- dio: UGRADNJA LIJEPLJENJEM – općenito
Najveći udio u drvenim podnim oblogama zauzima parket, a njegov najčešći način ugradnje je lijepljenjem. Stoga ovom tehničkom postupku posvećujemo posebnu pozornost u pripremi smjernica za izvođenje drvenih podova: o kvaliteti lijepljenja najviše ovise funkcijske značajke podne plohe, poglavito mehanička veza obloge s podlogom i njezina trajnost, te ravnost plohe. U normama nema mnogo osnove za izvođenje kompletnih naputaka za provođenje ovih radova, stoga u ovom članku razmatramo međuodnose svojstava primijenjenih materijala, načina provođenja radova i posljedičnu uporabnu vrijednost drvenih podnih obloga.
UVOD
Drveni podovi se izvode polaganjem gazne plohe na različite načine: ponekad samo slaganjem obložnih elemenata, ponekad njihovim međusobnim kopčanjem, ponekad čavlanjem ili privijanjem o podlogu. Najviše, međutim, obloga koje se ne polažu plivajući, nego se učvršćuju o podlogu, polaže se u posljednjih pola stoljeća lijepljenjem. U tom su se razdoblju nevjerojatno razvile vrste ljepila i poboljšala njihova svojstva, cijena takvog polaganja je postala vrlo prihvatljiva, a radovi se odvijaju brzo i pouzdano.
Lijepljenje drvenih podnih obloga ima višestruke tehničke odlike:
- Lijepljenje tankih podnih obloga osigurava čvrstu i trajnu mehaničku vezu s podlogom bez stvaranja velike visine podne konstrukcije
- Pojedini tipovi parketa (oni bez utora i pera, npr. mozaik i lam-parket) mogu se isključivo polagati lijepljenjem, pa bez ove tehnike polaganja ne bi bili na raspolaganju
- Lijepljena podna obloga ima bolju mehaničku stabilnost od one plivajuće ili čavlane, stoga je pod trajniji, može se obnavljati nekoliko puta i imati dulji ukupni životni vijek
- Lijepljenje na cementnu podlogu osigurava stabilnost i krutost pri opterećenju, bez ugibanja, škripanja i sličnog
- Lijepljenje parketa rezultira boljom dimenzijskom stabilnošću plohe, manjim brojem i veličinom reški, a pod ima ravnomjerniji plošni izgled
- Lijepljenje na cementnu podlogu osigurava odlična svojstva ublažavanja udarnog i odbojnog zvuka
- Lijepljenjem se na sustave podnoga grijanja omogućuje najbolji prijenos topline.
Lijepljenje drvenih podnih obloga, međutim, ima i bitne potencijalne nedostatke:
- Lijepljenje mora biti potpuno i trajno; u slučaju neslijepljenosti ili odizanja obloge popravak je skup a najčešće zahtijeva i ponovnu obradu podloge
- Lokalni popravak je tehnički zahtjevan i estetski upitan
- Cjelokupna izmjena lijepljenog poda na kraju životnog vijeka ili radi popravka je skupa, a uklonjeni parket je najčešće kasnije neupotrebiv; zbrinjavanje parketa s tragovima ljepila i cementa je specijalno, zahtjevno i skupo
- podopolagač je izložen potencijalno škodljivim otparavanjima.
Smjernica za izvođenje drvenih podova morala bi stoga postupku lijepljenja posvetiti dužnu pažnju kako bi se propisali minimalni zahtijevi na lijepljeni spoj te odrednice tehnike lijepljenja koje garantiraju dobru i trajnu vezu s podlogom. U normama se, međutim, ovom tehničkom detalju daje začuđujuće malo pozornosti. S druge strane, pri pojavi grešaka na netom izvedenim podovima često se pojavljuje i činitelj lijepljenja, bilo zbog neodgovarajućeg izbora ljepila, bilo zbog grešaka tehnike lijepljenja. Razmotrit ćemo stoga osnovne značajke različitih generičkih tipova ljepila za parket i norme kojima se one određuju, nadalje izbor ljepila i njegovu ovisnost o podlozi, o vrsti i dimenzijama elemenata obloge, o vrsti drva i drugim činiteljima kvalitete lijepljene veze, te odrednice tehnike lijepljenja koje osiguravaju kvalitetan spoj. Naposlijetku, niti činitelji koji nisu tehnički, kao što je cijena, utjecaj na zdravlje radnika, ekološka prihvatljivost i omogućavanje lake izmjene ili uklanjanja obloge, nisu zanemarivi u cjelokupnom razmatranju ovog predmeta. Pitanju lijepljenja parketa mogao bi se posvetiti mnogo opsežniji tekst nego što dozvoljava opseg stručnog članka, ali ovdje se usredotočujemo samo na ono što bi smjernica morala iskazati da se propiše pravilno lijepljenje drvenih podova odnosno da se izbjegnu greške ili opasnosti uzrokovane neodgovarajućim postpucima.
Treba napomenuti da se drvene podne obloge mogu polagati lijepljenjem i bez ljepila – na ljepive folije i spužvice, no kako taj sustav u nas još nije naišao na širu primjenu, napomenut ćemo samo njegove osnovne značajke koje bi smjernica trebala donijeti.
- NORMATIVNE ODREDNICE
Osnovne norme koje propisuju postupak ugradnje drvenih podova već smo spominjali u ranijim člancima: to su HRN EN 15717 – opće smjernice za ugradnju parketnih podnih obloga, zatim njoj srodna norma HRN EN 14472 koja se odnosi na elastične, tekstilne i laminatne podne obloge, te inozemne nacionalne norme koje pokrivaju parketne radove: njemačka norma DIN 18356, britanska norma BS 8201 te austrijska norma ÖNORM B 2218. Talijani nemaju normu za izvođenje parketarskih radova, osim spomenute EN 15717, ali u normi UNI 11368-1 Polaganje drvenih podnih obloga – kriteriji i metode za vrednovanje (prijem) gotovoga poda naći ćemo vrijedne naputke i o kontroli lijepljenja parketa.
Hrvatska norma HRN EN 15717 za ugradnju parketa kratko i općenito spominje:
Lijepljenje parketnih elemenata na podlogu se provodi bez lijepljenja u sustavu njihovih spojeva. U ovisnosti o podlozi i vrsti ljepila, može biti potrebna obrada podloge predpremazom.
Odabrano ljepilo treba imati odgovarajuću čvrstoću prianjanja kako na parket tako i na podlogu, te imati sposobnost da preuzme naprezanja koje će parket nametnuti sljubnici ljepila.
Reška između parketa i čvrstih građevnih instalacija, kao što su zidovi , mora biti osigurana da omogući gibanje poda.
Pitanja o tome kako se definira i odabire vrsta ljepila i njegova svojstva da bi imala odgovarajuće prianjanje, koja su naprezanja koja sljubnica ljepila mora izdržati – i kako se ona dokazuju, koji su parametri nanošenja i stezanja da bi se ostvarila čvrsta veza, kao i mnoga druga detaljna pitanja, ostaju bez odgovora.
Hrvatska norma za podne obloge HRN EN 14472 malo je konkretnija; ona iskazuje da se izbor ljepila treba razmotriti pri projektiranju jer može utjecati na svojstva prilikom polaganja, u uporabi ili kasnije tijekom uklanjanja. Potrebno je uzeti u obzir i precizno slijediti upute proizvođača obloge i ljepila…pogotovo s obzirom na izbor nazubljene lopatice…i količinu nanosa (a ja bih dodao: i na predviđeno otvoreno vrijeme ljepila. Ljepilo nanositi samo u takvim plošnim odjeljcima za čije polaganje je potrebno onoliko vremena koliko prema proizvođačevim uputama omogućuje pravilno prianjanje i stezanje). Moguće je uporabiti ljepila malog odavanja štetnih tvari da se zadovolje zahtjevi čistoće zraka tijekom ugradnje ili u uporabi. Niti jedno ljepilo ne može se smatrati učinkovitim u smislu tvorbe paronepropusnoga sloja (na žalost, u praksi sam se često susreo s greškama podova nastalim zbog upijanja vode iz estriha za koje je majstor podopolagač iskazao da nisu bile moguće jer je uporabio “dvokoponentno ljepilo koje je parna brana”).
Iako ove naputke čitamo kao same po sebi razumljive, trebalo bi ih uvrstiti u Smjernicu za izvođenje drvenih podova. Naravno da u njoj mora pisati, slično kao što je to navedeno i u BS 8201 te u njemačkoj i austrijskoj normi, da lijepljenje treba izvesti punoplošno, jednolično i ravnomjerno. Ljepilo ne smije štetno djelovati na podlogu ili na oblogu, te u otvrdnutom stanju ne smije biti škodljivo po zdravlje. Ovo potonje je, primjerice, jedan od razloga zbog kojih su bitumenska ljepila praktično istisnuta s tržišta, a u nekim zemljama i zabranjena.
Tu je još i napomena o svojstvu antistatičnosti, za koje nisam naišao da ga proizvođači ljepila za drvene obloge iskazuju i uključuju u svoje proizvode: Na raspolaganju su ljepila pogodna za elektrostatički osjetljive prostore. Ona sadrže čestice ugljena, metalna vlakanca ili metalne čestice.
Niti druge nacionalne norme uglavnom nisu detaljne nego donose samo općenite iskaze kojih se svatko tko izvodi pod lijepljenjem mora pridržavati. Njemački DIN 18356 (parketarski radovi) navodi da parketne elemente treba položiti tijesno i sistemski pravilno, a ljepilo je potrebno nanijeti punoplošno po cijeloj podlozi. Ljepilo treba biti deklarirano prema normi EN 14293 (što među svim svih nacionalnim normama jedini navod tehničkih zahtjeva koje ljepilo treba ispuniti da bi udovoljilo svrsi).
Razlog zbog kojega osnovne norme za polaganje drvenih podova donose samo vrlo općenite navode je vjerojatno prisutnost velikog broja različitih generičkih tipova ljepila na tržištu, kao i razlika u kvaliteti među istovrsnim tipovima ljepila u ovisnosti o formulaciji materijala i cijeni. Detaljnije preporuke za primjenu bi bilo teško objediniti u jednoznačne naputke ili kategorije a da se ne riskira da se neki proizvod diskriminira za pojedini vid uporabe. Reći, primjerice, “potrebno je primijeniti ljepila visoke elastičnosti da se omoguće dimenzijske promjene parketa u uporabi” značilo bi da se mora propisati i norma za definiranje elastičnosti, vrijednost dozvoljene izmjerene elastičnosti i njezina točna primjenjivost. Primjerice, koeficijent istezanja ljepila ƴ ima različite iznose za mekana i elastična ljepila prema normama za parketna ljepila HRN EN 14293 i ISO 17178, a ako bi se i propisala točna najveća dopuštena vrijenost (ƴ = 2 prema HRN EN 14293) ona može biti neophodna za vrlo široki parket tangentne teksture, dok za uži parket, složen u riblju kost, i ljepilo manjeg koeficijenta istezanja može sasvim dobro poslužiti. Stoga ćemo u daljem tekstu prijedloga Smjernice razlikovati ono čega se mora pridržavati od onoga što služi samo kao opći naputak za pridržavanje u osiguranju pravilnog lijepljenja drvenih podnih obloga.
- SVOJSTVA I ISPITIVANJA PARKETNIH LJEPILA
Samo njemačka norma DIN 18356 (parketarski radovi) zahtijeva da parketno ljepilo ima deklarirana svojstva prema normi EN 14293: Adhezivi – Ljepila za lijepljenje parketa na podlogu – Metode ispitivanja i minimalni zahtjevi. Austrijska norma navodi da ljepilo mora udovoljavati standardu EN 923, no taj standard pokriva samo nazivlje i definicije, a za primjenu su važna tehnička svojstva, i to ne ljepila, nego lijepljenog spoja, kako se to određuje po EN 14293. Na žalost, ne deklariraju svi proizvođači ljepila na svojim pakiranjima ili u tehničkim listovima sukladnost njihovih proizvoda s navedenom normom, što bi bila jedina osnova podopolagaču da odabere proizvod garantiranih svojstava prema provedenom ispitivanju, a ne prema usmenoj predaji ili prema svom subjektivnom zadovoljstvu.
Norma HRN EN 14293 predviđa ispitivanja parketnih ljepila na čvrstoću, elastičnost, trajnost čvrstoće nakon četiri tjedna stajanja i nakon tri tjedna zagrijavanja na 40 °C, čime se određuje podobnost ljepila za primjenu na podnom grijanju (vidi tablicu 1). Ispituju se spojevi drva s drvom, ali i drva s cementnim estrihom. Nadalje, tom se normom određuje i otvoreno vrijeme te sposobnost ljepila da zadrži odgovarajuće visoku prugu u zadanom vremenu. Norma je u osnovi prepravak stare njemačke norme DIN 281, koja je unekoliko bila još i bolja jer je dodatno određivala i odavanje mirisa ljepila i njegovu kompatibilnost s lužnatim (cementnim) podlogama.
Norma HRN EN 14293 iskazuje minimalne vrijednosti čvrstoće te faktora produljenja (koeficijenta elastičnosti) slijepljenih spojeva, te prema tim rezultatima razvrstava parketna ljepila u tvrda ljepila ili u mekana ljepila. Svaki proizvođač bi, dakle, u svom interesu, ali i radi informacije podopolagaču, trebao iskazati svojstva svog proizvoda prema ispitivanjima po toj normi, te time potkrijepiti opće navode u deklaraciji za koje je parketne elemente i koji vid primjene njegovo ljepilo namijenjeno. Neki proizvođači iskazuju elastičnost ljepila prema normama za gumu i plastiku, no tu se ispituju slobodni filmovi (trake) ljepila, a ne svojstva lijepljenog spoja, pa te vrijednosti možda daju dojam o tome koliko je ljepilo istezljivo (npr. 200 % slika 3), ali ne u realnim uvjetima, kao što je to po HRN EN 14293 ispitana elastičnost spoja u sljubnici s drvom ili s betonom.
U posljednjih desetak godina su se naročito proširila vrlo elastična silanska ljepila, koja su u osnovi slabije čvrstoće od ustaljenih sintetskih ljepila, pa su proizvođači s vremenom nastojali poboljšati njihovu čvrstoću. Problem nastaje u tome što su sada ona znatnije čvršća od zahtjeva za mekana ljepila, ali ne dovoljno čvrsta za razvrstavanje u tvrda ljepila po HRN EN 14293.
Rješenje je u primjeni međunarodne norme ISO 17178, koja ima isti naziv kao i europska norma, a i postupak ispitivanja je skoro isti, osim što ISO norma omogućuje razvrstavanje u tri razreda: tvrda ljepila, tvrdo-elastična ljepila te elastična ljepila. Stoga bi u našoj smjernici trebalo obavezno pisati: ljepilo treba imati ispitana svojstva spoja prema HRN EN 14293 i iskazati minimalne vrijednosti čvrstoće i elastičnosti za pojedinu kategoriju ljepila, tvrdog (čvrstog) ili mekanog. Ukoliko se primjenjuje ljepilo čija svojstva su tvrdo-elastična, ona se mogu dodatno dokazati ispitivanjem po ISO 17178.
Slika 1. Svojstva različitih parketnih ljepila prikazana njihovim načinom loma pri ispitivanju. 1 i 2 – tvrdo ljepilo, 3 – elastično ljepilo, 4 – slaba adhezija na prajmeru, 5 – tvrdo-elastično ljepilo nakon zagrijavanja na 40 °C
Praktično značenje podataka prikazanih u tablici 1 bolje ćemo shvatiti ako promotrimo karakteristične slike loma pojedinih kategorija ljepila prikazanih na slici 1. Na slici 1.1 prikazan je vlačni lom parketa na cementnom estrihu na kojem je velik dio betona zaostao na naličju parketa. Mnogi podopolagači tvrde da je ovo jedini pravilni lom pri probnom odizanju parketa, no on može biti i posljedicom i slabe čvrstoće estriha. Kakogod bilo, ispitne kocke betona su vrlo čvrste pa je očito da su ljepilo, kao i njegovi spojevi na površinu estriha (1.1) pa i drva (1.2) dovoljno čvrste karike u lancu. Ovo je karakterističan lom za dobra tvrda ljepila. Na slici 1.3 ćemo vidjeti tipičan lom mekanih/elastičnih ljepila, koja pucaju kohezijski, po sloju ljepila, čiji sloj zaostaje kako na površini betona, tako i na površini drva. Ovo ne znači da je njihova čvrstoća mala, nego samo da je najslabija karika u lancu slijepljenog spoja. Četvrta slika prikazuje problem s adhezivnom vezom na neodgovarajući predpremaz (prajmer) na betonu, a može se javiti bilo kod tvrdih, bilo kod tvrdo-elastičnih ljepila. Kad se spoj izlaže temperaturi od 40 °C, nastaje lom kao na slici 1.5, pri čemu ćemo vidjeti da zbog utezanja drva dolazi do smicajnih naprezanja u sljubnici pri rubovima drvenog elementa. Ovakvo ljepilo u osnovi ima dobru čvrstoću (u kategoriji tvrdih ljepila), ali nema dovoljnu elastičnost za jako široke tangentne daske (bočnice) na podnom grijanju.
Slika 2a) Čvrsto elastično ljepilo (debela sljubnica) puca djelomično po drvu a djelomično po ljepilu na kojem zaostaju drvna vlakanca
Slika 2 b) Visokoelastično ljepilo (debela sljubnica) puca isključivo po ljepilu
Slika 3. Traka vrlo elstičnog ljepila debljine 1 mm rastegne se +100% do pucanja. u slijepljenom spoju 1 mm debela sljubnica (slika 2b) se rastegne na 2 mm
Na slici 2 vidimo tipične načine smičnoga loma spojeva drva s ljepilom. Dobro ljepilo (tvrdo i tvrdo-elastično) bar će djelomično pucati po drvu (slika 2a), jer je njegova kohezijska čvrstoća velika, a kod vrlo čvrstih ljepila lom se djelomično širi i kroz drvo. Elastična ljepila pucaju kohezijski (slika 2b), pa se na lomnoj površini vidi kako je sloj ljepila istegnut, slično kaogumi, tijekom pucanja spoja. 1 mm debela sljubnica ljepila istegnut će se 2 mm da bi faktor istezanja iznosio potrebnih ƴ=2 prema HRN 14293.
- IZBOR LJEPILA I USKLAĐENOST SA ZAHTJEVIMA PODA
Da bismo u kasnijem tekstu smjernice mogli obrazlagati pojedine prijedloge tehničke uporabe ljepila za parket, prvo donosimo vrlo pojednostavljene osnovne informacije o svojstvima materijala koje treba uzeti u obzir pri izboru vrste ljepila za projektiranje podne konstrukcije i tehnike lijepljenja. Osnovna tehnička svojstva ljepila koja ćemo razmatrati su upravo ona koja se određuju i njihovim normativnim ispitivanjima, a to su čvrstoća i elastičnost. Sljedeći osnovni parametar je sadržaj vode ljepila, on može prouzročiti bubrenje i koritavljenje drva koje je tome sklono već pri polaganju.
3.1 DIMENZIJSKA STABILNOST VRSTE DRVA
Prirodno drvo razlikuje se u svojoj dimenzijskoj stabilnosti (bubrenju i utezanju pri klimatskim promjenama i djelovanju vlage iz ljepila) među vrstama drva te u ovisnosti o teksturi elemenata. Stoga je ljepila koja sadržavaju vodu (disperzijska ljepila) potrebno primjenjivati s oprezom; elementi većih dimenzija, pogotovo oni koji su tanji a širi od klasičnog parketa, upijanjem vode će bubriti i deformirati već u fazi polaganja. I otapalna ljepila će uzrokovati bubrenje upijanjem otapala iz ljepila, ali te su dimenzijske promjene mnogo manje od onih koje uzrokuje voda.
Vrste drva se međusobno bitno razlikuju po dimenzijskoj stabilnosti (tablica 2(dostupna u časopisu Korak)), o čemu je često pisano i ranije u ovom časopisu. Nestabilna vrsta je bukovina, srednje nestabilne vrste su jasenovina i brezovina, srednje stabilne vrste su trešnjevina, brijestovina i javorovina, stabilne su mnoge tropske listače (afrormosia, dussie) te bambusovina. Najčešće primjenjivana vrsta, hrastovina, spada u srednje nestabilne vrste po dimenzijskim promjenama, ali je njezina brzina prilagodbe djelovanju vlage vrlo spora (vidi Korak 3/2015) pa se smatra stabilnom vrstom za izvođenje podova. Za nestabilne vrste se ne preporučuju ljepila koja sadrže vodu. Pregrijano drvo (TMT, thermally modified timber) ima višekratno manje dimenzijske promjene nego prirodno drvo, ali je i njegovo kvašenje zbog nižeg ravnotežnog sadržaja vode i inertnosti površine mnogo slabije. Stoga se za TMT preporučuju sintetska, bezvodna ljepila, a i takvo odabrano ljepilo treba provjeriti, bilo deklaracijom proizvođača, bilo pokusom. Bambus je materijal bolje dimenzijske stabilnosti od drva te se praktično može lijepiti svim ljepilima bez većih rizika.
Radijalna tekstura (tzv. blistače) ima dvostruko bolju dimenzijsku stabilnost od tangentne teksture (bočnica) pa su zahtjevi za elastičnošću ljepila kod bočnica bitno manji. Tangentna tekstura je i višestruko sklonija koritavljenju od radijalne, stoga ne samo da treba izbjegavati vodena ljepila, nego i ona velike elastičnosti, koja daske ne mogu držati dovoljno čvrsto prihvaćene o podlogu na njihovim rubovima.
3.2 DIMENZIJE PODNIH PROIZVODA
Dimenzije podnih elemenata bitno su vezane uz izbor vrste ljepila. Proizvođači ljepila često deklariraju je li pojedini njihov proizvod namijenjen za manje elemente (mozaik parket, lam parket, klasični i dvoslojni parket do 50 mm duljine) ili za podne daske i višeslojni parket velike duljine.
U osnovi, što je dimenzija lica veća, ljepilo treba biti veće čvrstoće i moći se nanositi lopaticom višega zuba. Pri tome je uz čvrstoću bitno uzeti u obzir i elastičnost ljepila. Vrlo tvrda ali kruta ljepila držat će parket vrlo čvrsto o podlogu, ali mu neće omogućiti dimenzijske promjene (bubrenje i utezanje cijele plohe tijekom godišnjih klimatskih oscilacija). Tako se može dogoditi da se široki masivni parket, položen usporednim slogom, uslijed bubrenja odigne od podloge iako zidne reške nisu zapunjene; razlog je što čvrsto slijepljene plohe predstavljaju takvo ograničenje za bubrenje drva da se podna ploha niti ne treba proširiti do zapunjavanja reški a da lokalne deformacije prouzroče odizanje od podloge. S druge strane, vrlo elastična ljepila omogućit će gibanje parketa u izraženim klimatskim promjenama (npr. na podnom grijanju) ali će omogućiti i odizanje rubova zbog koritavljenja.
Pitanje vitkosti elemenata već smo ranije obrađivali, a naročito je važno za pojavu koritavljenja masivnog parketa (slika 3). Što je omjer debljine i širine lica veći, to je rizik koritavljenja pri istim klimatskim uvjetima veći. Do omjera vitkosti 1:4 uglavnom nema nikakvih problema; između omjera 1:4 i 1:6 rizik je izražen kod tangentnih dasaka, a iznad 1:6 za sve masivne parkete. Iznad omjera debljine i širine 1:8 rizik koritavljenja je vrlo izražen za sve vrste podnih obložnih elemenata.
Slika 4. Utjecaj vitkosti na nestabilnost oblika parketa
3.3 TVORNIČKI LAKIRANI PODNI ELEMENTI
Tvornički lakirane podne obloge (to su skoro svi višeslojni parketi, ali i neki masivni parketi) otpornije su na vlagu iz zraka, ali su osjetljive na vlagu na naličju, bilo da dolazi od vlage iz estriha ili iz vodenog ljepila. Dok nelakirani parket ravnomjerno prima i raspoređuje vodu po debljini, lakirani parket je ne otpušta u prostor jer je sloj laka vrlo slabo paropropustan. Posljedicom je veliki gradijent vlage po presjeku elemenata, pa se naličje mnogo intenzivnije navlaži od zone ispod laka, što prouzroči koritavljenje. Ovome nije otporan niti parket od pregrijanog drva (Korak 2/2018) pa čak niti ukočeni parket (vidi Korak 2/2011). Za lakirane elemente dakle treba birati bezvodna i to tvrdo-elastična ljepila, koja za ukočene (dvoslojne i troslojne) parkete mogu biti vrlo elastična, dok za masivni parket nije dobro da budu premekana.
Tvornički lakirane plohe se pri polaganju neminovno malo i zamažu ljepilom tijekom rada. Vodena ljepila i silanska ljepila se vrlo lako očiste s površine pa se preferiraju za polaganje lakiranih parketa s aspekta čišćenja. Dvokomponentna ljepila koja otvrdnjavaju u roku od 60 – 80 minuta potrebno je promptno čistiti s lakirane površine, inače preostaje mučno čišćenje jakim otapalima koja mogu oštetiti i lak.
3.4 FUNKCIJSKE ZNAČAJKE PODA
Osnovno svojstvo poda – mehanička podobnost i trajnost – ovisi o zahtjevima u uporabi, a tome se prilagođava i izbor ljepila. Što je pod opterećenjiji učestalošću prometa, a pogotovo prometnim opterećenjem (npr. kolicima, vozilima i slično) ljepilo mora biti veće čvrstoće (uz izvjesnu elastičnost) da bi pod trajno izdržao opterećenje.
Podno grijanje je vrlo specifičan vid uporabe drvenih obloga te zahtijeva da ljepilo ima podjednako dobru čvrstoću kao i elastičnost. Čvrstoća vezanja uz podlogu je potrebna da se gibanjem drva nakon polaganja i tijekom intenzivnih klimatskih promjena ne pojave greške koritavljenja, a relativno visoka elastičnost je neophodna da se izbjegnu reške, pukotine ili sabijanje podne plohe tijekom godine (vidi Korak 2/2018).
Izbor vrste ljepila pri projektiranju treba razmatrati i s aspekta zvučne izolacije poda. Što je ljepilo deblje sljubnice to će bolje prigušivati udarni zvuk i njegovo širenje u donju prostoriju; što je pak ljepilo čvršće i potpunije nanešeno na naličje, to će bolje izolirati odbojni zvuk. Izbor ljepila, dakle, u ovisnosti o njegovoj elastičnosti i preporučenim odrednicam nanošenja (visina zuba lopatice i zadržanog traga ljepila) djelovat će na zvučna svojstva poda, stoga smjernica, donoseći preporučene načine nanošenja pojedinog tipa ljepila, uzima u obzir i zvučna funkcijska svojstva.
3.5 ADHEZIJSKE ZNAČAJKE PODLOGE
U osnovi ljepila razvrstavamo na ona koja mogu ići na neupojne podloge i ona (poglavito disperzijska i otapalna) za koja podloga mora biti upojna da tijekom otvrdnjavanja preuzme dio vode/otapala iz sljubnice (o upojnosti podloge vidi članak u Koraku 3/2018). Estrih obrađen parnom branom, pa čak i protuprašnim i povezujućim predpremazom, smatra se neupojnom podlogom, dok se neobrađeni estrih, drvne ploče iverice (ne i OSB ploče!) te mineralni estrisi smatraju upojnim podlogama. Ljepila koja se mogu primijeniti na neupojnim podlogama, međutim, također treba razlikovati u ovisnosti o adhezivnim svojstvima površine podloge. Neka ljepila imaju tako snažnu kemijsku adheziju na inertne podloge da se mogu primijeniti čak i na postojećem lakiranom parketu ili na keramičkim pločicama, no to proizvođač ljepila mora izričito deklarirati, a podopolagač pozorno provjeriti. Nisu sva sintetska ljepila, bilo jedno- ili dvokomponentna, zato što su bezotapalna i bezvodna, jednako prionjiva na sve neupojne podloge.
- ZAKLJUČAK
Smjernica za propisivanje postupka polaganja drvenih podnih obloga lijepljenjem svakako bi trebala definirati osnovna tehnička svojstva ljepila, točnije rečeno svojstva lijepljenoga spoja, koja se moraju uzeti u obzir pri projektiranju poda i pri izboru ljepila za pojedinu oblogu. To se u prvom redu odnosi na čvrstoću spoja i njegovu elastičnost, tj. sposobnost da sljubnica ljepila dozvoli gibanja drvene obloge uslijed bubrenja i utezanja a da pri tome ne izgubi čvrstoću spoja. Ljepilo dakle u prvom redu treba odabrati prema predviđenim mehaničkim opterećenjima poda. Izbor ljepila nadalje treba uskladiti sa tipom podloge i njezinom upojnošću, vrstom drva i veličinom obložnih elemenata, to jest njihovom sklonošću bubrenju i utezanju, dimenzijama elemenata, to jest njihovom vitkošću i sklonošću koritavljenju, te naposlijetku s posebnim funkcijskim značajkama poda kao što je podno grijanje. U sljedećem nastavku članka donijet ćemo pregled tipova ljepila i njihovih svojstava te odrednice tehnike lijepljenja.
LITERATURA
DIN 18356 (2016): VOB Vergabe- und Vertragsordnung für Bauleistungen – Teil C: Allgemeine Teschnische Vertragsbedingungen für Bauleistungen (ATV) – Parkett- und Holzpflasterarbeiten
DIN 18365 (2015): VOB Vergabe- und Vertragsordnung für Bauleistungen – Teil C: Allgemeine Teschnische Vertragsbedingungen für Bauleistungen (ATV) – Bodenbelagarbeiten
HRS CEN/TS 15717 (2017): Parketne podne obloge – Opće smjernice za ugradnju (CEN/TS 15717:2008)
HRN CEN TS 14472-1 (2004): Elastične, tekstilne i laminatne podne obloge – Projektiranje, priprema i ugradnja – 1.dio: Općenito (CEN/TS 14472-1:2003)
ÖNORM B 2218 (2009): Verlegung von Hozfussböden – Werkvertragsnorm
UNI 11368-1 (2010): Pavimentazioni di legno. Posa in opera – Criteri e metodi di valutazione Parte 1: Posa mediante incollaggio
BS 8201 (2011): Code of practice for installation of flooring of wood and wood-based panels
HRN EN 14293 (2007) Adhezivi – Ljepila za lijepljenje parketa na podlogu – Metode ispitivanja i minimalni zahtjevi (EN 14293:2006)
ISO 17178 (2013): Adhesives — Adhesives for bonding parquet to subfloor — Test methods and minimum requirements
HRN EN 923 (2016): Ahezivi: nazivi i definicije
Turkulin, H. (2011): Troslojni parket u uvjetima povećane vlage. Korak – Stručni časopis za podne obloge. Vol 9. br. 1: 18 – 21.
Turkulin, H.; Horvat, B.; Jambreković, B.; Živković, V.; Klarić, M. (2015): Utjecaj vlažnosti zraka na drvene podove – mitovi, legende i stvarnost. // Korak – stručni časopis o podnim oblogama, građevinskim tehnologijama i energetskoj učinkovitosti. Vol 13, (3); 7-11
Turkulin, H.; Balaško, K. (2016): Utjecaj vlažnosti zraka na drvene podove 2: Dimenzijska stabilnost drvenih podnih elemenata Korak – Stručni časopis za podne obloge. Vol 14. br. 3: 10 – 15
Turkulin, H. (2018): Parket na podnom grijanju 2. dio: Rizici, prikladnosti i prilagodbe. Korak – stručni časopis o podnim oblogama, građevinskim tehnologijama i energetskoj učinkovitosti Vol 16. br. 2: 8 – 15
Turkulin, H. (2018): Smjernice za izvođenje drvenih podova. 3. dio: Kontrola podloge drvenih podova. Korak – stručni časopis o podnim oblogama, građevinskim tehnologijama i energetskoj učinkovitosti Vol 16. br. 4: 14 – 23
Prof.dr.sc. Hrvoje Turkulin, doc. dr.sc. Tomislav Sedlar