„… Palača Hrvatskog Sabora svojom je poviješću spomenik uporno održavane tradicije, a svojim oblicima, elementima klasicizma i secesije u unutrašnjosti, a neorenesanse i secesije na pročeljima, zanimljiv spomenik kulture.“ [1]
Tema interijera je jedna od onih koju diktira tržište, a podložna je kako trenutku, tako modi i ukusu, volji i znanju investitora. Ovaj dio je zasigurno jedan od onih oblika arhitektonskih implementacija u život zajednice i pojedinca na koji arhitekt može reagirati na način da poduči, da u malom mjerilu ostavi trag koji je značajan za čitanje vremena i kulture tog vremena. Arhitektura kao dio umjetničkog stvaralaštva u svom osnovnom određenju bori se za prostorni i formalni integritet, a pravila po kojima se provodi neminovno su vezana za trenutak u kome se arhitekt ili umjetnik zatekao. Promatrač i krajnji korisnik arhitektonskog djela u trenutku kad ga promatra ima već ranije stvorenu predodžbu o tome što i na koji način gleda. Formirani su pokazatelji i norme koje su nužne za procjenu svakog prikaza, od trenutka kad arhitekt stavlja prvu ideju na papir, ili danas unosi na ekran računala, sve do onog zadnjeg trenutka koji označava da je misao opredmećena, da je djelo gotovo i smješteno u prostor da traje. Za većinu promatrača vidljiva je samo opna, samo vanjski dio koji štiti unutrašnjost dostupnu korisniku. A unutrašnjost je predmet promišljanja arhitekta na razini funkcije, estetike i udobnosti – od utilitarnih prostora pa sve do najkompleksnijih. Cilj svakog unutarnjeg prostora je da se čovjek u njemu ugodno osjeća, kako u prostoru koji je njegovo intimno okružje, dom, preko radnih prostora gdje se provodi sve više vremena, do javnih prostora namijenjenih svima. Onima koji ga trebaju, koriste ili samo gledaju. Prostor interijera je na taj način poveznica s vanjskim svijetom, s urbanim prostorom. Obzirom da je estetika društveno i socijalno uvjetovana, kroz privlačnost prostora u kojem se odvija život, dovodi interijere na poziciju značajnih moderatora unutar zajednice. Svaki, pa i najmanji interijerski uradak potrebno je smatrati investicijom za budućnost – prostorom koji će obrazovati korisnika i upućivati ga kakav prostor treba u budućnosti tražiti. A Sabornica je izuzetno zanimljiva u ovom kontekstu, jer je jedan od onih prostora čija slika je svakodnevno prisutna u svim domovima i predstavlja pozornicu na kojoj se odlučuje o životu naroda.
Grafički prilog 1. Tlocrt dvorane
Ahitektonsko projektna dokumentacija unutrašnjeg uređenja s kompletnim interijerom i projekt konstrukcije i rekonstrukcije za Veliku Vijećnicu Sabora Republike Hrvatske izrađen je u Zavodu za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Nacrte interijera za za Sabornicu, kako je svi zovemo, Miroslav Begović izradio je tijekom 1995. i 1996. godine. I ovom, kao i svim prijašnjim projektima koji su bili vezani uz povijesne jezgre i građevine na kojima je intervenirao na razne načine, prisutan je dosljedan rad istraživača. [2] Tijekom rada na samom projektiranju sagledane su i sistematizirane sve povijesne činjenice koje su odredile prostor u širem i užem smislu. Uz arhitekta na opremanju i izvođenju radova radila je i velika skupina konzultanata koji su svaki u svom djelokrugu doprinijeli da se utvrdi i očuva stvarna vrijednost postojeće građevine. U Radnoj skupini kojoj je predsjednik bio Žarko Domljan djelovali su Goran Granić, Ivan Lacković, Mihovil Klapšić, Josip Pavišić, Volga Miličić, Branko Somek, Petar Donjerković, Rudolf Dragović i Ive Linardić. Begović i Domljan su se našli na zajedničkom projektu s istim ciljem, ali sa potpuno dijamentralnim pristupom rješavanju problema. Dok je Begović zastupao dizajnerski pristup zahvata u prostoru Sabornice, dotle je Domljan bio pobornik traženja povijesnih činjenica, sondaže i vraćanja u kontekst vremena nastanka interijera. Zgrada današnjeg Sabora kakvom je mi poznamo rezultat je projekta načinjenog 1908. godine od strane arhitekta Janka Kolarića. [1] Predvorje i dvorana koja i danas služi za zasjedanje Sabora potiče iz tog projekta. Begović je narudžbu za ovaj projekt dobio još 1991. godine, ali zbog u to vrijeme započetih ratnih aktivnosti, projekt je mirovao pet godina.
Grafički prilog 2. Pogled
Mirovanje je značilo u stvari nepoduzimanje nikakvih aktivnosti od strane investitora, dok je to vrijeme za projektanta značilo mogućnost ispitivanja i istraživanja, izradu mogućih rješenja. Rješenja u tehničkom smislu koja su se odnosila na prostorno definiranje Sabornice: što ukinuti, što dodati, da li i kako izmijeniti nagib/kosinu zastupničkih mjesta, organizacijski poboljšati funkciju u odnosu na trenutno moguća tehnička rješenja – od grijanja, klimatizacije do ozvučenja, snimanja i slično. Konačna verzija stvorena je u odnosu na rezultate istražnih radova koji su bili osnova i ovom projektu, a projektni zadatak u cijelosti je definiran u ožujku 1995. godine sa slijedećim zahtjevima: „Broj mjesta u dvorani treba iznositi: za zastupnike 140 do 150 mjesta, za predsjednički stol 7 mjesta, za Vladu Republike Hrvatske 15 mjesta i isto toliko pomoćnih mjesta. Na galerijama predvidjeti potrebna sjedeća mjesta za novinare i publiku. Prostor Vjećnice potrebno je opremiti sustavima za: ozvučenje; snimanje; obradu i emitiranje TV slike i tona, glasovanje i brojenje glasova, arhiviranje glasovanja, sa sustavom zaštite od neprimjerene uporabe prava glasovanja; govor sa zastupničkog mjesta, mjesta Vlade, sa dva dodatna mikrofona sa stola predsjedavajućeg sjednicom, s govornice i s prolaza za pristup govornici; protupožarna zaštita; telefonsku vezu s mjesta predsjednika Sabora; projiciranje filmova u dvorani; osiguranje stalnog napona električne struje za rad svih sustava; centralni nadzorni sustav; kompletna izvedba klima uređaja za veliku dvoranu.“ [3]
Fotografija 1.
U tom razdoblju načinjeno je više varijantnih rješenja. Temeljem provedenih sondaža i restauratorskih istraživanja projektant je pristupio redizajniranju unutrašnjeg uređenja velike dvorane. Ukinuta je loža u mezaninu koja je prostoru dala oblik koji je imao prije pregradnje izvršene tijekom 1910. godine prema nacrtima koje su izradili arhitekti Karlo Susan i Lav Kalda. Rješenje je omogućilo vraćanje stupova koji stoje nasuprot govornici u punu visinu koja je bila skraćena obzirom na mezaninsku ložu čime je slijed zastupničkih klupa bio prekinut. Stupovi su obnovljeni prema izvornicima, a klupe povučene dalje između njih. Time je dobiven veći prostor na kojem je formiran amfiteatralni raspored zastupničkih klupa. Drvena konstrukcija galerije je u cijelosti sanirana, a postojeća drvena obloga bočnih stupova uklonjena je i na njeno mjesto postavljena kamena obloga. Osim toga otvoreni su i zazidani postojeći vitraji prema Markovu trgu te stvorena mogućnost otvaranja prozora prema van. Vitraji su u cijelosti restaurirani i nadopunjeni sjenilima koja onemogućavaju direktni utjecaj vanjskog svjetla na osvjetljenje same dvorane.
Konačno rješenje sadrži 141 zastupničko mjesto, 5 mjesta za predsjedništvo, 16 mjesta za Vladu te 12 pomoćnih mjesta. Ukupan broj sjedećih mjesta iznosi 293 uključivo diplomatsku ložu, te mjesta za novinare i strane predstavnike. Dizajnirani su stolovi u prostoru za Predsjedništvo i Vladu Republike Hrvatske, zatim stolovi-klupe i fotelje za zastupnike, te zidne drvene obloge i stolci na galerijama. Svi stolarski radovi izvedeni su u trešnjevom drvu, a fotelje su tapecirane crvenom kožom. Tamna boja trešnjevog drva rezultat je sondaže i inzistiranja Žarka Domljana na vraćanju boja koje su restauratori našli prilikom istražnih radova, premda Begović nije bio sklon primjeni pronađenih boja, a naročito zlatnih poteza na kanelurama. Konačni izgled Sabornice i boje koje su nanesene na sve elemente kompromis je između Begovića i Domljana. Prvi je inzistirao na dizajnersko – minimalističkom pristupu, a drugi na poštivanju elemenata i boja koje su nađene sondažom.
Fotografija 2.
Tehnički projekt je svoju puninu i konačni rezultat dobio stalnim usklađivanjem konzervatorskih istražnih radova s osnovnim projektom. Restauratori su radili na modelima, predlagali, bojali, pa ponovno bojali, sve dok se suprotstavljena mišljenja nisu pomirila. Rezultat stoga i ima u sebi niz suprotstavljenih modernih elemenata nasuprot povijesnim replikama, što je prisutno naročito kad se promatra boja, obzirom da su originalno boje bile znatno zagasitije i tamnije. Na izvedbi prema izrađenim modelima radilo je niz najboljih tvrtki koje su u svoje proizvodne programe mogle uvrstiti sofisticiranu i zahtjevnu izradu interijera, a impresivan broj dobavljača garantirao je vrhunsku izvedbu. Nit koja se proteže kroz sve varijante je nastojanje da se detalji i zatečeni povijesni elementi stropa i zidova sačuvaju te nadograde novom oblikovnom koncepcijom obzirom na nove materijale i tehničko-tehnološke mogućnosti. Ne samo na razini crteža, već i izvedbe obzirom da je od obrtnika traženo da se vrate osnovama svog zanata i da iz svakog materijala kojim se služe izvuku najviše što on po svojoj osobnosti može pružiti.
Zanimljiva je priča restauratora Alda Krizmana koji je s Vaninom Topić izvršio sve restauratorske radove na kojima je konzultant bio Silvije Novak, a koji su s projektantom surađivali tijekom izvedbe i čije ruke su na kraju i oblikovale poznate nam slike koje vidimo svaki put kad gledamo televizijske izvještaje iz Sabornice. Izuzetnu pažnju posvetio je odabiru i međusobnom odnosu boja i materijala kojima su obloženi zidovi i stropovi kao i sam namještaj. Na primjer, trebalo je odabrati boju stropa, ali ne bilo koju boju već jednu od bijelih. Od restauratora je zahtijevan odabir između četiri različite bijele boje za strop kako bi se odlučilo za onu pravu, a za većinu promatrača iz perspektive gledatelja na toj visini stropa sve bijele boje izgledaju isto. Ali nisu iste! Višekratno mijenjanje, analiziranje i konačni odabir pravog elementa ili boje često su se znali otezati do trenutka koji je doveden do zone loma – odabir je morao biti načinjen! Međutim, iz današnje perspektive taj način rada možda je nepovratno izgubljen u šumi kompjutorskih programa i raznih mogućnosti simulacije mogućih rješenja koja matematičkom preciznošću računaju, važu i ocjenjuju moguća rješenja i varijante. Ali onaj fini „touch“ koji je moglo dati oko majstora i ruke restauratora vrijednost je koju ćemo sve više cijeniti kako vrijeme odmiče i kako nestaju ljudi koji su rukom i okom analizirali, koji su miješali boje do dobivanja baš one nijanse bijele koja je trebala biti na stropu, baš one koju je majstor restaurator smiješao i nanio na strop, a arhitekt iz svoje perspektive ocijenio da je to ona prava. Zvuči nestvarno u vremenu kad mašine miješaju i određuju boje, a kompjutorski programi prepoznaju onu pravu. A vrijeme o kome govorimo nije ni dvadeset godina iza nas. Izvedbi rasvjete posvećena je posebna pozornost. Zadržan je izvorni centralni luster koji daje sjaj i glamuroznost, a tehnički zahtjevi osvjetljenja riješeni su povećanjem snage umjetne rasvjete, kao i dobrim iskorištenjem dnevnog svijetla koje korespondira s umjetnim. Vještina odabira jačine i smjera osvjetljenja u ovom primjeru je dala izuzetne rezultate koji se očituju kroz smirujući ugođaj koji se čita u prostoru.
Interijeri su jedna od tema koju odlikuje ljubav prema dobrom i kvalitetnom detalju koji jedino kad je dobro osmišljen i majstorski izveden u adekvatnom materijalu postaje u prostoru nevidljiv i svojom nevidljivošću interijer pretvara od prosječnog u vrhunski. Našminkati lice žene da izgleda kao da nije našminkana može samo vrhunski vizažist, a tako je i s interijerima – samo pravi majstor može stvarati prostore koji djeluju potpuno prirodno, sami po sebi razumljivi.
doc.dr.sc. Borka Bobovec, dipl.ing.arh.
Grafički prilozi i fotografije:
1. Grafički prilozi, Izvor: Bobovec, B., (2011.), Arhitektonski opus Miroslava Begovića, Doktorski rad, Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Zagreb, str. 870 i 871
2. Fotografije: Velika vijećnica Sabora RH, Trg S. Marka 6, Zagreb, Izvor: Miljenko Bernfest, 2012.
Literatura:
- Dobronić, L., (1993.), Povijest palače Hrvatskog Sabora, Institut za povijest umjetnosti, Izvorni znanstveni rad, Zagreb, Radovi Instituta povijesti umjetnosti 17/1993, br. 2, 1993:89-105, Zagreb, str.89, str.102
- Maruševski, O., (1997.), Tradicija i suvremenost, U povodu obnove vijećnice u palači Hrvatskog Sabora 1995.-1996., „Život umjetnosti“, XXXI(59):52-61, Zagreb, str. 54
- Rukopis, Begović, M., Projektiranje i izvedba velike vijećnice u palači Sabora Republike Hrvatske, HMA, str. 1 i 2
