„Možda će netko reći da smo nove sadržaje mogli ostvariti i u staroj arhitekturi. To je točno. No, zašto spriječiti novu arhitekturu da se ugrađuje u stare strukture, ako će ona novi sadržaj bolje riješiti.“ [1]
Sl. 1 i 2: Drago Ibler, Kuća Wellisch (1930.), Vlaška ulica 60, Zagreb, sjeverno i južno pročelje, fotografija, izvor: Hrvatski muzej arhitekture HAZU
Svaka promjena vezana uz promjenu namjene, rušenje ili građenje novih zgrada neminovno stvara nove strukture i time utječe na promjenu oblikovanja i strukture zagrebačkog urbaniteta. Razmatranja na temu interpolacija u postojećoj gradskoj jezgri u sebi uvijek sadrže osvrte na protekla razdoblja kao i refleksije kontinuiteta. Gradogradnja je u stvari konstantno ugrađivanje interpolacija suvremene arhitekture u postojeće tkivo grada, a ovisno o vremenu u kojem nastaje, tretiramo je kao suvremeni izričaj, koji propitujemo, ili kad postane dovoljno stara, kao dio povijesti, i o njoj se više ne raspravlja. Trenutno je ovo iznimno zanimljiva tema imajući u vidu da smo zakoračili u vrijeme obnove, koje ima svoje obrasce i treba vrijeme. Zagreb je pred izazovom, oštećenja su brojna, kako na stambenim zgradama, tako i na onima javne namjene. Gdje smo danas? Potres i aktualna ekonomska kriza izazvana koronavirusom, postavlja grad i arhitektonsku struku pred nove izazove. Vrijeme je za interdisciplinarni pristup, razumijevanje arhitekture i urbanizma kao procesa, aktivnog uključivanja vlasnika i budućih korisnika u razvoj projekata i odabira rješenja koja će u narednom razdoblju stvoriti čiste i jasne forme, grad koji cijeni baštinu a živi budućnost. Sad već imamo dovoljno sakupljenih podataka, i izrađenih elaborata da bi se mogla načiniti strukturirana analiza i valorizacija, uz uvažavanje povijesnosti i promjenjivosti uzoraka urbane tipologije. Nužna su nova pravila usmjerena na projektne mogućnosti, a ne konačnosti.
Sl. 3 Slavko Löwy, (suradnja Kazimir Ostrogović) Kuća Radovan (1933. – 1934.), ugao Masarykove 22 i Gundulićeve ulice, Zagreb, fotografija, izvor: arhiva Damir Fabijanić
Prenamjena postojećih struktura, čije karakteristike i niska ambijentalna vrijednost više ne odgovaraju potrebama današnjice, mogu biti ključ kojim ćemo sutra otvoriti vrata boljeg Zagreba. Kroz dvadeseto stoljeće izvedene su mnoge sjajne zgrade koje su obilježile razdoblje i predstavljaju mjesta koja je moguće promatrati u širem kontekstu. „Ako je interpolacija uklapanje, onda je svaka nova arhitektura uklapanje u neko postojeće stanje, u okolinu koja može biti artificijelna ili prirodna. Problem interpolacije u arhitekturi možemo promatrati s više aspekata i u više njenih slojeva. U najgrubljoj podjeli nova se arhitektura ili uklapa ili nameće postojećoj okolini.“ [2] Između dva rata tragalo se za novim u ostvarivanju ideje arhitekture kao individualne stvaralačke kreacije i već tridesetih godina u Zagrebu se realiziraju zgrade zasnovane na idejama Le Corbusierovog manifesta Pet točaka moderne arhitekture. Nastavak ovih promišljanja u drugoj polovini dvadesetog stoljeća očituje se kroz arhitekturu atribuiranu pozitivnim aspektima i uspješnim dostignućima prethodnog razdoblja. Na početku druge polovine dvadesetog stoljeća naša arhitektura radi znatan otklon od očekivanog, a koji je značio prihvaćanje stavova suvremenih svjetskih kretanja kojima se izdvojila od trenda socijalističkog realizma.
Sl. 4 Drago Ibler, Stambeno – poslovna zgrada „Autocentar“, tzv. Drveni neboder (1955. – 1958.) Martićeva 9 / Iblerov trg 7, Zagreb, fotografija, izvor: Hrvatski muzej arhitekture HAZU
Ako promatramo interpolacije i prve i druge polovine dvadesetog stoljeća ostvarene u široj zoni Donjeg grada, možemo izdvojiti niz zgrada koje su formirale pozitivnu sliku grada koji poznajemo i koje su donijele novu kvalitetu urbanosti. Neke su ugrađene u fronte postojećih ulica, druge su duboko prodirale u postojeće blokove, ili pak spajale ulice na nasuprotnim stranama. Neke su formirale i naglašavale uglove stvarajući novi ishodišni stup postojećih ulica. Neke zone obuhvata naslanjale su se na neizgrađene dijelove ulica i blokova, a druge su zamjenjivale derutne zgrade. Urbanističke koncepcije gradogradnje išle su dalje od koridorskog sustava ulica, a povećani broj katova pratio je potrebu za novim kvadratima u gradu koji je rastao. No krenimo redom, od zgrada koje su precizno oslikavale nove smjerove, konstrukcije i materijale. Osvrnuti ćemo se samo na zgrade pretežito stambenog karaktera koje su uz stanovanje uključivale i sve druge karakteristike reprezentativnog gradskog prostora, od lokala u prizemlju do poslovnih prostora na prvim katovima.
Sl. 5 Ivan Vitić, Stambeni kompleks Narodne banke (1958. – 1962.), Laginjina – Vojnovićeva, Zagreb, aksonometrija, izvor: Hrvatski muzej arhitekture HAZU
Drago Ibler 1930. godine prvi put ostvaruje realizaciju zasnovanu na Le Corbusierovim idejama izgradnjom kuća Wellisch u Vlaškoj i Martićevoj ulici koje su originalno bile povezane garažom u dvorištu. Mijenjaju se uvriježene postavke i sheme stana, reprezentativni dijelovi više nisu nužno okrenuti na ulicu, već se polagano stvara ideja otvaranja prema jugu i mogućem pogledu. [3] Zgrada u Vlaškoj otvara se prema dvorištu i suncu na dugom balkonu duž čitavog pročelja, na koji izlazi doduše samo jedna soba, ali to je početak restrukturiranja stambenog prostora (sl. 1 i 2). I odabrana konstrukcija se mijenja, zahvaljujući armiranobetonskom skeletu u ovim našim prošlogodišnjim potresima dobro prolaze. Slavko Löwy u suradnji s Kazimirom Ostrogovićem projektira 1933. na uglu Masarykove i Gundulićeve ulice kuću Radovan, prvu visoku kuću u Donjem gradu (sl. 3). Na parceli koja nije bila osobito velika, projektant se odlučio ugao učiniti urbanim markerom. U tome razdoblju propisane visine za Donji grad su bile četiri kata, no, uz odobrenje Gradskog poglavarstva dolazi do odstupanja, i zgrada raste u visinu, do impozantnih deset etaža. [4] Ostakljeno prizemlje zauzimaju lokali, prva dva kata su poslovne namjene, a od trećeg kata u visinu nižu se stambeni prostori, da bi posljednji kat tornja s terasom zauzeo atelijer samog projektanta. I ovdje armiranobetonski skelet s laganom ispunom omogućava fleksibilnost i raznolikost prostora s različitim namjenama koja se ne čita u fasadnom platnu, a koje odaje ujednačen urbani karakter.
Sl. 6 Branko Kincl (suradnja Dražen Juračić), Stambena zgrada, (1978. – 1983.), Petrova 1, Zagreb, fotografija, izvor: arhiva Damir Fabijanić
Na tragu projekata iz međuratnog razdoblja i ideja promjene obrasca stambenog prostora Ibler ideju započetu 30 – tih godina razvija 1955. godine u projektu stambeno – poslovne zgrade, koja niče na uglu Martićeve i Iblerovog trga. Zgrada danas poznata kao „Drveni neboder“ (sl. 4) u sebi nosi oblikovne karakteristike i osvrte na proteklo razdoblje, ali, i refleksije kontinuiteta. Dala je smjernice mogućeg budućeg oblikovanja proizašle iz europskih centara moderniteta, koje su bile upotpunjene osobnim senzibilitetom funkcionalne poetike zagrebačkog arhitektonskog kruga. Novi kompleks u slobodnom volumenu izrastao je do deset katova, ali ne oštrim rezom, već sagledavanjem postojeće situacije. Uz odrednicu koja jasno kaže, nova arhitektura ne ubija postojeću, ne uništava zaštićeni koncept Donjeg grada koji postoji i u kolektivnoj memoriji, već se strukturnom diferencijacijom dvokatne zgrade, nježno naslanja na postojeću izgradnju. Skoro, pa iz ugla, Vitić 1958. godine započinje projekt stambenog bloka Narodne banke (sl. 5) koji postaje jedna od najvažnijih zgrada kasnog modernizma kod nas. Odmakom od strukture bloka, u meandru stvara nove prostorne odnose u koridorskom sustavu ulica. Niske bočne zgrade koje se vežu na postojeću izgradnju i centralna visoka zgrada, deset katova. Armirani beton, stupovi, javni prostor koji podvlači pod zgradu, pročelje oslobođeno konstruktivnih elemenata, velika zajednička krovna terasa – realizacija zasnovana na idejama Pet točaka moderne arhitekture. Vitić na tragu domaćih ostvarenja moderne i znanja o suvremenim međunarodnim arhitektonskim pravcima stvara kompleksni urbanistički sklop koji projektiranje u povijesnim dijelovima grada i rješavanje niza različitih i konfliktnih gradskih situacija postavlja na novu razinu.
Sl. 7 Radovan Tajder, Stambena zgrada Sabora (1984. – 1986.), Ilica 81, Zagreb, fotografija, izvor: arhiva Borka Bobovec
Vrijeme nosi svoje i generacija moderne polagano napušta arhitektonsku scenu koja postaje prostor etabliranja njihovih učenika. Sedamdesete donose aktiviranje velikih projekata, osamdesete su više fokusirane na temu grada, i ponovno uspostavljanje funkcionalnog identiteta. Ne gradi se puno, ali i ovo razdoblje obilježeno je kvalitetnim gradskim interpolacijama. Nešto sjevernije od Vitića, s druge strane Vlaške ulice, Branko Kincl u Petrovoj formira potez koji užim dijelom postaje nova ulična fronta (sl. 6). Na minimalnu dubinu smješta vertikalni stambeni niz i u gradsko tkivo ugrađuje novu stambenu tipologiju koja kombinira individualno i kolektivno stanovanje. Na neki način podsjeća na formiranje osnove za neki novi budući blok. S jedne strane, prema ulici okreće sekundarne prostore i prostore komunikacije, a druge strane zgradu otvara prema zelenilu Petrove ulice stvarajući zaštićene niše ujednačenim uvlačenjem pročelja. Radovan Tajder pak u Ilici 81, malo iza Britanca na južnoj strani projektira 1984. godine stambenu zgradu Sabora, koja je i danas u istoj funkciji, u njoj su službeni stanovi. Kako riješiti spoj dviju povijesnih zgrada na koje se trebalo nasloniti s lijeve i desne strane, između eklekticizma i historicizma, uz lagani luk ulice na tome mjestu, nije bio lagan zadatak (sl. 7). U razradi projekta, dogodio se niz varijanti koje su prethodile današnjem oblikovanju pročelja koje se smjerno naslanja na zgradu ljekarne. Tajder se priklanja tradicionalnom oblikovanju elemenata erkera kojima je završio analizu i dugogodišnje prijepore sam sa sobom, provlačeći duž pročelja horizontalne reške „kao klasicistički motiv oblikovanja.“ [5] U to vrijeme Zagreb usvaja staklene envelope pročelja i niz zgrada dobiva manje ili više ostakljena pročelja koja dominiraju novim projektima, no to razdoblje kratko traje.
Za kraj jedna Šegvićeva zanimljiva podjela arhitekata u odnosu na temu interpolacije, gdje kaže: „… ako uzmemo princip ‘jedno pored drugog’, odnosno ‘jedno za drugim’, označili bismo kako slijedi: a) projektante koji čitaju arhitekturu i razumijevaju gradsku strukturu, b) projektante koji prate arhitekturu u svijetu i s njom su uvijek ‘en vogue’ i c) arhitekte ignorante.“ [6] Prezentiranje vrijednih arhitektonskih projekata i ostvarenja u vibrantnom razdoblju dvadesetog stoljeća stvara poticaj za nova promišljanja u planiranju i projektiranju, omogućava prepoznavanje interpolacije kao dodane kvalitete gradu. Bogatstvo i slojevitost, danas već kulturnog naslijeđa, postaje poticaj za otvaranje prostora suvremenoj arhitekturi. A interpolacije su evidentno prisutne, prihvaćene i dobro integrirane. Modeli postoje, samo ih treba prilagoditi trenutnoj situaciji.
doc.dr.sc. Borka Bobovec, dipl.ing.arh.
Literatura
[1] Maroević, Ivo, (1986.), Sadašnjost baštine, Društvo povjesničara umjetnosti SR Hrvatske, Knjiga XXXVI, Zagreb, str. 199
[2] Premerl, Tomislav, (2017.), Svaka je arhitektura interpolacija, u: Povijesnost arhitekture, UPI-2M PLUS, Zagreb, str. 117-127
[3] Čorak, Željka, (1981.), U funkciji znaka, Drago Ibler i hrvatska arhitektura između dva rata, Centar za povijesne znanosti, Odjel za povijest umjetnosti, Zagreb, str. 116
[4] Laslo, Aleksander, (2010.), Arhitektonski vodič, Zagreb 1898. – 2010., Arhitekst i Društvo arhitekata Zagreba, Zagreb, str. 136
[5] Grimmer, Vera, (2010.), Stambena zgrada Sabora, u: Arhitektonski vodič, Zagreb 1898. – 2010., Arhitekst i Društvo arhitekata Zagreba, Zagreb, str. 145
[6] Šegvić, Neven, (1983.), Interpolacija – osnovni oblikovni element grada, Arhitektura, XXXVI:184-185, Zagreb, str. 22-25