SMJERNICE ZA IZVOĐENJE DRVENIH PODOVA – 9. DIO: PRIMOPREDAJA DRVENIH PODOVA – MJERENJA I ZAPISI

1. Uvod

Pregled drvenih podova pri primopredaji odvija se na dva načina – vidnom kontrolom i mjerenjima. Primopredaja ne smije biti neopravdano dugačka, komplicirana ili vezana uz uporabu skupe i sofisticirane opreme. Nastojimo složiti takvu smjernicu da se samo djelomičnim pregledom može načiniti dobra ocjena cijeloga poda, a onda se po potrebi dodatnim mjerenjima otklanjaju sumnje u narav pojedinih defekata ili se odgovara na reklamaciju pri pregledu. Naputci u Smjernici bi, dakle, trebali biti sažeti i vrlo konkretni u pitanjima kvadrature koja se uzima kao relevantan uzorak za mjerenja, broja mjerenja, vrste primijenjene opreme i točnosti zapisa rezultata. Na žalost, u normama se nađe vrlo malo (ili ništa) od konkretnih naputaka za kontrolu podova, osim u dvjema talijanskim normama koje će nam poslužiti kao odlična osnova za obrazovanje pravila za pojedina mjerenja.

Pri kontroli poda ćemo stalno imati na umu tri pitanja:
– koja je mjerodavna površina na kojoj treba provesti ocjenu i mjerenja? Na kojim se površinama neki nedostaci eventualno mogu tolerirati bez obaveze njihova otklanjanja?
– koji sustav razvrstavanja grešaka možemo primijeniti da ne prijeđemo u cjepidlačenje, a da ocjena značaja grešaka bude realna i mjerodavna
– koji je značaj tih grešaka i nedostataka te koja je obaveza njihovog rješavanja – nadoknade zbog nastanka zaostale umanjenosti kvalitete poda ili pak obaveza popravka nedostatka.

2. OBIM OCJENJIVANJA

S obzirom na to da drveni podovi mogu biti ugrađeni u vrlo različitim veličinama površina i arhitektonskim cjelinama, od pojedine sobe do višekatnih stambenih ili uredskih zgrada, potrebno je odrediti na kojoj se površini provodi pregled, te koji je broj mjerenja po jedinici površine, odnosno broj pregledanih podnih elemenata, potreban da bi pregled bio mjerodavan.  Neka se svojstva poda pregledavaju na njegovoj cijeloj plohi (npr. obrada površine), dok za neka druga svojstva treba izabrati manju veličinu plohe na kojoj će se načiniti uzorak mjerenja, pa s velikom vjerojatnošću zaključiti da se izmjereno svojstvo odnosi na cijelu podnu plohu. Za mjerodavnu površinu uzorkovanja odabiremo jedinicu od 100 četvornih metara, sukladno odrednicama za kontrolu podne podloge (vidi Korak 4/2018). Ono obilježje koje je jednoliko za cijeli pod, a nema velika odstupanja na zgradi (npr. odstupanja unutar klase kvalitete obloge), dovoljno je prekontrolirati po jednom na svakih 100 m², da se preučestalim mjerenjima bespotrebno ne optereti postupak cjelokupne kontrole. Kakogod, stambene i poslovne jedinice su redovito manje od veličine te plohe, a u manjim prostorima su moguće pojave grešaka ili nedostataka samo u pojedinim sobama/uredima, što ipak zahtijeva njihovo bilježenje i eventualno otklanjanje. Stoga, prema iskustvu iz talijanskih normi za primopredaju podova, za pojedine značajke kvalitete određujemo i površinu od 36 m² na kojoj se provodi pojedino mjerenje, što bi bila površina velikog dnevnog boravka ili osrednje učionice. Praktično to znači da se takvo ispitivanje načini u dvije prostorije stana prosječne veličine, odnosno u svakom odvojenom prostoru ako je manji od 36 m².

Prema rasprostranjenosti ćemo greške, odnosno pojavna obilježja na podu,  podijeliti na one globalne ili opće, te lokalne.  Globalne pojave, ako su u kategoriji oštećenja ili grešaka materijala, najčešće zahtijevaju izmjenu cijeloga poda.  Kakogod, neke globalne pojave (npr. posvud  ugrađena slabija klasa kvalitete) ne moraju uopće utjecati na funkciju, uporabivost i trajnost poda, ali je njihov značaj za korisnika tako izrazit, da on ima pravo tražiti kompenzaciju dijela uloženog novca ili izmjenu cijelog proizvoda. Lokalne nedostatke ćemo nastojati točno definirati u njihovom opsegu (koja je veličina te “lokalne” plohe) i načinu saniranja: ponekada se samo izmjenjivanje pojedinih podnih elemenata s greškom ili nedostacima može provesti na zadovoljavajući način.

3. NARAV I ZNAČAJ GREŠAKA

Neodgovarajuće pojave na podu ćemo razmatrati s  aspekta njihovog utjecaja na pojedina bitna svojstva poda. Tako ćemo razlikovati:

FUNKCIJSKI ZNAČAJ (mogućnost pravilnog hoda ili postavljanja stvari, preveliko zabljeskavanje ili klizavost, odboj zvuka, higijenska povoljnost i slično)

TEHNIČKI ZNAČAJ bitan za stanje materijala i konstrukcije poda koje treba uvijek biti u skladu s projektiranim tehničkim svojstvima, npr. zdravost drva, ravnost i čvrstoća obloge, tvrdoća i otpornost na habanje površine i mnogi drugi)

ESTETSKI ZNAČAJ koji nema utjecaj na to koliko će pod dugo trajati ili kako će uspješno služiti svrsi, ali je jako bitan za ispunjenje očekivanja korisnika.

3.1. RAZVRSTAVANJE GREŠAKA

Kad razmišljamo o odrednicama kvalitete gotovih drveni podova, najčešće primjenjujemo izraz “greška”. To, međutim, nije dovoljno opsežan termin da obuhvati sve što se na podu može zamijetiti i primijetiti, ili na što se može dati primjedbu.  Stoga ćemo razgovarati o sljedećim izrazima:

ŠTETE ili oštećenja: to su kvarna, štetna ili pokvarena stanja u kojima je materijal ili cijeli pod neodgovarajućih uporabnih ili tehničkih svojstava. Narav štete (npr. odizanje obloge, odljepljivanje gaznih platica višeslojnog parketa, zacjepljivanje površine drva) je takva da se sav oštećeni materijal odnosno dio konstrukcije mora promijeniti.

GREŠKA ili nepovoljnost je nešto što nije šteta (oštećenje), ali ne odgovara propisima (normama), pravilima struke ili praktično usvojenim iskustvima. Greška, dakle, predstavlja odstupanje od propisnog stanja poda (prema normama) ,od dogovorenog ili od željenog stanja (prema specifikaciji i uvidu u uzorak), s djelovanjem na:
– funkciju poda i njegovu uporabivost (npr. preveliki nadvis dovede do zapinjanja pri hodu, prevelika valovitost ne omogući pravilno postavljanje namještaja)
– uporabivost poda (npr. neodgovarajuća površinska obrada ne omogućuje bezbrižnu uporabu u nepovoljnim uvjetima javnog ili intenzivnog prometa)
– trajnost (npr. pretanki sloj laka ne osigurava projektirani vijek uporabe poda, uporaba pretanke gazne platice na višeslojnom parketu umanji broj mogućih obnavljanja)
– higijenu (npr. prevelike reške skupljaju prašinu i tekućinu)
– odrednice građevinske fizike (npr. greška nepotpune slijepljenosti ili  lijepljenja sa zračnim džepovima umanji učinkovitost podnoga grijanja ili nesrazmjerno poveća odbojni zvuk)
– zdravlje i sigurnost korisnika (prevelika klizavost dovede do padova)
– izgled, tj. estetske vrijednosti poda (npr. nepravilno  slaganje elemenata, s valovitim ili kosim linijama spojeva,  ne škodi ničemu i nikomu, tj. ne djeluje niti na jedno od ranije navedenih svojstava poda. Svejedno, ako se to korisniku ne sviđa, značaj takvog odstupanja je jako velik).

Greška ima utjecaj na praktičnu uporabljivost poda (primijenjenih materijala ili načina izrade), ali može imati i potencijalno štetni utjecaj. Primjerice, ostavljanje preuskih zidnih reški ne predstavlja  nikakav problem u trenutku pregleda, ali potencijalni značaj tog nepoklapanja s propisanim širinama zazora navodimo kao grešku cijeloga poda.  Prevelika klizavost također nije nikakva šteta na podu, ali potencijalno predstavlja veliku opasnost za korisnike.

MANJAK ILI NEDOSTATAK  je nesukladnost odnosno odstupanje od dogovorenog tj. projektiranog stanja koje umanjuje vrijednost proizvoda. Najčešće se radi o estetskim vrijednostima (npr. nedostatak sjaja, nejednolike “V” reške), ali nedostaci mogu biti i tehnički (npr. nedovoljna debljina filma ili nedovoljno upijanje ulja).

NEPRAVILNOST ILI NEUJEDNAČENOST jest odstupanje od propisanih ili uvriježenih svojstava materijala ili cijeloga poda  koje također ne mora, ali može predstavljati grešku. Primjerice, klasa kvalitete drva obloge ne utječe na funkcijsku i tehničku narav i ispravnost poda, ali predstavlja estetsku neusklađenost s projektiranim stanjem ili nejednolikost u cijelom opsegu poda. Parket s kvrgama i “življom” strukturom jednako je vrijedan za hod i odlaganje kao i onaj bez kvrga i ravne žice, pa se uporabna vrijednost poda ne mijenja: rekli bismo “nema nikakve štete”, pa čak i “nema nikakve (tehničke ili funkcijske) greške”. Kakogod,  lošija klasa kvalitete predstavlja estetsku grešku u odnosu na projektirano odnosno željeno stanje. Prof. Rapp navodi i zgodan primjer u kojem je umjesto projektiranoga poda od jelovog brodskog poda s nekog razloga ugrađena obloga od hrastovih masivnih dasaka. Kupac je, dakle, dobio pod čak i bolje kvalitete, odnosno povoljnijih  tehničkih i cjenovnih odlika, dakle nije nastala  greška, ali to ipak predstavlja nepravilnost  u odnosu na projektirano stanje.

Treba napomenuti da nedostaci ili manjkovi ne moraju nužno predstavljati grešku ili štetu. Primjerice, ako smo na podu trebali ostaviti razdjelnu (dilatacijsku) rešku, a nismo, to je nedostatak, ali u normalnim fizikalnim uvjetima stanovanja možda se pod niti neće toliko širiti da bi ona ispunila svoju funkciju.  Taj je nedostatak,dakle, potencijalno ugrožavajući¸ ali nije izravno štetan. Ako smo parket zalijepili na cementni estrih nedovoljne čvrstoće, to je manjak, ali u suhim uvjetima u normalnoj stambenoj uporabi to također ne mora dovesti do štete. Ako se pak ti nedostaci pojave u uvjetima povećane vlažnosti zraka, i to na podu usporednoga sloga, vjerojatno će bubrenje dovesti do izdizanja podne obloge zajedno s površinskim sloja estriha, koje se ne bi dogodilo da nedostatak odnosno manjak estriha  nije bio prisutan.

Rasprava o greškama, manjkovima ili nedostacima je za nas stručno pitanje, dok je u poslovnom odnosu to i pravno pitanje koje mi, inženjeri i majstori, ne možemo mjerodavno obraditi. Mi možemo samo utemeljeno savjetovati pravniku na kojoj je tehničkoj ili funkcijskoj osnovi promijenjeno ili umanjeno stanje kvalitete poda (primjerice na osnovi odrednica normi, tehničkih smjernica ili uzanca struke).  Ako dakle dođe do spora pri primopredaji poda, pravnici će biti ti koji će odrediti iznos umanjenja vrijednosti zbog pojave nesukladnosti na temelju naše stručne prosudbe značaja tih nesukladnosti. U tom je smislu važno napomenuti da njemačka stručna literatura više ne odobrava tzv. “prihvatljive nedostatke”, koje mi često spominjemo u ocjenama kvalitete poda.  Za nas je možda tu i tamo zaostala dlaka kista ili mjestimična reška nešto što predstavlja “prihvatljivi nedostatak”, pogotovo uzevši u obzir fizičku narav drva kao nestalnog materijala i zanatski, ručni način izrade proizvoda pri promjenjivim uvjetima u zgradi. Troškovi otklanjanja takvih nedostataka predstavljaju neopravdani trošak i opseg radova, prema našem mišljenju, kao i nesrazmjernu inkomodaciju korisnika, a da se ne bi mogli smatrati “prihvatljivima”.  Za pravnike je to, međutim, drugačije; pretpostavljam da mogu banalno postaviti usporedbu s krađom kauguma:  za pravnike to ne može biti “prihvatljivi prekršaj” jer se za to ne bi “isplatilo” angažirati policajca i prekršajnog suca: krađa je krađa, pitanje je samo da li vlasnik dućana tuži. Mi, dakle, u normi i  u Smjernici moramo uvijek nastojati čim točnije iskazati ono što je izričito dozvoljeno, i ono što je izričito nedozvoljeno: zdravo doviđenja. Ipak treba reći da je to s drvom skoro nemoguće postići u potpunosti, pogotovo stoga što se određena svojstva (npr. “manje razlike u boji” ili “punoća filma”) baziraju na subjektivnim ocjenama – za njihovo bi egzaktno mjerenje trebala sofisticirana mjerna oprema, a  postupak bi bio jako kompliciran i skup. Stoga u smjernici pozivam na “razložno, na tehničkim pravilima ustanovljeno, ali i konstruktivno odvagano usuglašavanje stavova svih strana pri pregledu u ocjeni pojave i značaja pojedinih obilježja gotovoga poda”.

3.2. ODNOS PREMA GREŠKAMA 

Svrha pregleda pri primopredaji u osnovi je samo ustanovljenje stanja poda i zapis o možebitno pronađenim greškama ili nedostacima. Kakogod, mi ćemo stalno imati na umu i način otklanjanja pojedinih grešaka, odnosno način na koji ćemo se prema njima odnositi.  Naime, propisivanje načina mjerenja i ocjene pojedinih svojstava bitno je s aspekta kasnijih radnji. Zapisnik primopredaje ne treba donositi i prijedloge za sanaciju, već samo zapis zatečenog stanja. Kakogod, da bismo mogli  čim preciznije propisivati metode mjerenja i dozvoljene veličine nesukladnosti, moramo imati na umu ono što će se s tim odstupanjima načiniti nakon primopredaje.

Primjerice, ako se govori o reškama među parketnim daščicama,  jasno je da su one na drvenim podovima skoro neizbježne. Stoga se smjernicom ne može propisati da “ne smije biti reški” s jedne strane, niti da “reške nisu bitne” u drugoj krajnosti. Ako napišemo da širina pojedine reške smije biti 0,5 mm, onda time podrazumijevamo da  uže reške ne uzimamo kao nedostatak ili grešku, ali da šire reške treba sanirati, bilo kitanjem i ponovnom površinskom obradom, bilo izmjenom cijele podne obloge. S toga razloga smo predložene metode mjerenja i vrijednosti prihvatljivih nesukladnosti obrazovali ne samo razmišljajući o stanju poda pri pregledu, nego i o mogućem odnosu prema njima u daljnjem postupanju s podom, bilo to useljavanje ili obavezno saniranje. Tablica 1 argumentira zašto smo u mjerenjima odredili određene dozvoljene granice veličine greške ili njezinog udjela u površini poda.

Razlikovat ćemo pojave na podu sljedećih naravi:
pojave koje se ne mogu ili ne smiju prihvatiti, a ne mogu se popraviti: potrebno je izmijeniti cijeli pod. Ovo su najčešće odnosi na globalnu i učestalu neslijepljenost obloge, primjenu krive vrste obloge ili vrste drva, odljepljivanje platica na višeslojnim parketima, (ne dao Bog) aktivnu biološku zarazu itd.
pojave koje se ne mogu prihvatiti, ali se mogu popraviti: ovo se odnosi na mnoge nepravilnosti materijala ili na propuste u tehnici polaganja. Primjerice, ako pojedine podne daske imaju preveliki nadvis, ili je majstor ostavio široke reške nepokitanima, to se može popraviti lokalnom izmjenom dasaka ili globalnim popravkom brušenjem i lakiranjem cijeloga poda.
pojave koje se ne mogu prihvatiti, ali se ne popravljaju, nego se dogovara umanjenje vrijednosti poda: ovo se odnosi na pojave zbog kojih se ne smatra opravdanim mijenjati cijeli pod ili provoditi opsežne popravke. Primjerice, po cijeloj površini se vidi mala krivudavost linija polaganja elemenata koji su inače vrlo dobre kvalitete, odlično položeni i vrhunski površinski obrađeni. Ako je ta neravnost veća od dozvoljene, bolje je dogovoriti umanjenje cijene ili kompenzaciju korisniku nego mijenjati cijeli pod.
pojave na koje se ne stavljaju primjedbe: potrebno je čim točnije definirati u kojem opsegu i intenzitetu, te na kojim mjestima se mogu primijetiti određene pojave, a da se ne smatraju greškama ili nedostacima.  Nema dakle, “prihvatljivih nedostataka”, nego se nastoje definirati pojave koje se zabilježe kao određeno odstupanje od optimalnog stanja materijala ili cijeloga poda, ali se ne smatraju manjkom, nedostatkom ili greškom.

4. KONTROLA SVOJSTAVA PODA – VIDNI PREGLED I OCJENA

4.1. VIDNI PREGLED

Vidnim pregledom je potrebno ponajprije ocijeniti ono što zahtijevaju i norme, a mogli bismo definirati kao opæi izgled i vizualni dojam poda  (HRN CEN/TS 17515), ili narav površine poda (ÖNORM B 2218). Ove norme navode samo da te vrijednosti trebaju biti “odgovarajuće” ili “prihvatljive”, što je nedovoljno precizan zahtjev. Mi stoga navodimo osnovne značajke poda koje se vidno pregledavaju i zabilježe:

• klimatski uvjeti (temperatura i relativna vlažnost zraka) pri pregledu
• očigledna globalna ravnost poda
• vrsta i dimenzije podne obloge, vrsta drva jesu li odgovarajuće projektu, jesu li iste po cijeloj projektiranoj površini
• klasa kvalitete drva – tekstura, struktura, boja, posebna obilježja (bjeljika, dimenzije i boja kvrga, prisutnost sržnih trakova, otklon žice, pukotine, tragovi djelovanja insekata ili gljiva): odgovaraju li tehničkom opisu ili usporedbi s etalonom (koji može biti pokazni slog podne obloge  ili fotografija)
• opći vidni dojam poda: je li ujednačen, postoje li manje ili veće koncentracije obilježja koja odstupaju od općeg dojma, gdje se i u kojem obimu te neujednačenosti nalaze:

1. sukladnost klase kvalitete u svim prostornim jedinicama,
2. ujednačenost rasporeda estetskih obilježja (kvrge, udio bjeljike, grubost strukture, razlike u boji itd.) među pojedinim prostornim jedinicama,
3. jednolikost rasporeda izraženijih obilježja po jedinici površine unutar prostorne jedinice (npr. da veće kvrge ili različita obojenja nisu koncentrirana nego ravnomjerno raspoređena po plohi poda). Posebno se zabilježi ako su elementi poda s izraženijim odstupanjima pravilno postavljeni u manje prohodne prostore ili dijelove ploha (uza zidove, ispod stubišta)
4. jednolikost rasporeda elemenata u slučaju njihovih različitih dimenzija ili zamicanja čelnih spojeva elemenata podne obloge• pravilnost postave rubnih letvica: je li vrsta drva odgovarajuća podnim elementima, jesu li visina i širina adekvatni, potpunost pokrivanja zidnih reški,  urednost duljinskog spajanja i način pričvršćivanja letvica (čavlanje, uvijanje u zid, lijepljenje), urednost kitanja brida letvice uza zid. Reška između donjeg brida letvice i površine podne obloge ne smije biti viša od 2 mm (HRN CEN/TS 15717, T.8.2.4)
   • opći dojam površinske obrade: je li sukladna projektiranom načinu obrade (materijal – npr. lak ili ulje, razina sjaja, punoća filma), je li pravilna i estetski ujednačena među svim prostornim jedinicama i unutar pojedine plohe.

Britanska norma BS 8201 još dodatno pojašnjava da pri vidnom pregledu ne smije biti očitih grešaka:
• grešaka polaganja, tj. nepotpunog priključivanja elemenata (npr. u području pragova ili do peći), stršećih čavala ili vijaka iznad ravnine površine ili nepotpuno krpanje njihovih rupa (nije mi jasno zašto se posebno treba napominjati da èavli ne smiju stršati van, je li to neka britanska ekscentriènost ili njihovi podopolagaèi uistinu ponekada ne zabiju èavle do kraja!?!)
• listanje ili zacijepljenost na površini drva
• nejednolika usklađenost boje drva (naročito ako je specificirana probrana klasa kvalitete). Iako drvo ima prirodna odstupanja u boji unutar materijala iste vrste drva, ovdje se upozorava na potrebu usporedbe s opisom klasa ili sa slikovnim etalonima pojedinih klasa podne obloge kako ih isporučuje proizvođač podnih elemenata.
• izražena površinska odstupanja koja nisu otklonjena brušenjem.

Vidni pregled se odvija relativno brzo, zajedničkom ocjenom i upisom u zapisnik svih sudionika kontrole, a zapisnik se popunjava vrlo jednostavno i brzo, ako se u njemu navedu svi kontrolirani kriteriji kao mogući nedostaci, a onda se uz pojedini kriterij samo stavljaju oznake u rubrikama “ima” – “nema”.  Naravno, ako se za pojedini kriterij pojavi oznaka “ima”, npr. pri ocjeni napadne neujednačenosti boje, tada mu treba posvetiti posebnu pozornost.  Klimatski uvjeti se mjere u svakoj prostornoj jedinici u kojoj zrak slobodno kola unutar jedinstvenog prostora; temperatura mora biti između 18 i 25 °C a relativna vlažnost zraka između 45 % i 60 %;  vrijednosti se zapisuju u primopredajni zapisnik.

Tamo gdje se radi o tehničkom nedostatku, npr. o ocjeni neodgovarajuće ravnosti podne plohe, tada se prijeporna ploha posebno premjeri i ustanovi se pada li odstupanje unutar normama dozvoljenih granica ili ne. Ako se pak radi o subjektivnoj ocjeni, npr. je li “raspored obilježja klase nedovoljno jednolik” ili  “podna je ploha prekomjerno šarena udjelom daščica različite boje”, tada se načini dodatna usporedba s etalonom. Etalon bi stoga morao biti velik najmanje 1m² i sadržavati sva specifična obilježja klase kvalitete. Ako sve zainteresirane strane ni tada ne dođu do sporazumnog zaključka, takvo se obilježje mora posebno zabilježiti (npr. fotografski) i prepustiti mjerodavnu ocjenu stručnjacima.

4.2 KONTROLA KLASIRANJA

O klasama kvalitete, njihovim razlikama i razvrstavanju pisali smo detaljno u ranijem članku (Korak br. 2/ 2016), a zanimljivo je da niti jedna norma koja se odnosi na kontrolu gotovih parketa ne spominje ovu provjeru, osim što BS 8201 navodi da se pri inspekciji gotovih podova ocjenjuju i “neodgovarajuća usklađenost boje drva”.  Odabir klase kvalitete, njezina usklađenost s obilježjima poda u ponudi te ravnomjernost rasporeda obilježja pojedine klase parketa predstavljaju jedan od najčešćih razloga pritužbi ili reklamacija na završenim podovima. Za pomoć pri analizi pojavnih obilježja drva na podnim oblogama može poslužiti javno dostupna brošura u izdanju LDG laboratorija Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Normativna vidna razredba podnih obloga.

Stoga smjernica mora donijeti sljedeći tekst:

Pri pregledu gotovoga poda kontrolira se ukupna usklađenost klase kvalitete ugrađene podne obloge s opisom obilježja pojedine klase u predmetnoj proizvodnoj normi za primijenjeni proizvod. Pri pregledu je neophodno imati normu ili opis klase kvalitete za tzv. “slobodnu klasu” s komercijalnim nazivom kako je to u ponudi iskazao proizvođač podne obloge i sa svim detaljima opisa svojstava drva na licima elemenata. Kontrola se provodi vidno, ustanovljujući prisutnost i značaj ili odsutnost u najmanju ruku sljedećih pojavnih obilježja drva:
– zdrava bjeljika
– kvrge
– pukotine i raspukline
– urast kore
– nagib žice
– napadne razlike u boji
– prisutnost sržnih trakova, ako se ne pojavljuju u opisu ili na etalonu
– tragovi biološke zaraze ili djelovanja,

te specijalna obilježja za pojedinu vrstu drva ili parketa:
– tragovi letvica za sušenje (za svijetle vrste drva kao jasenovinu)
– neprava srž (tzv. “kern” u jasenovine  ili crveno/crno srce u bukovine ili kestenovine),
– žutilo (npr. u kestenovine)
– smolni kanali ili vrećice u četinjača (za borovinu i smrekovinu)
– tragovi kita za industrijski površinski obrađene obloge.

Pregled se provodi na cijeloj površini ugrađenih podova, relativno brzo, samo potvrđujući da li pojedine plohe udovoljavaju zahtjevima projektirane klase kvalitete. U slučaju spora oko udjela ili značaja pojedinih obilježja drva (npr. veličina kvrga, iznos nagiba žice, širina udjela bjeljike na licu) provodi se mjerenje tih obilježja prema normama HRN EN 1310 i HRN EN 1311. U slučaju spora oko nedovoljno precizno definiranih obilježja (npr. “male razlike u boji” ili “slabi tragovi prirodne diskoloracije” neophodno je načiniti vidnu usporedbu s fotografskim etalonom ili uzorkom kakve dostavlja proizvođač podne obloge.

Pri općem vidnom pregledu poda treba napomenuti da  3 % elemenata na pojedinoj plohi smije odstupati od definirane klase, sve dok nisu koncentrirani na jednome mjestu, odnosno “bitno ne kvare ujednačenost dojma plohe”.  Ovakva odrednica i postotni udio odstupanja su definirani normom HRN CEN/TS 15717, a spominje se i u normi za predgotovljene parkete HRN EN 13489, gdje čak piše da “je dozvoljen i dodatni udio  broja daščica iz druge klase kvalitete od projektirane, sve dok nije narušen opći dojam poda”.  Očito je da našom Smjernicom treba dozvoliti određenu slobodu u toleriranju broja elemenata koji odstupaju od predviđene klase, ali opseg i značaj odstupanja onda treba definirati već u projektu, a s obzirom na to da se radi o vrlo subjektivnoj ocjeni, u zapisniku o primopredaji svi sudionici moraju jednako ocijeniti značaj odstupanja obilježja pojedinih elemenata, odnosno “ujednačenost općeg dojma poda”.

Ima još jedno staro pravilo struke koje se ne pojavljuje u aktualnim normama, a odnosi se na najveći broj dozvoljenih obilježja na pojedinom podnom elementu: čak i ako su obilježja manja od najvećeg dozvoljenog udjela ili dimenzija, njih smije biti najviše po 3 na pojedinoj daščici najbolje (o) kvalitete, a po 5 na slabijim klasama kvalitete. U drugoj klasi, dakle, smije biti i jedna mala kvrga, i jedna mala pukotina, i malo odstupanje od ravnosti itd., ali zbroj svih tih obilježja na pojedinom elementu ne bi smio biti veći od 5.

5. ISPITIVANJA I MJERENJA

U nastavku navodimo pojedina mjerenja koja bi trebalo provesti pri svakoj primopredaji gotovoga drvenoga poda. Mjerenja su koncipirana tako da se provode relativno jednostavno i brzo, bez mnogo mogućnosti za pogreške, bilo zbog nepravilne uporabe opreme, bilo zbog krivih očitanja. Oprema koja je potrebna za mjerenje je također odabrana da bude jednostavna, jeftina i da je uz male investicije može nabaviti svaki podopolagač.

S obzirom na to da se šire čitateljstvo vjerojatno nije zainteresirano za precizni i iscrpni prikaz svakog mjerenja, takve ćemo posebnosti pripremiti u posebnom izdanju Smjernice za projektiranje i polaganje drvenih podova. Ovdje, dakle, donosimo samo principe mjerenja i osnovne kriterije kvalitete, kako bi šire čitateljstvo, u skladu s prethodnom raspravom o mogućim greškama i nedostacima,  steklo dojam o načinu provjere kvalitete i zahtjevima koji se postavljaju na gotove podove.

5.1. PROVJERA SLIJEPLJENOSTI

Provjera slijepljenosti kompletne površine podova se prvotno odvija tijekom vidnog pregleda: ako se nigdje ne čuje šuplji odjek koraka ili osjeti ugibanje ili škripanje obloge, zapisuje se da se globalno prihvaća odgovarajuća slijepljenost, i pristupa se ispitivanju na uzorcima površina.

Slika 1. Ispitivanje slijepljenosti udaranjem čekićem daje dojam primitivne metode, ali ona je u stvari dosta pouzdana i precizna.

Njemačka literatura se obraća ovome problemu, no tamo opće prihvaćena odredba da površina nepotpuno slijepljenih elemenata smije iznositi 0,25 m² za klasični parket, a 0,5 m² za višeslojni parket i podne daske, uvelike je prijeporna: čak i na maloj površini neslijepljenost može prouzročiti gibanja elemenata obloge okomito na plohu poda i velike greške (zapinjanje pri hodu o nadvis, zatrgavanje bridova ili ugibanje pod većim okomitim opterećenjem).

Ispitivanje se provodi udaranjem tvrdim plastičnim čekićem mase 400 – 700 g i određivanjem broja elemenata odnosno veličine površine na kojoj eventualna nepotpuna slijepljenost rezultira šupljim odjekom čekića (slika 1).

Usporedno ispitivanju slijepljenosti provodi se i vidno ispitivanje zaostalih tragova ljepila, bilo onih koji su posljedica probijanja ljepila među rubovima elemenata na površinu poda, bilo onih koje podopolagač ostavi neodgovarajućim načinom rada (pljackanjem, hodom po gotovoj površini u cipelama na kojima je pokupio tragove ljepila itd.). Niti jedan element ne smije pokazivati tragove parketnog ljepila na rubovima uz iznimku uza spojeve u kutevima, no ni takvi ne smiju biti dulji od 2 mm.

Ispitivanje se provodi na cijeloj površini poda iste vrste obloge u svakoj prostornoj jedinici zgrade (u svakom stanu, u svakoj učionici, pojedinom hodniku itd.), ili na svakih 100 četvornih metara većih ploha, odabirući broj ispitnih elemenata prema njihovoj površini lica: što su elementi obloge manji, treba ih ispitati veći broj (tablica 2). Ne ispituju se neprohodni dijelovi prostorije (nedostupne plohe ispod grijaćih tijela ili ispod kosine stubišta). Svaki element se ispituje uzdužnim lupkanjem po cijeloj njegovoj duljini na razmacima ne većim od 10 cm, pravilno izmjenjujući udarce po sredini elementa i uz njegove rubove.

Vrednovanje rezultata se provodi po sljedećim kriterijima:

 

Masivni elementi obloge BEZ bočnog spoja (npr. mozaik parket, lam-parket ili štapići):

1. ni jedan element ne odaje šuplji zvuk na više od 20 % svoje duljine, što praktično znači da nema elemenata koji nisu dobro učvršćeni i koji bi se možda čak i djelomično mogli gibati okomito na ravninu poda

Masivni elementi s bočnim spojevima (utor/pero) se smatraju prihvatljivima ako:

1. najviše 10 % ispitanih individualnih elemenata odaje šuplji zvuk na duljini većoj od 20 % njegove ukupne duljine

2. niti jedan element ne pokazuje ugibanje okomito na plohu poda pri opterećenju jednom nogom odrasle osobe

Tvornički površinski obrađeni masivni elementi (uvijek s bočnim spojem) se prihvaćaju ako niti jedan element ne odaje šuplji zvuk na više od 20 % njegove ukupne duljine

5.3.2. KONTROLA RAVNOSTI PODNE PLOHE

5.3.2.1. PROVJERA OPĆE RAVNOSTI

Slika 2 a) i b). Mjerenje globalne ravnosti poda oštrobridnom letvom i mjernim klinom. Na slici 2 b) su prikazani obični podopolagački klin (podjela očitanja visine 1 mm) i precizniji klin s očitanjem 0,1 mm.

Tolerancije u zgradarstvu određuje norma HRN DIN 18202, a pitanje ravnosti završenih podova definirano je i normom za izvođenje parketnih podova HRN CEN/TS 15717. Mi smo u ranijem članku u ovoj seriji prikazali odrednice norme HRN DIN 18202 i detalje mjerenja ravnosti građevinskih ploha (Smjernica za izvođenje drvenih podova 3. dio: Kontrola podloga drvenih podova, Korak IV/2018). Zbog praktičnosti i brzine završne kontrole pri primopredaji podova ovdje se pojednostavljuje opseg i način mjerenja:

Mjerenje opće ravnosti poda provodi se uporabom metalne oštrobridne letve s koničnim rubom (preporučljivo) ili letve ravnjače pravokutnog presjeka, duljine 1 m i 2 m, i mjernim klinom s podjelom očitanja visine na najmanje 1 mm (slike 2 i 3). Letva se nasumice postavlja na površinu gotovoga poda u bilo kojem smjeru i položaju, uključujući i rubne zone poda. Letva se postavlja tako da joj krajevi leže na površini poda, a mjeri se eventualna visina uleknuća na sredini raspona letve. Provodi se po jedna kontrola  mjerenjima s po 5 različitih položaja letve na svakih 36 m² površine poda.

Pod se smatra ravnim ako se niti na jednom položaju letve ne zabilježe veća odstupanja od navedenih:
– na razmaku rubnih točaka letve od 1 m visina luka nije veća od 3 mm
– na razmaku rubnih točaka letve od 2 m visina luka nije veća od 5 mm.

Slika 3. Mjerenje globalne ravnosti. Mjerna letva velike krutosti nosi oslonce (podesive po duljini) i mjernu uru na sredini raspona među osloncima.

5.3.2.2. PROVJERA RAVNOSTI ELEMENATA.

Provjerava se plošna poprečna ravnost elemenata (koritavost ili izbočenost) na po jednom mjernom mjestu na svakih 36 m² površine poda. Za mjerenje se postavlja oštrobridni metalni kutnik poprijeko elemenata tako da naliježe na bočne bridove  podnog elementa (koritavost, slika 4) ili na sredinu elementa ostavljajući podjednake zazore na bridovima (izbočenost).  Mjerenje se provodi zaticanjem mjernih listića (“špijuna”) u područje zračnosti (u sredini širine elementa u slučaju koritavosti, odnosno pri bridu elementa u slučaju izbočenosti). Niti jedna izmjerena zračnost ne smije biti veća od 0,3% širine elementa ili 0,4 mm, što bude manje.

Slika 4. Mjerenje koritavosti elemenata mjernim listićima. Oštrobridni kutnik naliježe samo na uzdignute bridove pojedinog elementa.

Slika 5. Kontrola čelnog nadvisa mjernim listićem debljine 3 mm. U ovom slučaju nadvis  među susjednim daskama je vidljiv, te viši od 3 mm jer listić slobodno  zadire  u zazor.

5.3.3. KONTROLA ZIDNH I RAZDJELNIH REŠKI

Zidne i razdjelne reške, odnosno sve reške koje je neophodno ostaviti između drvene obloge i čvrstih dijelova zgrade,  nemoguće je prekontrolirati nakon što su zatvorene letvicama ili pokrovnim profilima. Kakogod, sve mjerodavne norme za izvedbu drvenih podova naglašavaju da je neophodno ostaviti reške kojima se kompenziraju dimenzijske promjene podne plohe tijekom godišnjih odstupanja mikroklime u interijeru, a negdje su čak i definirane minimalne širine reški. Stoga je logično da se i pri kontroli pregleda izmjeri širina svih reški, čak i ako bi se mjestimično morale odizati kutne letvice.

Vidno se provjerava prisutnost svih reški. Mjerenje se provodi na barem dvama kutno sučeljenim zidovima u svakoj prostornoj jedinici ili na dvama kutno sučeljenim zidovima svake površine od 100 četvornih metara.

Mjerenje se provodi uporabom metalne mjerne trake s podjelom očitanja najmanje na 1 mm, mjerenjem širine razmaka između brida drvene podne obloge i zida, odnosno između bridova dvaju obloga kod svakog drugog tipa reške.

Širina reški je prihvatljiva ako:
• reške su prisutne na svim bridovima plohe drvene obloge i na mjestu razdjelnica (ako su projektirane),
• nijedna zidna reška nije šira od zidne letvice
• za lijepljene podne obloge zidne reške su širine najmanje 5 mm na čelnim rubovima elemenata i najmanje 15 mm na ostalim rubovima obloge za masivne elemente a 10 mm za višeslojne elemente
• za plivajuće podne obloge zidne reške su širine najmanje 5 mm na čelnim rubovima elemenata i najmanje 20 mm na ostalim rubovima obloge za masivne elemente a 12 mm za višeslojne elemente
• razdjelne (dilatacijske) reške posred podne plohe su široke najmanje 8 mm a najviše onoliko koliko je projektirano
• razdjelne reške na prijelazima između susjednih prostorija su široke između 5 i 8 mm.

5.3.4. KONTROLA NADVISA

Pitanje značaja i dozvoljenih iznosa nadvisa smo detaljno obradili u ranijem članku u časopisu Korak (br 2/2017), kao i različite načine mjerenja, pa ovdje donosimo samo sažete izravne upute za najjednostavniji način kontrole nadvisa na gotovim podovima.

Nadvis se kontrolira samo na podovima od industrijski površinski obrađenih elemenata podne obloge (višeslojnim parketima i tvornički obrađenim masivnim podnim elementima). Kontrola se provodi na po pet nasumce odabranih mjesta na svakih 36 m² plohe. 

Za mjerenje nadvisa se rabi metalni kutnik, po mogućnosti s konusnim bridovima, te mjerni listić najmanje točnosti 0,01 mm, a  debljine  0,3 mm (slika 5). Kutnik se polaže na podni element višega lica, a mjerni listić se nastoji podvući između kutnika i lica nižega elementa na udaljenosti od brida ne većoj od 15 mm. Kritičnu mjeru dozvoljenog nadvisa predstavlja mjerenje pri kojem listić ulazi u zazor  s otporom, ali ne tijesno, niti odižući kutnik od plohe nalijeganja.  Svako mjerenje u kojem listić ulazi u zazor bez otpora predstavlja mjesto nedozvoljenog nadvisa.

Niti jedno očitanje nadvisa ne smije biti veće od 0,3 mm.

Slika 6. Fotografija pristroja za mjerenje visinske razlike drvene podne obloge i njoj sučeljene plohe od drugog materijala.

5.3.5. KONTROLA VISINSKIH RAZLIKA SPOJENIH PLOHA

Mjerenje visinskih razlika između površina drvene obloge i neke druge vrste obloge kojoj je drvena obloga priključena (npr. keramičkih pločica ili kamena) provodi se na barem dva mjesta po cijeloj duljini spoja. Mjerenje se provodi uporabom pristroja s mjernom urom točnosti očitanja 0,01 mm (slika 6) kojom se mjeri visinska razlika dvaju ploha.  Niti jedna visinska razlika sučeljenih podnih ploha ne smije biti veća od 2 mm, osim u slučaju posebnih projektnih odrednica.

Slika 7 a) Skica iz HRN CEN/TS 15717 koja prikazuje mjerenje odstupanja ravnosti polaganja za sve usporedne slogove

Slika7 b) Skica mjerenja odstupanja ravnosti polaganja za slog u riblju kost

Slika 7 c) Skica mjerenja odstupanja ravnosti polaganja za mađarski slog (“chevron”)

5.3.6. KONTROLA PRAVILNOSTI GEOMETRIJE SLOGA

Kontrolu geometrijske pravilnosti sloga propisuje krovna norma HRN CEN/TS 15717, ali samo vrlo općenito, sa zahtjevom da krivudavo odstupanje od pravih linija na rasponu od 2 m ne bude veće od 5 mm, a zamaknutost bridova dvaju susjednih elemenata ne veća od 2 mm.

Provjera se provodi vidno u cijelom ispitnom prostoru. Ako ima zamjerki da nepravilnost sloga očigledno narušava jednoličan vidni dojam podne plohe, kontrola  se provodi po jednim ispitivanjem u svakoj prostoriji ili na svakih 36 m² većih ploha.

Slika 8. Mjerenje širine reške mjernim listićima. Ovdje je prikazano mjerenje na višeslojnim parketima, na kojima se može rabiti samo listić debljine 0,2 mm po principu “ide – ne ide”. U tom slučaju ga se ne smije držati ovako blizu kraja, nego na udaljenosti od 75 mm od zadirućeg vrha.

Slika 9. Raspored ispitivanja zazora na dijelu plohe od 8 susjednih elemenata(modificirano prema HRN EN 13329). 1 – mjerno mjestu na čelnom spoju, 2 – mjerno mjesto na bočnim spojevima, 3 – element u odabranoj ispitnoj plohi.

Mjerenje odstupanja pravilnosti sloga se provodi uporabom ravne, oštrobridne metalne letve, po mogućnosti s koničnim bridom, dugačke 2 m, te mjerila dimenzija – pomičnog mjerila s dubinomjerom, ili mjerne lupe povećanja 10x i skalom očitanja od 0,1 mm. U osnovi se mjeri odstupanje od letve one zamišljene linije koja spaja duže bridove kod usporednog sloga (slika 7a), odnosno koja povezuje kuteve daščica kod unakrsnih slogova (slike 7b i 7c).

Geometrija polaganja se smatra pravilnom ako kod polaganja brušenjem i površinskom obradom na zgradi:
• Za sve usporedne slogove se izmjeri vrijednost a) ne veća od 5 mm, a kutno zamicanje susjednih elemenata ne veće od 2 mm
• Za unakrsne slogove:  za “riblju kost”, mozaik, četvorine i štapiće  se izmjeri da je vrijednost manja od 5 mm a kutno zamicanje susjednih elemenata manje od 2 mm
• za “chevron” se izmjeri da je vrijednost a) manja od 3 mm a kutno zamicanje susjednih elemenata manje od 1 mm.

Za predgotovljene (industrijski površinski obrađene) elemente vrijednost a) mora biti manja od 3 mm, a kutno zamicanje susjednih elemenata manje od 1 mm.

5.3.7. KONTROLA ZAZORA MEĐU ELEMENTIMA (ŠIRINE ZAOSTALIH REŠKI)

Masivni podni elementi.

Provjera pojave i širine reški se provodi vidno u cijelom ispitnom prostoru, a ispitivanje se provodi po jednim mjerenjem u svakoj prostoriji ili na svakih 36 m² većih ploha.

Mjerenje se provodi mjernim listićima (špijunima, slika 8) ili – puno brže – mjernom lupom povećanja 10x i razdiobe očitanja na 0,1 mm. Mjere se sve širine reški među pojedinim elementima na spoju njihovih duljih bridova po 1 m širine poda okomito na spojeve.

Pod je ispravan ako:
• ukupan zbroj širina reški na 1 m širine poda nije veći od 4 mm, te
• niti jedna pojedinačna reška nije šira od 0,5 mm za podove brušene i površinski obrađene na licu mjesta, odnosno 0,3 mm za industrijski površinski obrađene masivne podne elemente.

Višeslojni parketni elementi.

Mjerenje se provodi na po jednom mjestu na svakih 36 m² podne površine, na ispitnoj plohi koju sačinjava 8 podnih elemenata, kako je to prikazano na slici 9. 

Mjerenje se provodi mjernim listićem debljine 0,20 mm, držeći ga na udaljenosti od 75 mm od njegova vrška, i pokušavajući ga bez njegova savijanja utisnuti u vidljivu rešku. Ocjena je “ide – ne ide” na temelju mogućnosti da se listić bez sile utisne do dubine od 1 mm u spojni brid.

Pod je ispravan ako se niti na jednom mjestu ne zabilježi reška u koju prodire mjerni listić.

5.3.8. KONTROLA SADRŽAJA VODE DRVA

S obzirom na to da bi kontrolna mjerenja trebala biti nerazorna, da se ne oštećuje površina koja predstavlja završni proizvod za primopredaju, pri završnoj kontroli se ne može propisati obavezno mjerenje sadržaja vode drva podne obloge, jer se ona na licu mjesta može s pouzdanošću izmjeriti jedino elektrootpornim vlagomjerom, dakle zapikivanjem igličastih sondi u drvo. Kakogod, svjesni smo činjenice da najveći broj nedostataka, grešaka pa čak i šteta na gotovim podovima u prvom razdoblju uporabe proizlazi baš iz neodgovarajućeg sadržaja vode drva ili njegove neusklađenosti s vlagom podloge ili klimatskim uvjetima u interijeru. Stoga predlažem sljedeći tekst u Smjernici:

Sadržaj vode podne obloge provjerava se iz zapisa predočenih na primopredaji, a mjeri se samo ako zapisi nisu prisutni, potpuni ili pouzdani. Ispitivanje se provodi samo ako su sve stranke suglasne s provođenjem minimalno razornog ispitivanja. Za ispitivanje se rabi elektrootporni vlagomjer za drvo prema HRN EN 13183-1 s tankim iglicama (1,6 mm).  Ispitivanje se provodi na površinama koje nisu prohodne (na rubovima plohe, pod stubištem, na mjestima projektiranog postavljanja namještaja, iza vrata itd.).

Sadržaj vode mora biti u granicama koje za pojedinu podnu oblogu propisuje njezina proizvodna norma, odnosno u granicama projektiranih vrijednosti ako je za specifični slučaj ugradnje (npr. javni ili negrijani prostor, podno grijanje, bilo koji prostor u kojem se neće održavati sobna klima) predviđen sadržaj vode drugačiji od normiziranoga.

5.3.9. KONTROLA POVRŠINSKE OBRADE

Provjera kvalitete površine  se provodi vidno u cijelom ispitnom prostoru. Ako nema zamjerki da kvaliteta površinske obrade (kitanja, brušenja i nanošenja premaza) očigledno narušava jednoličan vidni dojam podne plohe, kontrola  se provodi po jednim ispitivanjem u svakoj prostoriji ili na svakih 36 m² većih ploha.

5.3.9.1 KONTROLA BRUŠENJA

Ispitivanje se provodi na mjestima na kojima primjena različitih strojeva, alata i pribora za brušenje prouzroči visinska odstupanja plohe poda, uporabom pristroja s mjernom urom točnosti očitanja 0,01 mm (kao što je detaljno prikazan u odjeljku “kontrola visinskih razlika”). Pristroj se postavlja prvo na površinu na kojoj nema tragova brušenja, a zatim se zamiče na površinu s tragovima brušenja.

Brušenje se smatra odgovarajućim ako:
• nigdje nema vidljivih tragova brušenja (valovitost brušenja, zarezi grubog brusnog papira). Tragovi koji se ne vide iz stojećeg položaja ne predstavljaju nedostatak.
• tragovi brušenja su vidljivi ali ograničeni samo na dijelove plohe u uglovima prostorija, pod pravim kutem ili oštrim kutem na ravninu zida. U tom slučaju izmjerena  visinska razlika između glavnine plohe i vidljivo drugačije brušene plohe ne smije biti veća od 0,3 mm.
• tragovi brušenja su vidljivi ali ograničeni samo na rubne pojaseve podne plohe uza zidove u širini ne većoj od 40 cm. Tragovi brušenja su vidljivi kao razlike koje prouzroče različiti strojevi za brušenje (cilindrična ili tračna brusilica, kružna ili disk-brusilica). U tom slučaju izmjerena  visinska razlika između glavnine plohe i vidljivo drugačije brušene plohe ne smije biti veća od 0,3 mm.

5.3.9.2  KONTROLA KITANJA

Kontrola kitanja se provodi samo za podove od masivnih elemenata površinski obrađenih na licu mjesta. Provjera se načini vidno na cijeloj površini poda. Ako ima zamjerki da broj i širina kitanih reški  očigledno narušavaju jednoličan vidni dojam podne plohe, kontrola  se provodi po jednim ispitivanjem u svakoj prostoriji ili na svakih 36 m² većih ploha,  na ispitnoj  plohi širokoj 1 m poprijeko na duže bridove elemenata.

Mjerenje se provodi mjernom lupom povećanja 10x i razdiobe očitanja na 0,1 mm. Mjere se sve širine kitanih reški među pojedinim elementima na spoju njihovih duljih bridova po 1 m širine poda okomito na spojeve.

Pod je ispravan ako:
• boja kita nije u izrazitom neskladu s prirodnom bojom drva podnih elemenata,
• ukupan zbroj širina pruga kita na 1 m širine poda nije veći od 5 mm, te
• niti jedna pojedinačna pruga kita nije šira od 1,0 mm.

5.3.9.3 KONTROLA POVRŠINSKOG SLOJA

Izgled same površine podne plohe pregledava se samo vidno, i to u svim prostorijama objekta. Jasno je da su vidne ocjene površinskog sloja subjektivne prema značaju i učešću nepravilnosti ili grešaka, podložne vidnom zdravlju i sposobnostima sudionika pregleda, te ovisne o svjetlosnim uvjetima. Vidne ocjene je često vrlo teško dokumentirati fotografijama, jer samo vrlo vješt fotograf s vrhunskom svjetlosnom i snimateljskom opremom može zabilježiti ono što se prostim okom jasno vidi. Stoga je potrebno da svi sudionici podjednako ocijene moguće nedostatke ili greške. Ako postoji nesuglasje između sudionika provjere o značaju manjeg nedostatka ili nepravilnosti, mjerodavno nije najnepovoljnije mišljenje nekoga od sudionika, nego mišljenje većine sudionika. Ako nesuglasje dovodi do spora, on će se rješavati dodatnom stručnom ocjenom i provjerom najnepovoljnijeg mišljenja.

Površinski izgled je zadovoljavajući ako:
• nema nedostataka u smislu napadnih razlika u sjaju ili punoći prevlake  te grubljih grešaka (premazivanje nedovoljno obrušene površine, mjesta ljuštenja premaza, tragovi parketnog ljepila ili kita) niti na jednom mjestu podne površine
• nema nedostataka  nastalih od grešaka otvrdnjavanja parketnog laka (narančina kora, krateri, zvjezdaste ili mrežaste pukotine, mjehuranje) osim vrlo sitnih mjehurića (tzv. “pikica”) u sloju ili na površini laka
• nema nepravilnosti nanošenja premaza (nerazlivene kapljice ili pruge laka, duboki tragovi kista ili valjka, neosušeno ili neprebrisano ulje)
• nema tragova preklapanja slojeva premaza (tragova valjka ili kista) na površinama manjim od 36 m² osim na prijelazima između prostorija
• nema tragova silikona bilo pod prevlakom ili na njoj.

Očigledne manje nepravilnosti na površini (krupnije čestice prašine, vlakanca iz valjka ili kista, mali insekti) se prebroje, te se u ovisnosti o dimenzijama pojedinih elemenata ne smiju naći u većem učešću od postotaka navedenih u Tablici 2.

Ako proizvođač uljnog ili uljno/voštanog materijala u svom tehničkom listu izričito nalaže dodatno nanošenje završnog sloja premaza netom prije useljenja u prostor, to se mora zapisnički utvrditi, a uputa proslijediti krajnjem korisniku.

5.3.10  UGIB KOD PLIVAJUĆIH PODOVA

Plivajući podovi neminovno iskazuju određeni ugib pri opterećenju, bilo da se radi o polaganju gotovih elemenata na spužvicu, bilo da se radi o specijalnim konstrukcijama plivajućih obloga radi pojačane zvučne izolacije i fizičkih svojstava. Talijanska norma UNI 11368-2 koja je posvećena kontroli pri primopredaji plivajućih podova donosi i metodu mjerenja njihova ugiba pri opterećenju, ali za to je potrebna posebna aparatura i osjetljiv postupak mjerenja, stoga je ovdje nećemo prikazati, nego samo detaljno opisati u posebnom izdanju naše Smjernice.

6. ZAKLJUČAK

U ovom članku je predložen praktičan  sustav kategoriziranja pojava na gotovim drvenim podovima koje određuju njegovu kvalitetu, kao što su moguće štete, greške ili ostale nesukladnosti (manjkovi, neujednačenosti ili nedostaci). Time se praksi želi pomoći da, rabeći taj sustav, lakše usmjeri pozornost na one pojave koje je potrebno prekontrolirati da bi se definirala kvaliteta poda, ali da i odvagne značaj takvih pojava da bi se nakon primopredaje odlučilo koje će se pojave prihvatiti, a koje će zahtijevati popravak ili nadoknadu krajnjem kupcu. Tom sustavu kategoriziranja je onda pridružen i sustav jednostavnih i brzih ispitivanja i mjerenja da bi se pojedine odrednice  kvalitete poda kvantificirano zabilježile.  Detaljni normativni opis mjerenja bit će donesen u posebnom izdanju Smjernice za projektiranje i izvođenje drvenih podova.

LITERATURA:

Rabljene i navedene norme:
HRN EN 13756 (2002). Drvene podne obloge – terminologija
HRN CEN/TS 15717 (2017): Drvene podne obloge – Opće smjernice za ugradnju
HRN DIN 18202: Tolerancije u visokogradnji – zgrade. (Toleranzen im Hochbau: Bauwerke).
HRN  EN 1310 (1997): Oblo i piljeno drvo. Metoda mjerenja obilježja.
HRN  EN 1311 (1999): Oblo i piljeno drvo. Metoda mjerenja bioloških oštećenja.
UNI 11368-1 (2010): Pavimentazioni di legno. Posa in opera -Criteri e metodi di valutazione. Parte 1: posa mediante incollaggio. (Drvene podne obloge. Polaganje podova – Kriteriji i metode vrednovanja. 1. dio: Polaganje lijepljenjem.)
BS 8201 (2011): Code of practice for installation of flooring of wood and wood-based panels. (Smjernica za polaganje podova od drva i drvnih ploča).
ÖNORM B 2218 (2009): Verlegung von Hozfussböden – Werkvertragsnorm. (Polaganje drvenih podova – ugovorna norma za radove).
UNI 11368-1 (2010): Pavimentazioni di legno. Posa in opera -Criteri e metodi di valutazione. Parte 1: posa flottante. (Drvene podne obloge. Polaganje podova – Kriteriji i metode vrednovanja. 2. dio: Plivajuće polaganje).
HRN EN 13183-2: Sadržaj vode u drvu — 2. dio: Procjenjivanje elektrootpornom metodom (Moisture content of a piece of sawn timber – Part 2: Estimation by electrical resistance method)
HRN EN 14354 (2017): Ploče na osnovi drva – Podne obloge obložene furnirom  (Wood-based panels – Wood veneer floor coverings)
HRN EN 13329 (2017): Laminatne podne obloge – Elementi s površinskim slojem na bazi aminoplastičnih termostabilnih smola – Specifikacije, zahtjevi i metode ispitivanja (Laminate floor coverings – Elements with a surface layer based on aminoplastic  thermosetting resins – Specifications, requirements and test methods)

Štivo:
Rapp, A.O.; Sudhoff, B. (2020): Schäden an Holzfuβböden. Stuttgart: Fraunhofer IRB Verlag
Turkulin, H. (2016): Razredba kakvoće drvenih podnih obloga – 1. dio: Standard kvalitete, kvaliteta stnadarda i “standard” kvaliteta. Korak – stručni časopis o podnim oblogama, građevinskim tehnologijama i energetskoj učinkovitosti Vol. 14 (2016), br 2: 16-21.
Turkulin, H. (2017): Nadvis na podnim oblogama – koja mjera nadvisa je prihvatljiva?  Korak – stručni časopis o podnim oblogama, građevinskim tehnologijama i energetskoj učinkovitosti Vol. 15 (2017) br. 2: 10-14.
Turkulin, H. (2017): Smjernica za izvođenje drvenih podova 3. dio: Kontrola podloge drvenih podova.  Korak – stručni časopis o podnim oblogama, građevinskim tehnologijama i energetskoj učinkovitosti Vol. 16 (2018) br. 3: 14-23.
LDG (2015): Normativna vidna razredba drvenih podova. LDG stručna biblioteka – Priručnik br 1. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Šumarski fakultet, Laboratorij za drvo u graditeljstvu https://www.sumfak.unizg.hr/site/assets/files/3865/03_brosura_-_normativna_vidna_razredba_drvenih_podova-1.pdf

prof.dr.sc. Hrvoje Turkulin