Kontrast je jedno od najsnažnijih načela oblikovanja kod uređenja vrtova. Napetost između žive i nežive prirode u vrtu ostvaruje svojevrsnu igru, jer su obje ionako bitno različite. Biljkama postižemo mekoću i promjene, jer su biljke živa bića, dok neživi materijali izražavaju čvrstoću i stalnost. Zato i jesu prikladni za osiguravanje funkcionalnosti vrta. Površine, namijenjene povezivanjima, u pravilu su popločane tvrdim materijalima. U najosnovnijem značenju osiguravaju jednostavnu dostupnost u sve dijelove vrta. Pomnim i promišljenim izborom mogu se nadograditi i zajedno s raslinjem ostvariti zanimljiv i ugodan okoliš za boravljenje. Čvrsti materijali daju strukturni okvir vrtu. Određuju mu arhitekturni kostur, koji naglašava ili obrubljuje mekše materijale. Oni su najvažniji element povezanosti između kuće i vrta. Povezanost je i estetski potpuna, ako se osobine materijala koje smo koristili u kući i u vrtu – uzajamno dopunjuju.
Boravišni prostori u kući često puta nisu na jednakoj visini kao i boravišni dio vrta, zato su stube funkcionalno značajne, ali predstavljaju i element oblikovanja, unatoč tome što nisu izrazito plošne. Ako ova dva prostora doista dijele oštre razlike u visini, promišljeno oblikovane stube mogu omogućiti različite točke za razgledavanje, kojih može biti i po drugim dijelovima vrta. I širina, a i oblik stuba mogu stvarati značajne prostore i izazivati različite osjećaje.
Funkcija tvrde površine određuje i njezin oblik. Uski, ravni puteljci obično su tu najviše zato da bi povezivali pojedine točke vrta. No, kada se oni prošire, naš je posve prirodan odgovor – usporiti hod i razgledati uokolo. Tako onu temeljnu zadaću ove površine možemo proširiti razlikama u teksturi, boji ili materijalu i površinu učiniti zanimljivijom.
Premda je uređenje popločanih površina u usporedbi s travnatim puteljcima u početku skuplje, dugoročno je ipak jednostavnije za održavanje, a i korištenje. Jasno, kod odlučivanja o »mekim« i »tvrdim« puteljcima treba uvijek uzimati u obzir njihovu namjenu, prohodnost, vremenske uvjete i druge čimbenike.
Položaj popločene površine u vrtu većinom određuje i njezinu namjenu. Terasu za ručanje na otvorenom trebalo bi urediti što bliže kuhinji u kući odnosno u okviru ljetne kuhinje u vrtu. I prostor za odmor obično se smješta u najmirniji dio vrta. Materijal koji se koristi mora biti odabran s obzirom na namjenu, očekivana opterećenja i vremenske uvjete.
Oblici i veličina ovisni su o potrebama, a važnu ulogu igra i cjelovita zamisao vrta. Pravokutni oblici i blage krivulje su jednostavne za polaganje, a iskorištenost materijala gotovo stopostotna. Ravne linije izražavaju jednostavnost i naglašavaju glavne linije vrta. Nasuprot tome, krivulje unose razigranost i pokret, koji se mogu vrlo brzo izroditi u neprepoznatljivu gomilu raznih oblika. Isto važi i za materijale. Sve dok se poštuju osnovne proporcije i motivi u kući i vrtu, prostor ostaje skladan.
Igra svjetlosti i sjene, pored oblikovnih izazova, sa sobom donosi i neke posve praktične zahtjeve. Vrlo je ugodno sjediti u tamnoj sjenici i u hladovini ispod stabala usred vreloga ljeta, ali je istodobno povezano i s vlagom te otpalim lišćem. Zato moraju biti odabrana takva popločenja koja su praktična za čišćenje, dovoljno hrapava da ne postoji opasnost od klizanja te prikladnih boja. Suncem osvijetljeni položaji su glede materijala manje zahtijevni. Površinska tekstura popločenja je na suncu dobro vidljiva. No, moramo voditi računa o tome da svijetli materijali odbijaju sunčanu svjetlost i mogu biti neugodni uslijed refleksije, posebno na jarkom suncu.
Popločenje se ne odnosi samo na praktične zahtjeve. Promišljenim izborom materijala ono postaje poveznicom između kuće i vrta, a može postati i kontrastna pozadina za druge strukture u vrtu, prije svega za bilje. Ponuda materijala je vrlo velika i zato postoji znatna opasnost da ih upotrijebimo – previše. U tom slučaju dobit ćemo nemiran i razdvojeni prostor. Zato je najprikladnije upotrijebiti materijale, boje i teksture koje se nadovezuju na kuću i druge objekte u vrtu. Pritom treba postići ravnotežu između jedinstvenosti i različitosti. A opet, cjelovitost može ubrzo postati monotona. Zato živost možemo dodati manjim varijacijama u oblicima, boji, teksturi ili čak i visinskoj razlici. I dekorativni lonci – sa posađenim biljem ili prazni, te raslinje, na tlu djeluju živahno.
U vrtovima pokušavamo uhvatiti djelić prirode. Njezina mimikrija naređuje nam uporabu prirodnih materijala s kojima je nastojimo oblikovati. Tako pješčani put ne povezuje samo dvije točke u vrtu, već može predočavati i isušeno riječno korito. Alpsko raslinje podsjeća na planinske krajolike. U tim vrtovima moramo uskladiti prirodne materijale kao što su drvo, glina, kamen. S druge strane, dijelovi urbanih vrtova omogućavaju pokuse sa posve apstraktnim oblikovanjem, gdje se možemo ugledati i u suvremenu umjetnost. U njima treba pronaći ravnotežu sa modernim materijalima kakvi su staklo, metal, keramika i svijetle boje. Mnogo puta se male površine razdjeljuju na još manje dijelove. Zato možemo koristiti i razmjerno skupe materijale. Pritom se ne trebaju podcjenjivati ni reciklirani ili pronađeni predmeti, jer njihova uporaba pri oblikovanju može dati vrlo osoban pečat vrtu.
Nezasađene površine zapravo su antipod dijelu vrta obraslom u bilje. Kako su biljke žive, tijekom vremena se mijenjaju, a u vrt unose i mekoću. Nasuprot tome, popločane površine su često posve određene svojom funkcijom. One su trajne i u vrtu predstavljaju stabilnost. Promišljenom uporabom materijala i oblika dodajemo im oblikovne vrijednosti, tako da zajedno sa »mekim« dijelom vrta sačinjavaju skladnu cjelinu.
Andrej Strgar, dipl. ing. arh. okoliša
Izvori:
Brookes J., The Book …, Maxwell pub. Co., New York, 1991.
Osmundson T., Roof …, W. W. Norton …, 1999.
RHS, Paths & Paving …, Dorling Kindersley, London, 1999.
Cooper P., New Tech …, Octopus Publishing Group Ltd., 2001.
