„Povrh svega ovoga, što mi je bilo teško raskidati, bila je želja i volja da kušam i pokažem da se i tu, u toj mojoj zemlji, bez umjetničke tradicije, dade i umjetnički stvarati.“ [1]
Ljetos su pod sloganom „Svako dvorište ima svoju priču” od 18. do 27. srpnja otvorena skrivena dvorišta Gornjeg grada koja su tajna većini zagrepčana. Skrivena ljepota zatvorenih, ali i onih javnosti i inače otvorenih, kroz ovu priču približena je građanima, prolaznicima i slučajnim namjernicima koji u protivnom nikada ne bi saznali što s sve krije iza zatvorenih veža. [2] 
Slika 1. Dvorište Demetrove 11; Izvor : http://www.soundset.
hr/vijesti/zagreb-i-okolica/upoznajte-skrivena-zagrebackadvorista od 01.12.2014.
Šetnja koja budi maštu, od Demetrove 11, preko palače Erdödy-Drašković u Opatičkoj 29 do privatnog dvorišta u Opatičkoj 19 gospodina Antuna Milovca i na kraju dvorište Atelijera Meštrović u Mletačkoj 8. Kako potaknuti ljubav prema onome što imamo, a ne znamo da je tu – jednostavno, širom otvoriti vrata i pokazati za početak, u dvorištu Demetrove 11 stari bunar s nadstrešnicom pokrivenom šindrom uz priču o barunici Korneliji Balbi i njenoj obitelji. Priča o bunaru iz kojeg su u dvorištu plemićke kuće vodu crpili svi iz Blatne ulice, uz malo mašte vodi na putovanje u prošlost. Malo tko više i zna da se Demetrova zvala Blatna ulica, a gotovo ništa ne znamo o životu i ljudima koji su nam ostavili svoje domove da u njima učimo o prošlosti, da bi nam budućnost bila ljepša. Danas je u palači smješten Staroslavenski institut koji je tu od 1952. godine i u stvari čuva unutrašnjost palače u izvornom obliku. [3] I tako svako gornjogradsko dvorište, korak po korak.
Slika 2., Mletačka 8, ulaz; Izvor: Borka Bobovec, 2007.
Tada su otvorena i vrata Atelijera Meštrović u Mletačkoj 8 koja su i inače svakodnevno otvorena, a ovom su prilikom privukla i neke nove posjetitelje. Muzeji i galerije kao mjesta skladištenja artefakata, podataka i znanja koje stoji na raspolaganju javnosti koja može po potrebi i ovisno o stavovima i željama analizirati, spoznavati i učiti iz mjesta i raspoloživih materijala, nisu uvijek i svima mjesta na koja su privučeni znatiželjom koja je povezana s samim izlošcima. Nekad treba dodatni poticaj. Svaki muzej specifičan je ponaosob, u odnosu na artefakte koje izlažu, a tako i na mjesto i povijest samog muzeja, odnosno njegove pozicije unutar mjesta na kome stoji.
Slika 3., Mletačka 8, ulaz; Izvor: http://www.mestrovic.hr
Umjetničko djelo čita se na niz načina, od samog nastanka u ateljeu umjetnika, do onog posljednjeg koji znači predstavljanje. Posjetitelj u gledanju umjetničkog djela mora biti potaknut da vidi baš ono što je autor želio pokazati, mora biti oslobođeno svih sporednih utjecaja koji mogu na bilo koji način umanjiti spoznaju poruke i ljepotu koja zrači iz svake slike, svake skulpture, svakog izloška. Muzejski prostor mora biti savršena pozornica s koje umjetnik u tišini, potezom kista, nekim davnim udarcem dlijeta, ili formiranjem modela prenosi svoju misao onome tko gleda. Gledati i osjetiti umjetničko djelo, bez agresivnog utjecaja bilo zida, svjetla ili zvuka, to je ono što prostor mora dati posjetitelju. Mir i poticaj da se uživa u ljepoti izloška, mogućnost da se analizira ili samo u tišini gleda. Muzej mora po osnovnoj vokaciji izazivati nova stanja i poticati kreativnost, znači mora biti platforma za razvoj energije i nepredvidivog procesa stvaranja. To su mjesta susreta, druženja, konflikata kreativne i poticajne energije, generator misli, i ne samo kao posljedica umjetničkog stremljenja, već i zbog poticajne atmosfere koja rezultira novim okruženjem umjetničkog djela. [4]
A tu je i priča o čovjeku i umjetniku, o kući i stvaranju, i ateljea i doma, koja privlači, i koja treba biti ispričana. Odluka da se nakon boravka u velikim umjetničkim središtima Europe, od školovanja u Beču, preko Pariza, Rima, Cannesa i Londona, Meštrović kao cijenjen i poznat umjetnik nastani u Zagrebu, 1919. godine rezultiralo je kupnjom kompleksa od tri kuće u Mletačkoj ulici 6, 8 i 10 [5] koje je vremenom pretvorio u svoj dom i atelijer. Adaptirao je čitav kompleks vodeći računa o zadanim okvirima uz jasnu viziju na koji način želi kuće pretvoriti u prostor za stanovanje i povezati ih s atelierom. Obzirom na svoj ugled, položaj u društvu i na kraju financijske mogućnosti koje je imao, bio je u mogućnosti angažirati najbolje arhitekte i graditelje koji su od 1920. godine radili po njegovim uputama na sanaciji i adaptaciji u Mletačkoj ulici. Imao je svoju koncepciju kao i stav prema prostoru i arhitekturi pa je rad s arhitektima bio ispunjen nadograđivanjem vlastitih misli znanjem i umijećem stručnjaka.
Sam zadatak nije bio nimalo jednostavan obzirom da se radilo o postojećim objektima s kraja sedamnaestog stoljeća koji su morali biti međusobno povezani i dopunjeni novim funkcionalnim vezama, a tako i oblikovnim elementima koje je zahtijevao sam Meštrović, naročito u dijelu koji se odnosio na pristup karakteru i tipu gornjogradske arhitekture nasuprot formi i funkciji samog objekta. Za izradu projekta atrija i ateliera u Mletačkoj 6 angažirao je arhitekta Viktora Kovačića kojeg je ujedno imenovao svojim zamjenikom koji je nadzirao gradnju povjerenu ovlaštenom graditelju Stjepanu Uršiću. Premda konačna izvedba nije u cijelosti realizirana prema Kovačićevim zamislima i projektima koji datiraju od 1921. do 1923. godine, izvedeni poluotvoreni prostor, mediteranskog ugođaja, okružen stupovima s dorskim kapitelima rezultat je usklađivanja zamisli Meštrovića i Kovačića.
Važno je spomenuti da u tom razdoblju Meštrović na konačnoj realizaciji građevine u Mletačkoj 6 surađuje i s arhitektom Dragom Iblerom prema čijim nacrtima su 1925. godine izvedena ulazna vrata u atrij iz Mletačke ulice. [6] U vrijeme gradnje došlo je do nesuglasica i razilaženja između Kovačića i Meštrovića, pa su se na koncu i razišli. Na radovima koji su kasnili zbog niza okolnosti koje su za očekivati kod radova na zgradama u starim gradskim jezgrama, od većeg obima radova do narušenih konstruktivnih elemenata, nadzor nad građenjem Mletačke 6 preuzeo je Harold Bilinić, sin klesara Pavla Bilinića kod koga je Meštrović učio u Splitu prije odlaska u Beč, a angažirao ga je na gotovo svim svojim radovima. Tako dolazi i na adaptaciju i dogradnju Mletačke 8 i 10, a radovi na atelieru, atriju i unutarnjem dvorištu dovršeni su tijekom 1923. godine. Za kuće na broju 6, 8 i 10 uz Harolda Bilinića rade ovlašteni graditelji Josip Žanko i Josip Aljinović.
Darovnim ugovorom iz 1952. godine, kojim je Ivan Meštrović zgrade u Mletačkoj 8 u Zagrebu darovao Vladi Narodne Republike Hrvatske počinje pretvaranje tadašnjeg umjetnikovog doma i atelijera u izložbeni prostor s stalnim postavom doniranih radova pod nazivom Atelijer Meštrović. Prostorno rasčlanjen u četiri cjeline umjetnikov intimni privatni prostor postao je dostupan javnosti kao jedan od zanimljivijih muzejskih prostora s nespornom notom osobnosti. Dio u kojem je Meštrović živio sa svojom drugom suprugom Olgom i djecom Martom, Tvrtkom, Maricom i Matom sve do 1942. godine [7] sačuvan je u originalnom stanju, što uključuje drveno stubište i ogradu te drveni kazetirani strop. Meštrovićev atelier i vrt pretvoreni su u izložbeni prostor kao i atrij, a unutarnje uređenje odaje bogatstvo i izuzetno visoku razinu obrtničkih radova.
Slika 4. Dvorište Mletačka 8, Izvor: Miljenko Bernfest, 2011.
Počevši od početka pedesetih godina prošlog stoljeća, prenamjena ateljea u muzejski prostor, u okruženju povijesne zgrade koja i sama po sebi može biti muzejski eksponat, imalo je niz različitih prioriteta. Kao jedan od važnijih, ocjenjeno je da treba izraditi projekt sanacije i unutrašnjeg uređenja s izložbenim prostorom atelijera, atrija i vrta kuće što je realizirano u vremenu od 1962. do 1964. godine, a u stambenom dijelu od 1968. do 1969. godine. Stambeni dio obnovljen je prema projektima Vojtjeha Delfina koji je gotovo u cijelosti sačuvao prvotni izgled interijera uz vrlo male intervencije koje su osnovni prostor imale prilagoditi novoj namjeni.
Projektiranje ateliera, atrija i vrta povjereno je 1961. godine arhitektu Miroslavu Begoviću. Cjelokupni projekt od svog početka do otvorenja izložbe [8] imao je vrlo malo izmjena u koncepciji, osim u dijelu povećanih zahvata oko saniranja postojećih dijelova kuće. [9] Analiza postojećeg stanja i kvalitete i strukture graditeljskog fonda bila je primarna u tome trenutku, a nakon izvedenih radova sanacije i rekonstrukcije slijedilo je vrijeme odluka kojim putem krenuti i omogućiti blistavim djelima sjajnog umjetnika dostojan dom u kome će ga moći gledati generacije koje dolaze i na njegovom primjeru učiti da je samo nebo kraj za svakog tko u sebi nosi talent i upornost da ga iskaže na onaj jedinstveni način koji mu je dat.
Slika 5. Unutrašnjost Ateliera Meštrović; Izvor: Borka Bobovec, 2007.
U tom vremenu redale su se brojne polemike o načinu pristupa projektiranju i uređenju ovih prostora. Dvojba je bila slijedeća, dati prioritet ambijentu ili djelu, pri čemu se projektant odlučio za djelo jer i sam Meštrović u Donornom ugovoru navodi „Ukoliko bi se tokom vremena ukazala potreba za racionalnijim unutrašnjim kućnim rasporedom tog muzeja, daroprimac je ovlašten izvršiti ga u dogovoru sa Jugoslavenskom akademijom znanosti i umjetnosti u Zagrebu“, a tijekom konzultacija i dogovora oko korištenja ateliera sam Meštrović je bio vrlo izričit: „Dajte prioritet skulpturi i izloženim djelima, jer, istini za volju, taj atelje nije odveć bio prikladan za rad. Ja sam uvijek više radio u svojem otvorenom atelieru.“ [10] Kuću ne treba promatrati kao nešto nepromjenjivo, kao spomenik nekome ili nečemu jednom za sva vremena postavljenu, već kao podlogu na kojoj vrijeme i ljudi ispisuju svoje želje, nade i potrebe. Bitno je prepoznati koja promjena će unaprijediti prostor, a koja će zakomplicirati i narušiti zadovoljstvo daljnjeg korištenja. Krenuvši tim putem projektant je vrlo intenzivno i kompozicijski rafinirano povezao nekoliko prostora u jedinstven izložbeni prostor vodeći računa o samoj biti muzejskih prostora, a to je jasna i čitljiva prostorna struktura koja mora odgovarati na sve zadaće koje se odvijaju unutar muzejskog prostora. Osim toga trebalo je naći i fini balans između očuvanja povijesne strukture samih građevina kao i namjene prostora. Intervencije ovog tipa nose u sebi zamku koja nekad nije čitljiva na prvi pogled, ali svatko tko se prihvati projektiranja koje se naslanja na građevinsku baštinu svjestan je da njegova zadaća nije samo odgovor na projektni zadatak već nastavak priče koju je nekad davno netko drugi napisao. I ta priča se mora poštivati, njena svaka najmanja riječ, i slovo, i zarez. Ljepota projektiranja u zadanom povijesnom prostoru i ambijentu stoga nosi u sebi sintezu izričaja prethodnika i onoga kome je dana mogućnost da intervenira.
Slika 6. Unutrašnjost Ateliera Meštrović;
Izvor: http://www.mestrovic.hr
Nit vodilja bila mu je njegova stalna želja da svjetlom i svjetlošću istakne svu ljepotu skulptura, stavljajući prostor u drugi plan, u funkciju koja mu je i primarna, prostor je okvir, a izložak bit koja je svjetlošću dovedena do konačne ljepote. Posjetitelju je omogućeno nesmetano kretanje kroz prostor uz zadržavanje ambijenta, ali samo u dijelu koji veže staro i novo, na način kako se tretiraju moderni galerijski prostori. [11] Takav pristup doveo je do određenih arhitektonskih intervencija kako bi se dobio funkcionalan prostor za izlaganje većeg broja skulptura, prostor neutralan i cjelovit. Ulaskom u trijem s kamenim stupovima, započinje put kroz niz mramornih skulptura prema središtu atrija gdje je smještena brončana „Žena u grču“ koja snažnom energijom isijava iz svakog djelića tijela i daje naglasak na trijem sredozemnog karaktera koji asocira na mediteran i umjetnikovo djetinjstvo. Vrata koja su prvobitno povezivala atelijer i kuću uklonjena su kao i pomoćni izlaz na vrt, a stari atelijerski prozori zamijenjeni su novim velikim prozorima bez šprljaka koji se spuštaju gotovo na razinu poda, dok su za izlaz u vrt izvedena staklena dvokrilna vrata. [12]
Slika 7. Unutrašnjost Ateliera Meštrović; Izvor: Borka Bobovec, 2007.
Relativno velika visina atelijera omogućila je izvedbu galerije duž zida nasuprot dvorištu kojom je povećan izložbeni prostor, a posjetitelju je omogućena i jedna posve nova vizura na radove ispod galerije, dok je elegantno stubište koje povezuje novu galeriju s izložbenim prostorom u razizemlju doprinijelo dinamičnosti prostora. U samom atelijeru posjetitelje dočekuju između ostalih radovi u drvu „Majka i dijete“ kao i „Gospa s djetetom“, a dvorištem dominira „Povijest Hrvata“, oda majčinstvu. Dinamične skulpture i mogućnost da posjetitelji uživaju u posjetu muzeju u večernjim satima ili za tmurnog dana dovela je do izvedbe uravnoteženog odnosa dnevne i umjetne rasvjete koja na dvije razine doprinosi teatralnom pristupu doživljaja svake skulpture ponaosob. Kao što Siza kaže: „U muzejima svjetlost postaje mekana, pažljiva, poželjno ravnodušna i ustaljena.“ [13]. A sam projektant objasnio je sve jednostavnom rečenicom: „Arhitektura muzeja mora biti što više prilagođena izlošcima, jer prostor, rasvjeta i izlošci čine cjelinu.“ [14]
Priča je ispričana, o umjetniku, i djelu, i kući i dvorištu. Zove da uđete, u ovo i u sva ona dvorišta koja će u nekom trenutku biti otvorena. [15] Jer stvorena su da u njima budu ljudi.
dr.sc. Borka Bobovec, dipl.ing.arh.
Literatura:
- Čerina, Lj., (2003.), Atelijer Meštrović, Fundacija Ivana Meštrovića, Atelijer Meštrović u Zagrebu, Zagreb, str.1: Meštrović, I., Uspomene na političke ljude i događaje, Zagreb, 1993., str. 150
- http://www.soundset.hr/vijesti/zagreb-i-okolica/upoznajte-skrivena-zagrebacka-dvorista od 01.12.2014.
- http://domidizajn.jutarnji.hr/specijal/projekt-dvorista-ozivio-je-duh-nekadasnjeg-zagreba/ od 01.12.2014.
- Turato, I., (2007.), Novi muzeji protiv predvidivosti i dosade, „Čovjek i prostor“, LIV[03-04(634-635)]:5, Zagreb, str.5
- Plazibat, D., (2004.), Adaptacija i prenamjena u muzej, Od doma do muzeja – Ivan Meštrović u Zagrebu, Fundacija Ivana Meštrovića, Zagreb, str.35
- Čerina, Lj., (1999.), Četrdeset godina djelovanja i trideset godina izlaganja cjelovitog stalnog postava ateliera Meštrović u Zagrebu, Fundacija Ivana Meštrovića, „Muzeologija“, 36:7-26, str.8
- http://www.mdc.hr/mestrovic/atelijer/povijest-hr.htm od 23.11.2007.
- nn, (1963.), Otvoren atelje Meštrović, „Večernji list“, broj 1289, Zagreb, 07.09.1963., str. 1
- Maroević, I., (1986.)A, Novija muzejska arhitektura u Hrvatskoj, „Čovjek i prostor“, XXXIII [02 (347) ] :6-9, Zagreb, str. 6
- Begović, M., (1999.), Uređenje izložbenog prostora atrija i vrta Ateliera Meštrović u Zagrebu od 1960. do 1963.godine, „Muzeologija“ 36:32-37, Zagreb, str.33
- http://www.mdc.hr/mestrovic/okrugli-stol.htm od 23.11.2007., Okrugli stol održan 22.03.1999.
- Gvozdanović-Sekulić, S., (1963.), Galerija atelier Meštrović, „Čovjek i prostor“, X [12 (129) ] :4-5, Zagreb, str. 5
- Siza, A., (2006.), Zapisi o arhitekturi, AGM, Zagreb, str.166
- ***(1984.), Tehnička enciklopedija 9, [gl.urednik Požar, H., urednici: Jakobović, Z, Premerl, T., Sentić, A., Štefanović, D., Viličić, Ž.], Muzej, str.57-71 (stručni suradnik Begović, M.), Jugoslavenski leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, Zagreb, str.64
- facebook.com/dvorista.in od 01.12.2014.
