U prošlom smo članku razmotrili zahtijevana svojstva parketnih ljepila, bolje rečeno lijepljenog spoja drvene podne obloge i podloge, te smo prikazali osnove pravilnog usklađivanja izabranog tipa parketnog ljepila i vrste drvenoga poda. Ljepila za polaganje drvenih podova dolaze na tržište u vrlo širokom dijapazonu tipova, varijanti pojedinog proizvoda i cijena, pa ćemo ovdje ćemo razmotriti njihova tehnička i tehnološka svojstva te parametre tehnike lijepljenja koje bi Smjernica za izvođenje drvenih podova trebala osigurati kao vodič i savjetno štivo za projektante i podopolagače.
- UVOD
Osnovne generičke tipove ljepila predstavljamo na osnovi njihovih kemijskih sastava jer su na taj način prepoznati na tržištu, a na tome se zasnivaju i njihova zdrastveno-sigurnosna i ekološka svojstva. Pri opisu vodimo računa o tehničkim i tehnološkim svojstvima materijala s kojima bi smjernica trebala upoznati čitatelje i na njih upozoriti pri odabiru i tehnologiji primjene nekog proizvoda. Pogrešno je ako projektant bira ljepilo samo prema dozvoljenoj cijeni i trošku rada, odnosno ako podopolagač odabire ljepilo samo prema svojim preferencijama (cijena, lakoća i brzina rada itd). Ljepilo prvotno treba odabrati prema njegovim karakteristikama spoja (čvrstoći i elastičnosti) i kompatibilnosti s podlogom, oblogom i projektiranim uvjetima uporabe poda, a tek tada među takvim ljepilima birati ono jeftinije i praktičnije za uporabu.
- OSNOVNI TIPOVI PARKETNIH LJEPILA
2.1 TVRDA LJEPILA (prema HRN EN 14293)
2.1.1. DISPERZIJSKA LJEPILA (D)
Disperzijska ljepila su ljepila na vodenoj osnovi koja se najčešće pojavljuju u jednokomponentnom obliku spremnom za uporabu. Smola je najčešće polivinil-acetat, a osim nje ljepila sadrže i anorganska punila (mineralne praške) i aditive za posebna tehnološka svojstva (razmazivost, otvoreno vrijeme itd.). Otvrdnjavanje uslijedi higroskopskom migracijom vode iz sljubnice u drvo i u podlogu (fizičko otvrdnjavanje), stoga podloga mora biti upojna za vodu. Otvrdnjavanje (brzina stezanja i kvaliteta filma u sljubnici) može znatno varirati, u ovisnosti o kapacitetu upijanja podloge, o temperaturi drva i podloge, o klimatskim uvjetima i o vrsti drva. Stoga otvoreno vrijeme može varirati od 50 do 60 min, ali na vrlo suhom drvu, toploj i hrapavoj cementnoj podlozi i pri suhim a toplim klimatskim uvjetima može biti skraćeno na polovinu.
Ljepila nemaju neugodna mirisa niti škodnih otparavanja, te zadovoljavaju npr. njemačke nacionalne propise za škodljivost opasnih tvari pri radu odnosno za zdravost unutarnjeg okoliša (EC1 ili EC1R kod vrlo male emisije). Ljepilo se pere vodom, lako se otkloni s lakirane površine. Većina ljepila ne smije doći na temperaturu ispod 5 °C.
Spojevi su čvrsti i tvrdi prema HRN EN 14293, pa se načelno ne preporučuju za podna grijanja, iako na tržištu ima prozvoda koji i to omogućuju. Ljepila ne podnose jako debele sljubnice, zahtijevaju glatku i ravnu podlogu, a za elemente većih dimenzija zahtijevaju i pritiskanje odnosno fiksiranje elemenata, jer su neotporna na gibanje tijekom otvrdnjavanja (kontrakcija volumena). Stoga je unutar dva do tri dana nakon polaganja zabranjeno hodati po položenom podu.
Podloga mora biti vrlo ravna i glatka; disperzijska su ljepila pogodna za upojne cementne i anhidritne estrihe te za drvne ploče (za OSB ploče provjeriti iskaz proizvođača). Predpremazi podloge koji se uobičajeno rabe za lijepljenje parketa (protuprašni, vezujući i učvršćujući predpremazi) mogu prihvaćati ova ljepila. Na parnim branama, međutim, disperzisjka se ljepila ne mogu primjenjivati. Nanositi se preporučuje lopaticama sitnijeg, gušćeg zuba (grupa B3 – B11, visina zuba 3,25 do 5 mm).
Treba voditi računa da disperzijska ljepila uzrokuju malo do srednje navlaživanje drva pa i posljedične promjene dimenzija i oblika. Sposobnost navlaživanja drva i iznos bubrenja ovise o vrsti drva, početnom sadržaju vode drva, sadržaju vode u ljepilu i specifičnostima otvrdnjavanja ljepila (što ovisi o kemijsko sastavu i aditivima). Sadržaj vode u ljepilu, u ovisnosti o osnovnim smolama i formulaciji, iznosi približno između 18 i 30 %. Utjecaj vode je malen na drvene obloge malih dimenzija (zbog bubrenja elemenata u reške), kod ukriženih slogova (u riblju kost) te kod višeslojnih obloga manjih dimenzija. Stoga su ova ljepila prvotno namijenjena manjem parketu (mozaik, lamel, 10 mm masivni parket – osim bukovog) te kraćem dvoslojnom parketu (do 500 mm). Ovo su ljepila u najjeftinijem rangu na tržištu.
DVOKOMPONENTNA DISPERZIJSKA LJEPILA (D-2K) su rijeđa varijanta disperzijskih ljepila jer ih dodavanje otvrđivača za čvršći spoj čini skupljim i nepraktičnijim u uporabi, dok se kvaliteta spoja ne povećava u znatnoj mjeri. Sadrže i praškaste dodatke i punila kao gips ili cementni prah, uz aditive, čime otvrdnjavanje ne uslijedi samo migracijom vode nego i kemijskom reakcijom s otvrdnjivačem uz vezanje vode uz punila (fizičko i kemijsko otvrdnjavanje). Time je ukupna količina vode koja migrira u drvo mnogo manja, posljedično bubrenje umanjeno, a moguća je primjena i na slabo upojnim podlogama. Radno vrijeme je, međutim, skraćeno u odnosu na standardna disperzijska ljepila, jer reakcija započinje odmah po miješanju komponenti, te iznosi 30 – 60 minuta. Stoga je pri radu potrebna pozorna predpriprema materijala (skraćivanje i krojenje elemenata obloge itd.).
PRAŠKASTA DISPERZIJSKA LJEPILA (D-P)
Sva svojstva ovih ljepila su u osnovi ista kao i kod normalnih disperzijskih ljepila jer su primijenjene praškaste emulgirajuće (tzv. re-dispergirajuće) smole koje se miješaju s vodom. Prednost je manja masa u transportu, neodstatak je potreba pozornog dodavanja vode i temeljitog miješanja u jednokomponentno ljepilo.
OTAPALNA LJEPILA (D-S)
Otapalna ljepila sadrže sintetske smole u lako hlapivim, zapaljivim i škodljivim organskim otapalima, a otvrdnjavaju fizički (difuzijom i otparavanjem otapala). Postupak otvrdnjavanja je vrlo malo osjetljiv na klimatske uvjete pri polaganju, a bubrenje drva uslijed migracije otapala je manje nego kod klasičnih, vodotopivih disperzijskih ljepila. Zbog štetnosti hlapivih tvari pri radu strogo im je ograničena uporaba, a podopolagači ih izbjegavaju gdje god to mogu. Praktično je da su ova ljepila jednokomponentna i prihvatljiva za lakirane elemente obloge. Skuplja su od običnih disperzijskih ljepila.
2.1.2 REAKCIJSKA LJEPILA
Reakcijska ljepila se sastoje od kemijski aktivnih organskih veziva (smola), anorganskih punila i aditiva. Ona otvrdnjavaju kemijskom reakcijom, pa su u osnovi bezvodna i ne sadrže mnogo (ili uopće) hlapivih otapala. Na tržište dolaze kao jedno- ili dvokomponentna ljepila čije otvrdnjavanje bitno ovisi o temperaturi samog ljepila, podloge ili obloge. Ljepila ne uzrokuju bubrenje drva, prikladna su praktično za sve podloge i predpremaze te za sve vrste elemenata podnih obloga. Na tržištu se nađu mnogobrojne formulacije koje se razlikuju u praktičnosti (jedno- ili dvokomponentni proizvodi), u vrijednostima čvrstoće i elastičnosti (u ovisnosti o primijenjenoj smoli i ostalim dodacima) i posljedičnoj razlici u cijeni. Reakcijska ljepila se mogu primjenjivati praktično na svim podlogama, s time da se za stare podloge i za podloge velike hrapavosti preporučuje primjena učvršćujućeg predpremaza.
2.1.2.1 POLIURETANSKA LJEPILA (PU-1K i PU-2K)
Jednokomponentna PU ljepila otvrdnjavaju kemijski, vezanjem smole s vodom koja se može naći u podlozi, u drvu i/ili u okolišnom zraku. S obzirom na vlagu zraka, njihovo otvrdnjavanje može započeti već pri otvaranju pakiranja i biti jako ubrzano u vlažnom okolišu; otvoreno vrijeme je relativno kratko (30 do 60 min). Pregrijano drvo može imati prenizak sadržaj vode za pravilno otvrdnjavanje ovih ljepila na suhoj podlozi. I podloga, ako je neupojna i bez vode (npr. keramičke pločice ili sintetički premaz), može utjecati na otvrdnjavanje ljepila, jer ono tada ovisi samo o sadržaju vode u drvu i vlazi zraka u međusloju. Prednosti jednokomponentnih PU ljepila su jednostavna primjena, držanje visokoga traga lopatice, te visoka čvrstoća spoja uz izvjesnu elastičnost. Pojedina jednokomponentna PUR ljepila spadaju u grupu elastičnih ljepila (EPU). Ova ljepila su ugodna za podopolagače jer su hipoalergična (ne izazivaju dišne ili kožne probleme pri radu) i jer su praktično bez mirisa i hlapivih otapala.
Dvokomponentna PU ljepila otvrdnjavaju kontinuirano kemijskom reakcijom između zamiješanih komponenti pa im je otvoreno vrijeme relativno kratko, uobičajeno između 30 i 50 minuta. Omjer miješanja je izuzetno bitan za otvoreno vrijeme i ostvarenje odgovarajuće lijepljene veze, stoga je komponentne potrebno vrlo pozorno miješati u zadanim omjerima (mase ili volumena, već prema proizvođaču). Isto tako, miješanje je potrebno provesti vrlo podrobno i potpuno da dođe do pravilnog otvrdnjavanja ljepila. Formulacije se razlikuju u dodacima kojima se otvoreno vrijeme može produljiti na 80 minuta, ili onima koji vrijeme stezanja do mogućnosti hodanja po podu skraćuju s 24 sata na samo 4 sata.
Otvoreno vrijeme otvrdnjavanja bitno ovisi o vlazi zraka i podloge i najčešće iznosi između 30 i 50 min. Zamiješana ljepila nemaju intenzivan miris, no komponenta B (“otvrđivač”) najčešće ima svojevrstan miris a deklarira se kao opasna tvar jer je škodljiva bilo na dodir, billo na udisanje. Ljepila se teško otklanjaju s lakirane površine, za to se rabe organska otapala i to prije potpunog stvrdnjavanja. Praktičan problem za podopolagače je i teško otklanjanje ljepila s ruku.
Spojevi su najčešće tvrdi prema HRN EN 14293, ali postoje i čvrsto-elastična ljepila prema ISO 17178. PU ljepila podnose deblje sljubnice pa su praktično namijenjena za sve vrste podnih obloga, s time da se tipu poda (dimenzijama parketa, ravnosti podloge, ravnosti podnih elemenata, opterećenju u uporabi) prilagođava formulacija i cijena te preporučeni izbor nazubljene lopatice.
2.1.2.2. EPOKSIDNA I EPOKSI-POLIURETANSKA LJEPILA
Epoksidna ljepila dolaze samo kao dvokomponentna ljepila, a glavna odlika im je da predstavljaju univerzalna ljepila (za sve vrste drvenih obloga i sve vrste podloga). Nadalje, kontrakcija volumena pri stezanju im je minimalna, imaju odličnu čvrstoću lijepljenja, zadržavanje visokog traga lopatice (podobnost za neravnije podloge i veće parkete), mnoge inačice imaju duga otvorena vremena (50 – 80 min). Glavni nedostatak je da redovito sadrže štetna otapala i odaju neugodan miris. Obje komponentne su, naime, škodljive za podopolagača i za okoliš, stoga je pri radu i zbrinjavanju potrebno strogo voditi računa o zaštitnim mjerama.
Čisti epoksidi su u osnovi kruti i skupi, stoga su na tržištu mnogo manje zastupljeni od kombinacije epoksida i poliuretana, za koju se smatra da predstavlja najbolje ljepilo za većinu uporaba pri polaganju drvenih podova. Epoksidna komponenta dodaje čvrstoću elastičnoj poliuretanskoj osnovi. Otvrdnjavaju kemijskom reakcijom bez ovisnosti o vlazi okoliša i bez uzrokovanja bubrenja drva.
Epoksidno-poliuretanska ljepila (EP-PU) su redovito dvokomponentna ljepila i zadovoljavaju zahtjeve tvrdih ljepila prema HRN EN 14293, ali postoje mnogobrojne formulacije koje se zbog visoke elastičnosti primjenjuju i za dimenzijski rizične instalacije (vrlo vitki parket, vrlo široki parket, široke plohe bez dilatacijskih reški, podno grijanje). I ova ljepila zahtijevaju pozorno miješanje komponenti i relativno brz rad nakon zamješavanja obaju komponenti.
2.2 MEKANA – ELASTIČNA LJEPILA
Ljepila koja su deklarirana kao mekana prema HRN EN 14293 ili elastična prema ISO 17178 proizvode se samo kao reakcijska ljepila. Neka jednokomponentna poliuretanska (EPU) ljepila imaju svojstva visoke elastičnosti, ali najzastupljeniji tip ovih ljepila su tzv. silanska ljepila, tj. silanom modificirana poliuretanska ljepila (u literaturi navedena i kao STP, sylane – terminated polymer, odnosno MS – modified sylane adhesive). Prema ispitivanjima po normi ISO 17178 moguće je ljepila razvrstati i u razred tvrdo-elastičnih ljepila koja kao bitnu odliku imaju izvjesnu elastičnost, ali pri tome i dobru čvrstoću lijepljenja, znatno bolju od čisto elastičnih ljepila (vidi Korak 3/2019).
2.2.1. SILANSKA LJEPILA (HSI i ESI)
Na tržištu zapadne i sjeverne Europe ova ljepila sada već zastupaju najveći udio zbog izraženih prednosti: relativno su jeftina, jednokomponentna su i jednostavna za rad, bez vode ili kakvih hlapivih otapala, zdravstveno su bezopasna (hipoalergična) i bez mirisa, jednostavna za uporabu, lako se čiste s lakirane površine. Podnose deblje sljubnice i izravnavaju nepravilnosti podloge, prihvaćaju se na sve vrste podloga. Najčešće dolaze kao elastična ljepila (ESI), a zbog svoje visoke elastičnosti sljubnice su povoljna s akustičkog aspekta i osiguravaju ugodu pri hodu. S obzirom da se u Europi najveći udio drvenih podnih obloga odnosi na višeslojne parkete, a silanska ljepila su njima odlično prilagođena jer se nanose visokim zubom i priljubljuju cijele plohe velikih dasaka, postupno zauzimaju sve veći udio na tržištu. Vrlo su pogodna za podna grijanja, ali se za šire masivne, tangentne elemente preporučuje izabrati ljepilo veće čvrstoće (HSI) da ne dođe do koritavljenja u početnoj fazi po instalaciji.
Jednokomoponentna masa otvrdnjava reakcijom s vodom iz zraka kao i ostala poliuretanska ljepila, ali je otvoreno vrijeme silanskih ljepila relativno kratko (40 – 50 min) i ovisi o vlazi zraka tijekom polaganja. Trag zuba drže visoko i dugo, čak i kod lopatica s najvišim zubima, što omogućuje brzi rad na većim plohama i jednostavno polaganje velikih podnih elemenata. Glavna odlika silanskih ljepila je visoka i trajna elastičnost sljubnice, te potpuna otpornost na vlagu u otvrdnutom stanju. Potpuna reakcija uslijedi nakon 2 dana, a hodati se može nakon 12 sati.
- SUHA LJEPILA (LJEPIVE PROSTIRKE)
Podne obloge (poglavito tekstilne i elastične obloge, ali i parket manjih i srednjih dimenzija) mogu se polagati i lijepljenjem na tzv. suha ljepila. U nas ova tehnologija nije zaživjela zbog relativno visoke cijene, primjenjivosti samo na parkete manjih dimenzija te zbog specifičnosti tehnike polaganja. Stoga je pri odabiru suhih ljepila potrebno izričito provjeriti osigurava li njihov proizvođač primjenu za polaganje parketa i to točno koje vrste drva, tipa i dimenzija.
Najčešće se radi o tankim spužvastim, tekstilnim ili gumastim prostirkama (folijama) koje su s jedne ili s obje strane namazane ljepilom. Sloj ljepila je obložen prianjajućom folijom koja se lako odlupi od ljepila ostavljajući površinu prikladnu za prihvaćanje prostirke o podlogu, odnosno parketa o prostirku. Na tržište najčešće dolaze u obliku smotaka, ploča ili traka, režu se lako tapetarskim nožem ili škarama, a otvoreno vrijeme im je mnogo dulje od onoga kod tekućih ljepila.
Nosači za suha ljepila mogu biti spužvice ili pustovi debljine nekoliko milimetara, čvrsta pletiva ili oblijepljene mrežice. Ljepila mogu biti pripremljena tako da tvore stalnu i čvrstu vezu, ali i takva da se obloga po potrebi (radi popravaka) može pojedinačno odvojiti a novi elementi prilijepiti. Stoga svaki proizvod koji se nađe na tržištu treba pozorno razmotriti s obzirom na tehničke odlike koje osigurava te na vrstu obloge kojoj je namijenjen. Deblje prostirke (spužvice ili pustovi) će pružiti dodatna akustička svojstva poda (izolaciju udarnog zvuka) ali i smanjiti mehanička svojstva (npr. otpornost na utiskivanje težih predmeta ili djelovanje kotačića). Podovi na spužvicama odaju malo više odbojnog zvuka u prostoriju (šuplji odjek), ali su podatni i ugodni za hod. Elastičnost 3 – 5 mm debelih spužvica je velika, pa takve prostirke omogućuju gibanje drvene obloge u promjenjivim klimatskim uvjetima. Kakogod, ovakvo lijepljenje se ne preporučuje u mokrim i vlažnim prostorima jer voda ne smije prodrijeti u vezni sloj. Provodljivost topline im je mala pa stoga pri primjeni na sustavima podnoga grijanja treba izračunati njihov udio u ukupnim toplinskim svojstvima projektiranoga poda.
Ljepive prostirke su praktične jer se njima radi brzo i na većim odjeljcima podnih ploha. Za njihovu primjenu podloga mora biti odlično pripremljena, ravna i glatka, jer je namaz ljepila na nosaču vrlo tanak. Cementne podloge trebaju biti snažno usisane industrijskim usisavačem i obrađene protuprašnim predpremazom. Postojeće podne obloge moraju se ispitati s obzirom na prianjanje suhih ljepila te osigurati da njihova ravnost (lokalna i globalna) omogućuje punoplošno prianjanje parketa predviđenih dimenzija. Manje problema s adhezijom se javlja kod primjene suhih ljepila na ravne i čiste ploče industrijskih estriha i drvnih ploča.
Pri uporabi ljepivih prostirki nema otparavanja škodnih kemikalija, rad je vrlo brz, a pod je odmah po polaganju spreman za uporabu. Nepovoljno je to što polaganje zahtijeva preciznost i posebnu vještinu, jer ako se parket ne prisloni u pravilnom položaju, a ljepilo prihvaća istočasno i to vrlo snažno, ljepive prostirke onemogućuju daljnje pomicanje i prilagođavanje pojedinih elemenata.
- ODABIR LJEPILA
4.1 TEHNOLOŠKA SVOJSTVA LJEPILA.
U Tablici 1 donosimo usporedni pregled nekih tehnoloških svojstava pojedinih tipova parketnih ljepila. Smjernica za izvođenje drvenih podova ne treba sadržavati ovakve podatke, tim više što su iskazi u tablici vrlo općeniti, dočim pojedina svojstva mogu jako odstupati između proizvoda različitih proizvođača i varijanti pojedinih ljepila. Kakogod, ovu tablicu donosimo s razloga bolje orijentacije projektanata i podopolagača pri izboru tipa ljepila za pojedinu izvedbu poda, kako bi mogli bolje uskladiti izbor ljepila s tehničkim odrednicama projektiranog poda:
- Ukoliko su parketi velikih dimenzija, a podloga može biti neravna, treba izabrati ljepilo koje se može izvoditi u većim debljinama sljubnice, tj. koje bolje premošćuje neravnine na podu
- Ukoliko su parketi masivni, tanki i tangentne teksture, treba izabrati ljepilo koje ne navlažuje drvo pa niti ne dovodi do rizika bubrenja i koritavljenja parketa već u razdoblju stezanja ljepila
- Ukoliko parketi nisu tvornički lakirani, treba izabrati ljepilo koje omogućuje kraće trajanje stezanja do brušenja i lakiranja na zgradi, da parket čim kraće bude izložen moguće nepovoljnim klimatskim uvjetima tijekom polaganja i otvrdnjavanja ljepila.
Tablica 1. Usporedba tehnoloških svojstava pojedinih vrsta parketnih ljepila
4.2. NAČIN NANOSA POJEDINE VRSTE LJEPILA
U Tablici 2 iznosimo podatke o dimenzijama ozubljenja pojedinih vrsta podopolagačkih lopatica za nanošenje ljepila. Ova tablica također samo okvirno razvrstava lopatice u četiri grupe što će biti ulaz u očitanja u Tablici 3: manji i tanji masivni parket, kao i kraći uslojeni parketi (najčešće kratki dvoslojni parket i parketne ploče) se polažu nanošenjem lopaticom gušćeg i nižeg zuba da se ostvari tanja sljubnica dobre čvrstoće po čim većoj površini naličja. Čim je parket većih dimenzija i nestabilniji (npr. masivni parket većih dimenzija i podne daske, pogotovo one tangentne teksture) potrebno je izabrati lopaticu većih zuba (viših tragova nanešenog ljepila) da se osigura pravilno i potpuno kvašenje naličja elemenata obloge pri mogućim neravninama podloge ili deformiranosti (izvitoperenosti ili izvijenosti) parketnih dasaka.
Proizvođači parketnih ljepila u posljednje vrijeme u svojim deklaracijama proizvoda (u tehničkom listu ljepila, pa čak i na naljepnici na pakiranju ljepila) iskazuju tip lopatice kojim preporučaju lijepljenje pojedinih vrsta parketa. Često su na pakiranjima ljepila i nacrtane preporučene lopatice, čija skica u naravnoj veličini omogućuje odabir najsličnije lopatice, ukoliko baš takva nije na raspolaganju (slika 2). Uvijek treba izabrati lopaticu onakvog ozubljenja kakvu proizvođač ljepila preporučuje za pojedini tip podne obloge. U slučaju nedostupnosti nabavke točno preporučene lopatice, treba izabrati lopaticu najsličnijeg ozbuljenja (razmaka ozubljenja i visine traga nanošenja). Naposlijetku, treba izabrati onu lopaticu iz pojedine grupe ozubljenja koja omogućuje prilagodbu nanosa uvjetima izvedbe poda: za neravnu podlogu lopatice rjeđeg a višeg zuba, za dimenzijski stabilnije i kruće parketne elemente lopaticu gušćeg, a nižeg zuba.
Tablica 2 Specifikacije nazubljenih lopatica za nanošenje parketnih ljepila
* TKB (njemačka Tehnička komisija za građevinska ljepila): cjelokupan popis lopatica je javno obljavljen i dostupan na www.klebstoffe.com
4.3 USKLAĐIVANJE VRSTE OBLOGE I SVOJSTAVA LJEPILA
Tablicu 3 donosimo kao naputak za usklađivanje vrste podne obloge parketa s vrstom ljepila. Pri tome treba uzeti u obzir da je ta tablica samo orijentacijski naputak, a prvu i glavnu informaciju o primjenjivosti pojedinog ljepila za neku vrstu podne obloge treba tražiti u deklaraciji proizvođača. On u tehničkom listu ljepila izričito iskazuje za koje je tipove parketa namijenjeno njegovo ljepilo. Tako se, primjerice, u tablici iščita opći naputak o preporučenoj uporabi jednokomponentnih poliuretanskih ljepila za praktično sve vrste drvenih podnih obloga. Većina proizvođača, međutim, u svom proizvodnom programu, u kategoriji PU – 1K ima nekoliko proizvoda, koji se malo razlikuju u formulaciji i cijeni. Oni jeftiniji će biti malo krtiji, češće namijenjeni lijepljenju manjih parketa (mozaik, kratki klasični i kratki dvoslojni) uporabom lopatice nižeg ili srednjeg zuba, dok se kvalitetnija (elastičnija, čvršća a redovito i skuplja) varijanta istog ljepila preporučuje za rizičnije primjene (parket većih dimenzija i većeg rizika deformacija i bubrenja).
Tablicu 3 (kliknuti za tablicu) smo obrazovali uzimajući u obzir sljedeće osnovne tehnološke postavke izvedbe optimalnog lijepljenog spoja:
- Što je parket manji, ljepilo treba biti tanje u nanosu i čvršće
- Što je parket veći, pruge načelno trebaju biti više, a ljepilo čvrsto-elastično ili elastično
- Što je pakret ukočeniji, ljepilo treba biti čvršće, a nanositi se onakvom lopaticom koja omogućuje potpuno kvašenje naličja pri polaganju elemenata: za kraće i uže parkete to su lopatice nižeg zuba, za dugačke dvoslojne i troslojne podne daske to su lopatice srednjega i visokoga zuba.
- Što je podna obloga „nemirnija“ (masivni u odnosu na višeslojni parket, tangentna tekstura – bočnice – u odnosu na radijalnu (blistače), neobrađeni u odnosu na tvornički lakirani parket), ljepilo treba biti elastičnije a nanošenje lopaticom višega zuba.
Dodatno, međutim, treba napomenuti da što je parket vitkiji, pozorno razmotriti uporabu vrlo mekanih i vrlo elastičnih ljepila: njihova čvrstoća može biti premala da spriječi koritavljenje vrlo tankoga a širokoga parketa. Ovdje treba preoporučiti čvrsto- elastična ljepila.
- TEHNIKA LIJEPLJENJA
5.1. OBIM I POTPUNOST NALIJEPLJENOSTI
Slika 1. Nepravilna tehnika lijepljenja (izbor lopatice preniskog zuba i izostanak pritiskanja dasaka do stezanja) utječu da površina naličja bude namazana na manje od 40 % površine, a da tragovi ljepila ne vežu parket o podlogu
Parketna obloga trebala bi biti nalijepljena po cijeloj plohi i po cijeloj površini naličja elemenata. Ovaj zahtjev, međutim, često nije moguće, a nije niti neophodno, u potpunosti ispuniti. Postoje, naime, na tržištu i uređaji koji istiskuju ljepilo u široko razmaknutim prugama (šire nego što su to raspoređeni zubi čak i najvećih lopatica) kako bi se obrađivala čim veća ploha iz stojećeg položaja. Tako će parket biti nalijepljen po cijeloj plohi naličja, ali ne i po cijeloj površini. Postoji i sustav polaganja gdje se na podlogu meće spužvasta prostirka s rijetko raspoređenim uzdužnim prorezima u koje se utiskuje vrlo visoka i debela pruga visokoelastičnog ljepila (slika 3). Ovakav sustav omogućuje poboljšana akustička svojstva (izolaciju udarnog zvuka). Primjenom takvog sustava, dakle, parket će biti nalijepljen po cijeloj plohi, ali na samo manjim odjeljcima njegove površine. Neki parketari rabe blago ekspandirajuća poliuretanska ljepila koja namjerno nanose u šire razmaknutim prugama radi brzine i jednostavnosti postavljanja, pa se ljepilo raširuje nakon polaganja podnih dasaka. Svi ovi sustavi omogućuju dobro pričvršćivanje obloge, naročito velikih i krutih parketnih elemenata, a da nisu punoplošno nalijepljeni o podlogu. Nekadašnja usmena uzanca struke zahtijevala je da bilo kakav parket bude nalijepljen na najmanje 60 % površine naličja.
Norma HRN EN 15717 (opće smjernice za ugradnju parketa) donosi odredbu o potrebnoj najmanjoj površini plohe nalijepljenosti, ali je taj iskaz nespretno formuliran, dočim je u austrijskoj ÖNORM B2218 on precizno iskazan. Proizlazi da udio površine naličja parketa, koji je namazan ljepilom, mora iznositi najmanje 40 % za elemente s utorom i perom, a min. 60 % za ostale podne obloge (tj. one bez bočnih spojeva) . Pri tome na podu smije biti samo 0,1 % takvih (nedovoljno nalijepljenih) elemenata te se oni mogu individualno promijeniti/popraviti. Austrijska norma čak precizno navodi da za elemente koji su međusobno tupo priključeni (npr. mozaik parket, lam-parket, i onaj industrijski spojen u ploče za brže polaganje) najmanje 60 % slobodne plohe za lijepljenje mora biti namazano parketnim ljepilom. “Slobodnom plohom” se smatra onaj dio naličja koji nije pokriven veznim odnosno nosivim materijalom (rupičastim papirom ili mrežicom). Ova je odrednica u skladu s opće prihvaćenim, nepisanim uzancama struke, te bi je – razumljivije formuliranu nego što je to u tekstu osnovne norme – trebalo uvrstiti u Smjernicu za izvođenje drvenih podova.
Kako se utvrđuje udio slijepljenih elemenata i kako se njihova površina mjeri, to u normi HRN EN 15717 – Opće smjernice za ugradnju parketnih podnih obloga – nije navedeno. Uobičajeno je da se to provjeri udaranjem plastičnoga čekića. O kontroli slijepljenosti će biti podrobnije pisano u posebnom članku o primopredaji gotovoga poda.
Još jedan aspekt tehnike lijepljenja, danas već skoro zaboravljen od mnogih naših podopolagača, se često pojavljuje u praksi, a niti jedna norma ga ne propisuje: to je potreba pritiskanja elemenata obloge do potpunog stezanja ljepila. Plitke a dugačke doline u podlozi (koje bi se prema standardu za tolerancije u graditeljstvu čak i mogle tolerirati), u kombinaciji s velikim dimenzijama parketnih dasaka, prouzroče da se obloga (koja se bočnim tijesnim spojevima tijekom polaganja formira u ravnu i krutu membranu) odigne od podloge dok ljepilo još nije stegnulo. O ovom problemu smo pisali ranije (Korak 2/2018) i naveli smo više mogućih scenarija nastajanja grešaka neslijepljenosti koje budu razičitog intenziteta i značaja. O potpunoj položenosti treba naročito voditi računa na rubovima cementne podloge, koja ovdje može biti malo izdignuta ostavljajući udoline pri rubnom području uza zidove. Potrebu pritiskanja treba naročito uzeti u obzir kod dugačkih elemenata (podnih dasaka i troslojnog dugačkog parketa): ako sredine ostanu nepriljubljene, može doći do odizanja dijela plohe obloge pri bubrenju. Ako pak čela nisu potpuno nalegla, u uporabi može doći do pojave škripanja, pa čak i propadanja. Stoga u smjernici treba pisati: tijekom polaganja se mora osigurati da svaki element drvene podne obloge bude pravilno i potpuno utisnut na posteljicu ljepila, te da u tom položaju ostane sve do potpunog otvrdnjavanja ljepila (pritiskanjem ili opterećivanjem položene plohe). Hodanje po plohi i njezina eventualna mehanička obrada brušenjem ne smiju se ostvariti prije minimalnog trajanja otvrdnjavanja propisanog od strane proizvođača ljepila. Za orijentaciju vremena stezanja pojedinih vrsta ljepila donijeli smo opće podatke u tablici 1.
5.2 NAČIN NANOŠENJA LJEPILA.
IZBOR NAZUBLJENE LOPATICE i KOLIČINA NANOSA su glavne odrednice tehnike lijepljenja. S jedne strane lopatica određuje količinu nanosa, s druge strane definira mogućnost da parket svojim dimenzijama bude potpuno namazan ljepilom pri polaganju. Prva odrednica smjernice je da se lopatica bira prema preporuci u tehničkom listu proizvođača ljepila i to za točno određene vrste parketa. Druga orijentacijska smjernica je navedena u tablici 2 koja lopatice svrstava u četiri osnovne grupe (prema gustoći rasporeda zuba i prema visini pojedinog ureza). Kompletan pregled lopatica sa dimenzijama ozubljenja i grafičkim prikazom u naravnoj veličini nađe se na internetu (vidi u literaturi TKB smjernicu br. 6).
Slika 2. Primjerno pakiranje ljepila treba donijeti sliku preporučene nazubljene lopatice u mjerilu 1:1, podatke o škodljivosti po radnika i sliku pravilnog nanosa ljepila.
Svi proizvođači ljepila uglavnom deklariraju potreban nanos u određenom rasponu količine ljepila po jedinici površine poda (npr. 1000 – 1200 g/m2), a on se može ostvariti bilo lopaticom gušćeg i nižeg zuba, bilo lopaticom rjeđeg ali puno višeg zuba. Stoga je povoljno provjeriti količinu nanosa lopaticom koju smo izabrali prema tipu parketa. To se jednostavno učini vaganjem većeg arka tehničkog papira ili ljepenke (najjednostavnije 1 m2) prije i nakon nanošenja ljepila. Uvijek je potrebno prvo poštivati tip ozubljenja lopatice predviđen za određeni tip parketa, a onda u toj grupi lopatica odabrati onu koja osigurava preporučenu količinu nanosa.
Način uporabe nazubljene lopatice također treba biti spomenut u opisu tehnike lijepljenja. Lopatica se drži pod kutem višim od 60 °, jer pri položenijem držanju lopatice na podlozi zaostaju preplitki tragovi ljepila. Lopaticom se treba strugati po površini tako da zaostaju uglavnom samo tragovi zuba: deblji sloj koji bi zaostao na podlozi pod stopicama lopatice praktično je bačeni materijal. Metalna lopatica se struganjem po cementnoj podlozi s vremenom pomalo izbrusi, pa joj urezi postaju sve plići, a time količina nanosa sve manja. Za popularnu lopaticu tipa B3 istrošenost od samo pola milimetra znači manju količinu nanosa za 15 %, tj. umjesto 1000 g/m2 nanosi se samo 850 g/m2! Stoga je neophodno periodično provjeravati istrošenost lopatice za nanos, usporedbom ozubljenja sa sličicom na pakiranju ili preciznim mjerenjem dubine zuba. Ovo pogotovo vrijedi ako se rabe plastične lopatice, iako pravilo struke i općeprihvaćena praksa nalažu uporabu čeličnih lopatica.
Način nanošenja i priključivanja parketnih dasaka treba biti takav da parketno ljepilo nikako međusobno ne slijepi i elemente obloge. Zato se konstrukcijom parketa osiguravaju mali zasjeci i ustuci na naličju parketa u koje se može uvući višak ljepila bez da zađe u spoj utora i pera. Time se omogućuje slobodno utezanje pojedinih daščica, koje ne bi bilo moguće pri bočnoj slijepljenosti, pa bi pri jačem isušivanju na podnoj plohi nastajale malobrojne, ali jako široke reške ili rasjedi. Ljepilo, ako i probije na površinu parketa, mora se odmah ukloniti, pogotovo sa tvornički lakiranih površina.
5.3 TEMPERATURA ZRAKA I PODLOGE moraju se poštivati prema odrednicama održavanja pravilnih klimatskih uvjeta pri polaganju parketa o čemu je ranije pisano (Smjernica 2, Korak 3/2018). Ugradnja se odvija na temperaturi površine podloge i zidova od minimalno 15 °C, pri temperaturi zraka između 15 i 25 °C a relativnoj vlažnosti zraka između 40 % i 65 %. Ovdje samo dodatno napominjemo da unutar predviđenih raspona temperatura može bitno utjecati na otvoreno vrijeme svih reakcijskih ljepila (poliuretanskih, epoksidnih, silanskih itd.), dok relativna vlažnost zraka bitno utječe na brzinu reakcije i trajanje stezanja poliuretanskih ljepila. Tako, primjerice, u vlažnim uvjetima (60 – 65 % r.v.z.) pri povišenoj temperaturi ljeti (25 – 28 °C) poliuretanska ljepila mogu početi brzo reagirati već nakon otvaranja kante, a otvoreno vrijeme (dok su nanešeni tragovi ljepila još žitki i prionjivi) može biti skraćeno na polovinu od deklariranoga.
5.4 ZIDNE REŠKE
Sve norme za parketarske radove navode obavezu tehnike lijepljenja da se pri zidovima ( i svim krutim sudarima obloge) ostave kompenzacijske reške. Kakogod, samo ona austrijska, ÖNORM B 2218, donosi navod o potrebnoj širini kompenzacijskih zidnih reški: one se ostavljaju u širinama od 1-1,5 cm. Ovo je malko preslobodan navod, jer se često dogodi da zidne reške, u ovisnosti o vrsti drva, načinu slaganja i vrsti parketa, moraju biti šire. Možemo se složiti da čelne reške kod usporednog slaganja masivnog parketa moraju biti široke najmanje 0,5 cm, no veličinu svih ostalih zidnih reški je preporučeno izračunati za svaki tip parketa, vrstu drva i način polaganja. O tome smo već ranije pisali (Korak 4/2013) i naveli da širina reški za masivni parket može iznositi između 1,0 cm (za hrastov parket radijalne teksture položen u riblju kost) do čak 3 cm (isto hrast, ali tangentne teksture u usporednom slogu). Nekada je vrijedilo usmeno pravilo struke da se zidna reška ostavlja širokom kolika je debljina parketa, i za klasični parket to bi iznosilo najmanje 2 cm. S obzirom da praktično sve zidne letvice pokrivaju tu širinu reški, navod smjernice bi mogao glasiti: zidne reške je potrebno proračunati, ali kao orijentacijsko pravilo vrijedi da one za masivni parket iznose najmanje 2 cm na bočnim stijenkama plohe za sve vrste sloga, a najmanje 0,5 cm na čelnim sudarima usporedno položenog parketa. Višeslojni parket mora imati jednolike reške na svim stranama u najmanjoj širini od 1,5 cm.
5.5 STEZANJE LJEPILA
Vrijeme stezanja ljepila do mogućnosti hodanja po plohi, te do najranije mogućnosti obrade poda brušenjem, znatno se razlikuju među vrstama ljepila i proizvođačima. Kakogod, potrebno je strogo poštivati minimalno vrijeme stezanja do hodanja i do daljnje mehančke obrade kako ga preporučuje proizvođač (orijentacijske vrijednosti u tablici 1), jer sloj ljepila, ako bude mehanički opterećen i deformiran tijekom stezanja (bilo hodom bilo vibracijama brusilice), bude i strukturno narušen, pa otvrdnjavanje i polimerizacija nisu potpuni i konačni. Trajanje stezanja ovisit će i o temperaturi kako materijala (podloge, obloge i ljepila), tako i okoliša, pa proizovđači iskazuju najkraća vremena do potpunog stezanja koja su ustanovili pri najnižoj temperaturi za lijepljenje (15°C). Svejedno nije dobro započinjati radove ranije od preporučenog vremena ako je temperatura viša, niti puno produljavati vrijeme stezanja u hladnijim uvjetima. U hladnijem (vjerojatno i vlažnijem) prostoru nelakirani parket će predugim stajanjem preuzimati previše vlage iz zraka što dovodi do rizika kasnijih grešaka.
5.6 OSTALE ZNAČAJKE POSTUPKA LIJEPLJENJA
Postoji specifična skupina značajki postupka izvedbe poda koje ne predstavljaju izravne tehničke odrednice, ali su važne za spomenuti, iako vjerojatno zahtijevaju zasebnu pisanu razradu. ZDRAVLJE RADNIKA je izuzetno bitan aspekt o kojem se u nas malo govori, dočim u zemljama zapadne Europe, pogotovo u Italiji i Njemačkoj, profesionalne udruge o tome vode mnogo računa pa i utječu na stručnu i zakonsku regulativu. Ovo se odnosi u prvom redu na djelovanje štetnih ili otrovnih komponenti iz ljepila na dišne puteve i na kožu tijekom rada i tijekom otvrdnjavanja (tablica 1), ali i na druge parametre zdravog i ugodnog rada (klečanje, propuh, zračenje i slično). Naravno da smjernica treba donijeti makar i generalni navod da pri izvedbi drvenih podova lijepljenjem radnik mora poštivati osnovne odredbe zaštite na radu i shodno tome prilagoditi zaštitnu odjeću, opremu i radne postupke. Ovome će se vjerojatno posvetiti posebna pozornost, preporučljivo čak i zaseban članak, u nastavku izdanja o podopolagačkoj smjernici.
Slika 3. Lijepljenje specijalnim Aku-Bond (zaštićeni SIKA naziv) sustavom. Ploha naličja neće biti namazana na zadovoljavajućoj veličini površine, ali proizvođač garantira dobru čvrstoću spoja poda izvedenoga po takvom sustavu.
EKOLOŠKI aspekti izvedbe drvenih podova lijepljenjem su također posebno poglavlje, jer se o tome u nas malo zna, dočim se u zemljama najrazvijenije ekološke svijesti (primjerice u Austriji, Njemačkoj, zemljama Beneluxa) već provodi tržišno valoriziranje (pa čak i označavanje) proizvoda s obzirom na njihovu ekološku povoljnost. Sigurno je da izvedba podova lijepljenjem nije ekološki tako povoljna kao čavlanje ili uvijanje, a površinska obrada lakovima je nepovoljnija od uljenja i voštanja prirodnim materijalima. Kakogod, treba staviti u ravnotežu funkcijsku podobnost pojedine građevne tehnike, uz trajnost proizvoda, i proračun ekoloških šteta primjene materijala za tu tehniku.
Naposlijetku, UKLANJANJE I ZBRINJAVANJE ostatka i otpada pri postupku lijepljenja predstavlja poseban, dodatni aspekt tehnike lijepljenja, koji je moguće podrobno razraditi tek ako se detaljno pozna regulativa baratanja specifičnim otpadom i ako je u lokalnoj zajednici omogućeno adekvatno zbrinjavanje opasnih tvari (parketa s tragovima ljepila, kanti i pribora, razrjeđivača i otapala i slično).
- ZAKLJUČAK. Izbor vrste ljepila za izvođenje drvenih podova ovisi o projektiranoj uporabi poda. To se u prvom redu odnosi na mehanička svojstva i opterećenje prometom koji pod mora izdržati. Stoga se ljepilo bira u grupi tvrdih ljepila (velike čvrstoće) ili mekanih ljepila prema HRN EN 14293, odnosno u grupi tvrdo-elastičnih ljepila prema ISO 17178. Nadalje, izbor ljepila određuju tip podloge (tj. njezina svojstva upojnosti) i njezina površinska svojstva (ravnost i glatkoća). Izbor ljepila nadalje ovisi o vrsti drva podne obloge, o konstrukciji elemenata i o njihovim dimenzijama: o tome će ovisiti pojave dimenzijskih promjena poda tijekom godine, odnosno potreba da sljubnica ljepila svojom elastičnošću kompenzira naprezanja uslijed bubrenja i utezanja drva te ih prenese na podlogu. Sve navedeno stavlja u komplicirani međuodnos vrstu podne obloge, vrstu ljepila i osobine podloge, koje smo u članku razmotrili i donijeli praktične naputke za njihovo usklađivanje. Naposlijetku, ugradnja lijepljenjem uvelike ovisi o pravilnoj tehnologiji izvedbe poda, pa smo pokazali kako pojedini parametri tehnike lijepljenja (obim nalijepljenosti, fizikalni uvjeti materijala i okoliša, formiranje zidnih reški, način nanošenja ljepila i proces njegova stezanja) utječu na završnu zadovoljavajuću kvalitetu izvedbe poda.
LITERATURA
BS 8201 (2011): Code of practice for installation of flooring of wood and wood-based panels
DIN 18356 (2016): VOB Vergabe- und Vertragsordnung für Bauleistungen – Teil C: Allgemeine Teschnische Vertragsbedingungen für Bauleistungen (ATV) – Parkett- und Holzpflasterarbeiten
HRS CEN/TS 15717 (2017): Parketne podne obloge – Opće smjernice za ugradnju (CEN/TS 15717:2008)
HRN EN 14293 (2007) Adhezivi – Ljepila za lijepljenje parketa na podlogu – Metode ispitivanja i minimalni zahtjevi (EN 14293:2006)
Informationsdienst Holz (2001): Parkett. Planungsgrundlagen. Düsseldorf: Arbeitsgemeinschaft Holz e.V.
ISO 17178 (2013): Adhesives — Adhesives for bonding parquet to subfloor — Test methods and minimum requirements
ÖNORM B 2218 (2009): Verlegung von Hozfussböden – Werkvertragsnorm
TKB Merkblatt 1. Kleben von Parkett (2017). Technische Kommission für Bauklebstoffe (TKB) im Industrieverband Klebstoffe e.V. (IVK), Düsseldorf. Dostupno na: www. klebstoffe. com.
TKB Merkblatt 6. Spachtelzahnungen für Bodenblag-, Parkett- und Fliessenarbeiten (2007). Technische Kommission für Bauklebstoffe (TKB) im Industrieverband Klebstoffe e.V. (IVK), Düsseldorf. Dostupno na: www. klebstoffe. com.
Turkulin, H. (2013): Prilagodne reške drvenih podova. Korak – stručni časopis o podnim oblogama, građevinskim tehnologijama i energetskoj učinkovitosti. Vol 11, (4); 16-21
Turkulin, H. (2018): Parket na podnom grijanju. 2. dio: Rizici, prikladnosti i prilagodbe. Korak – stručni časopis o podnim oblogama, građevinskim tehnologijama i energetskoj učinkovitosti. Vol 16, (2); 8-15
Turkulin, H. (2019): Smjernica za izvođenje drvenih podova. 6. dio: Ugradnja lijepljenjem – Općenito. Korak – stručni časopis o podnim oblogama, građevinskim tehnologijama i energetskoj učinkovitosti. Vol 17, (3); 10-15
Autor se zahvaljuje gđi Tatjani Galić na korisnim usmenim sugestijama i komentarima.