Sl.1. Vila Ehrlich, pogled s današnje Nazorove ulice
„Evo sa palača Zrinskog trga srušili se kameni kipovi, fratarski toranj popucao na četiri strane, remetska stara crkva, grobnica Alapića i Karlovića nije nego ruševina. Školske sbirke leže razlupane, izmiešane, meteorologička stanica je uništena…. Tu potrgane stube, izpucani zidovi, razprsnuli svodovi. Neima škole, neima ureda, …“ [1]
Nije ovo opis potresa koji je Zagreb zadesio u nedjelju 22. ožujka 2020. u 6 sati i 24 minute, već Šenoin zapis od pred 140 godina kojim je u Vijencu zabilježio kakav je Zagreb bio neposredno nakon potresa 9. studenog 1880. godine. Uvijek nakon katastrofe dolazi vrijeme obnove, nekad brže, nekad sporije, i nisu uvijek svi zadovoljni rezultatom. Zagreb je pred izazovom, oštećenja su brojna, kako na stambenim zgradama, tako i na onima javne namjene.
Sl.2. Josipovac, dio današnjeg Tuškanca, pogled s juga
Jedna od oštećenih je i zgrada Hrvatskog muzeja arhitekture Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, smještenog u vili Ehrlich-Marić, zaštićenom kulturnom dobru s prekrasnim perivojem i jednim od najljepših panoramskih pogleda na grad Zagreb. Nalazi se u Ulici Ivana Gorana Kovačića 37, odmah nasuprot Nazorova spomenika i park šume Tuškanac, lokacija jedinstvene ljepote, a zgrada bogate kulturno – povijesne vrijednosti. Vila Ehrlich izgrađena je 1891. godine kao ljetnikovac Hermanna i Marije Ehrlich u nekadašnjoj Ulici Josipovac 19 (Sl.1).
Sl.3. Vila Marić, pogled iz vrta
Zagrepčanima toga vremena bila je poznata slika prekrasne vile sa zatvorenom verandom i drvenim tornjićem. Bio je to jedan od prvih ljetnikovaca na Josipovcu, dijelu današnjeg Tuškanca u trokutu između sjeverozapadnog dijela Nazorove ulice i početka Kovačićeve ulice. Dio vile obitelj Ehrlich je koristila kao ljetnikovac, dok je u drugom dijelu bilo poznato izletište „Josipovac“ s restoranom. Inače, Regulatornom osnovom iz 1887. godine područje Josipovca bilo je predviđeno za izgradnju vila s propisanim uvjetima izgradnje po uzoru na engleske ljetnikovce (Sl.2), i tada je vila zaista bila vila, a ne ovaj sklepani surogat koji se danas upotrebljava za zgrade izgrađene pretežito u podsljemenskoj zoni – urbana vila (gdje susjedu gledaš u tanjur), ma što to značilo. Današnji oblik vile datira iz 1928. godine kada je temeljito pregrađena prema projektu arhitekata Slavka Benedika i Aladara Baranyaja (Sl.3 i 4) za tadašnjeg vlasnika dr. Artura Marića, poznatog zagrebačkog industrijalca koji je između ostalog bio i zastupnik naftne komapanije „Shell“.
Sl.4. Vila Marić, ulazni salon
Uprava za zaštitu kulturne i prirodne baštine Ministarstva kulture Republike Hrvatske donijela je 2006. godine rješenje o upisu vile Ehrlich-Marić s vrtom u granicama parcele u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Vila je iznimno dobro sačuvan primjer građanske stanogradnje iz jednostavnog razloga, nije bila izložena nekontroliranim pregradnjama i dogradnjama, već je i danas u izvornom obliku kako je projektirana 1927. godine s kvalitetnim prostornim rješenjima i suvremenim oblikovanjem izrazite ambijentalne i arhitektonske vrijednosti (Sl.5). [2]
Sl.5. Vila Ehrlich-Marić, unutrašnjost prije potresa
Gdje smo danas? Zgrada je oštećena, i otklanjanje posljedica biti će zasigurno dugoročan projekt koji će zahtijevati hitne preglede, detaljne preglede, snimanje postojećeg stanja, izradu projektne dokumentacije a napose, pronalaženje dostatnih sredstava da se saniraju štete i spriječi daljnje propadanje – odmah, a dugoročno rekonstrukcija i omogućavanje zgradi da opstane, čuva pohranjene ostavštine hrvatskih arhitekata i pulsira životom tijekom svake izložbe, predavanja i događanja. Muzej je u okviru svog redovitog djelovanja širom otvorio vrata akademskoj zajednici, studentima i istraživačima, i zahvaljujući tome može brzo reagirati u trenutnoj situaciji. Naime, u okviru suradnje s Građevinskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu u protekloj akademskoj godini u sklopu zajedničkog diplomskog rada, obranjeno je devet diplomskih radova koje su obradile Vilu Ehrlich-Marić sa niza građevinskih aspekata, i postavili modele kojima se može riješiti neka buduća sanacija i rekonstrukcija. Jedan od radova bila je i analiza konstrukcije zgrade u okviru koje je provedena „analiza mehaničke otpornosti i stabilnosti zidane povijesne građevine u svrhu prijedloga obnove. Sustav nosivosti čini zidano neomeđeno ziđe međusobno povezano međukatnom konstrukcijom te konstrukcijom krovišta. Za procjene nosivosti napravljen je numerički model metodom konačnih elemenata. Rezultati su uspoređeni prema dobivenim podacima u sklopu zajedničkih aktivnosti više studenata istražnih radova na konstrukciji. U konačnici su dani prijedlozi sanacije i obnove konstruktivnih elemenata koji ne zadovoljavaju proračune prema dosadašnjim propisima te su provedene analize nosivosti za rekonstruirano stanje konstrukcije.“ [3] Zagreb se nalazi na seizmički aktivnom području, i bilo je samo pitanje vremena kad će se neki potres dogoditi, a podloge koje su već načinjene predstavljaju u ovom trenutku prvi korak prema sanaciji i projektu rekonstrukcije.
Sl.6. Oznaka na ulazu u Muzej, 27. ožujak 2020. godine
Sl.7. Unutrašnjost, izložbena dvorana, 27. ožujak 2020. godine
Sl.8. Model zgrade, rad studenata Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ak.god. 2018/19
Već u petak 27. ožujka 2020. godine, pet dana nakon potresa, izvršen je brzi pregled zgrade, u okviru brzih pregleda koji su organizirani od strane gradskog Ureda za upravljanje hitnim situacijama. Zgrada je dobila žutu oznaku – Privremeno neuporabljivo uz naznaku: PN1 potreban Detaljan pregled. (Sl.6 i 7) Prema objašnjenju, to bi značilo da su uočene veće pukotine koje bi se mogle sanirati, i da treba provesti detaljan pregled i ojačati konstrukciju lokalno ili globalno, sve ovisno o rezultatu detaljnog pregleda. Nadalje, Ministarstvo kulture odmah je poduzelo aktivnosti na zaštiti kulturnih dobara stradalih u potresu, pa je već u subotu 4. travnja 2020. započeto snimanje pukotina na zgradi Muzeja koje je nastavljeno u očekivanom vremenu od 5 dana rada. Snimanje je izvršeno izvana i iznutra specijalnim aparatom koji rotirajući skenira i snima sve unutar zadane zone. Na kraju je podignut i dron koji je snimio krovne plohe, a što je sve priprema za izradu modela koji je potreban za daljnje aktivnosti vezane uz izradu projektne dokumentacije za rekonstrukciju i sanaciju zgrade. Sve ovo je priprema i stvaranje preduvjeta kako bi se prije svega sačuvalo zaštićeno kulturno dobro, a time i iznimno vrijedna građa koja se čuva u Muzeju. Tu su projekti temeljem kojih je stvaran grad kakvim ga danas znamo, zgrade i prostorni odnosi upisani u kolektivnu memoriju.
Prolaze stoljeća, mijenjaju se životni stilovi, stvarnost materijalizacije grada ne prati uvijek neminovne promjene koje nosi život, lijepe i ružne stvari, kao i protok vremena. Rezultat nedvojbeno nosi nove oblike urbaniteta. Kad dođe do katastrofa, do potresa ili nekih drugih razornih djelovanja koja u tren oka brišu zgrade, ulice, ili čitave gradove otvara se novi okvir u kome je moguće djelovati i započeti postupke reinterpretacije grada i urbaniteta i preispitivanje odnosa prema baštini. Potres i aktualna ekonomska kriza, koja je danas jasnija nego ikad prije, postavlja arhitektonsku struku pred nove izazove. Prostor kao precizno određeno mjesto, može biti više ili manje ekskluzivan i podložan intervenciji stručnjaka, stanovnika, može biti projekt, ili eksperiment, odnosno poligon podložan različitim transformacijama. Može biti pozornica za različita događanja, mjesto koje točno i puno govori o gradu i njegovim stanovnicima.
Vrijeme je da nove generacije arhitekata, koji njeguju interdisciplinarni pristup, arhitekturu i urbanizam razumiju kao proces, te puno više od prošlih generacija aktivno uključuju buduće korisnike u razvoj projekta ponude rješenja koja će u narednom razdoblju stvoriti čiste i jasne forme, grad koji cijeni baštinu a živi budućnost. U ovom trenutku potrebno je pojačati svijest da je arhitektura društveno odgovorna disciplina koja se danas okreće prema poboljšanju korištenja prostora svakodnevnice. Analiza i valorizacija dobivenih podataka koji će biti sakupljeni nakon potresa od svih stručnjaka uključenih u brze, kao i detaljne preglede svake pojedinačne zgrade, trebaju poslužiti za pravilno usmjeravanje djelovanja i kao preporuka kojom će biti stvorena nova pravila i novi načini upotrebe postojećih pravila korištenja prostora. Ovo je posebno važno s aspekta dodatnog progušćivanja i adaptiranje postojeće urbane strukture umjesto nekontroliranog rasta zauzimanjem novih livada koje postaju građevinska područja, usitnjenosti i raspršenosti. U ovom trenutku kroz konstruktivnu rekonstrukciju i sanaciju potresom oštećenog grada imamo šansu da zgrade na „staklenim“ nogama koje su dio naše baštine i identiteta pomno sagledamo i damo im šansu da u izvornom obliku traju i žive (Sl.8). A renoviranje i prenamjena postojećih struktura, čije karakteristike i niska ambijentalna vrijednost više ne odgovaraju potrebama današnjice, mogu biti ključ kojim ćemo otvoriti vrata boljeg Zagreba sutra.
Kako dalje? Nije potrebno izmišljati modele i postupke, samo treba malo okrenuti stranice ne tako davne prošlosti i načina kako su rješavani problemi sanacije i obnove gradova sa svim zaštićenim i nezaštićenim zgradama i urbanim strukturama. Na primjer, Skoplje – sada već davne 1963. godine u financiranju obnove grada sudjelovalo je 75 svjetskih gradova, uz veliki broj stručnjaka iz cijelog svijeta koji su radili na planiranju i obnovi grada. Nadalje, nakon potresa u Dubrovniku 1979. godine osnovan je Zavod za obnovu Dubrovnika kao institucija za organizaciju i koordinaciju poslova na zgradama stradalim od potresa. Rezultat rada Zavoda gledamo i danas, jer radi još uvijek. Bio je to pun pogodak za obnovu razrušenog Grada, posebno vezano uz zgrade koje su pod zaštitom. Zavod je odigrao ključnu ulogu i u obnovi kulturne baštine nakon katastrofalnih šteta koje je Dubrovnik pretrpio u vrijeme Domovinskog rata. Iskustvo, znanje i sustavan rad omogućili su da Zavod postoji i danas i nadalje se bavi obnovom spomenika kulture. Nakon potresa, i kasnije, ratnih šteta „Zavod za obnovu Dubrovnika angažirao je različite stručnjake iz zemlje i inozemstva, od geomehaničara, seizmologa, arheologa, arhitekata, statičara, urbanista, povjesničara umjetnosti do sociologa, ekonomista, građevinara i mnogih drugih.“ [4] Modeli postoje, samo ih treba prilagoditi trenutnoj situaciji.
I za kraj, kratka pjesma iz nekih prošlih vremena:
Tamna se koprena na Zagreb spusti,
Ulice, trgovi, vugleci pusti.
Iza zaprtih prozora
Na oči nejde nikak san.
„Jel vrag u Kašini zaspal
Il bi opet van?“
Iz duboke jame on nas gledi
„Budite dobri!“ to nam veli.
Prosimo te, ne srdi se više,
Čuli smo te dobro,
Navčil si nas pameti, odi z mirom spat.
Naj se više budit, poruke nam slat.
Srca su nam budna, progledali smo svi,
Pusti Zagreb, nek sad mirno spi. [5]
doc.dr.sc. Borka Bobovec, dipl.ing.arh.
Literatura:
[1] Šenoa, A., (1880.), Pandža u srdce hrvatske domovine, iz Zagrebulje, Vienac, br.47, 1880., u Vijenac br.680, 2020., Zagreb, str.32
[3] Pogačić, V., (2019.), Analiza konstrukcije zgrade hrvatskog muzeja arhitekture, Diplomski rad [mentor Josip Atalić], Građevinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb
[4] Butijer, S., (2020.), Pismo AAUZ od 06. travnja 2020., Arhiva AAUZ
[5] Kaurin, D., (?), Dal vrag u Kašini spi, Zagreb
Izvor fotografija:
Arhiva Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU