Arhitektura Radovana Nikšića obilježena je čistoćom i sažetošću koncepta, jednakovrijednim tretiranjem i jasnim rješenjima zadane funkcije, strukture i oblikovanja. Odlikovala ga je studioznost i preciznost uz primjenu znanstvenih metoda, od pripreme koja je uvijek nadogradnja programa pa sve do izvedbe svake zgrade. [1] Radovan Nikšić pridružio se plejadi vrsnih arhitekata koji se u tome vremenu pojavljuju u najrazličitijim ulogama kojima daju aktivan doprinos obnovi i izgradnji svih struktura, od graditeljskih do socijalnih i društvenih. Stipendija Nizozemske vlade za studiranje školske i stambene arhitekture uz sedmomjesečni boravak i rad u birou Jacoba van den Broeka i Jaapa Bakeme u Rotterdamu tijekom 1956. godine otvorili su mu vrata europskog konteksta što ga je u konačnici odredilo kao arhitekta.
Jedna od zanimljivosti je i da je za vrijeme boravka u Nizozemskoj dovršavao nacrte za Osnovnu školu Dubrava, što mu je bilo izuzetno važno – osigurati da projekt ne kasni, da se sve može početi na vrijeme. Već kao student pratio je rad C.I.A.M-a, da bi 1959. godine na poziv Bakeme imao priliku sudjelovati na sastanku C.I.A.M-a u Otterlou s tridestoricom arhitekata iz dvadeset zemalja. Kroz inozemne kontakte, boravak na stipendiji i studijskim putovanjima koja su slijedila, upoznao je načine djelovanja u velikim organizacijama i biroima koje je tijekom rada implementirao u domaću stvarnost. Napose su iz toga razdoblja vrijedna poznnanstva i kontakti koje je koristio za trajnu suradnju i razmjenu iskustava koja su podlogu i ishodište imala u nekim drugim kulturama, arhitektonskim školama i društvenim odnosima. Radio je na povezivanju naših i stranih arhitekata, pa tako ustrajno poziva i organizira događanja na kojima drže predavanja Reinder Blijstra, Oswald Mathias Ungers, Jaap Bakema, J.P. Weber i drugi vodeći europski arhitekati te istaknuti teoretičari i planeri.
Prepoznajući utjecaj koji ovakva događanja imaju ne samo među arhitektima već i među svima koji su u doticaju s arhitekturom i kulturom, stvarano je mjesto arhitekture i arhitekata u društvu, kroz odabir recentnih arhitektonskih djela, njihovih protagonista i utjecaja koji su imali na oblikovanje prostora. Javna stručna diskusija prepoznata je kao metoda kojom se dolazi do rješenja za javni prostor, odnosno do rješenja za zahvate koji su od javnog interesa. Takvi oblici rasprava društveno i stručno angažirane arhitektonske zajednice, imali su svoje uspone i padove, i važnu ulogu u promociji vrsnoće.
Tu dolazimo do arhitekture modernizma koja nastaje kao rezultat niza kompleksnih povijesno kulturnih procesa, koji su afirmirane uzore i norme implementirali u postojeći prostor. Nastala je u vremenu u kojem su političke, ideološke i socijalne komponente imale veliku ulogu u razumijevanju i stvaranju nove arhitekture koja se pokazala kao moćan pokretač promjena. Uz navedeno ide i teza da javni prostor mora biti projektiran na način da je sposoban prihvatiti različite, često suprotstavljene aktivnosti i namjene, od poslovnih sadržaja do restorana i trgovina, od urbane vreve do mirnih oaza i mjesta susreta, odnosno da se u određenom trenutku prostor može bez značajnog zadiranja u sam projekt oblikovati i prenamijeniti u neke nove namjene i sadržaje. Danas, to su zgrade koje broje pedeset i više godina, i treba ih sistemski obnavljati, a zgrade koje karakterizira povijesna i ambijentalna vrijednost imaju mogućnost opstanka kroz pažljivu valorizaciju postojećeg i kombiniranja s novim, suvremenim pristupom i tehnologijama. Razina kvalitete izgrađenog prostora uvijek je rezultat stupnja razvoja društva i odgovornosti prema prostoru i njegovu očuvanju, u kojoj je visoka razina društvene svijesti o značaju izgrađenog prostora osnovni preduvjet za ostvarivanje njegove kvalitete. [2] Svaki javni prostor određen je nizom preduvjeta, u svakoj zgradi drugačijih, a sklop tih odnosa daje ono što se naziva vrsnoćom. Ljepota otvorenih i zatvorenih dijelova zgrade i odnosa koji zajedno tvore bogate prostorne ambijente, gdje je svaki, pa i najelementarniji prostor u biti živi organizam koji ima svoj individualni izraz kojim je autor projekta definirao ideju. Prostor kao precizno određeno mjesto, može biti više ili manje ekskluzivan i podložan intervenciji stručnjaka ili korisnika, može biti projekt, ili eksperiment, odnosno poligon podložan različitim transformacijama. Kroz nove projekte stvara se mreža prostorne organizacije u kojoj se jednostavnost i ljepota izgrađenih prostora preklapa sa značajem koji doprinosi tržišnoj iskoristivosti, kako bi se umanjio negativni efekt koji se javlja kao rezultat višegodišnje zapuštenosti i neplanskih dogradnji i pregradnji.
No vratimo se Radovanu Nikšiću, doktorirao je među prvim doktorandima na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1978. godine s temom Komunikacije – konstruktivni i oblikovni element arhitekture. Kao arhitekt i pedagog djelovao je gotovo četrdesetičetiri godine i njegov projektantski opus obuhvaća više od sto projekata i natječajnih radova od kojih je tridesetak realizirano. Projektirao je zapažene zgrade za obrazovanje i sport – predškolske i školske zgrade, domove kulture, knjižnice, sportske i rekreacijske komplekse, nadalje poslovne zgrade, hotelske i ugostiteljske objekte, kao i stambene zgrade svih kategorija te obiteljske kuće. Bavio se i rješavanjem urbanističkih problema i uređenjem vanjskih prostora. Uvjeren u timski rad i razmjenu ideja tijekom dugogodišnje karijere surađivao je s nizom domaćih arhitekata na različitim projektima. Za svoj rad dobio je niz nagrada i priznanja za djela trajne vrsnoće naše arhitekture. Nagradu Saveza arhitekata Jugoslavije za najbolju arhitektonsku izvedbu godine dobio je 1960. za osnovnu školu u Dubravi koja je primjer prostornog koncepta razvijenog na principima razrade varijantnih rješenja koja su imala ishodište u ideji prefabrikacije montažnih elemenata i brze izgradnje. Vrijeme poraća i potrebe ekonomične izgradnje kako škola, tako i svih drugih zgrada javne namjene koje su trebale osigurati napredne kriterije pedagoških pristupa uz što nižu cijenu i što bržu izgradnju trasirale su put Nikšiću i suradnicima, od javnog natječaja za školu u Dubravi koji je proveden 1954. godine, u narednih četvrt stoljeća projekte i izvedbu četrnaest školskih zgrada. Zona interesa bile su sve vrste zgrada u kojima se provodilo obrazovanje, od predškolskih ustanova, preko škola, do ustanova u kojima se provodilo obrazovanje odraslih. Nagradu Grada Zagreba primio je 1961. godine za Radničko sveučilište Moša Pijade (danas Pučko otvoreno učilište), koje projektira na tragu dotadašnjih iskustava na projektiranju škola, ali i intenzivnog praćenja međunarodnih zbivanja i odrednica vrsnoće u arhitekturi zapadne Europe.
Smirenost arhitektonskog izraza kroz ortogonalne transformacije obilježila je opus i djelovanje Radovana Nikšića stvaranjem novih vrijednosti u vremenu koje je otkrivalo drugačije prostorne odnose i koncepcije kroz suvremenu primjenu konstruktivnih, strukturalnih, plastičnih i kolorističkih elemenata, na isključivo racionalistički, skoro metafizički način. [3] Sve navedeno može se prepoznati u zgradi nekadašnjeg Radničkog sveučilišta Moša Pijade, danas Pučkog otvorenog učilišta Zagreb. Ambiciozno postavljen program dobio je i ambiciozan projekt koji je odgovorio na sve pred arhitekta postavljene zadatke, unutrašnjom strukturom [4] i tretmanom volumena – laganim i transparentnim, kristalno čisto oblikovanim. U zgradi Pučkog otvorenog učilišta summa je Nikšićevog umjetničkog i intelektualnog iskustva – kojom je postavljen novi kanon u zagrebačkoj arhitekturi, referentno djelo koje sažima domaću tradiciju međuratne moderne i najviše standarde aktualne europske ‘urbatekture’. [5] Ideja opredmećena u projektu kako zgrade, tako i interijera, počiva na međuratnoj modernoj i zagrebačkoj školi arhitekture koja je obogaćena pročišćenim oblikovnim vokabularom s kojim je povezan djelovanjem i boravkom u Nizozemskoj. Skladna dimenzioniranost vanjskog i unutrašnjeg prostora, cjelovito estetsko oblikovanje interijera i namještaja, promišljena i jasna funkcionalna distinkcija pojedinih cjelina međusobno povezanih idejom kontinuiranog prostora čine ovu zgradu i danas istinskim remek-djelom. [6]
S odmakom, sad već gotovo pola stoljeća, može se temeljem preispitivanja vrijednosnih sustava, kako prije, tako i nakon stvaranja arhitekture Radovana Nikšića, apostrofirati doprinos koji je donio u odnosu na afirmaciju svih elemenata koji sustavno promoviraju grad, urbanistički plan, tehnološki napredak i oblikovanje zgrade, što nedvojbeno ukazuje na kulturalne domete i vrsnoću rada arhitekta. Dijalog različitih sadržaja i njihovo pretapanje dovodi svakog korisnika u situaciju koja vodi otkrivanju visokoestetiziranog prostora. Ostakljeni dijelovi masu čine prozračnom i omogućavaju osvjetljenje i prozračivanje zgrade. Jednom kad se uđe u prostor osjeti se smirenost lišena vanjskog utjecaja. Sklop povezanih, a opet zasebnih dvorana omogućuje različite funkcije, neovisno ili povezano sa slijedećim prostorom, tu je slijed koji se čita iz teksture stropa, iz teksture zida, iz svjetla koje posjetitelja vodi dalje kroz čitavu zgradu. Čovjek je mjera svemu, čovjek koji hoda, gleda, uči, ta mjera je utkana u svaki pod, zid i strop kao i poriv da dotaknemo materijal od kojeg je kuća građena. A neprekinuti, premda diferencirani prostor koji se stvara prema drugim dvoranama i prostorima omogućuje tri vrste pogleda – longitudinalan, transverzalan i dijagonalan. Kretanje kroz unutarnje prostore omogućava stalno drugačije i promjenjive vizure koje se mijenjaju kako posjetitelj prolazi kroz međusobno prožete prostore koji nisu odvojeni vratima već različitim kutovima gledanja. Sve je predvidivo i geometrijski jasno.
Gdje smo danas, zgrada je tu, u vanjskim gabaritima, međutim jedinstvena cjelina [3] unutar envelope koja stvara granicu između vanjskog i unutarnjeg prostora krije niz nemuštih pregradnji, adaptacija i dodataka napravljenih bez konzultacija sa strukom. Narušen je vizualni prostorni kontinuitet. [7] Blokirana je povezanost eksterijera i interijera, kao i kontinuitet, međusobna povezanost unutrašnjih prostora kao temeljne kvalitete, vrhunske ‘osobne iskaznice’ moderniteta ove zgrade. [6] Zgrada je u svom trajanju usmjerena na kulturu i edukaciju, stoga zaslužuje pažljivu valorizaciju i usmjeravanje onih koji odlučuju prema točci koja će omogućiti da traje u izvornom obliku, umivena i dotjerana novim materijalima i tehnologijama, pažljivo prepoznatim i s mjerom ugrađenima, kako bi se sačuvala profinjena atmosfera modernizma. Estetski izgled, udobnost, ugodnost, cjelovitost i jedinstvenost arhitektonskih rješenja, uporaba novih materijala i novih građevinskih tehnologija, to su sve više prisutni elementi u odnosu na kvalitetu i oblikovanje izgrađenoga prostora. U svom nastajanju i trajanju arhitektura, a napose svijest o arhitekturi modernizma, mora obuhvatiti edukacijske mjere na svim razinama, dobru informiranost struke i napose javnosti, jer radi se o prostorima koji imaju direktan utjecaj na kulturu sveukupnog društva i prepoznatljivost urbanog prostora. [8]
doc.dr.sc.Borka Bobovec, dipl.ing.arh
Literatura:
[1] ***(1991.), Radovan Nikšić, Arhitekti članovi JAZU, Rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Knjiga 437; Razred za likovne umjetnosti, Knjiga XIV, [urednik Drago Galić], Zagreb, str. 144-149
[2] ***(2013.), Arhitektonske politike Republike Hrvatske 2013.-2020., ApolitikA, Nacionalne smjernice za vrsnoću i kulturu građenja, [ur. Helena Knifić Schaps], Hrvatska komora arhitekata i Ministarstvo graditeljstva i prostornoga uređenja, Zagreb, str. 30
[3] Miličević-Nikolić, O., (1962.), Radničko sveučilište „Moša Pijade“ u Zagrebu, Arhitektura Urbanizam, III/16, Beograd, str. 15-21
[4] Krstinić, M., (1956.), Natječaj za Radničko sveučilište u Zagrebu, Arhitektura, X(1-6), Zagreb, str. 60-61
[5] Tonković, Z., (2005.), Radovan Nikšić – Vitalnost moderniteta, Radovan Nikšić 1920.-1987., Arhiv arhitekta, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, str. 29-51
[6] Ceraj, I., Haničar Buljan, I., Margaretić Urlić, R., (2017.), Konzervatorska studija s idejnim prijedlogom prezentacije dijela zgrade Pučkog otvorenog učilišta – velika dvorana s pratećim prostorijama, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, str. 52
[7] Nikšić, R., (1975.), Funkcija i projektiranje, Damjanov, J., Likovna Umjetnost, I. dio, Školska knjiga, Zagreb, str. 96-97
[8] Gvozdanović, S., (1962.), Zgrada Radničkog sveučilišta u Zagrebu, Poezija sunca i prostora, Tesla, IX/4, Zagreb, str. 21-22
Izvor fotografija: Hrvatski muzej arhitekture HAZU
