TLAKOVAC – OBLIKOVANE OPEKE ZA PLOČNIK

Glina, voda i vatra – to su osnovni sastojci koje su negdašnji majstori odavno koristili za izradu proizvoda od pečene gline.  Među njih se ubraja i izrada tlakovca – oblikovanih opeka za pločnike neizbježne kod rustikalnih interijera i eksterijera.

Domovina tlakovca je Italija. “Cotto”, kako ga nazivaju, zapravo predstavlja skraćeni izraz za “terra cotta”, što opet označava pečenu glinu. U našem jeziku postoji i izraz ‘terakota’, samo što njime označavamo određeni tip gline, odnosno općenito proizvode iz takve gline, dok tlakovcem ili opekama za popločavanje više označavamo podnu oblogu.

Još su stari Etrušćani (od IX do III stoljeća pr.n.e.) koristili glinu za izradu vaza i posuda, a ručno izrađeni glineni proizvodi tijekom stoljeća su mijenjali svoj izgled ovisno o potrebama tržišta te stilovima i trendovima opremanja. Sačuvala se i njezina boja, koja s različitim sastavima i kombinacijama minerala konačnom proizvodu daje svojstven ton: od tamnocrvenog toskanskog tlakovca, gdje zemlja sadrži mnogo željeza, preko blijedocrvenkastog u pokrajini Umbriji, gdje prevladava aluminij, pa do svijetložućkastog tona na zapadnoj obali Kalabrije. Drukčije tonove i različite tipove tlakovca proizvode opet u Francuskoj i Španjolskoj.

SIROVINE

Kao što smo već spomenuli, osnovna sirovina za proizvodnju tlakovca je glina, koja je sitnozrnat klastični talog. Značajni sastojak gline su glineni minerali; to su aluminijevi silikati koji sadrže vodu i nastaju kod preobrazbe magmatskih i metamorfnih stijena. Neke gline su bogate raspadnutim ostacima bilja i životinja koji im onda daju tamniju boju, a neke opet sadrže željezo koje na zraku oksidira, pa imaju smeđkastu boju.

PROIZVODNJA

Prema važećem standardu SIST ISO 13006: 1999, tlakovac pripada skupini AII ili AIII, odnosno vučenim pločicama s upijanjem vode od 3 do 10 posto, odnosno s visokim upijanjem vode, a to je više od 10 posto.

Proizvodni ciklus tlakovca započinje prosijavanjem gline, da bi se odstranili isuviše veliki dijelovi, pa se materijal šalje u zatvorena skladišta na sušenje. U tvornici gline dodaju šamot koji masi oduzima suvišak plastičnosti. Tako masa odnosno smjesa može zadržati svoj oblik, kojega dobiva postupkom vučenja, zbog kojega je stezanje prilikom sušenja manje. Zatim mješavinu melju i prosijavaju kroz velike rešetke sa vibrirajućom mrežom. U toj fazi postupka je značajno da se dobije materijal odgovarajuće zrnatosti. Naime, isuviše sitna mješavina dovela bi do prevelikog stezanja (krčenja) i tada bi nastale takozvane crne jezgre (crna mrlja na sredini pločice), što je  posljedica redukcije zbog pomanjkanja kisika. S druge strane, ako se proizvodi izvlače iz previše grube mješavine, u fazi sušenja postaju manje otporni.

Smjesi odgovarajuće zrnatosti potom dodaju vodu u omjeru između 15 i 20 posto. Pločice se oblikuju u ekstruderu postupkom izvlačenja. Dobivenu vučenu traku reže se na prethodno određene dimenzije. Zbog bržeg i lakšeg načina izrade proizvodi su u većini slučajeva dvojni, što znači da su sastavljeni iz dviju pločica koje su međusobno povezane kratkim segmentima. Pri polaganju ih možemo lako prelomiti i odstraniti ovaj vezni dio. Neke pločice obrađuju površinski okretnom metalnom četkom, kako bi dobile rustikalniji izgled.

Slijedi faza sušenja, u kojoj se proizvodu oduzima voda koja je bila potrebna pri oblikovanju pločice. Sušenje je iznimno važan korak koji zahtijeva stroge kontrole i maksimalni oprez, da bi se spriječilo nastajanje pukotina i drugih deformacija. Odvija se u komorama za sušenje toplim zrakom i traje približno 48 sati, odnosno proizvode suše pomoću nove tehnologije u kojoj se koriste infracrvene zrake, čime se znatno smanjuje vrijeme sušenja.

Sljedeći je korak pečenje. Proizvodi se namještaju na posebna kolica i na njima prolaze kroz duge peći. U krivulji pečenja prva faza je predzagrijavanje, a potom se pločice peku na temperaturi od 950 do 1050 stupnjeva Celzija. Vrijeme pečenja ovisi o tipu i formatu peći, a traje od 40 do 45 sati.

Gotove proizvode sortiraju s obzirom na kakvoću u razrede. Neke pločice se nakon pečenja još dodatno obrađuju, prolazeći kroz fazu brušenja i glačanja, zbog čega proizvod postaje znatno skuplji. Slijedi pakiranje. Kod određenih proizvodnih linija potrebno je ukloniti kalcijev oksid (vapno) što nastaje na površini pločice, pa se stoga utovarene, pune palete prije skladištenja uranjaju u vodu na otprilike dva sata.

Opisali smo najtipičniji proizvodni ciklus izrade tlakovca, no njemu svaki proizvođač dodaje i osobnu notu, tako da se na tržištu mogu vidjeti proizvodi različitih dimenzija, kakvoće i konačne obrade. Pored palete klasičnih pločica može se nabaviti i bogat asortiman dodataka: rubnih letvica, stuba, rubova, držača… Novost, predstavljena na sajmu CERSAIE u Bologni, bila je mozaik od tlakovca. Zanimljiv je prije svega za izradu bordura i raznih dekoracija. Sastav mozaika može biti različitih boja i dimenzija.

Unatoč industrijskoj proizvodnji tlakovca, još uvijek se očuvala i stara tradicija ručnog oblikovanja. Majstori ručno obrađuju svaku pločicu zasebno. Takav gotov proizvod je doista mehanički manje otporan u usporedbi s industrijskim, ali je estetski neprocjenjiv i jedinstven.

IZVORI
Tehnike polaganja keramičkih pločica, CC Bologna, CD-ROM
OSTALI IZVORI: vidi reviju
Giorgio Timellini, Carlo Palmonari: Come e perché, le piastrelle di ceramica italiane, Edi.Cer.Spa, CD-ROM 1999.
Drago Horvat: Tehnička keramika 1, Zavod RS za školstvo i šport, Ljubljana 1993.
Maja Jug – Hartman: Prirodoslovlje s poznavanjem robe, DZS, Ljubljana 1997.
Milena Horvat: Keramika. Tehnologija keramike, tipologija lončarstva, keramički arhiv, Znanstveni institut FF, Ljubljana 1999.