„Pasaži ili prolazi, putovi koji su otvoreni ili zatvoreni, naša imaginarna ili stvarna putovanja, traženje izlaza ili stvaranje prolaza, pogled upućen u budućnost ili u bezizlaznu sadašnjost,…“ [1]
Govoriti o gradu i živjeti grad, može samo onaj tko zaista voli grad, i sve što grad znači. Istina, stvarnost, budućnost, ili arhitektura, grad i život? Riječ je o svim izgrađenim prostorima, svim arhitektima i graditeljima koji su djelovali na prostorima na kojima danas živimo. Kultura građenja stvarana je stoljećima – ispisana je cestama, mostovima, tunelima, ulicama i trgovima gradova i nepoznatih malih naselja. Važna je svaka kuća i svaka zgrada, stvorena rukama priučenih i školovanih graditelja. Grad moramo promatrati kao povijesni i socijalni fenomen koji je nužno sagledavati u kontekstu povijesnih i ambijentalnih vrijednosti, uz dužnu pažnju prema morfološkim i tipološkim elementima određenog mjesta. [2] Ljudi i mjesta, to je ono što grad čini gradom, a shvaćanje dubine problema dovelo je do pokretanja novog načina razmišljanja o mogućnostima koje nam stoje na raspolaganju da mjesto učinimo boljim i bogatijim.
Slika 1. Šetnja Donjim gradom
Dio kulture ovog grada je blok, blok kao izuzetno važan dio urbanog značaja grada Zagreba koji nije samo mrtva nekretnina okružena živim tokovima ulice. U njemu buja život na jedan samozatajan i stidljiv način, ali ništa manje život. Postojanost bloka iznutra, i svi njegovi sadržaji važni su za sveukupni prostor grada koji kao plašt zaogrće donjogradski blok koji je i sam zaogrnuo prostor u svojoj nutrini. Prostorne mogućnosti bloka su ograničavajući faktor za razvoj i implementaciju novih sadržaja u njegovoj unutrašnjosti, a protokom vremena u svakom donjogradskom bloku dograđen je niz sadržaja koji su djelomično rješavali trenutne probleme tijekom vremena nagomilane u životu bloka i grada. Ovakav način polagano je nestao i nadomjestila ga je planska gradnja unutar bloka koja je vezana uz planiranje potreba starih dijelova grada s posebnim naglaskom na interpolaciju sadržaja koji su primjereni životu u donjogradskom bloku. [3]
Postojeća arhitektonska struktura povijesnog nasljeđa nameće se kao osnovna odrednica strukturiranja bloka, a vanjski i unutarnji prostori nužno se prožimaju, uz naravno gotovo svuda prisutnu negativnu pretpostavku preizgrađenosti bloka. Povezivanje stare i nove strukture u blokovima uvijek se referira na postojeće arhitektonske elemente dok je stvarna zadaća novih zgrada odgovoriti zadatku ugrađivanja suvremene arhitekture u postojeće tkivo grada. A čovjek uvijek traži, i stvara prolaze i pasaže koji će skratiti put, provući ga kroz mnogima nedostupnu, i katkad potpuno od života grada odvojenu i zaklonjenu unutrašnjost bloka.
Slika 2. Od Strossmayerovog šetališta prema Ilici
Teško je očekivati da se minimalni prostorni standardi mogu odnositi i na građevine koje su stvorene unutar blokova, budući su sami po sebi definirani, tj. određeni svojim obujmom, veličinom, visinom, duljinom i širinom prolaza – takvim ih je učinio neki davni graditelj kao i razdoblje u kojem su nastajali, i to je potrebno maksimalno sačuvati. Namjenu svake nove intervencije, svake nove zgrade potrebno je prilagoditi zatečenom stanju, naravno uz konstantnu suradnju projektanta, konzervatorskih odjela i vlasnika, što svakako podrazumijeva „trostrane“ kompromise. A tu je onda na redu zaštita i očuvanje proširivanjem i uvođenjem novih područja edukacije i osposobljavanja koji bi se prvenstveno trebali očitovati kroz uspostavu stručnog dijaloga o vrijednosnim kriterijima zaštite, očuvanja i obnove postojećeg graditeljskog fonda. Stručni dijalog često izostaje u području arhitektonske kritike, a osiguranje ravnopravnosti povijesnog i suvremenog arhitektonskog izraza u obnovi postojećih struktura direktno je vezan uz uspostavljanje aktivnog dijaloga unutar struke. I na kraju, „Alternative treba isticati, makar i u pokušaju. A da bi se neki problem riješio, prvo ga treba učiniti vidljivim. Isto je s idejama za grad.“ [4]
Gledajući intervencije koje su se dogodile u gotovo svim donjogradskim blokovima, nameće se zaključak da je su one stare, nazovimo ih slučajne, načinjene s poštovanjem prema urbanom ambijentu, dok danas postoji i onaj drugi dio koji je nepovratno devastirao čitave poteze i narušio urbani kontekst. Ne radi se o malim i nevidljivim zahvatima, već o značajnim zonama gdje je investitor snagom novca mijenjao profesionalnu etiku, a arhitekt pristajao na izradu dokumentacije koja nije u skladu s osnovnim normama urbanog i civiliziranog u nadi da će zadržati ili dobiti novi posao u uvjetima snažne konkurencije. No, nije ovo karakteristika samo današnjeg trenutka i potpune liberalizacije tržišta. I pred trideset godina izgovarali smo slične rečenice, pa se moram osvrnuti na Darka Venturinija koji kaže: „Početak novog razdoblja nastupa dvjema paralelnim pojavama i tendencijama koje obilježavaju kraj prethodne i početak nove epohe. Jedna je od tih pojava oživljavanje gospodarskog života, a druga liberalizacija u raznim aspektima društvenih odnosa. Kako i jedno i drugo redovito nastupa nakon razdoblja krutih i škrtih, stegnutih godina, zamah se u aktualnom trenutku čini i očiglednijim nego možda danas, iz ravnodušne povijesne perspektive.“ [5]
Slika 3. Unutrašnjost privatnog Iličkog dvorišta
Istodobno, vrsna arhitektura je prisutna, i pojedini primjeri postaju prepoznati simboli, koji su primjer gdje arhitektonska intervencija nekom anonimnom lokalitetu daje novu dimenziju i „dodanu“ vrijednost, te je tako pretvara u prepoznatljivu točku. Atrakciju stvaraju spoj arhitekture i dizajna koji priča priču o gradu i mjestu, na nov i svjež način, i tako kodira stanovnika grada, prolaznika i slučajnog putnika namjernika, da prepozna ljepotu, da zapamti povijest mjesta, i da se vrati, a to je smisao. Arhitektura treba biti visoke kvalitete kako bi bila prepoznata i priznata, a ovdje prepoznatljivost treba graditi na skladu suvremenosti i tradicije, lokalnom kontekstu i primjeni globalnih dostignuća i inovacija u graditeljstvu.
Ako se vratimo na postojeće strukture, može se zaključiti da su odnosi unutar bloka u kontekstu grada određeni nizom preduvjeta, a sklop tih odnosa daje ono što se naziva identitetom grada, gdje je svaka, pa i najbeznačajnija kuća živi organizam koji ima svoj individualni izraz kojim nam je neki davni graditelj razumljivim jezikom ispričao priču o kući, ulici, gradu. Složenost zahtjeva koji se postavljaju pred graditelje koji interveniraju u povijesnim gradskim sklopovima, vremenom postaju sve veći i kompleksniji jer je na sve manje prostora potrebno smjestiti sve više i više sadržaja. Takva situacija nameće pitanje o tome kakav urbanizam i kakva arhitektura mogu dati odgovor i riješiti probleme koji su prisutni na ključnim točkama. [6] Djelomično je odgovor interpolacija novih elemenata koji bi trebali ujednačiti odnose unutar postojećih građevinskih cjelina, i povezati dijelove ulica koji u starim dijelovima grada zbog propadanja građevnog fonda nisu povezani i time ambijent nije cjelovit, a arhitektura kao djelo obvezana je trajnošću i materijalnošću, što je čini teškom za ocjenu u trenutku donošenja odluka o nestajanju i novom nastajanju.
Slika 4. Veža
Često nove intervencije izazovu u prvom trenutku zadivljenost, ili potpuno suprotno, odbojnost, međutim, tek protok vremena i valorizacija prostornih odnosa s odmakom daje pravu sliku vrijednosti zgrada i sklopova koje čine. Svjedoci smo izgradnje mnogih projektnih rješenja i zdanja koja su proglašavana prostornim markerima, a danas više nikoga ne zanimaju, dok nasuprot tome, puno je onih koja mirno i tiho stare, da bi bila prepoznata i prihvaćena kao kvalitetna i vrijedna arhitektura u nekom drugom vremenu, daleko od trenutka stvaranja i života autora. Prostor kao precizno određeno mjesto, može biti više ili manje ekskluzivan i podložan intervenciji stručnjaka, stanovnika, ili čak prolaznika, može biti projekt, ili eksperiment, odnosno poligon podložan različitim transformacijama. Suvremeni gradovi pretvaraju svoje skrivene prostore, u mjesta na kojima se odvijaju različita događanja, u mjesta koja točno i puno govore o gradu i njegovim stanovnicima. Grad se u stvari ne mijenja, mijenjaju se samo namjene. [7]
Nadalje, gradovi su ogledala napretka zajednice, a povijest nam jednostavnim slikama arhitekture ocrtava želju i napor da se kroz prostorne odnose i pripadajuće zgrade pokaže snaga društva. Iz tog će nas razloga oni koji dolaze iza nas, cijeniti po prostoru, izgrađenom prostoru, kojeg im ostavljamo u naslijeđe, baš kao što i mi cijenimo one koji su ovdje živjeli po prostoru koji nam je ostavljen, rečenica je koju često ponavljam. Suvremeni grad polako briše granice između javnog i privatnog, i stvara svoje prepoznatljive točke koje ga čine drugačijim i prepoznatljivim. Sve je u osnovi vezano uz one koji u tom gradu žive. Stanovnici stvaraju grad, i grad odaje sliku tih istih stanovnika, pokazuje njihova htjenja i opredjeljenja. Pa tako „Šetnja najstarijom ulicom Donjeg grada koja je zadržala nepravilnost ulice nekadašnjeg podgrađa, pokazuje slojevitost iličkih kuća od historicizma preko moderne do suvremenih intervencija, glamur današnjeg iličkog pročelja i najstarijeg gradskog ‘shopping malla’, ali i događanja u iličkim dvorištima. … Stare redizajnirane kinodvorane iz početka kinokulture, imaju neke nove scenske programe; Zagrebački plesni centar je bivše kino Lika, kazalište Histriona, bivše kino Kozara. Jedan od skrivenih i mogućih prolaza kroz blok otkriva kazalište Kerempuh, bivše kino Apolo. Ulaskom u iličke blokove pred nama se ukazuje Ilica obrta i usluga koji nestaju, koje zamijenjuju nova ‘shopping’ – dvorišta i prolazi (prolaz „Lovački rog“), ponekad kaotična Ilica koja je ugošćavala sadržaje koji nisu mogli platiti skupu uličnu rentu.“ [8]
Slika 5. Unutrašnjost privatnog dvorišta u ulici Andrije Hebranga
Da bi grad živio, potrebno ga je ponekad potaknuti, a potaknuti ga možemo s više ili manje uspjeha i formalnim i neformalnim inicijativama na temu – kako poboljšati grad? Tako je pokrenut „Seminar za hodače“, projekt Saše Šimprage kojim želi stvoriti novu aktivističku grupu koja će paralelno sa sudjelovanjem u tematskim šetnjama Zagrebom, detektirati i pokretati inicijative za poboljšanje javnog prostora grada. Jednom mjesečno održavaju se šetnje, a cilj im je, osim uvida su stanje i perspektive javnog prostora, upoznavanje s gradom te općenito podizanje kulture prostora. [9]
Osvrnuti ću se na dvije šetnje organizirane ovog proljeća, jedna na temu vode unutar donjogradskih blokova [slika br.1], a druga na temu nepoznatih gradskih prolaza. Obje su bile u stvari upoznavanje s nepoznatim prolazima i dvorištima, koja su tu, odmah iza tako dobro poznatih pročelja, a opet nestvarno daleka i nepoznata. S Strossmayerovog šetališta spuštaju se malo poznate i malo korištene stube u Donji grad, kroz tišinu zaklonjenih dvorišta, pa do užurbane i bučne Ilice [slika br.2]. Prolazom se može bez problema proći, a uz prolaz nižu se i ograde, ograde koja skrivaju privatna dvorišta, potpuno zaklonjena i sačuvana manje-više u svom izvornom obliku, ali s šarmantnom patinom koju nosi vrijeme i nemogućnost sadašnjih vlasnika i stanara da omoguće da ta mjesta žive punim životom [slika br.3]. Zaklonjena su ogradama ili vežama, vežama kojima se nekad jednostavno prolazilo s kraja na kraj bloka [slika br. 4, 5 i 6].
Slika 6. Unutrašnjost privatnog dvorišta u ulici Ljudevita Gaja
Prolaz i pasaž je za pješake uvijek privlačan, budući pruža određenu intimu i zaštitu od vanjskog agresivnog prostora, a ponekad i bitno krati put. Stoga, treba šetati, promatrati – a sve može biti i samo relaksacija, kraćenje vremena. I tako, krenula sam u šetnju gradom u kojem, mislila sam, poznajem sva zanimljiva i po nečem važna dvorišta i prolaze, o nekima su me učili, neke sam proučavala, a kroz neke slučajno prolazila. I što se dogodilo, ušla sam u nepoznata, zaključana dvorišta i prolaze. Dobro skrivena od slučajnih prolaznika, i dostupna samo onima koji za njih znaju, ili uz njih stanuju. I svako ima svoju gospođu, onu kod koje je ključ.
Da li ih pokazati ili ostaviti skrivena, pitanje je koje može pokrenuti niz aktivnosti u vremenu u kojem živimo, a promjena i dostupnost na žalost može donijeti potpunu devastaciju. Nasuprot tome, osvijestiti kako stručnu, tako i ukupnu javnost da ovi i ovakvi prostori i prolazi postoje te da se i danas ograničeno koriste, mogu, i na kraju, moraju doprinijeti da se o gradskim prolazima i pasažima povede više računa. Ključno je kroz projekte urbane regeneracije planiranje mogućih sadržaja koji mogu biti smješteni unutar donjogradskih blokova, jer prostora je sve manje, a zahtjevi postavljeni pred grad su sve veći i veći. Stoga pažljivo mapiranje i sagledavanje starih i novih potencijalnih prolaza i atrakcija koje skrivaju, dugoročno može biti prepoznato kao novi turistički ‘light’ motiv grada. Očuvane razglednice u službi građana, turista i slučajnih prolaznika. Sustavno planiranim i provedenim mjerama zaštite uz poticanje obnovljenog korištenja unutrašnjosti pojedinih blokova, pa tako i čitavog Donjeg grada skriveni biseri ne trebaju se otimati od sadašnjih vlasnika i korisnika, već uključiti u nekom od mogućih oblika u život grada.
dr.sc. Borka Bobovec, dipl.ing.arh.
Web stranice / fotografije- izvori:
Slika 2 http://zagrebjavniprostor.tumblr. com/post/142231114658/tre%C4%87a-tematska-% C5%A1etnja-u-okviru-programaseminar- za od 04.04.2016.
Slike 1, 3, 4, 5 i 6 http://arspublicae.tumblr. com/post/141310252589/%C5%A1etnjavoda- u-centru-grada-1932016 od 19.03.2016.
Literatura:
1. http://www.matica.hr/vijenac/277/ SLIKE%20S%20PUTOVANJA/ od 05.04.2016.
2. ***(2008.), A Culture of Design, Vision on Archirecture and Spatial Design, Ministry of Education, Culture and Science;Ministry of Housing, Spatial Planning and the Environment, Ministry of Agriculture, Nature and Food Quality; Ministry of Transport, Hague
3. Maroević, I., (1986.), Sadašnjost baštine, Društvo povjesničara umjetnosti SR Hrvatske, Knjiga XXXVI, Zagreb
4. http://www.h-alter.org/vijesti/gradtreba- gledati-kroz-mogucnosti od 06.06.2016.
5. Venturini, D., (1985.), Arhitektonski projektni zavod – APZ, prilog poslijeratnoj hrvatskoj arhitekturi, APZ, Zagreb
6. Sanchez, J.R., (2010.), Recent Transformation and Evolution in Urban Living Space, Social Housing&City, Ministerio de vivienda, 2010:107-124, Madrid
7. Rebois, D., (2016.), The Project through the Prism of the Adaptable City, Europan 13 – Results, Adaptable City, Europan Europe, 2016:6-15, Paris
8. Knežević, S., (2010.), Ilički blokovi i podbrežje, u Doklestić, B., Zagrebačke urbanističke promenade, Studio Hrg, 2010:87-103, Zagreb
9. http://www.kulturpunkt.hr/content/ tematske-setnje-zagrebom od 05.04.2016.
