Anhidritna podloga sastoji se od anhidrita (kalcijevog sulfata) koji djeluje kao vezivo te od vode, a obično mu se dodaju još agregat i dodaci. Sama riječ »anhidrit« potječe od grčke riječi »an hydros«, što u prijevodu znači – bez vode. Agregat je anorganskog podrijetla i za njega vrijede isti zahtjevi kao i za žbuke. Veličina zrna korištenog agregata ne smije premašiti trećinu debljine položene podloge. Vezivo je prirodni ili sintetički anhidrid sa 7-postotnim dodatkom vapna ili 3-postotnim dodatkom sulfata koji pospješuju vezanje. Prirodni anhidrit je sedimentni mineral, bezvodni gips (CaSO4), dok je sintetički anhidrit kemijski dobiven proizvod koji nastaje pri dobivanju fluorovodika.
Anhidritna podloga obično se polaže na cementnu ili betonsku podlogu te na podloge od metala. Manje prikladne podloge su magnezitna podloga i lijevani asfalt. Podloga mora biti čista, kompaktna i bez ikakvih pukotina. Za dobro prianjanje podloge nanosi se predpremaz. Anhidritna podloga odnosno vezivo kalcijev sulfat u nazočnosti vlage reagira na proizvode koji su proizvedeni na osnovi cementa (podloga, stijene), što može izazvati i odvajanja. Zaštita parozatvorenim slojem je obvezatna, ukoliko želimo izbjeći kasnije probleme. Iz istog je razloga nužna uporaba predpremaza, kada podlogu želimo izravnati pomoću cementne mase za izravnavanje. Pa i uporaba uobičajenog ljepila je vrlo važna. Stručnjaci ne savjetuju uporabu ljepila na osnovi vode, već tvrde da bi bila prikladnija poliuretanska ljepila.
Obično se radi odgovarajuće izvedbe podloge pozivaju na njemački standard DIN 18560, Podloge. Njemački standardizacijski sustav je jedan od najpotpunijih velikih europskih nacionalnih sustava (ima više od dvadeset tisuća standarda).
Velika prednost anhidritne podloge je u tome što je već pripravljena za uporabu, tako da mješavini treba dodati još jedino vodu. Tako isključujemo mogućnost pojave neodgovarajućih odnosa koje je potrebno postići u mješavini. Ugrađuje se odmah po dostavi na gradilište i pripremi smjese. Ona može biti samorazlijevajuća, dok je na velike površine nanosimo pomoću crpki. Površina podloge (estrih) ravnomjerno se razdjeljuje po cjelokupnoj površini. Prikladna je za izvedbu vezne podloge gdje je debljina najviše 50 milimetara, a isto tako se polaže na razdjelni ili plivajući sloj u debljini iznad 35 milimetara.
Za vrijeme sušenja, temperatura u prostoru mora biti viša od 5° C. Anhidrit veže brzo, a ovisno o vrsti veziva proces učvršćivanja počinje već nakon sat vremena, a završava se najkasnije unutar 20 sati. Anhidritne podloge vežu se na zrak, a njihova tvrdoća ovisi o stupnju isušivanja. Svježe položenu podlogu potrebno je najmanje dva dana štititi od neugodnih vremenskih uvjeta (pretjeranog sunca, propuha, preniske ili previsoke temperature, itd.). Prva dva dana ne smije se opterećivati, dok velika opterećenja podnosi tek nakon pet dana. Neke podloge treba nakon polaganja, odnosno kad već postanu prohodne, i prebrusiti. Brušenje ovisi o vrsti anhidritnog veziva. Tako, primjerice, podlogu od prirodnog anhidrita nije potrebno brusiti, dok je kod estriha iz sintetičkog anhidrita brušenje obavezno. Podlogu brusimo iz dva razloga:
- da uklonimo površinski sloj, koji se obično drobi i nije kompaktan;
- da omogućimo brže isparavanje vode koju u sebi sadrži smjesa.
Anhidritna podloga prostorno je vrlo stabilna, a njezino je stezanje gotovo petnaest puta manje od stezanja cementnih podloga. Zbog ove se osobine ona može polagati i bez fuga čak i na površinama do 1000 m². Osim toga, ona se i ne savija, što znači da se postiže velika ravnina poda. Pregled u nastavku prikazuje neke osobine anhidritne podloge.
Anhidritni estrih je podloga kod koje polagač mora vrlo pomno provjeriti vlažnost. Najtočnije mjere dobivamo pomoću karbidne metode – CM. Estrih ne smije biti izložen trajnom utjecaju vlage, pa ga stoga ne smijemo izvoditi na vanjskim površinama. I u unutarnjim prostorima potrebno je namjestiti zaštitu od pare posvuda gdje postoji opasnost od vlage. Najčešći nedostatak anhidritnih estriha je gubitak tvrdoće, koji je zapravo posljedica dugotrajnog i stalnog utjecaja vlage. U tabeli su prikazani maksimalni stupnjevi vlažnosti anhidritne podloge prilikom polaganja različitih obloga kod mjerenja pomoću aparata CM.
Anhidritni estrih koristi se u stambenoj gradnji, u obrtničkim radionicama, u lakoj industriji, i to kao plivajuće podložno popločenje i kao plivajuće popločenje na razdjelnim slojevima, radi svoje toplinske provodljivosti, zbog čega je naročito prikladan za izradu estriha na mjestima gdje je ugrađeno podno grijanje.
Ključni problem s kojim se susreće polagač kod polaganja parketa na anhidritni estrih je otpornost estriha na neizbježno pokretanje drvenog poda. Preporučujemo da se polagač prije početka polaganja posavjetuje s proizvođačem i dobavljačem u vezi ljepila koje će koristiti pri polaganju. U pregledu su prikazane neke prosječne tehničke osobine podloge, koja je prikladna za lijepljenje i pribijanje drvenih podova.
IZVORI Slovenski kolokvij o betonima, Industrijski tlakovi: zbornik građe i referata, IRMA, Ljubljana, 1998. Građevinski priručnik, Tehniška založba Slovenije, Ljubljana, 1998. Professional Parquet, studeni / prosinac 1999., str. 48–54 Ceramicaacta, srpanj / kolovoz 2000., str. 36–46
