„Poredane kuće, poredane kuće,
poredane kuće.
Kvadrati, kvadrati, kvadrati.
Kuće poredane.
I ljudi već imaju duše kvadratne,
misli poredane
i uglove na ramenima.
A ja sam jučer isplakala jednu suzu,
Bože moj, suzu kvadratnu. [1]
Zapisala je to prekrasna argentinska poetesa Alfonsina Storni (1892. – 1938.) i otišla zaspati u zagrljaju boga Posejdona. Ovu Stornijinu pjesničku proklamaciju koristio sam kao lajtmotiv članka o kvaliteti u arhitekturi ambiciozno pisan na zadnjoj godini studija arhitekture (1954.) i obećao si kako neću isplakati suzu kvadratnu.“ [2] Tako Mutnjaković objašnjava ishodišta svojih ranih razmišljanja o arhitekturi i prostoru, kojima je ostao vjeran u eksperimentima, pisanju i kreiranju zgrada i prostora. Izvrsnost je stvarao kroz umjetnost prostornog oblikovanja i uporabu materijala, a projekt Stare gradske vijećnice predstavlja jedan od rijetko dobro očuvanih sofisticiranih prostora interijera.
Mutnjakovićevim projektima uvijek je prethodilo detaljno morfološko i forenzičko istraživanje, analiza i prikaz, kroz koje je nalazio inspiraciju, podršku i potvrdu svoje inventivnosti. To je naročito naglašeno kod radova koji su vezani uz revitalizaciju baštinjene arhitekture. Često se u projektima služi vraćanju prostornih odnosa i likovnog izražaja kroz faksimil, no ono po čemu je drugačiji, i za vrijeme stvaranja daleko ispred suvremenika je uporaba suvremenog izraza koji vrlo rano realizira kroz geometrijsku apstrakciju. Obnova, dogradnje i pregradnje Stare gradske vijećnice u Zagrebu, rađena je više puta kroz povijest, a recentna, Mutnjakovićeva, u nekoliko faza od 1968. do 1975. godine. Tada je načinjena rekonstrukcija Stare gradske vijećnice utisnute između Kuševićeve ulice, Trga sv. Marka i Freudenreichove ulice. Sklop od tri različite zgrade koje su povezane još krajem 19. stoljeća na povijesnoj lokaciji zgrade gradske vijećnice slobodnog kraljevskog grada Gradeca. Prema Mutnjakovićevim projektima načinjeni su restauratorsko-konzervatorski radovi u Velikoj skupštinskoj dvorani, a uređene su i tri manje dvorane na prvom kao i dvije dvorane za vjenčanja na drugom katu. Tijekom izvedbe projekta naručitelj, Grad Zagreb, mijenjao je namjene prostora i dvorana, što se nastavilo i poslije 1975. godine. [3]
No, Grad je ipak sačuvao izvorni oblik iz Mutnjakovićevog projekta rekonstrukcije Vijećnice, kao i u četiri dvorane koje se još uvijek koriste. Ipak, ne više za onu namjenu za koju su projektirane, već za rad gradske uprave. Na projektu je radio dugi niz godina, predlagao poboljšanja, povećanje ukupnog prostora kroz mogućnost iskopa podruma i slično. Upečatljive su ostale ove četiri dvorane, od kojih je današnja dvorana koja se koristi za zasjedanje Gradske skupštine rađena po principu vraćanja u prvobitno stanje uz uvođenje poboljšica i dodatnih oblikovnih elemenata u maniri 19.-og i početka 20.-og stoljeća, a tri su odskočile u digitalno doba, puno ranije, no što se takvo oblikovanje naziralo u recentnim projektima. Dvorane su projektirane za sastanke triju gradskih vijeća, a po njima su dobile i imena koja su ostala jednaka od idejnog projekta iz 1970. godine, pa sve do izvedbe i korištenja. Radi se o „Privrednom vijeću“, „Kulturno-prosvjetnom vijeću“ i „Socijalno-zdravstvenom vijeću“, a namjena i uobičajeno korišteni materijali, oblici i forme povezani s njihovom djelatnošću bili su Mutnjakoviću inspiracija.
Oblikovao je ne samo prostor, već i cjelokupni interijer što uključuje kompletan namještaj, zidne i podne obloge, kao i stropove. Ne manje važan bio je odabir materijala od kojih je sve u konačnici izvedeno izradom i obradom vrhunskih obrtnika. Svaka od četiri dvorane ima svoju priču, i potpuno su različite u odnosu na odabir materijala, a potonje tri kao poveznicu imaju početak korištenja digitalnog pristupa projektiranju i dizajnu interijera, što je vidljivo kroz oblikovanje zidova i trodimenzionalnih stropova. U Zbirci Andrije Mutnjakovića, koja je dio Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU, čuvaju se projekti kao i dokumenti u kojima je opisano stvaranje ranih oblika digitalnih programa i sami ispisi gdje se nalazi rečenica: „Glavne krivulje dobivene su prema jednadžbi hiper elipsa.“, [4] koja onima što više znaju o programiranju otkriva sve, a nama govori o prvim koracima digitalnog u arhitekturi. Pojednostavljeno: „Na digitalnim tlocrtima dizajna stropova dvorana naznačeni su presjeci, koji su ispisani ploterom na standardne papire za plotanje (u roli s perforacijama). Ti digitalni ispisi uvećani su na kartone u pravome mjerilu (šablone), koji su služili kao pomoćno sredstvo za finalnu izvedbu u valovito savijenom poliesteru.“ [5] Nacrti stropova su različiti, a povezuju ih nestvarni kružni oblici različitih dubina koje ostvaruju indirektnu rasvjetu prostora – za neke se čini da u vrtlogu padaju prema podu, dok drugi stvaraju forme koje kao da žele usisati u strop čitavu unutrašnjost. Dugotrajni proces digitalnog oblikovanja i prijenosa shema na rukom crtane projekte trajao je od 1969. do 1970. godine, kada je, prema dostupnim podatcima projekt službeno dovršen.
Dvorana „Privrednog vijeća“ koju danas nazivamo „Dvorana B“ prepoznatljiva je po zidnoj oblozi kojom se duž svih zidova provlači drveni reljef od različito velikih kugli u istovjetnom rasteru. Obloga se provlači duž čitavog zida, a jedine prekide čine prozori. „Dvorana je pravokutnog tlocrta 8 x 14 metara, ukupne površine 110 m2 i visine 412 cm te je spuštena valovitim stropom za 70 cm. Izuzev spektakularnog stropa izvedenog u poliesteru, u interijeru dominira drvo kao materijal.“ [5] Kako svaki Mutnjakovićev rad ima i pozadinsku priču, ovdje je vrijedno ispričati priču odakle je i kakvo je drvo upotrijebljeno. Da bi se postigla bogata drvena obloga izvedena kuglama, trebalo je osim ideje imati i dobro, suho drvo, koje će postići i zadržati traženi oblik. I tako su stolari bili angažirani da po selima traže i kupuju debla starih krušaka za ovaj projekt, a traženje i doprema su trajali godinu dana. [2] Ulaz u ovu dvoranu je nasuprot ulaza u Veliku skupštinsku dvoranu. Zanimljivost je prijelaz iz neoklasično oblikovanog pretprostora koji korespondira s nasuprotnom dvoranom i ove posve moderno, digitalnim alatima oblikovane dvorane. Kao rješenje problema daje sljedeće: jedna vrata oblikuje na način da su vratna krila usklađena s prostorom na koji gledaju, a kad se otvore krila prema „Dvorani B“ na scenu stupa Mutnjakovićev stalni dijalog povijesnog i modernog, princip koji je primijenio u kompletnom oblikovanju.
„U sve tri dvorane primijenjen je isti princip ostvarivanja horizontale koja se provlači kroz sve zidove, ispod valovitog stropa od poliestera, ali s različitim materijalima.“ [5] Pa tako dvorana „Kulturno-prosvjetnog vijeća“, odnosno „Dvorana C“ dobiva kožom obložene kvadrate veličine 32×32 cm s debljinom od 5 cm i nježno u kožu utisnutim grafičkim crtežom koji se ponavljaju na svim kvadratima. Ovi kvadrati, kao u prethodno opisanoj dvorani, protežu se duž svih zidova i također stvaraju dodatnu igru sjena i svjetla.
Kako je promišljao i u maniri danas rado spominjanog total dizajna, opisivao i ostvarivao suradnju s digitalnim programerima i majstorima koji su imali opredmetiti njegove ideje može se prepoznati iz „Programa kompozicije pločice“, [6] za dvoranu „Socijalno-zdravstvenog vijeća“, koja se danas naziva „Dvorana D“ za koju je upotrijebljen motiv kružnih keramičkih pločica položen duž drvenim rasterom obloženih zidova. Pa tako, u deset koraka objašnjava:
- „Nacrta se kružnica nevidljivu u dovršetku;
- Nacrta elipsa u dužini polumjera kružnice;
- Dužina je elipse 4 puta veća od njene širine;
- Elipsa se vrti po rubu kruga te postepeno raste od nulte dužine do dužine polumjera kružnice;
- Grafički se registriraju položaji elipsa na razmacima od 1% dužine kružnice;
- Elipse se vrte po kružnici dva puta po 360 stupnjeva;
- Grupacija elipsa u dužini od četvrtini kružnice snima se na film;
- Film se dostavlja keramičaru koji sitotiskom prenosi crtež na keramičku pločici;
- Crtež na pločici se pečenjem stabilizira;
- Keramičke pločice slažu se na panelima tako da slijede njihov postupni rast.“ [2]
Opis je i danas u glavi autora, jasan i čitak, kao samo jedan od mnogih u ovom osebujnom projektu. Na bijelim okruglim keramičkim pločicama iscrtani su digitalni crteži plavom bojom koja asocira na one plave boje kojih su pune stare apoteke, bijele posude s plavim slovima i različitim oslicima! Crteži, odnosno iscrtane vrlo tanke linije su na prvi pogled iste, no razlikuju se. „Crtež počinje u matematičkoj početnoj točki (sredini desno) i dodaje elipse u matematički pozitivnom smjeru (suprotno od kazaljke na satu). Pločice su u sitotisku napravljene u obje verzije tako da u dvorani vidimo segmente u oba smjera–pozitivnoj i negativnoj rotaciji a početna točka je na pločicama uvijek u sredini gore.“ [5] I ovdje je vidljiva Mutnjakovićeva stalna suradnja s različitim umjetnicima i drugim strukama na realizaciji projekta, pa tako u „digitalnom programiranju surađuje s Elektrotehničkim fakultetom u Zagrebu, gdje profesor Alfred Žepić osmišljava digitalni program, a njegov suradnik Tomislav Mikulić izrađuje crteže na IBM kompjuteru, koje umjetnički keramičar Hanibal Salvaro prenosi na keramičke pločice.“ [2]
I još kratka napomena o prvoj dvorani, Velikoj skupštinskoj dvorani punoj detalja koji pokazuju senzibilitet za implementaciju povijesnih priča kroz oblikovanje, pa zaslužuje jedan novi tekst. U Velikoj skupštinskoj dvorani Mutnjaković zadržava oblik i konstrukciju auditorija, a intervenira u detalju, od odabira impozantnog lustera do oblikovanja grbova svih gradskih općina. Između grbova nalaze elipsasti medaljoni koji slikama dočaravaju priče o Gradu Zagrebu. Ulaz u ovu dvoranu je preko podesta kojem se pristupa putem nekoliko stuba iz pretprostora uređenog u neoklasičnom stilu neutralnim pastelnim bojama, iz koga se kao što je već rečeno, pristupa i u „Dvoranu B“.
Mutnjakovićev projekt bio je cjelovit, zaključen i iznimno senzibilan. Stvaran u vremenu početka digitalizacije, početka intenzivnog promišljanja grafičkih umjetnika i slikara o digitalnim formama koje ulaze u likovni izričaj, ima posebnu vrijednost jer je prvi put digitalno implementirano u oblikovanje prostora. Izrazito kvalitetno arhitektonsko oblikovano unutarnje uređenje, kao i njihovo postavljanje u namjenski kontekst, stvorilo je kulturnu vrijednost koje arhitektonska struka prepoznaje i cijeni. Unutrašnjost obiluje umjetničkim prikazima čime dvorane Stare gradske vijećnice postaju otvorena galerija. Upravo je ovaj projekt, zbog svoje važnosti u evoluciji apstraktnog razmišljanja u projektiranju na prijelazu 1960-ih u 1970-e, mjesto koje rado posjećuje najšira publika u sklopu raznih manifestacija i otvorenih vrata budući da je sama zgrada Stare gradske vijećnice [7] pojedinačno zaštićeno kulturno dobro, a Mutnjakovićevo oblikovanje interijera ubraja se u antologijska ostvarenja hrvatske arhitekture druge polovine 20. stoljeća kao izniman doprinos valorizaciji kulture i formiranju svijesti o protagonističkom bogatstvu baštine. Odabrane fotografije ni izdaleka ne mogu ilustrirati ljepotu prostora, kvalitetu arhitekture i dizajniranih elemenata, tek ih daju naslutiti.
izv. prof. dr. sc. Borka Bobovec
Arhivski izvori i literatura:
[1] https://www.elenaroger.com/discography/img/varios/SQUARESANDANGLES.pdf pristupljeno 15.09.2023.
[2] Razgovori Mutnjaković – Bobovec, 2023.
[3] https://skupstina.zagreb.hr/stara-gradska-vijecnica-22/22 pristupljeno 28.09.2023.
[4] „Stara gradska vijećnica, kompjutersko oblikovanje prostora dvorana“, nedatirano, autor: Andrija Mutnjaković, suautori Stanko Žepić i Petar Mačašović (program), Hanibal Salvaro (keramika), Hrvoje Sarić (SRF camera 360), Hrvatski muzej arhitekture HAZU, Zbirka Andrije Mutnjakovića.
[5] Fritz, Darko, (2020.) „Digitalna umjetnost u Hrvatskoj 1968. – 1984.“, Tehnički muzej Nikola Tesla, Zagreb, str. 191, 199, 203
[6] „Program kompozicije pločice“, nedatirano, autor: Andrija Mutnjaković, Hrvatski muzej arhitekture HAZU, Zbirka Andrije Mutnjakovića.
[7] https://www1.zagreb.hr/galerijakd.nsf/c31dd4a135787898c1256f9600325af4/ed206b8ba88910cac1257f3e00490a0a pristupljeno 28.09.2023.
Crteži i fotografije:
Izvor: Hrvatski muzej arhitekture HAZU, Zbirka Andrije Mutnjakovića
Crteži:
– Kolorirani tlocrt_Socijalno zdravstveno vijeće
– Crtež keramičke pločice_Socijalno zdravstveno vijeće
Izvor: Arhiva Borka Bobovec
Fotografije interijera Stare gradske vijećnice 1-5 (1. Dvorana „Privrednog vijeća“, odnosno „Dvorana B“; 2. Dvorana „Kulturno-prosvjetnog vijeća“, odnosno „Dvorana C“, strop; 3. Dvorana „Socijalno-zdravstvenog vijeća“, odnosno „Dvorana C“; 4. Zidna obloga / keramičke pločice u „Dvorani C“; 5. Velika skupštinska dvorana, detalji)