Objekti od drva koji su potpuno izloženi vremenskim utjecajima jako su lijepi i dragi: podsjećaju nas na tradicijsku primjenu drva, iskazuju atraktivnost primjene drva u gradnji zbog njegove ekološke vrijednosti i obnovljivosti, svojim „prirodnim“ estetskim atributima predstavljaju zanimljiv kontrast jednoličnijim, sintetiziranim građevnim teksturama što ih imaju beton, čelik, staklo i drugi „moderni“ arhitektonski materijali.
Arhitekti su, međutim, oprezni u primjeni drva u eksterijeru – i to s pravom – jer tehnička svojstva drva u vanjskim uvjetima podliježu estetskim i strukturnim promjenama. S obzirom da je opći trend promjena svojstava vanjskih drvenih objekata uglavnom negativan, dakle drvo prirodno teži degradaciji, planiranje i provođenje arhitektonskih ideja u drvu zahtijeva posebnu vještinu, iskustvo i tehničko znanje kako bi se osiguralo da vanjski drveni objekti dugo i postojano ispunjavaju funkciju i zadrže punoću arhitektonske vizije. Prikazat ćemo nedavno izvedeni projekt drvenoga mosta, u stvari drvene pješačke staze, koja u razini mora povezuje otok Škojić sa šibenskom obalom. Ovaj primjer oblikovno i estetski dovoljno govori sam za sebe, a nama će poslužiti da komentiramo tehničku i tehnološku argumentaciju projekta.
1. Prikaz objekta
Pogledajmo konstrukciju vanjske drvene mosne staze u Kanalu Sv. Ante u Šibeniku u Uvali Škar, između Škara i Školjića (slika 1). Ovaj je objekt načinjen u dužini od oko 150 m za investitora Javna ustanova zaštite prirodnih vrijednosti Šibensko-kninske županije iz Šibenika. Bilo bi zanimljivo razmotriti prihvatljivost kvalitete drva od koje je izrađena konstrukcija, značaj pojave pukotina nakon prvog razdoblja u uporabi i komentirati neizvjesnu trajnost objekta.
2. TIJEK GRADNJE I PRIMIJENJENI MATERIJALI
Objekt je djelo zadarskoga arhitekta Nikole Bašića, koji je projektni zadatak povezivanja obale parkovnog područja s otočićem Škojić zamislio izvođenjem drvene pješačke staze preko mora. Na obali se nalazi uređeno zaštićeno područje, a na otoku se nalazi objekt prvorazrednoga povijesnoga značaja – Tvrđava Svetoga Nikole, koju institucije žele staviti u dostup javnosti, te eventualno kasnije i oplemeniti sadržaje tvrđave ponudom raznih događanja. U uvali je more plitko, mjestimično se za vrijeme oseke može i prehodati do Tvrđave, pa je planom predviđen objekt koji bi omogućio promet pješaka i manjih servisnih vozila preko plićaka. Mala izdignutost objekta iznad razine plime omogućuje vrlo atraktivan dojam prolaznika koji „hodaju po vodi“, praktično imaju kontakt s morem, pruža im se obzorski pogled na okolinu. Niskost hodne plohe i plićina mora dozvoljavaju izvedbu bez rukohvata i ograde, što daje osjećaj fizičke slobode prolaznicima i neometane vizure gledateljima.
Objekt na neki način predstavlja most – iako to u stvari ipak nije, to je vanjski drveni pločnik – iako opet to nije; to je drvena paluba – ali ni to u osnovi nije.
Ovako zamišljen projekt tehnički je vrlo zahtjevan za izvođenje od drva ako se očekuje dugovječnost pune funkcionalnosti: drvo u vanjskim uvjetima nije postojano, a najkritičnija mjesta njegove instalacije su u dodiru s tlom ili u morskoj vodi. Objekt je načinjen od segmenata usidrenih na betonske temelje u moru; svaki segment ima tri uzdužne grede i niz usporednih poprečnih mosnica (slika 2).
Tehnička specifikacija ponude predviđala je ca 5 m dugačke masivne hrastove nosače poprečnog presjeka 200 x 200 mm. Svaki segment staze sastoji se od tri nosača usporedno postavljena na razmaku od 600 mm. Vanjski nosači su duži (5,07) od unutarnjih (5,00) zbog lučne izvijenosti staze. Na armiranobetonske temelje su učvršćene temeljne stope L-oblika od 3 mm debelog inoks čelika. Nosači su učvršćeni na stope tako da budu od temelja odignuti ca 6 cm nasjedanjem na lim središnjim raskolom te provijanjem svornjaka M 20 kroz rupe u drvu i stopama. Svaki segment na jednom kraju ima stope s horizontalno produženim (ovalnim) rupama da se klizanjem svornjaka kompenzira duljinsko gibanje segmenta.
Mosnice dužine 240 cm su načinjene od hrastovine pravokutnog oštrobridnog presjeka, debljine 100 mm, širine ca 200 mm. Na svaki nosač su pričvršćene sa po dva inox T12 vijka izravno uvijena u drvo nosača. Površina je blanjana, a početno je bila zaštićena premazivanjem tikovim uljem.
3. PREGLED
U trenutku pregleda površina staze je suha (slika 1), nakon tjedan dana kiše, po južini. Površinska temperatura drva iznosila je 26-28 °C a sadržaj vode 18-22 % pri klimatskim uvjetima 23,5 °C i 78 % r.v.z. Ovi podaci ukazuju na to da je drvo stabilizirano u uvjetima povećane vlage te da se ovakvi uvjeti održavaju u duljem vremenskom razdoblju.
Visoka je plima (slika 2), doljnje nosače zapljuskuju valići (slika 3). Čela nosača susjednih segmenata su pravilno odmaknuta 30 – 40 mm (slika 3). Mosnice su poglavito srčanice (slika 2), te su na čelima malo deformirane odstupajući bridovima od ravnine do max 20 mm (slika 2). Na svim plohama pregledanih mosnica vidljive su pojave sivo-crnih obojenja, koja su karakteristična za potpuno izloženo, površinski neobrađeno drvo (slika 4). Obojenja su intenzivnija na mosnicama nego na nosačima (slika 3), te su izraženija na mjestima presječene žice (kvrge, strmi izlaz kose žice na površinu lica). Nigdje se ne primjećuju greške u vidu velikih raspuklina ili krivljenja cijelih mosnica ili mosnih segmenata.
3.1 MJERENJA I NALAZ
Pregledali smo objekt kako bismo predložili ocjenu njegove ugroženosti i procjenu njegove trajnosti. Čitatelje upozoravam na terminološku razliku između postojanosti, i trajnosti. Postojanost je svojstvo vrste drva i predstavlja njegovu otpornost prirodnim djelovanjima (poglavito bioloških) činitelja razgradnje (ksilofagnih gljiva i insekata te maritimnih štetnika). Trajnost je vremenski interval u kojem postojanost drva osigurava projektirana svojstva građevine.
Slika 2. Hodna ravnina malo deformirana, bridovi izdignuti. More oplahuje drvo za plime (strelica)
Slika 3. Podnožje staze. Površina drva je prosuha, čela su pravilno razmaknuta ali upijaju zapljusnutu vodu u smjeru pukotina skošene žice (strelica).
Tablica 1. Sumarne vrijednosti sadržaja vode drva (mjesec listopad).
Slike 4: Susljedne oko 90 cm široke površine hodne plohe staze
Sadržaj vode drva na površini približno je jednak gornjoj granici projektiranoga sadržaja vode (15 + 3 %), te očekivan prema uzancama struke za ugradnju nezaštićenoga konstrukcijskog drva u eksterijere u ovo doba godine (20 + 3 %). Taj je sadržaj vode usklađen s vrijednosti koje bi drvo ravnotežno poprimilo ako je duže vremena izloženo postojećim klimatskim uvjetima okolišnog zraka (25°C, r.v.z. ca 60 – 80%). Mjerenje sadržaja vode na različitim dubinama od površine pokazuje da je sadržaj vode ravnomjerno povećan po dubini i po presjeku mosnica (tablica 1), te da opstoji veliki gradijent vlage od površine prema središnjim zonama elemenata. Ovakav gradijent vlage izazivao bi jača unutarnja naprezanja i pukotine čak i bez djelovanja sunca na površinu. Spojevi metalnim spajalima su dobri (slike 2, 3, 4) jer se ne vidi gnječenje drvenoga tkiva oko steznih glava. Evidentna je učestala, iako ograničena pojava raspucavanja površine (slika 4): većina pukotina nastaje u drvu i prati tok vlakanaca, ali ne prolazi kroz cijeli element, niti se širi po cijelom presjeku čela (slika 2). Ovo govori da su pukotine nastale isušivanjem vanjskih slojeva u ljetnom razdoblju, te da naprezanja nisu veća od integralne čvrstoće na vlak okomito na vlakanca elemenata konstrukcije. Stezni elementi su ugrađeni pravilno, kroz protočne rupe i na optimalnom razmaku, jer pukotine ne nastaju na mjestu spajala nego se šire preko pozicija glava vijaka. Spajala dakle ne ograničuju dimenzijske pomjene mosnica što bi moglo utjecati na pojavu velikih pukotina. Pukotine bitno ne utječu na efikasni poprečni presjek mosnica i nosača kao ni na njihovu nosivost.
S obzirom na to da je gradijent vlažnosti po debljini profila velik, te pozitivan prema sredini, tj. da je srž presjeka drva oko 20 – 30 % vlažnija od površine, drvo konstrukcije je ravnomjerno isušeno sa svih strana na gornjim ili bočnim površinama (slika 2). S obzirom na to da je drvo bilo dulje vrijeme potpuno izloženo atmosferilijama i zapljuskivanju mora, evidentno je da je drvo, zaštićeno slabo vodoodbojnim uljnim premazom, jako nabubrilo preuzimanjem tekuće vode i njezinom akumulacijom u dubljim zonama presjeka. U ljeti, pak kroz relativno tanak i paropropustan sloj tikovog ulja, voda umjereno i ravnomjerno isušuje iz površinskih slojeva. Kod masivnih konstrukcijskih elemenata ove pojave u intenzivnijem obliku prvo izazovu pojavu sabijanja i bubrenja drva, a zatim daljnje isušivanje površine koja ne može slobodno utezati zbog nabubrelih središnjih zona presjeka. Ovo prouzroči naprezanja veća od kohezijske čvrstoće drva na vlak okomito na vlakanca, dakle raspucavanje i pojavu koritavljenja. S obzirom da su zabilježeni evidentni znakovi zadržavanja vode u središnjim zonama te istovremenog isušivanja površine, očito je
• da su nosači i mosnice po cijelom presjeku pri proizvodnji i ugradbi bili ujednačenoga sadržaja vode koji je bio odgovarajući s obzirom na okolišne uvjete,
• da je sadržaj vode na površini sada usklađen obzirom na uvjete koji bi se održavali na objektu u godišnjim klimatskim oscilacijama,
• da u uvjetima ugradbe tik iznad vode dolazi do trajnog nakupljanja vode u sredini elemenata, te da
• projektirani i dosegnuti sadržaj vode nisu odgovarajući, te da dosegnuti sadržaj vode predstavlja situaciju trajnog i visokog rizika trajnosti objekta.
4. OSIGURANJE TRAJNOSTI OBJEKTA
Tri su osnovna moguća ključna utjecaja na osiguranje trajnosti, odnosno na smanjenje postojanosti drva, nakon montaže i prvog razdoblja nakon uporabe konstrukcije:
- ako je ugrađeno drvo neprimjerene vrste, ili neodgovarajuće kvalitete i suhoće za očekivanu trajnost objekta
- ako projektom nije osigurana odgovarajuća fizička i konstrukcijska zaštita drva za osiguranje trajnosti. Rizik infestacije gljivama i njihov razvoj na ovakvim konstrukcijama je vrlo velik, a sadržaj vode – ključni faktor razvoja biološke razgradnje – je iznad vrijednosti (ca 22 % sadržaja vode) potrebne za razvoj gljiva truležnica drva i morskih štetnika
- ako kemijska zaštita – bilo preventivna ili represivna – nije planirana ili sprovedena.
4.1 IZBOR VRSTE I KVALITETA UGRAĐENOGA DRVA
Izvedbenim projektom je bilo predviđeno da se konstrukcija načini od „ listača I klase, razreda čvrstoće 60“ što je opravdana postavka. Zahtjev primjene vrste drva „klase D 60“ treba dvojako promatrati – sa stanovišta klase čvrstoće i sa stanovišta klase postojanosti. Ova su dva pojma povezana, jer vrste drva najveće čvrstoće (klase D 60 ili D 70) redovito imaju jako veliku gustoću i prirodnu postojanost. Tehnički i regulatorno, međutim, ova su dva parametra odvojena, i tretirana su potpuno različitim normama:
– razred čvrstoće D 60 definiran je normom HRN EN 338 i vezanim normama HRN EN 1912 i HRN EN 14081-1, a
– vrijednosti postojanosti drva i trajnosti objekta definirana su normama HRN EN 335-1 i 2 te 350-1 i 2.
Stoga treba izbjeći zaključivanje po kojem je za predmetnu konstrukciju neophodno da se projektira od klase nosivosti drva D60 da bi bila trajna, ili pak da se postojanost razreda 1 prema HRN EN 350-2 ne postiže primjenom drva čija mehanička svojstva spadaju u niže klase nosivosti (D50, D40, D30).
U našoj je praksi primjena hrastovine za brodogradnju i lučke objekte tradicionalna i uspješna, tako da se izbor vrste drva uklapa u tradicijske i estetske oblikovne odrednice projektiranja vanjskih drvenih objekata u obalnom području.
Tehnički je primjena hrastovine u blizini mora ili vode opravdana ako se poštuju pravila fizičke i konstrukcijske zaštite drva. Prema normama HRN EN 335-1 i HRN EN 335-2 uporaba drva u kontaktu s tlom ili morskom vodom predstavlja najriskantnije područje primjene drva za gradnju (trajno mokro – zona opasnosti 4, u morskoj vodi – zona 5), jer je rizik razvoja biološke zaraze jako velik. Svugdje gdje drvo u duljim razdobljima (dulje od 14 dana) trajno dosiže sadržaj vode viši od ca 22 % postoje uvjeti za intenzivan razvoj biološke razgradnje. U klimatskim razdobljima s temperaturama 10 – 35 °C biofizički uvjeti za propadanje su optimalni, a rizik umanjenja trajnosti izuzetno velik. Uzance struke preporučuju da se u zoni opasnosti 4 upotrebljava vrlo trajno (razred 1) ili trajno drvo (razred 2) prema HRN EN 350-2. U zoni 5 drvo je prema HRN EN 335-2 izloženo velikom riziku od gljiva truležnica (bez obzira na to što salinitet djeluje u određenoj mjeri antiseptički) i morskih štetnika. U našem su moru najagresivniji račići (Limnoria spp), koji postupno odnašaju površinu drva, te morski crv (Terredo spp) koji buši rupe i izjeda srž drva. Predmetni objekt je teoretski iznad mora, iako ga oplakuje plima, pa bismo deklarirali klasu rizika 4 (trajno ili dugotrajno mokro). Svejedno, ne može se isključiti niti napad morskih štetnika na nosače odnosno nastup insekata tik iznad razine mora (razred opasnosti 5). Od nativnih komercijalnih vrsta drva vrlo trajno (razred 1) je jedino drvo bagrema, dok hrastovina spada u trajno drvo (razred 2). Stoga je primjena hrastovine opravdana i omogućuje dugovječnu uporabnu funkciju konstrukcije, uz uvjet da su poduzete fizičke i konstrukcijske mjere zaštite kojima se bez kemijskog tretmana osigurava trajnost objekta.
Uporaba „egzote“ je tehnički opravdana u rizičnim uvjetima (razredi opasnosti 4 i 5), ukoliko se pri tome misli na drvo razreda postojanosti 1 prema HRN EN 350-2. Postoje tropske vrste listača (žargonski „egzote“) različitih tehničkih svojstava i prirodne postojanosti. Ukoliko se pod pojmom „egzota“ podrazumijevaju vrste kao gvajakovina, lapacho, kempas, merbau (razred postojanosti 1), tada je njihova prirodna postojanost dovoljna da se osigura dugovječnost konstrukcije u morskoj vodi i to bez kemijske zaštite. Ove su vrste drva, međutim izuzetno skupe – pogotovo u ovako velikim dimenzijama poprečnog presjeka – i neprimjerene našoj tradicijskoj uporabi.
S obzirom da se hrastovina (razreda postojanosti 2) može rabiti u vanjskim uvjetima, i to bez kemijske zaštite, ukoliko su osigurane mjere fizičke i konstrukcijske zaštite, njezin izbor za primjenu iznad tla i vode je opravdan. U kontaktu s tlom i u vodi hrastovina nema takovu trajnost kao najpostojanije egzote, no tome se prilagođava područje primjene i način projektiranja objekta. S obzirom da se predmetni objekt može fizički i kemijski zaštititi tako da se i sa hrastovinom osigura trajnost od približno 30 godina, smatrajmo primjenu hrastovine potpuno opravdanom.
Projektom je predviđena klasa nosivosti drva D60 pa se postavlja pitanje je li hrastovina, koja je ugrađena u stazu, takve klase kvalitete. Misli se na klasu D 60 prema definiciji razreda čvrstoće po normi HRN EN 338: Konstrukcijsko drvo: razredi čvrstoće (EN 338:2009). Norma u tom razredu čvrstoće definira da drvo ima prosječnu gustoću od 840 kg/m3 te da mu je karakteristična čvrstoća na savijanje min 60 MPa (N/mm2 ). U ovu klasu prema HRN EN 1912 spadaju izuzetno teška i tvrda drva, primjerice tropske listače kapur i kempas.
Dodjela klasa konstrukcijskog drva prema čvrstoći definirana je normom HRN EN 1912: Konstrukcijsko drvo- razredi čvrstoće: dodjela klasa po vizualnom razredu i vrsti drva, po kojoj drvo hrasta srednje gustoće 640 kg/m3 (karakter. gustoća 530 kg/m3) ima čvrstoću na savijanje od 30 MPa i svrstava se u klasu D 30. Hrastovina, dakle ne može biti niti klasirana u razred D 60, nego se prema HRN EN 1912 svrstava u razred D 30. Projektirani objekt izveden je sasvim izvjesno sa odgovarajućim dimenzijama poprečnih presjeka prema svojstvima drva u klasi D30, tako da primjena hrastovine (D30) umjesto tropskih listača (D60) nije sporna. Time smatrajmo da nosivost i stabilnost objekta nisu ugroženi izvedbom od hrastovine umjesto drvom tropskih listača. Ostaje pitanje postojanosti drva mehaničke klase D30 za predmetnu zadaću, te pitanje klasiranja sirovine za određeni razred čvrstoće.
Pitanje kvalitete ugrađenoga drva definirano je nacionalnim normama za sortiranje drva po nosivosti, u nas je to HRN U.D0.001, koja je praktično preuzela njemačke norme iz grupe DIN 4074. Za listače vrijedi vizuelno klasiranje u tri klase prema HRN U.D0.001 – I, II i III klasa, a prema DIN 4074-5, to su klase LS7, LS10 I LS13. Dakle, za klasu čvrstoće D30 prema HRN EN 338 potrebno je izabrati najmanje razred II ili bolju prema HRN U.D0.001, to jest razred LS10 prema DIN 4074-5 koji je određena sljedećim dozvoljenim pojavnostima:
• Kvrge – promjera do 2/5 lica
• Pukotine – do ½ debljine presjeka
• Nagib žice – do 12 %
• Uklopljen obod trupca – do 1/3 širine lica
• Srčika – dozvoljena kod hrastovine.
• Trulež i aktivne greške od insekata nisu dozvoljene.
S obzirom da ugrađeno drvo ne iskazuje nedozvoljene greške (slika 3) može se zaključiti da je pravilno izabrano drvo klase LS10 ili bolje (LS13) da bi se dobio razred čvrstoće D30 koji se treba zahtijevati za gradnju hrastovinom. Kosa žica u ovom slučaju nije dominantni činitelj čvrstoće.
Naše tehničko iskustvo (Rajčić, V.; Bjelanović A: Razredba drvene građe, Građevinar 57: 779-784) čak naglašava da se primjenom europskih standarada za klasiranje domaćega drva, koje je redovito bolje kvalitete od prosječne europske sirovine, dovodi do nepotrebnog predimenzioniranja i ekonomski neopravdane uporabe drva velikih presjeka koji bi, prema eksperimentalnim mjerenjima, moglo zadovoljiti svrhu određene klase čvrstoće i sa manjim dimenzijama od normiranih. Autorice iznose podatke koji hrastovinu prema gustoći i modulima svrstavaju u klasu D50, a prema čvrstoćama na tlak, vlak, savijanje i posmik u klasu D60 ili čak D70. Možemo zaključiti da je sirovina, primijenjena za gradnju predmetnog objekta, zadovoljavajuće kvalitete za projektom predviđenu stabilnost i nosivost građevine.
Pojava površinskih pukotina se objašnjava prirodnim pojavama početnog bubrenja i utezanja na suncu i visokim temperaturama izloženim površinama građevnih elemenata. Ove pukotine se neminovno pojavljuju u prvom razdoblju uporabe, pogotovo ukoliko je to razdoblje – kao u ovom slučaju – u proljetnom ili ljetnom razdoblju. Pukotine koje su se pojavile na nosačima i mosnicama nemaju dimenzije i značaj koji bi bitno utjecali na čvrstoću i nosivost konstrukcije, neće se više bitno povećavati niti u intenzitetu niti u učestalosti, te predstavljaju samo poglavito estetsku promjenu u odnosu na prvotno ugrađeni materijal. Ovo estetsko obilježje je prirodno i normalno, te ga smatrajmo estetskom atraktivnošću, a ne nepoželjnom pojavom na površiknski neobrađenom, vani izloženom drvu. Čak i da je staza površinski zaštićena konzistentnijim premazom, ove bi se pukotine pojavile iza prve ljetne sezone, te bi više narušavale izgled površinski obojanoga drva nego što je to kod neobrađenoga drva.
Izdignutost bridova pojedinih mosnica (slika 2) visinom ne prelazi širinu reške, te se može smatrati normalnom prirodnom pojavom nakon izmjene ekstremnih uvjeta kondicioniranja (močenja oborinama i naglog isušivanja na ljetnom suncu). Ovo može predstavljati funkcijski nedostatak ukoliko bi izdignutost bridova bila tako velika da utječe na spoticanje pri hodu. S obzirom da je drvo „odradilo“ početne promjene dimenzija i oblika, ova se pojava neće značajnije intenzivirati. Prevelika izdignutost pojedinih bridova može se lagano otkloniti tesarskom blanjom, kojom bih preporučio i skositi oštre gornje bridove mosnica da se umanji rizik ozljeda pri bosonogom hodu.
4.2. FIZIČKA I KONSTRUKCIJSKA ZAŠTITA OBJEKTA
Trajnost građevine se osigurava izborom odgovarajuće vrste drva i mjerama fizičke i konstrukcijske te eventualno kemijske zaštite.
Ukoliko uvjeti djelovanja na objekt podrazumijevaju razred visokog rizika i ugradnju drva razreda postojanosti 1 ili 2 prema HRN EN 350-2, fizička i konstrukcijska zaštita su dovoljne da se osigura projektirana trajnost objekta. Prednost se daje fizičkoj zaštiti, te upozoravam na prilog E Tehničkog propisa za drvne konstrukcije: Zaštita drvenih konstrukcija. Mjere fizičke zaštite u načelu podrazumijevaju:
• Odizanje drva od tla i vode min. 30 cm
• Pokrivanje nosivih elemenata od izravnog djelovanja oborina
• Omogućavanje otjecanja tj. sprječavanje dužeg zadržavanja vode na dijelovima konstrukcije, te isušivanje elemenata nakon vlaženja
• Omogućavanje nadzora, provjere i zamjene ugroženih dijelova konstrukcije.
Značaj fizičke zaštite vidljiv je iz tablice 2 u kojoj su navedene iskustvene vrijednosti očekivane trajnosti drvenih konstrukcija. Tablica 3 povezuje razrede postojanosti drva i očekivanu trajnost u trajno mokrim dijelovima drvenih konstrukcija.
Tablica 2: Iskustvena trajnost drvenih građevnih dijelova
Tablica 3: Očekivana trajnost drva u uvjetima stalne vlage
U sadašnjem stanju, u kojem su središnje zone dijelova konstrukcije znatno vlažnije od 22 %, predviđam trajnost konstrukcije između 15 i 20 godina. Ukoliko se želi projektirati veća trajnost objekta, prva su dva koraka: izbor druge vrste drva ili promjena konstrukcije. S obzirom da hrastovina bez zaštite nije primjerena razredu opasnosti 5 (u morskoj vodi), a dovoljno je primjerena razredu 4 (trajno mokro), preostaje samo utjecaj na konstrukciju. Ukoliko se konstrukcijom ne može osigurati sigurna projektirana trajnost objekta, predviđa se kemijska zaštita.
Građevinsko-fizikalne i konstruktivne mjere zaštite. Smatram da bi tehničko rješenje staze trebalo predvidjeti kotiranje doljnjih dijelova nosača 20 – 30 cm iznad najvećeg nivoa plime u kanalu, čime bi se bitno smanjilo nakupljanje tekuće vode u nosačima. Predviđam da bi se time postiglo udvostručenje najmanje očekivane trajnosti, dakle da bi očekivana trajnost staze porasla na 30 godina. Konstrukcijska zaštita je dobro načinjena (čela su odmaknuta i slobodna za prosušivanje, mosnice su dovoljno razmaknute da se omogući otjecanje oborinske vode, stope pozicioniraju drvo odmaknuto od betona), tako da ključnim činiteljem trajnosti vidim fizičku izloženost nosača vodi.
Slika 5. Skica predloženog rješenja povisivanja metalnih stopa nosača učvršćivanjem dodatnih L-profila na postojeće stope
Slika 6: Skica sustava preventivne (kasnije represivne) zaštite objekta injektiranjem zaštitnog sredstva u zone preklopa mosnica i nosača
4.3 KEMIJSKA ZAŠTITA I POVRŠINSKA OBRADA
Kemijska zaštita toksičnim biocidnim sredstvima koja bi se primijenila izvanjskim tretiranjem nije prihvatljiva zbog ispiranja kemikalija u more, zbog dodira kožom bosih stopala u ljetnom periodu i zbog neugledne (zeleno-smeđe) diskoloracije površine. Predlažem da se u sadašnjem stanju objekta kemijski djeluje preventivno na mjestima najvećeg rizika biološke zaraze. Iz tablice 1 vidljivo je da u kritičnom razdoblju (u jesen, nakon sedmodnevnih oborina i pri visokoj plimi) površine mosnica, njihova čela i gornji krajevi dosižu kritične, ali ne i ekscesne vrijednosti sadržaja vode, tj. ne pokazuju vrijednosti sadržaja vode koji se ne bi isušili u prirodnim cikličkim klimatskim procesima. Doljnje strane elemenata, i naročito zone prijeklopa mosnica i nosača, bilježe nedozvoljivo visoke vrijednosti sadržaja vode za predviđanje izostanka ili ograničenoga djelovanja bioloških uzročnika razgradnje. Ukoliko bi se staza odigla od razine mora za plime, vrijednosti sadržaja vode ovih područja bi bile bitno niže, ali još uvijek kritične za razvoj truleži. Stoga predlažem relativno jednostavno i jeftino saniranje stanja injektiranjem u preklopne zone biocidnih sredstava na bazi delta-permitrina ili metalnih soli (CCB – bakar-krom arsenat). Injektiranje treba izvršiti u suhom stanju te eventualno ponoviti do dostatnog upijanja i penetriranja zaštitnog sredstva u mokre džepove preklopa mosnica i nosača.
Površinska zaštita objekta.
Svaka povšinska obrada koja bi predstavljala vodoodbojni zaštitni sloj na površini drva povoljno bi djelovala na trajnost objekta. Kakogod, vodoodbojni nano-premazi, kao i uljni impregnirajući premazi (npr. „tikovo ulje“), skupi su i zahtijevaju učestale intervale obnavljanja (npr. svaka 2 – 3 mjeseca). Kako na kritične sadržaje vode kratkotrajno djelovanje površinske vode (koja kvasi površinske slojeve dijelova, ali koji se i isušuju) ne djeluje tako nepovoljno kao dulje, simultano djelovanje oborina, vlage zraka i zapljuskivanja mora, smatram da je primjena ovih zaštitnih premaza neučinkovita i neekonomična. Procjenjujem da bi troškovi pričuve (cijena sredstva i rada zaštite četiri puta godišnje tijekom 15 godina) bili neopravdano veći od vrijednosti postignutog produljenja životnoga vijeka cijele konstrukcije (1/15 cijene drvenog dijela objekta u vijeku 15 godina umnožena za 3 – 5 produljene godine) .
4.4. KONTROLA, ODRŽAVANJE I OBNAVLJANJE
Drveni objekti zahtijevaju redovitu kontrolu kojom se ustanovljuje da su tehnička svojstva drvene konstrukcije takva da tijekom trajanja građevine uz propisano, odnosno projektom određeno izvođenje i održavanje drvene konstrukcije, ona podnese sve utjecaje uobičajene uporabe i utjecaje okoliša.
Investitoru se predlaže, dakle, da planira organizaciju i troškove nadzornih pregleda kojima bi se u vijeku trajanja objekta utvrđivala tehnička ispravnost i pravodobno provodili zahvati represivne zaštite ili popravaka u cilju osiguranja potpune funkcijske podobnosti objekta i njegove najveće moguće trajnosti.
5. ZAKLJUČAK
Načinjena je vrlo atrkativna i vrlo rizična konstrukcija drvene staze na površini mora. Primjena drva za izradu ovakvoga objekta opravdana je estetikom materijala, prirodnom uklopljenosti teksture drva u okoliš, asocijacijama na primjenu drva za gradnju brodova i lučkih objekata.
Na ovakvim objektima je neizbježno da brzo dođe do sivljenja, erozije i pukotina koje predstavljaju poglavito estetsko obilježje. Treba znati, međutim, da površinske pukotine i ograničene deformacije predstavljaju normalne fizikalne pojave drva u uvjetima potpune izloženosti i da ne moraju neumitno utjecati na nosivost, trajnost i funkcijsku podobnost objekta.
Drvena staza je ugrađena u vrlo rizičnom području, gdje se slijedom utjecaja oborinske vode, zapljuskivanja mora i plime pojavljuju ekscesno visoke vrijednosti sadržaja vode u središnjim dijelovima i preklopima elemenata koje bitno utječu na trajnost građevine. Neizbježan je razvoj truleži, a izvjestan je i napad morskih štetnika na morem oplahnutim površinama nosača. Stoga se može predvidjeti trajnost sadašnjega stanja od 15 ili najviše 20 godina.
Ovako projektiranu trajnost objekta bilo bi moguće poboljšati odizanjem drva od temelja za dodatnih 20-tak cm od gornjeg nivoa najviše plime, ali to bi ukinulo oblikovni smisao objekta za „hodanje po vodi“. Najvlažnije dijelove konstrukcije (zone prijeklopa mosnica i nosača) moguće je dodatno zaštititi injektiranjem tekućeg zaštitnog sredstva, čime bi se bitno smanjio rizik razvoja truleži i napada insekata.
Korisnike objekta treba upozoriti na vlastitu obavezu održavanja drva, koja se sastoji od kontrole vlažnosti drva i utvrđivanja pravilnog tehničkog stanja objekta. Potrebno je predvidjeti periodične mjere nadzora i održavanja (eventualnih izmjena ili popravaka) drvenih dijelova kako bi se osigurala njihova postojana funkcionalnost u vijeku trajanja objekta. S obzirom na ljepotu ove drvene građevine i srdačnost domaćina, svaki drvnotehnološki stručnjak će s radošću posjetiti Šibenik i pomoći u nadzoru i osiguranju trajnosti ovoga objekta.
