014.
- Galović, Krešimir, (2003.), Kako je otišla hrvatska moderna, Suvremena hrvatska arhitektura 3, „Vijenac“, 253:1-4, Zagreb
Fotografije:
grafički prilog 1: Ugao Trg maršala Tita i Prilaz Gjure Deželića, Muzička akademija, arhitekt Milan Šosterič, Izvor: Borka Bobovec, 2014.
grafički prilog 2: Blok Ilica, ulica fra. Andrije Kačića Miošića, Prilaz Gjure Deželića i Primorska ulica, natječaj za Aluartforum, Izvor: http://vizkultura.hr/aluartforum-u-centru-zagreba/ od 27.02.2014.
grafički prilog 3: Blok Ilica, ulica fra. Andrije Kačića Miošića, Prilaz Gjure Deželića i Primorska ulica, natječaj za Aluartforum, Izvor: http://vizkultura.hr/aluartforum-u-centru-zagreba/ od 27.02.2014.
grafički prilog 4: Ilica 83, Izvor: Borka Bobovec, 2014.
