Svi koji su svoj dom izgradili u obliku obiteljske kuće, ili možda kuće u nizu, ili dvojnog obiteljskog objekta, sigurno su se već susreli s pitanjem – kako urediti svoj dom izvana. Pritom prije svega mislimo na zelenilo oko takvih zdanja, na ruže i grmlje, pločnik ili asfalt na prilazima. I dok se u nama tek rađa približna zamisao o mogućem rasporedu takvih vanjskih elemenata, počinjemo razmišljati i o mogućem sustavu navodnjavanja tog zelenila, električnim utičnicama i vanjskoj rasvjeti. Nažalost, odabir rasvjete obično dolazi na red tek na kraju – ostaje na posljednjem mjestu, iako su upravo svjetiljke jedan od najznačajnijih elemenata; u rezultatima svojih napora i rada na zelenilu nećemo moći uživati uvečer, ako se sve oko nas nalazi u tami.
Sa sličnim se pitanjima susreću i oblikovatelji vanjskih javnih površina (prije svega onih, koje su namijenjene pješacima, biciklistima i sporom prometu); naravno, ovi oblikovatelji javnih površina moraju u svom radu poštovati određene standarde, preporuke i uredbe.
Među njima je svakako najvažnija ona, usvojena 2007. godine pod nazivom »Uredba o graničnim vrijednostima svjetlosnih zagađenja«; ona im je iznimno otežala posao. Ovom su Uredbom, naime, posve zabranjene »obične« svjetiljke. U njoj se definira koje su »svjetiljke ugodne za okoliš«, a to su one koje ne uzrokuju svjetlosno ometanje odnosno ne svijetle iznad vodoravne crte. Takvim se svjetiljkama mogu rasvjetljavati ceste namijenjene motornom prometu, ali će zasigurno izazivati dosta poteškoća pri osvjetljavanju javnih površina namijenjenih pješacima i biciklistima. Kod cesta za motorni promet potrebna je prije svega vodoravna osvijetljenost kolnika, ali je kod javnih površina namijenjenih pješacima, biciklistima i ostalom sporom prometu mnogo važnija okomita i polucilindrična osvijetljenost. Svjetiljke smještene u pješačkim zonama obično su postavljene na rasvjetne stupove visine do 5 metara ili se nalaze učvršćene na fasadama zgrada. Na takvoj visini smještanja nikako ne možemo osigurati odgovarajuću i potrebnu okomitu osvijetljenost kada se koristimo svjetiljkama »ugodnim za okoliš«.
Zbog čega nam je potrebna dostatna okomita osvijetljenost?
Vodoravna osvijetljenost osigurava rasvjetljavanje vodoravnih površina (onih usporednih sa tlom), dok okomita osvijetljenost osigurava rasvjetljavanje okomitih površina (misli se na one koje se nalaze pod pravim kutom u odnosu na tlo). Svjetiljke koje su u skladu sa spomenutom Uredbom dostatno rasvjetljavaju vodoravne površine (tlo, rubnike i ostale elemente na tlu), tako da korisnicima ovih površina omogućuju razaznavanje mogućih prepreka na tlu, iako se postavlja pitanje – jesu li one dovoljne za to. Nikako! Želimo li da se korisnici u nekom prostoru osjećaju sigurno i ugodno, moramo im ponuditi i dostatnu okomitu osvijetljenost prostora, koja će im omogućiti raspoznavanje ljudi koji prolaze pored njih, što im velika većina svjetiljaka ugodnih za okolinu jednostavno – ne može osigurati (slika 1). Svjetlosni snop ovih svjetiljaka usmjeren je strogo prema tlu pa zbog toga gotovo da i nema potrebnu okomitu komponentu, koja bi posjetiteljima nekog ovako rasvijetljenog prostora omogućila raspoznavanje lica ljudi koji im nailaze ususret ili s kojima se mimoilaze. Doduše, ljude možemo raspoznati i po cipelama – jer, samo će one biti osvijetljene kako treba.
Svaki zakonski akt sadrži i – iznimke
U sklopu ove tematike, za oblikovatelje vanjskih prostora važne su dvije iznimke. Prva dopušta uporabu djelomično nezasjenčanih svjetiljaka (najviše do 5 % svjetlosnog toka iznad vodoravne crte), i to pod sljedećim uvjetima:
- ako se koriste za rasvjetljavanje javnih površina na području gdje se nalazi neki spomenik kulture;
- ako snaga pojedine svjetiljke ne premašuje 20 W;
- ako osvijetljenost nije veća od 2 luxa, i
- ako je ta javna površina namijenjena pješacima, biciklistima i sporom prometu (kod kojega je brzina ograničena na 30 km/h).
Oblikovatelji prostora mogu se pozvati na ovu odredbu, primjerice – na području Stare Ljubljane, u strogom središtu Škofje Loke, na Otočcu… Ipak, svakako im predlažemo da prije početka radova provjere sve postavljene zahtjeve, naročito one vezane uz (vrlo nisku) osvijetljenost i malu brzinu sudionika u prometu na tom području.
Druga spomenuta iznimka dopušta uporabu nezasjenčanih svjetiljaka (dakle, bez ograničenja rasvjete iznad vodoravne crte), ukoliko su takve svjetiljke sastavni dio rasvjete za neki spomenik kulture i ukoliko je snaga pojedine svjetiljke manja od 20 W.
Vjerojatno je poneko odahnuo, misleći da će – zahvaljujući prvoj iznimci – moći osvjetljavati središta gradova i odgovarajuće javne prostore svjetiljkama kakve su nam svima dobro poznate. Nažalost, Uredbom su zabranili i stilske svjetiljke, kakve primjerice izrađuju u Kropi. Ove svjetiljke šire svoju svjetlost iznad vodoravne crte za više od 5 %. Stoga, ako želimo izvesti rasvjetu koja će biti u skladu s Uredbom, potrebno je izvršiti preradu takvih svjetiljaka, odnosno na tržištu potražiti svjetiljke koje udovoljavaju propisima. Izvor svjetlosti, koji je sada smješten u staklenom dijelu svjetiljke, potrebno je pomaknuti tako da se nađe ispod gornjeg, zatvorenog dijela svjetiljke (slika 2).
Možete li zamisliti romantičnu večernju šetnju po Staroj Ljubljani, u kojoj su osvijetljeni samo putovi, dok su kuće – odnosno njihove fasade – skrivene u tami?
Naime, Uredbom je određena i takozvana maksimalna prosječna vrijednost rasvijetljenosti fasada. Ova je vrijednost ograničena na 1 cd/m². Svatko, tko se ikada na bilo koji način bavio rasvjetom, znat će da je ova vrijednost – vrlo niska. Prilikom mjerenja koja smo obavljali na Cankarevoj cesti u Ljubljani, utvrdili smo da fasade onih zgrada koje uopće nisu rasvijetljene imaju prosječnu vrijednost svjetlosti veću od 1 cd/m². Čak i svjetlost koja se od osvijetljenih cesta odbija prema takvim zgradama daje vrijednost svjetlosti koja je veća od vrijednosti određene Uredbom. Zato takvo ograničavanje zapravo na svaki način onemogućava stvaralačko oblikovanje prostora i uporabu svjetlosti radi naglašavanja arhitektonskih elemenata zgrada u gradovima. Pomoću svjetlosti jačine 1 cd/m² može se na odgovarajući način rasvijetliti samo fasada oko koje je čitava okolica mračna, ali nikako ne i neko zdanje u središtu grada. Ovdje se pokazao još jedan nedostatak ove Uredbe – ona nije uzela u obzir razlike koje, primjerice, postoje između grada i Nacionalnog parka Triglav. U oba slučaja su postavljeni zahtjevi – jednaki; iako bismo fasadu obasjanu svjetlošću od 1 cd/m² bez dvojbe zapazili u Nacionalnom parku Triglav, u središtu grada rasvjeta ove vrste ne bi proizvela – baš nikakav učinak.
Osim najveće dopuštene osvijetljenosti fasade, spomenuta je i uporaba svjetlosnih izvora po snazi. Najveća snaga koja se smije upotrijebiti za vanjsku rasvjetu (fasade, reklamni objekti, pristupni putovi, parkirališta) ovisi o vrsti zdanja te o površini zidanih i nezidanih inženjerijskih objekata. Primjer: Okružni sud u Sežani nalazi se u zdanju koje ima 1.386 m² zidane površine i rasvijetljenih nepokrivenih zidanih površina građevinskih inženjerijskih objekata (parkiralište). U skladu s Uredbom, za noćno rasvjetljavanje pristupnih putova, parkirališta i fasade smiju se upotrijebiti izvori svjetlosti zajedničke, tj. ukupne jačine od 180 W. Zapravo bi, s obzirom na veličinu površine, trebali koristiti samo 20,79 W, ali u ovakvim slučajevima Uredba dopušta da se postavi jedan ili više izvora svjetlosti koji imaju zajedničku jačinu od 180 W.
Pritom se nikako ne smije zaboraviti da svjetiljke moraju biti usklađene sa zahtjevima iz Uredbe, odnosno da moraju biti »ugodne za okoliš«. Učinak svjetlosnog snopa koji je usmjeren prema gore – jednak je 0 %. To znači da se mogu koristiti i svjetiljke koje imaju ravno staklo odnosno namještene zaslone, koji onemogućavaju da svjetlost izravno prolazi u gornju poluravninu.
Jedina iznimka kod uporabe nezasjenčanih svjetiljaka su spomenici kulture. Oni u iznimnim slučajevima smiju biti osvijetljeni i svjetiljkama koje nisu »ugodne za okoliš«, ali je i u tim slučajevima obvezatna uporaba sjenila, koja onemogućavaju da više od 10 % svjetlosnog snopa ode prema nebu. U ovom slučaju postoji još i dodatni zahtjev: da se granica između osvijetljenog i neosvijetljenog dijela nalazi 1 m ispod nadstrešnice zgrade.
Asist. dr. Matej B. Kobav, dipl.ing. el.
Fotografije: iz arhive autora
- slika 1: Osvjetljavanje javne površine svjetiljkom ugodnom za okoliš i svjetiljkom koja nije u skladu s Uredbom
- slika 2: Shema za preradu stilske svjetiljke
- slika 3: Katedrala St. Jeana, izgrađena u podnožju Fourvièra; osvijetljena je reflektorima s obojenim filterima. U istom su tonu boje osvijetljeni i obližnji samostan te bazilika Djevice Marije.*
- slika 4: Katedrala St. Jeana osvijetljena je reflektorima s obojenim filterima. Arhitektonski elementi naglašeni su bijelom svjetlošću.*
- slika 5: Pogled na most Bonaparte, dok su u pozadini katedrala St. Jeana te Fourvièr sa bazilikom Djevice Marije i samostanom.*
* Fotografije su nastale u okviru tradicionalnog godišnjeg festivala Fête des Lumières u Lyonu.
