PARNA BRANA: SPASONOSNO RJEŠENJE ILI NEOPRAVDANI TROŠAK?
U našim podopolagačkim krugovima još uvijek nije potpuno utemeljen odgovor na pitanje učinkovitosti primjene paronepropusnih predpremaza, tzv. „parnih brana“ pri izvođenju drvenih podova. Neki se zaklinju u potrebu i opravdanost njihove primjene, neki očekuju da parna brana bude „spas“ u rizičnim situacijama, neki pak iskazuju da je primjena parnih brana neopravdano skupa, pa čak i tehnički štetna. Proizvođači materijala za izvedbu podova nastoje, naravno, promovirati uporabu paronepropusnih predpremaza, a izvođači podova nastoje izbjeći svaki dodatni trošak u smislu povećanja cijene poda ili produljenja vremena polaganja. Investitori i voditelji gradnje, prema mome iskustvu, često nemaju dovoljno saznanja o drvenim podovima kojima bi opravdali „dodatni“ trošak primjene predpremaza i osigurali neupitnu kvalitetu svojih radova. Stoga neka nam neki primjeri iz prakse posluže kao osnova za razmatranje i argumentiranje pozitivnih i negativnih aspekata ovog tehničkog rješenja.
UVOD
Paronepropusni podni predpremazi (tzv. „parne brane“) važan su tehnički dodatak konstrukciji poda koji služi osiguranju dobrih higrotehničkih uvjeta za drvene podne obloge pri ugradnji i u prvom vremenu uporabe. Do sada, međutim, nisam naišao na utemeljenu analizu tehničkih svojstava i uvjeta pri polaganju podova koja bi eksperimentalno utvrdila i argumentirano obrazložila učinkovitost primjene paronepropusnih predpremaza ispod drvenih podnih obloga. Naročito čudni su iskazi o tome da takvi premazi omogućuju polaganje drvenih podova na „mokre“ cementne podloge (žargonski: „estrihe“), tj. podloge koje se još nisu osušile na tehnički prihvatljiv sadržaj vode (ispod 3 % težinskih udjela vode). Rasponi vlage podloge, naime, koji se mogu tolerirati prema deklaracijama proizvođača parnih brana, pojavljuju se u rasponu od 3 do 5 %, pa čak i do 8 %. Pri tome bi u klasičnoj cementnoj podlozi (4 cm debljine) moglo biti zadržano 0,8 do 1,6 litara viška, pa čak i do 4,0 litre vode po četvornom metru, bez da ona utječe na higroskopsko upijanje i bubrenje drva obloge. Prije dvadesetak godina, kada sam se se ovim premazima počeo susretati na našim gradilištima, nikako mi nije bilo jasno kako će ta voda ostati zapretena u podlozi, odnosno kako će – i kamo – s vremenom izaći, bez da utječe na drvo.
Danas, kada su stečena iskustva opsežnija, još uvijek nemamo eksperimentalnih pokazatelja svih činitelja takvoga fizikalnog stanja, ali posjedujemo bolje znanje o praktičnoj učinkovitosti paronepropusnih premaza u izoliranju drva od građevinske vlage.
Stoga iznosim iskustvom stečena saznanja i na njima temeljeno razmatranje različitih fizikalnih scenarija u primjeni parnih brana, te procjenu opravdanosti i učinkovitosti njihove primjene. Kao i drugdje u praktičnom životu, niti ovdje ne postoje isključive – sasvim pozitivne ili negativne – krajnosti, pa razmišljanjem o svim značajkama ovog tehničkog rješenja nastojim doprinijeti sustavu našega znanja. Pri tome očekujem da članak provocira i druga iskustva ili tehničke argumente profesionalnih krugova, kako bismo zajednički naučili više, a time poboljšali i povećali uporabu drva za izvedbu podova.
SVRHA PRIMJENE PARONEPROPUSNIH PODNIH PREMAZA
Podopolagački radovi izvođenja drvenih podova u zgradama odvijaju se u nezahvalnim organizacijskim, tehničkim i ekonomskim datostima. Drveni pod, naime, ugrađuje se na kraju procesa gradnje, kada se približavaju rokovi primopredaje objekta – ili su već prekoračeni. Stoga podopolagači redovito budu pod pritiskom da podove završe čim prije, iako to organizacijski nije uvijek optimalno osigurano. Na objektima, naime, u toj fazi gradilište nije sasvim sređeno, često se još odvijaju korektivni ili drugi završni radovi, neke od tih aktivnosti čak spadaju i u „mokre“ radove, što sve nepovoljno utječe na osiguranje dobrih organizacijskih uvjeta za ugradnju drvenoga poda. Čak i kod standardnih postupaka gradnje treba uzeti u obzir da je konstrukcija zgrade još uvijek vlažna i hladna u zadnjoj fazi gradnje, a da završni radovi (nakon zatvaranja fasade) u prostor unose znatnu količinu vlage – primjerice obradom zidova, bojanjem, lijepljenjem, gipsanjem i fugiranjem, postupcima pranja i čišćenja itd. Ovo bi sve utjecalo na higroskopsko stanje drva, pa time može narušiti optimalno stanje unutarnje klime potrebno za pravilnu izvedbu drvenoga poda. Ako je relativna vlažnost zraka iznad 70 %, onda je skoro pa i svejedno koliko je suha podloga – drvo će kako iz podloge, tako i iz zraka i ziđa preuzimati preveliku količinu vode.
Neki put se, međutim, dogodi da podna podloga (u nas je to najčešće klasični cementni nasip) čak niti nije dosegnula dovoljnu suhoću, što će izvjesno, izravno i drastično ugroziti ispravno stanje novougrađenoga drvenoga poda. Noćna mora svih podopolagača, nadzornih inženjera i investitora je polaganje drva na rizično mokri estrih, pri čemu se – u nedostatku znanja za točno predviđanje odvijanja procesa – sa zebnjom iščekuje hoće li se drvena obloga iskoritaviti ili čak odignuti od podloge. Sada se pojavljuju poslovne i ekonomske teškoće, jer rješenje treba potražiti u dodatnim aktivnostima (izmjeni projekta, građevinskom isušivanju ili primjeni paronepropusnih predpremaza) ili pak u prihvaćanju visoke cijene naknade produljenja rokova useljenja (plaćanju tzv. „penala“). Kako svi ovi troškovi najčešće nisu bili predviđeni projektnim troškovnikom, pritisak na sve dionike u postupku izvedbe poda postaje skoro neizdrživ, ali dobrota završenih radova još uvijek ostaje neizvjesna. Primjena paronepropusnih predpremaza može, u situaciji pritiska rokova, predstavljati spasonosno rješenje ako je podloga granično suha i ako tehnika izvedbe poda nije jako osjetljiva na povišenu vlažnost u sustavu (vrsta ljepila, vrsta drvenih obložnih elemenata – vrsta drva, debljina i širina, površinska obrada itd.).
TEHNIKA I TROŠAK PRIMJENE PARONEPROPUSNIH PREDPREMAZA
Jedno od rješenja kojim se može pristupiti polaganju drvenih podova na vlažne estrihe jest primjena paronepropusnih predpremaza. Najčešće se radi o sintetičkim tvarima epoksidne ili poliuretanske osnove, koje se nanose na cementnu podlogu kao više ili manje viskozne tekućine. Materijal bi trebao očvrsnuti u neprekinuti film koji ima jako veliki otpor difuziji vodene pare, i time spriječiti – ili jako, jako usporiti – izmjenu vlage između konstrukcije, cementne podloge, drva i zraka u prostoru. Opna paronepropusnoga sloja trebala bi biti dovoljno debela da ostane neprekinuta pri tvorbi filma i očvršćenju, te da dovoljnom debljinom sloja osigura deklarirana svojstva nepropusnosti.
Slika 1. Paropropusni premaz je učinkovit samo ukoliko je nanešen ravnomjerno u odgovarajućoj debljini. Na hrapavoj podlozi istaci smanjuju njegovu debljinu, a pukotine prekidaju njegovu cjelovitost
Općenito se očekuje da predpremaz prodire u cementnu podlogu, tj. da je malko impregnira, kako bi se ostvarila dobra adhezija i učvršćenje površinskoga sloja estriha. Za to je potrebno da materijal bude niske viskoznosti, a estrih do neke mjere porozan. Tvorba filma, međutim, postavlja suprotne zahtjeve – to jest da materijal bude čim više viskoznosti, tako da mu tečenje bude manje, pa da se zadrži u jednom, debljem sloju. Često sam naišao na kriva mišljenja po kojima bi impregnacijski predpremazi (također epoksidnoga ili poliuretanskoga tipa), trebali zadržati i prodor vode iz podloge u drvo. Premazi koji služe kao protuprašni namazi ili sredstva za učvršćenje – konsolidiranje površine estriha i adheziju ljepila, imaju osobine tankoga filma ili pak prodiru u beton bez tvorbe filma, tako da nemaju izraženu učinkovitost u sprečavanju kretanja vode kroz površinu podloge u drvo ili u prostor. Parna brana mora biti neprekinuta i na najtanjem mjestu imati dovoljnu debljinu da omogući izolaciju kretanja vode.
Sljedeći problem tehnike nanošenja parne brane jest u tome da svojstva površine glatkoga filma predpremaza nisu u skladu sa očekivnim svojstvima supstrata (površine i nosača) za optimalno lijepljenje – to jest, da mu površina bude mikromehanički razvedena i djelomično porozna. Stoga se uglavnom preporučuje da se površina predpremaza u fazi otvrdnjavanja posipa kvarcnim pijeskom koji bi povećao specifičnu površinu supstrata i osigurao bolju kemijsku adheziju (prianjanje i vezu) parketnoga ljepila. Neka iskustva iz prakse pokazuju da se i bez primjene kvarcnoga pijeska može ostvariti dobro lijepljenje na parnu branu, ali samo ukoliko se primjenjuje ljepilo istoga generičkoga tipa (npr. PU-epoksidno ljepilo na epoksidnu branu, ili PU ljepilo na PU branu). Čak i tada će veza biti sigurna i čvrsta jedino ako se lijepi relativno brzo nakon nanošenja predpremaza (najbolje unutar 36 sati), kada je predpremaz još uvijek kemijski aktivan na površini. Ukoliko je predpremaz star više od 3 dana, bez kvarcnoga pijeska se ne ostvaruje optimalno kvašenje i adhezija ljepila.
Djelotvornost zaštitnoga sloja bitno ovisi o dvije stvari: u kojoj je debljini nanešen, i po kojoj površini. Projektom izvedbe poda najčešće se naznačuje količina sredstva koju propisuje proizvođač predpremaza, primjerice 300 g/m2, kao minimalni nanos koji je potreban za tvorbu djelotvornoga filma. Koja je, međutim, stvarna debljina membrane kod nanošenja odgovarajuće količine sredstva na neravnu, hrapavu ili prekomjerno poroznu podlogu? Na slici 1 shematski je prikazano da ista količina sredstva, nanešena na podloge različite površinske teksture, može biti praktično neučinkovita, ukoliko njezina debljina na najtanjem mjestu nije dovoljna da osigura deklarirani otpor prolaza vodenoj pari. Stoga je potrebno voditi računa o cjelovitosti filma i njegovoj najmanjoj debljini koja je potrebna za izoliranje podloge, a tek iz toga proizlazi kojom će se količinom nanosa to ostvariti. Naravno, u tom slučaju trošak primjene predpremaza ne može biti jedinstveno izražen. Primjerice, trošak deklarirane količine nanosa od 300 g/m2 (tj. cijene pakiranja od 1 kg na 3,3 m2 poda) može u praksi biti znatno veći: za postizanje recimo 0,5 mm debelog filma negdje će biti potrebno i 350 ili 400 g/m2 glazure, a razlika u cijeni dodatnoga materijala najčešće nije nigdje predviđena.
Drugi problem djelotvornosti predpremaza su pukotine ili reške u estrihu te rubna područja prostorija. Na tim mjestima iz podloge izlazi toliko vlage, da je izoliranje ostalih dijelova plohe slabe učinkovitosti. Zidne prilagodne reške cementnih podloga odvajaju estrih od zidova u debljini 1 – 2,5 cm, a zapunjene su elastičnim materijalom, najčešće ekspandiranim polistirenom. Ove su reške paropropusne, tj. vlaga iz estriha slobodno se kroz njih širi i odlazi u prostor, čak i kada su pokrivene rubnim letvicama. Mada bi kompletan estrih bio kvalitetno pokriven paronepropusnim premazom, još uvijek zaostaje intenzivno kretanje vode iz čelnih zona estriha u područje reški, dakle i u čelne presjeke drva i u rubne letvice. Stoga se čak i kod dobre primjene parne brane može dogoditi da drvo podne obloge preuzima vlagu, bubri i deformira se u blizini zidova. Parna brana, dakle, nije učinkovita kod primjene na jako vlažne cementne podloge.
Gore navedeno je jedan od razloga zbog kojega nitko od proizvođača paronepropusnih predpremaza ne daje garanciju da će primjenom njihovog materijala biti riješen problem prekomjerne vlage estriha. Oni naglašavaju dobra svojstva svojih premaza, naznačuju visoke sadržaje vode estriha do kojih su premazi navodno učinkoviti (npr. do 4% ili više), ali ako ih se zatraži da u ponudi preuzmu garanciju za uspjeh i kvalitetu posla ako se kupi njihov materijal (u odgovarajućoj količini), nitko to neće prihvatiti. Ispada da bi preporuka za primjenu parne brane bila na ponuđaču, odluka i trošak na investitoru, a odgovornost opet samo na podopolagaču. E, to mislim da nije pravedno.
PRIMJERI IZ PRAKSE: HIGROTEHNIČKE ZNAČAJKE PRIMJENE PARNE BRANE
Pogledat ćemo tri primjera iz prakse u kojima je došlo do grešaka nakon polaganja parketa, iako je bila primijenjena parna brana. Naravno da bismo mogli navesti i mnoge dobre primjere podova odlične kvalitete koji su položeni na paronepropusne predpremaze, no razmatranje rizičnih slučajeva usmjerit će nas na ocjenu dobrote higrotehničkih svojstava primijenjenih materijala. Kad je sve dobro, nitko ne pita zašto je dobro. Kad nešto pođe po krivu, svi se pitamo zašto je tome tako i odakle je potekla greška.
Iz moje sam prakse izabrao tri slučaja koji su u mnogočemu slični: radi se o drvenim podovima položenim na klasični cementni estrih, lijepljenje je izvedeno na kvalitetan način bezvodnim sintetičkim ljepilima, a podloge su svugdje evidentno bile prevlažne, pa su primijenjeni paronepropusni predpremazi. Ta se tri slučaja razlikuju u vrsti – poglavito veličini – podnih obloga, te u vlažnosti estriha prije polaganja.
KLASIČNI PARKET HRASTA – JAVNI ZATVORENI PROSTOR
Klasična cementna podloga izvedena je uz dodatak armature u debljinama 5-8 cm. Sadržaj vode podloge je mjeren od strane izvođača podova te je prije radova iznosio 2,4 – 4,2 CM vrijednosti. Stoga je primijenjen poliuretanski predpremaz za izolaciju vlage podloge u dva sloja u međurazmacima od 24 sata, u ukupnoj količini od 320-360 g/m2. Postavljen je hrastov parket poluradijalne i tangentne teksture, debljine 22 mm, dimenzija 600 x 90 mm, usporednim polaganjem uglavnom u smjeru duljih stijena prostorija. Polaganje je izvršeno lijepljenjem dvokomponentnim PU-epoksidnim parketnim ljepilom. Površinska obrada izvedena je dvokomponentnim PU sustavom za drvene podove. Prostor nije grijan, ali se održavaju odgovarajući prirodni klimatski uvjeti. Pojavljuje se koritavljenje parketa bridovima prema gore, a uza zidove mjestimično dolazi i do odvajanja parketa od podloge.
PODNE DASKE HRASTA– JAVNI PROSTOR
Klasična cementna podloga izvedena je uz dodatak armature u debljini > 8 cm.Sadržaj vode, mjeren od strane podopolagača, iznosio je 3 % CM prije polaganja. Stoga je investitor dobavio jednokomponentni poliuretanski predpremaz kojim je na cementnom nasipu izvedena parna brana u dva sloja u međurazmacima od 24 sata. Postavljen je klasični pod od hrasta, tj. podnih dasaka tangentne teksture, debljine 21 mm, dimenzija 600-1200 x 160 x 21 mm, Polaganje je izvršeno lijepljenjem odgovarajućim bezotapalnim dvokomponentnim PU-epoksidnim dvokomponentnim parketnim ljepilom. Površinska obrada izvedena je odgovarajućim jednokomponentnim uljem za drvene podove u dva izdašna nanosa. Pod je izložen u uvjetima korištenja zgrade u kojoj se u opremljenim prostorima održavaju odgovarajući klimatski uvjeti, ali je već u početnom razdoblju nakon polaganja iskazivao greške deformacija gazne plohe – pojave koritavljenja bridovima prema gore po površini podloge, te mjestimičnog odvajanja rubova dasaka ili cijelih površina dasaka od podloge.
Greške se ne javljaju ispod tepiha i na mjestima gdje je parket nalijepljen na OSB ploče.
MALI PARKET IROKO – STAMBENI PROSTOR
Štapićasti parket vrste drva iroko tehničke (industrijske) klase kvalitete, dimenzija 10 x 285 x 14 mm, vezan u ploče 110 x 285 x 14 mm, postavljen usporednim polaganjem. Suhoća klasične cementne podloge, utvrđena CM uređajem, iznosila je 2,1 do 2,6 %, što je iznad dozvoljene gornje granice za polaganje parketa od 2 % CM. Podloga je hidroizolirana dvokomponentnim poliuretanskim predpremazom, nanosom 3 sloja u ukupnoj količini od 600 g/m2. Parket je postavljen lijepljenjem dvokomponentnim, bezvodnim parketnim ljepilom, te lakiran odgovarajućim sustavom laka za parket. Mjesec dana nakon polaganja pojavilo se markiranje sljubnica i otvaranje reški na podu. Prostor nije grijan.
Slika 2. Hrastova obloga klasičnoga parketa. Parket se ne odiže , a bridovi su primjetno izdignuti.
Slika 3. Parket je na rubnom dijelu poda nabubrio i odljepio se u širini od oko pola metra. Vlaga podloge
Slika 4. Rub poda se odiže: parna brana i ljepilo su nanešeni pravilno, u odgovarajućem sloju, pa lom nastaje kohezijski u sloju ljepila. izvan granica mjernoga područja.
Slika 5. Hrastova obloga podnih dasaka obrađenih uljem u javnom prostoru.
Slika 6. Koritavost uljenoga drvenoga poda. Širina dasaka i paropropusnost površine doprinose jačini deformacije
Slika 7. Detalj poda štapićastoga parketa. Prvotne reške popravljene su standardnim kitanjem (crne strelice). Mjesta naknadnog otvaranja zbog bubrenja i utezanja označena su crvenim strelicama.
Tablica 1. Usporedne vrijednosti sadržaja vode podloge i drvenih obloga na trima zgradama, nakon što je cementna podloga izolirana paronepropusnim predpremazom
* u ovom području vlage CM vrijednosti su normalno oko 0,5 % – 1 % niže od gravimetrijskih vrijednosti
**podatak nije dobiven vlastitim mjerenjem
U sva tri objekta se javljaju greške bubrenja postavljenoga parketa i njegovih deformacija. Do ovakvih grešaka može doći s nekoliko razloga:
• Parket je presuh za stanje podloge i okolišne klime
• Podloga je prevlažna za stanje parketa
• Okolišna klima nije odgovarajuća za stanje parketa i pravilno polaganje
• Kombinacija nekih od gore navedenih utjecaja.
Sadržaj vode isporučenoga drva primjeren je standardu, dakle parketi su svugdje bili isporučeni i ugrađeni sa odgovarajućim i prostorima primjerenim sadržajima vode.
Sadržaj vode položenoga poda, mjeren elektrootporno (stupac 3 u tablici 1), u sva je tri slučaja na površini viši od vrijednosti koje bi parket ravnotežno poprimio (stupac 5) da je duže vremena izložen klimatskim uvjetima izmjerenima na zgradama. Očito je da su uvjeti (podloge, okolišni zrak ili oboje) u trenutku polaganja bili rizično vlažni za polaganje parketa. Sadržaj vode betonskih podloga (stupac 4 u tablici 1) još je uvijek (više od mjesec dana nakon polaganja) na dnu vrlo visok (viši od dozvoljene granice od 2 % – CM mjerenje, negdje čak iznad 4% (gravimetrijsko mjerenje). Vrijednosti vlage pokazuju da niti podloge ni drvene obloge nisu u doba mjerenja bile u stabiliziranome stanju. Parket je stajanjem na podlozi preuzeo sadržaj vode od 2 – 3 % višlji od proizvodnoga. Parket je u sva tri slučaja primio više vode na naličju i nabubrio, s gradijentom vlažnosti prema dolje od +1 do +1,5 %, a isti pozitivni gradijent je mjeren po dubini estriha. Niži sadržaj vode lica dasaka je održavan normalnom temperaturom i relativnom vlagom zraka u prvom razdoblju prije uporabe prostora. Očito je da se odvija postupno isušivanje podloge u parket i isušivanje parketa u prostor. Isušivanje je tim intenzivnije što je prostor suhlji, te što je površinska obrada propusnija za paru. Zato je na objektu javnoga prostora, gdje su podne daske površinski obrađene uljem, gradijent vode u parketu veći, a pojava koritavljenja intenzivnija nego u druga dva slučaja. Naravno, pojava koritavljenja je uočljivija kod širih podnih elemenata, a kod štapićastog parketa ona uopće nije izražena.
Tri su izuzetno nepovoljne okolnosti utjecale na pojavu grešaka:
- Sadržaj vode estriha bio je previsok za polaganje parketa
- Debljine estriha (8 cm i više na mjerenim mjestima), mnogo su veće od uobičajenih, pa je APSOLUTNI sadržaj vode znatno veći od vrijednosti koje bi se zadržale kod tanjih estriha s relativnim sadržajem vode od oko 3 % ili više
- Polaganja su izvedena usporednim slogom, koji je najkritičniji za bubrenje i pojavu grešaka u prvom razdoblju nakon polaganja
Neke su okolnosti povoljno utjecale na smanjenje intenziteta pojave grešaka:
- Parketi su relativno male vitkosti (osim u slučaju podnih dasaka), pa je izdizanje bridova i odljepljivanje daščica relativno maleno
- Primijenjena je parna brana, koja je dobrim dijelom spriječila vlaženja naličja daščica, osim uza zidne plohe. Da nije bilo primjene predpremaza, u sva bi se tri slučaja dogodilo vlaženje drva do 16% i više, što bi rezultiralo kardinalnim greškama
- Primijenjeni dvokomonentni PU lak, koji ima najmanju paropropusnost među podnim lakovima, usporio je nagle izmjene vode i velike gradijente u drvu u intimnim prostorima. Kod uljenoga poda propusnost površine je veća, pa je time i gradijent vlage u drvu veći, a koritavljenje intenzivnije nego drugdje.
- Objekti u prvom razdoblju nisu bili klimatizirani, što bi uvjetovalo bržu migraciju vode iz drva u prostor, veće gradijente vlažnosti po presjeku daščica i – shodno tome – mnogo inteznivnije koritanje bridovima prema gore i odljepljivanje.
S obzirom na to da su gradijenti vlažnosti relativno maleni, te pozitivni prema podlozi, te da su naličja poda oko 1,1 do 1,5 % vlažnije od površina, jasno je da drvo nakon polaganja blago isušuje prema površini, a ta se pojava nastavlja do konačne stabilizacije. Kako je parket znatno vlažniji od srednjeg sadržaja vode tvornički isporučenih parketa, evidentno je da je tijekom radova dugotrajno održavana visoka vlažnost zraka. U slučaju štapićastoga parketa u neuseljenim stanovima, gdje su podovi hladni (osim na osunčanim plohama), ta je pojava još očitija. S obzirom da je podloga još uvijek prevlažna, unatoč parnoj brani, evidentno je da će stanje kretanja vode biti stabilizirano tek nakon dužeg razdoblja. Kakogod, primjena parne brane bila je u svakom slučaju i više nego opravdana, jer su procesi toliko usporeni da nije došlo do katastrofalnoga odizanja podnih obloga. Drvo će u prvom razdoblju korištenja prostora istovremeno primati vlagu iz podloge i otpuštati je u prostor bez izraženijega gradijenta sadržaja vode po presjeku dasaka. Brušenjem i ponovnim lakiranjem u stabiliziranom stanju moguće je otkloniti sadašnje greške, iako će se kasnije pojavljivati pukotine od rasušivanja.
Stjecaji okolnosti u prvom razdoblju uporabe, naime, dovode do održavanja povišenih sadržaja vode, ali oni su relativno dobro prilagođeni normalnoj vlažnosti zraka u interijerima. U duljem vremenskom razdoblju, s početkom grijanja prostora, u usporenom procesu dolazit će do izjednačenja vlage u konstrukciji i u drvu, a nakon toga do sušenja cijele konstrukcije. Na kraju prve sezone grijanja mogu se pojaviti manje reške među svim daščicama, koje predstavljaju samo manji estetski, a ne tehnički ili funkcijski nedostatak poda, te neće predstavljati osnovu za tehničku reklamaciju.
RUBNE ZONE: što je prava parna brana?
Iz jednog svog fijaska sam naučio i nešto o izolaciji vlage podloge parnom branom. Jednom me prijateljica zamolila da u stanu, kojem su dograđivali kat, pregledam uvjete za polaganje parketa. Željela je imati svijetli pod, dakle prvi izbor je bio klasični jasenov parket dvoranskih dimenzija, položen dijagonalno prostorijama u usporednom slogu. Početkom ljeta estrih je bio prevlažan. U kolovozu sam ponovno mjerio stanje, i podloga je još uvijek bila prevlažna, pa sam odgodio polaganje. „Ali kako“, rekla je ona, „pa djeca mi idu u školu u rujnu, moram se useliti!“ Odgovorio sam: „stavi drvene ploče na pod, useli se, pa nakon godinu dana napravi završni drveni pod“. Bolje da ne napišem što mi je na to odgovorila. Moja je prijateljica angažirala podopolagača koji je ipak riješio njezin prvi problem: obložio je podlogu bitumenskom ljepenkom koju je podignuo desetak centimetara uza zidove, te nalijepio parket na smolu. Prijateljica se uselila a djeca su perfektno završila škole. Kakogod, nakon nekoliko mi je godina priznala: parket se doduše nije deformirao, ali prve dvije godine vlaga je u prostoru bila tolika, da se curkom cijedila niz plohe dvostrukih stakala prozora i vrata. Nakon toga parket se svugdje rasušio, ali sada su svi naučili s time živjeti.
Pitanje „kamo, i kako odlazi vlaga iz estriha namazanoga parnom branom?“ ima dakle jednostavan odgovor. Vlaga polako migrira kroz zidne reške u zidove i u prostor. Ako su zidne reške impregniranoga estriha ostavljene otvorenima, rubni dijelovi parketa će se navlažiti. Ako su pak zatvorene, onda će se cijeli prostor dugotrajno vlažiti, a parket će zaostati u nabubrenom stanju. Nakon nekoliko sezona centralnoga grijanja, on će se opet osušiti i stabilizirati, ali tada će zaostati reške po cijeloj površini. Manje reške ipak ne možemo smatrati velikim tehničkim nedostatkom, pa će se kod sljedećega obnavljanja površinskoga sloja one popuniti i polakirati. Nota bene, smola je danas praktično zanemareni adheziv zbog kancerogenih svojstava, a njezine tehničke osobine su neprimjerene modernim standardima gradnje.
EKOLOŠKE ZNAČAJKE
Drvo je jedini osnovni građevni materijal koji ima pozitivnu bilancu ugljika. To znači da drvo, tijekom svoga rasta, u sebe ugradi više CO2 (ugljičnog dioksida) nego što ga se oslobodi njegovom preradom i uporabom. Znači da primjena drva u gradnji doprinosi smanjenju odavanja ugljičnog dioksida, smanjenju globalnoga zagrijavanja i boljem ekološkom i ekonomskom statusu čovječanstva. Pri tome svi sintetički materijali koji imaju petrokemijsku osnovu, odnosno koji u svojoj proizvodnji, uporabi ili razgradnji zahtijevaju mnogo energije i doprinose oslobađanju ugljičnog dioksida u atmosferu, nisu tako dobri kao drvo. Stoga kažemo da su drveni podovi ekološki povoljni, ali svi dodatni materijali opterećuju pozitivnu ekološku bilancu drva i umanjuju njegove prednosti za okoliš. U tom je smislu primjena paronepropusnih premaza, proizvoda petrokemijske industrije, ekološki nepovoljna i treba je izbjegavati kada god je to moguće.
Prije nekoliko godina, u vrijeme razvijanja ekonomske krize, rekao sam u jednom razgovoru s našim najvećim proizvođačem masivnih parketa: „Vrijeme poštivanja ekologije tek dolazi, i Vi ćete za desetak godina biti kralj“. Upitao je: „Kako, ako tržište masivnih drvenih podova zauzima samo oko 3 % udjela svih podova na europskom tržištu“? Odgovorio sam: „Uskoro će ekološke značajke drva, uz estetske, postati najvažnija prednost u usporedbi s drugim materijalima. Pazite, doći će vrijeme izrade drvenih podova bez ljepila, bez lakova – ponovno sa čavlanjem, uljenjem i voštanjem, i Vi budite već sada za to spremni“. Uza svu teatralnost mojih izjava i dalje sam uvjeren da će se scenarij gradnje odvijati u tom smjeru, pa iako ni ja ne mogu prihvatiti potpuno isključenje sintetičkih materijala u izradi podova, upućujem na ovakav način razmišljanja. Baš me zanima hoće li se, i u kojoj mjeri, nakon desetak godina pokazati da sam bio u pravu.
ZAKLJUČAK
Dok ne budemo imali eksperimentalno utvrđene parametre učinkovitosti parne brane ostajemo na iskustvenim zaključcima
• kod suhih uvjeta primjena paronepropusnih predpremaza nije opravdana, jer je rizik deformacija minimalan, a dobro je da cjelokupni slog poda bude hidrotehnički usklađen
• kod graničnih sadržaja vode estriha primjena parne brane je opravdana, učinkovita i trajno uspješna. Bilo bi dobro prugama od najlona, podignutima uza zid ispod letvica, zatvoriti zidne reške.
• kod rizično visokih sadržaja vode parna brana je neopravdani trošak jer neće spasiti stanje, a greška koju se nastoji izbjeći takvog je značaja da se zahtijeva ogroman zahvat i trošak popravaka
• kod havarija predpremaz može biti problematičan jer kapilarna voda prodire kroz pukotine u podsloj a onda ne može isparavati u prostor. Kod manjih havarija predpremaz pomaže da voda ne prodre duboko u podslojeve, ali za tu svrhu treba biti neprekinut i dovoljne debljine
• obnavljanje poda (izmjena gaznoga sloja) ne zahtijeva saniranje cementne podloge, nego samo brušenje tragova ljepila i obnavljvanje predpremaza.
• Primjena paronepropusnih predpremaza je ekološki nepovoljna.
