NAJVEĆI POTENCIJAL ZA ENERGETSKE UŠTEDE I PRILIKA ZA TEMELJITO I NUŽNO OSUVREMENJIVANJE POSTOJEĆIH ZGRADA
Energetska i ekološka problematika u projektiranju i gradnji danas zahtijevaju ozbiljan integralni pristup, zbog dosadašnje nekontrolirane potrošnje energenata s vidljivim ekološkim posljedicama. Zgrade su najveći pojedinačni potrošač energije, s najvećim potencijalom za energetske uštede. U najnovijoj hrvatskoj energetskoj bilanci zabilježen je značajan porast potrošnje energije u zgradama od 5,98 posto, što je utjecalo na porast ukupne energetske potrošnje na nacionalnom nivou.
Odabir energetski, ekološki i ekonomski optimalnog energetskog sustava zgrade, podrazumijevajući i fiziku zgrade i energetske procese koji se odvijaju u njoj, kao i korištenih energenta, ima ključnu ulogu u kasnijoj eksploataciji zgrade, kako u pogledu troškova tako i utjecaja na čovjekov okoliš. Zbog dugog životnog vijeka zgrada, suvremene energetske koncepte zgrada treba temeljiti na integralnom pristupu koji uključuje visoku razinu toplinske zaštite i korištenje obnovljivih i alternativnih energetskih sustava u zgradama. Integralni pristup traži multidisciplinarnu suradnju svih sudionika u projektiranju i gradnji, zbog velike međuovisnosti svih ugrađenih sustava. Integralni pristup primijenjen u najranijoj fazi projektiranja daje ekonomski povoljne rezultate, uz visoki nivo energetske učinkovitosti, a otvara nove kreativne potencijale i može postati pokretačka snaga za stvaranje nove ekološki osviještene arhitekture.
Osnovni pristup rješenju energetskog koncepta zgrade, kako pri novogradnji tako i pri energetskoj obnovi zgrada mora biti usmjeren na tri bitna elementa:
– Smanjenje energetskih potreba povećanjem toplinske zaštite zgrada – niskoenergetski i gotovo nula energetski standard gradnje
– Korištenje suvremenih učinkovitih energetskih sustava koji koriste principe rekuperacije otpadne topline, a kao energent koriste fosilna goriva
– Korištenje obnovljivih izvora energije.
Tablica 1 – Potrošnja finalne energije u RH po sektorima u 2009. i 2010. godini / Izvor: EIHP
Scenariji neposredne potrošnje energije i očekivane uštede do 2016. i 2020. godine / Izvor: EIHP
Učestalost donošenja novih strateških planova i direktiva u cijeloj Europskoj Uniji s ciljem smanjenja energetske potrošnje, jasno govore da je reakcija u području sektora zgrada nužna i neodgodiva. S jedne strane traži se smanjenje energetske potrošnje za 20 posto do 2020. godine, s druge strane postavljanje konkretnih ciljeva za energetsku obnovu i gradnju zgrada gotovo nula energetske potrošnje. Također se upozorava na nedovoljno korištenje obnovljivih i alternativnih energetskih sustava u zgradama i traži se njihovo obavezno razmatranje pri gradnji i rekonstrukciji. Veliki potencijal ali istovremeno i jedini način ostvarenja preuzetih ciljeva smanjenja energetske potrošnje u Republici Hrvatskoj je integralni i sustavni pristup energetskoj obnovi postojećih zgrada uz značajno povećanje broja gotovo nula energetskih zgrada.
Kako bi se ostvarile značajnije energetske uštede, a istovremeno osuvremenile zgrade za duži vremenski period, obnova postojećih zgrada treba biti usmjerena na postizanje nisko energetskog standarda i energetskog razreda B, A ili A+, odnosno boljih energetskih razreda od zakonskog minimuma. Potrebno je donijeti detaljan akcijski plan i metodologiju za energetsku obnovu zgrada kojim bi se kroz razdoblje od 20-30 godina postupno saniralo postojeće stanje. Osnovni kriterij za vrednovanje rezultata treba biti smanjenje emisija CO2 u okoliš, energetska svojstva zgrade i klimatski parametri. Provedba ovih ciljeva zahtijeva investiciju od nekoliko milijardi kuna godišnje, a nudi iznimno velik potencijal ne samo za uštede energije nego za zapošljavanje i pokretanje čitave nacionalne ekonomije.
U prijedlogu 2. Nacionalnog akcijskog plana za energetsku učinkovitost (2.NAPEnU) Republike Hrvatske, naglasak je stavljen upravo na sustavnu energetsku obnovu postojećeg sektora zgrada na nisko energetski standard, kao i poticanje gradnje gotovo nula energetskih zgrada. Analizom postojećeg sektora zgrada i modeliranjem potrošnje energije do 2020. godine pokazano je da se jedino u sektoru zgrada mogu postići značajnije energetske uštede, a sustavna energetska obnova zgrada može postati i prilika za temeljito i nužno osuvremenjivanje postojećeg sektora zgrada.
Tablica 2 – Projekcija mogućih ušteda finalne energije do 2020. u sektoru zgradarstva provedbom preporučenih mjera povećanja energetske učinkovitosti/ Izvor: EIHP
Nacionalni okvirni cilj ušteda energije u neposrednoj potrošnji definiran je u 1.NAPEnU (Nacionalni akcijski plan za energetsku učinkovitost) u skladu s metodologijom propisanom u Direktivi 2006/32/EC o energetskoj učinkovitosti i energetskim uslugama te odgovara u apsolutnom iznosu 9% referentne neposredne potrošnje energije, koja je određena kao prosječna potrošnja energije u razdoblju 2001. – 2005. godine. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, popisu stanovništva 2001. godine, te podacima o ukupno izdanim građevinskim dozvolama i izgrađenim zgradama u razdoblju 2001-2010. godine u Republici Hrvatskoj je u 2010. godini evidentirano ukupno 149,38 milijuna četvornih metara korisne površine stambenih zgrada. Ukupna kvadratura nestambenih zgrada procijenjena je prema energetskoj bilanci Hrvatske i podacima o broju izdanih građevinskih dozvola i izgrađenoj površini u razdoblju 1994.-2010. godine, te iznosi u 2010. godini 43,38 milijuna četvornih metara korisne površine. Od toga je oko 9,58 milijuna četvornih metara korisne površine zgrada javne namjene, ili oko 22% ukupne površine nestambenih zgrada, ili oko 5% ukupne površine zgrada.
Pretpostavlja se da će se energetska obnova zgrada temeljiti prvenstveno na zgradama građenim prije 1987. godine, s prosječnom potrošnjom toplinske energije za grijanje 200-250 kWh/m2. Uz pretpostavku da se svake godine obnovi 3% površine zgrada, odnosno oko 5 milijuna m2 te da se specifična godišnja potrošnja toplinske energije za grijanje smanji sa prosječnih 200-250 kWh/m2 na 25-50 kWh/m2, uz doprinos gradnje 10 posto novih zgrada godišnje u gotovo nul energetskom standardu, i strožu zakonsku regulativu, ostvarile bi se uštede finalne energije u 2020. oko 20,60 PJ, čime bi se približili nacionalnom cilju od 22,76 PJ energetskih ušteda u 2020. godini. Postavljeni ciljevi su izrazito ambiciozni i teško ostvarivi bez sustavnog i kontinuiranog pristupa provedbi i bez osiguravanja snažnih mehanizama financiranja.
Potrebno je razviti jasne modele energetske obnove zgrada prema namjeni, tipologiji i starosti zgrade. Zgrade javne namjene svakako primjerom trebaju prve pokazati isplativost ulaganja u energetsku obnovu, no isto tako treba imati na umu da zgrade javne namjene predstavljaju svega 5 posto ukupnog sektora zgrada. Zato je ključno razviti modele i mehanizme financiranja i pokretanja energetske obnove u stambenom i komercijalnom sektoru zgrada. Pri tome treba voditi računa da se obnova mora temeljiti na integralnom i cjelovitom pristupu kako bi se postigli očekivani rezultati energetskih ušteda, a istovremeno kvalitetno osuvremenile postojeće zgrade i prilagodile današnjim uvjetima gradnje i standardu života.
