Uvijek u stisci s vremenom, prostorom i novcem, investitori u (javni) prostor rado se odlučuju za one narudžbe koje se mogu što prije unovčiti. A »javno« je namijenjeno svim korisnicima i zato smo svi mi neka vrsta (su)vlasnika takvih prostora koje zajednički koristimo. Mada formalno – pravno gledano to ipak nije tako, mi ga moramo ocjenjivati i upućivati mu kritičke primjedbe upravo sa stajališta suvlasništva, jer tako ostvarujemo i potvrđujemo dojam vlastite upletenosti i uporabnosti.
Ni danas nije nimalo drukčije nego što je bilo nekada. Prisjetimo li se nekog srednjevjekovnog, arhaičnog, starinskog prostora i pokušamo li rasplesti odnose i slojeve u njegovu projektiranju, oblikovanju, vlasništvu, itd., utvrdit ćemo da zapravo i sadašnjost snažno odražava prošlost. A kada se iz povijesnih knjiga i zapisa može utvrditi kako je javnost nekada davno sudjelovala u donošenju odluka o zadiranju u zajednički prostor, otkrivamo da je njezin udio pri tome bio znatno veći nego što mi to danas zamišljamo (ili se usuđujemo priznati samima sebi).
Danas poznati (i prihvaćeni) instrumenti javnog odlučivanja o posezanju u zajednički prostor ponekad su prava sitnica u usporedbi sa nekima od onih, korištenih u prošlosti. Naravno, postoje odstupanja u sistemskim odlučivanjima i položajima pojedinaca, ali se uvijek postavlja pitanje: kako je moguće da su nam naši prethodnici ostavili tako sjajno oblikovanu okolinu. I odmah još jedno, jednako važno: hoće li i naši potomci prepoznati našu okolinu kao jednako sjajnu, ili – još sjajniju?
Oni koji trebaju uskladiti javne prostore ostaju nemoćni pod pritiskom kapitala s jedne i demokratičnosti odlučivanja s druge strane.
Uspješno projektiran ili ostvareni projekt oblikovanja javnih prostora može nam reći: javni prostor i njegova okolina trebaju biti što iskoristiviji za sve ljude, i bez potrebe za dodatnim promjenama ili oblikovanjem za neko ciljano općinstvo. Svrha oblikovanja javnog prostora je pojednostavljenje života za svakoga te izgradnja takve okoline koja će biti iskoristiva za što veći broj ljudi, a izvedbeno ostvariva sa niskim (ili što nižim) troškovima. Samo tako bi oblikovani prostor mogao služiti korisnicima svake dobi te različitih sposobnosti i mogućnosti.
Mitja Pekeč, dipl. ing. arh.
Fotografije: Iz autorove zbirke
