Tekstovi koji se bave stanom, stanovanjem i stambenom arhitekturom najčešće počinju rečenicom koja naglasak stavlja na socijalnu komponentu razvoja društva, a posljedično i gospodarski napredak. Svi se slažu da to treba biti društveno regulirano i kontrolirano područje, ne samo po pitanju dostupnosti stana, nego i po pitanju osiguranja osnovnog standarda i kvalitete stanovanja. Kako je stambena izgradnja najveći korisnik prostora i prevladavajući sadržaj naselja zasigurno joj pripada izuzetna pozornost u planiranju, projektiranju i gradnji.
Grafički prilog 1
“Stambena izgradnja, stvarajući prostor u kojem ljudi žive, bitno djeluje na migracije stanovništva te, u interakciji s prirodnim kretanjem, mijenja njegov razmještaj u sklopu grada.“(1) Osjetljivost problema stanovanja čita se iz niza elemenata koji su vezani ne samo uz socio – ekonomsku komponentu, već su povezani s različitim klimatskim područjima, standardom lokacije, kao i navikama ciljane skupine stanovnika za koji se stan projektira i gradi. Ponuđena rješenja koja su godinama stvarana, i danas predstavljaju naš stambeni fond, rezultat su znanja urbanista i arhitekata koji su svoja autorska djela uklapali u postojeće urbane cjeline ili stvarali potpuno nove ambijente i čitava naselja. Vremenom se pronalaženjem novih rješenja, kao i primjenom novih tehnologija paralelno podizala i stambena kultura, što je direktno povezano s koncepcijom i veličinom prostora, zatim obradom, opremom i drugim elementima koji se zasnivaju na arhitektonskoj vrsnoći, principima održivosti i kvaliteti izvedbe.
Stan kao urbani prostor jasne prepoznatljivosti, morfološke definiranosti, te povijesne slojevitosti, danas je u većini slučajeva zamijenjen prostorima koje karakterizira nedostatak identiteta i karaktera, čija je prvenstvena i često jedina značajka izgrađenost. „Takvi prostori ne zadovoljavaju urođenu ljudsku potrebu za prostorom koji je kontekstualiziran, emotivan i perceptivan. Globalizirani kapitalizam, razvoj komunikacijskih tehnologija, nova mobilnost, društveno – političke promjene, neoliberalizam, donijeli su daljnju sintetičku produkciju prostora, koja simulira i konstruira umjetne doživljaje i surogate identiteta i karaktera. Arhitektura i urbanizam postali su roba, koja na tržištu predstavlja interese investitora, a ne korisnika i javnog interesa.“ (2)
Grafički prilog 2
Bez obzira na to kako doživljavamo arhitekturu, kvaliteta izgrađenog prostora zbog svoje sve prisutne prirode utječe na kvalitetu života i time postaje najočitije fizičko svjedočanstvo kulture i prihvaćenih vrijednosti određenog društva.(3) A jedna od prihvaćenih vrijednosti je i dostupnost stana. U usporedbi sa svjetskim deklaracijama o pravu na stanovanje koje imaju globalni i uopćeni karakter, europske deklaracije su u tom smislu nešto konkretnije, pa u Revidiranoj europskoj socijalnoj povelji iz 1996. godine, čitamo da „u cilju osiguranja učinkovitog ostvarivanja prava na stanovanje, potpisnice se obvezuju poduzeti mjere u cilju promicanja dostupnosti stanova adekvatnog standarda, sprečavanja i smanjivanja beskućništva s ciljem potpune eliminacije istoga i omogućavanja da cijene stanova budu prihvatljive stanovnicima bez adekvatnih resursa”. Iskorjenjivanje siromaštva i socijalne isključenosti zahtijeva posebne napore jer je to područje usko povezano sa stanovanjem i zdravljem ljudi. Kvaliteta stambenog okruženja povezana je s primjenom standarda kvalitete u planiranju stambenih zona i naselja koji osiguravaju potrebne sadržaje stambenog susjedstva poput parkovnih površina, dječjih igrališta i predškolskih ustanova tako i mobilnosti i dostupnost cjelokupnoj mreži javne i društvene infrastrukture koju treba planirati u širem urbanom području. Korak dalje je dostupnost odgovarajućeg stana, a to je ne samo funkcionalno organiziran prostor koji je adekvatan broju i strukturi članova obitelji, nego i stan koji može odgovoriti i na sve druge zahtjeve, od sanitarno tehničkih do oblikovnih.
Grafički prilog 3
Da bi rezultat približili očekivanom nužno je u planiranju voditi računa o nizu elemenata, koji se čine jasni sami po sebi, ali na žalost, često nisu sveobuhvatno uključeni u razvojne projekte. Aspekti koji prate izgradnju stana, stanovanje i stambenu arhitekturu kreću se od socioloških, preko ekonomskih do pravnih aspekata koje prati zakonska regulativa. Zatim su tu prostorno planiranje i normativi te standardi iz kojih se dalje čitaju kriteriji vrednovanja projekta, naselja, zgrade i stana kroz infrastrukturu naselja i parcele, zatim pratećih sadržaja te vizualnog identiteta stanovanja.
Grafički prilog 4
Najveći dio stanova koji se u Hrvatskoj danas koriste sagrađen je od 1960. do 1970. godine, kada je započeta i gradnja novih stambenih naselja južno od Save koja su planirana za više od 250.000 novih stanovnika, s svim potrebnim novim sadržajima i pripadajućom infrastrukturom.(4) Istraživanja pokazuju da se slabo ili nikako nije ulagalo u njihovo održavanje i modernizaciju, što ozbiljno ukazuje na potrebu sanacije i rekonstrukcije. To uz kvalitetu samog stambenog prostora podrazumijeva i kvalitetu šireg i užeg stambenog okruženja, kao i fleksibilnost prostorno – funkcionalne organizacije, kvalitetu orijentacije i insolacije prostora, te dostupnost i primjenu principa održive gradnje.
Grafički prilog 5
Uz navedeno, svakako je važna i uporabljivost prostora, pa se može dodati i teza da prostor mora biti projektiran na način da je sposoban prihvatiti različite, ponekad suprotstavljene aktivnosti i namjene, od odmora do rada, odnosno da u određenom trenutku taj i takav prostor može bez značajnog zadiranja u sam projekt dobiti neke nove namjene i sadržaje bez devastiranja postojeće zgrade. Većina arhitektonskih intervencija održiva je isključivo zbog pažljive valorizacije postojećeg i kombiniranja s novim, modernim pristupom i tehnologijama. Tu je uvijek prisutna i osnovna dilema, čemu se prikloniti, povijesnim značajkama ili onome što je odraz sadašnjeg vremena. Poštivanje postojećeg uz dovoljnu pažnju i senzibilitet u procesu uklapanja novog u postojeći ambijent uvijek je izuzetno težak zadatak. Osmišljena rekonstrukcija i adaptacija vrlo često se u konačnici propituje i najčešće je podvrgnuta nesmiljenim analizama ne samo onog tko priprema program, niti onoga tko projektira već onih koji ocjenjuju gotov projekt. Kreativnost i znanje su na takvim zadacima upućeni na onu tanku nit koju zovemo osjećajem za povezivanjem s postojećim ambijentom, što je na kraju često faktor koji nedostaje mnogim projektima.
Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća ustanovljen je model stambene izgradnje pod nazivom Društveno usmjerena stambena izgradnja (DUSI), koji je bio sastavni dio razvojnih planova, a sadržavao je tehničke uvjete i standarde za planiranje naselja i projektiranje zgrada. Pokazao se kao vrlo upotrebljiv budući je na jasan i precizan način definirao razvojne pravce na kojima se temeljila stambena izgradnja sve do devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Krajem devedesetih država je inicirala dva programa stambene izgradnje koji su trebali pokrenuti usporeno tranzicijsko gospodarstvo. Oba programa iskoristila su kao bazu DUSI, a razvijeni su sukladno zahtjevima određenih skupina stanovnika koji su stambeno zbrinjavani.
Grafički prilog 6
Ono što je za sve isto, naravno s različitim polaznim osnovama, bila je izrada tehničkih uvjeta, odnosno smjernica koje su trebale osigurati jedinstvene kriterije i stavove za određeni model stambene izgradnje. Projektirane i izvedene zgrade u pojedinim modelima nije moguće svrstati pod isti nazivnik po kvaliteti arhitektonskog izričaja, po kvaliteti projektiranih detalja, a niti po konačnom rezultatu koji je trebao osigurati ugodno i kvalitetno stanovanje. Sve je uvijek ovisilo, u svakom sistemu, i svakom vremenu, o znanju i umješnosti arhitekta da u zadanim okvirima napravi zgradu koja je na najbolji mogući način odgovorila lokaciji, urbanističkim uvjetima i programu.
Ali krenimo redom. Prostorno planiranje druge polovine dvadesetog stoljeća nije bilo sputano vlasništvom nad zemljištem i zgradama na njemu, jer se vlasnika vrlo jednostavno moglo pravnim mehanizmima zbog „općeg interesa“ izvlastiti.(7) Na primjeru Zagreba može se pratiti zanimanje renomiranih stranih arhitekata koji su smatrali da se na prostranstvima oko rijeke Save može stvoriti novi gradski centar. Tako je Jakob Bakema 1965. godine ponudio rješenje za centar južnog Zagreba koje se temeljilo na tadašnjoj europskoj arhitektonskoj teoriji i praksi.(8) Jednostavnost rješenja otvorila je niz mogućnosti za daljnju nadogradnju, a istovremeno su domaći arhitekti ponudili brojna različita rješenja, od kojih su neka bila futuristički prijedlozi koji nisu bili izvedivi, ali su bili početni impuls nekim novim razmišljanjima i pretpostavkama koje se nastavljaju sve do osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Tada su je definirani osnovni parametri nužni za razvoj grada – od predvidivog broja stanovnika, odnosa prema rijeci Savi, promišljanju o jedinstvenom kontinuiranom gradskom centru koji se proteže od Trg bana J. Jelačića sve do Velesajma na Novom Zagrebu, kao i odnosu spram stambenih struktura. Posebna pažnja posvećena je komunalnoj opremljenosti grada koja pokazuje stvarni standard stanovništva. Problem je mogao biti riješen samo cjelovitim sagledavanjem postojećeg stanja izgrađenog gradskog tkiva.
Grafički prilog 7
A dobra arhitektura je uvijek dobra arhitektura, i dobri stanovi projektirani pred pedeset godina i danas su jednako uporabljivi kao i u vremenu nastanka. Jedna od prvih u nizu stambenih zgrada koje su obilježile i definirale današnju Ulicu grada Vukovara je zgrada na broju 52 a-e, koja je izvedena 1960. godine po projektu Stanka Fabrisa iz 1956. godine. Uz prizemlje, izvedeno je devet katova i potkrovlje s krovnom terasom poput brodske palube, što je u tome vremenu bila znatna visina za stambenu izgradnju kod nas. Projektant je otvorio zgradu prema južnom suncu, a kombiniranjem različitih otvora i razigranošću fasadne plohe ponudio je urbanu raznolikost i umanjio dojam izuzetno dugačkog uličnog poteza zgrade.(9) Stanovi imaju jasnu dispoziciju i poprečno provjetravanje, čak i kod najmanjih stanova. Važno je napomenuti ja je ova i gotovo sve stambene zgrade povišenog standarda koji je utjecao na opće prihvaćeni način pristupa projektiranju stanova, kao i izradu DUSI-ja nastala u sklopu stambene izgradnje koja je i tada bila normirana i podložna propisanim tehničkim uvjetima a radilo se o stambenoj izgradnji za pripadnike tadašnje vojske. Već početkom pedesetih godina vojska kao jedan od najvećih organiziranih investitora imala je smjernice za stambenu izgradnju koje su bile jasno određene prema broju i dobi članova obitelji, uz propisanu strukturu prostora prema namjeni i načinu uklapanja u funkcionalnu cjelinu stana. Definirane su veličine prostorija, kao i pregled i raspored namještaja.(5) Pozornost koja je tada bila usmjerena na sagledavanje i rješavanje zadatka čita se iz slijedeće rečenice: „ Stan kao prostor ima svoje osnovne funkcije, vezane za biološke potrebe i navike čovjeka. Stan stvara arhitekta za čovjeka – stanara, a stanar svojom kulturom stanovanja upotpunjuje stan i stvara s njim harmoniju ili disharmoniju.“ (5) Još jedan primjer iz ovog vremena i istog investitora, ali u potpuno drugačijem okruženju pokazuje uspješno uklapanje u postojeću situaciju uz podizanje kvalitete urbanističkog i arhitektonskog pristupa. Radi se o grupi stambenih zgrada izgrađenih na Mejama u Splitu 1963. godine koje svojim oblikovanjem odaju više karakter vila, nego standardnih stambenih zgrada, a projektirane su kao pojedinačne zgrade visine do tri kata na dosta strmom terenu. „Arhitekt Ivo Radić trebao je prvim objektima riješiti ovaj zadatak, što mu je idealno i uspjelo, postigavši uz kvalitetne tlocrte i plastičnost svoje arhitekture, koja se materijalom i bojom potpuno stopila sa postojećim manjim objektima. To se osjeća pogotovo s mora gdje je apsolutno uočljivo istančano smirivanje s pejsažom. Da li će to isto u nastavku izgradnje postići i drugi, treba samo pričekati.“ (6)
dr.sc. Borka Bobovec, dipl.ing.arh.
Literatura:
- Perković, Z., (2002.), Stanovništvo i stanovanje u Zagrebu od 1981.do 1988., Bijeg u neozbiljnost, Horeztky, Zagreb
- Bobovec, B., Nizić, I., Smokvina, M., (2012.), Implementation of the Principles of Urban Coherence on the Example of the Europan 7, International Scientific Conference „Rethinking Urbanism“, Zagreb
- ***(2012.), Arhitektonske politike Republike Hrvatske 2013 – 2020, ApolitikA 2013-2020, Nacionalne smjernice za vrsnoću i kulturu građenja, Ministarstvo graditeljstva i prostornoga uređenja/Hrvatska komora arhitekata, www.mgipu.hr
- Jukić, T., Mlinar, I, Smokvina, M., (2011.), Zagreb, Stanovanje u gradu i stambena naselja,Sveučilište u Zagrebu, Arhitektonski fakultet, Zavod za urbanizam, prostorno planiranje i pejzažnu arhitekturu i Grad Zagreb, Gradski ured za strategijsko planiranje i razvoj grada, Zagreb
- *** (1964.), Stan I, [Glavni urednik Žanko Aljoša], Odbor za publicističku delatnost vojnog građevinarstva, Beograd
- Mrkonjić, I., (1967.), Stambeni objekti na Mejama, „Čovjek i prostor“, XIV[07(172)]:1 i 5, Zagreb
- Radović Mahečić, D. (2004.), Vizija i zbilja – Zagrebačka arhitektura i urbanizam 50-ih godina, Život umjetnosti, 71-72: 146-151, Zagreb
- G. S. (1965.), Razgovori povodom posjete Jakoba Bakeme Zagrebu, „Čovjek i prostor“, XII[11 (152)]: 1-3/5, Zagreb
- Laslo, A., (2011.), Arhitektonski vodič, Zagreb 1898.-2010., Arhitekst d.o.o. i Društvo arhitekata Zagreba, Zagreb
Grafički prilozi:
- M. Hržić, Z. Krznarić, D. Mance, V. Neidhardt : Studija Centralnog gradskog prostora, Zagreb, 1982. – Izvor: Odak, T., (1986.), Hrvatska arhitektonska alternativa 1945-1985., Arhitektura u Hrvatskoj 1945-1985, „Arhitektura“, Zagreb, XXXIX(196-199):92
- I. Tepeš, R. Delalle, B. Doklestić, N. Gamulin, B. Budisavljević, R. Miličević, H. Jamnicki: Studija centralnog gradskog prostora, Zagreb; Plan i perspektiva – Izvor: Odak, T., (1986.), Hrvatska arhitektonska alternativa 1945-1985., Arhitektura u Hrvatskoj 1945-1985, „Arhitektura“, Zagreb, XXXIX(196-199):92
- Stanko Fabris, Ulica grada Vukovara 52 a-e, Zagreb; Tlocrt i Presjek – Izvor: *** (1964.), Stan I, [Glavni urednik Žanko Aljoša], Odbor za publicističku delatnost vojnog građevinarstva, Beograd, str.76-77
- Ivo Radić, Meje, Split; Urbanističko rješenje – Izvor: *** (1964.), Stan I, [Glavni urednik Žanko Aljoša], Odbor za publicističku delatnost vojnog građevinarstva, Beograd, str.178
- Ivo Radić, Meje, Split; Fotografija, pogled s jugoistoka – Izvor: Mrkonjić, I., (1967.), Stambeni objekti na Mejama, „Čovjek i prostor“, XIV[07(172]:1 i 5, Zagreb, str.5
