Izvođenje ili izrada drvenih podova već dugo predstavlja osjetljivu temu u području građevinarstva. Ova faza završnih radova ponajviše zaokuplja podopolagače, ali i sve one koji su s njima povezani u njezinu odvijanju – od projektanata, trgovaca parketom i materijalima za polaganje i obradu podova, do voditelja gradilišta i nadzornih inženjera. Na koncu, i korisnici prostora – iako slijede kada je prvi niz sudionika već završio posao – imaju svoje odgovornosti u osiguranju da drveni pod nakon izvedbe zadrži pravilne funkcijske i tehničke osobine. Mnogi od tehničkih i regulativnih detalja u postupku izvedbe podova uopće nisu definirani u mjerodavnim dokumentima, ali čak i oni činitelji koji to jesu, ponekad nisu definirani na način koji bi potpuno isključio preklapanje odgovornosti ili ostvarenje uvjeta koji mogu nepovoljno utjecati na kvalitetu poda, pa čak i prouzročiti greške. S obzirom da se posljedice nepravilnosti polaganja iskazuju ponekad i nakon duljeg vremena po završetku radova, svi sudionici u nizu odvijanja posla, uključujući i korisnike koji su preuzeli pod koji mijenja svojstva u uporabi, bili bi bitno zainteresirani da se smjernicama za ugradbu može postaviti sustav odrednica izvedbe poda i kontrole radova koji bi isključio (ili bitno smanjio) mogućnost pojave grešaka. Žalosno je kada raspravljamo o greškama drvenih proizvoda za graditeljstvo, umjesto da uglavnom prezentiramo njihove prednosti i odlike, ali pojava sporova zbog neodgovarajuće izvedbe drvenih podova potiče da ovoj temi počnemo posvećivati dužnu pozornost.
Cilj ove rasprave je predstaviti činitelje koji utječu na izvedbu drvenih podova kako se greške na njima ne bi pojavljivale, kako sporovi među sudionicima ne bi više nastajali, a drvo se sve češće i obimnije, s pravilnom argumentacijom, rabilo za podne obloge. Prvi dio donosi pregled aktualnih mjerodavnih dokumenata u Hrvatskoj.
- UVOD
U Hrvatskoj ne postoji norma kojom bi se definirale smjernice za izvedbu drvenih podova. Ova sablazna rečenica me prati već godinama, ne samo kao stručnjaka u tehničkom području drvnih proizvoda za graditeljstvo, već i kao arbitra ili vještaka u sporovima koji, na žalost, prečesto nastaju nakon “predaje” poda. Velik dio tih sporova ne nastaje stoga što bi neki sudionik u postupku nemarno ili nesavjesno odradio svoj dio posla, ili stoga što neki materijal ili način rada ne bi bio odgovarajuće kvalitete, nego zato što pri izvedbi drvenih podova, češće rečeno “pri polaganju parketa”, opstoje uvjeti na gradilištu i tehničke značajke materijala koji imaju relativno široke specifične raspone svojih optimalnih i dozvoljenih vrijednosti, a koje se djelomično preklapaju ili pak potiru u djelovanjima na završno fizikalno i estetsko stanje kompletiranoga poda. Primjer koji često navodim je odnos fizikalnih vrijednosti zraka, drva i podloge koji može utjecati na pojavu prekomjernog bubrenja drva i deformacije podne obloge nakon polaganja: sve vrijednosti temperature i sadržaja vode ovih triju faza trebaju biti “uravnotežene”, ali nigdje točno ne piše kako i koliko uravnotežene, da bubrenje drva – bilo upijanjem vlage iz zraka ili navlaživanjem iz podloge – ne bi bilo pretjerano. Uzance struke nalažu da sadržaj vode cementne podloge bude manji od 3 %, da relativna vlažnost zraka bude između 45 % i 60 % pri temperaturama iznad 15 °C, dok norme određuju da masivni parket ima sadržaj vode između 7 i 11 %. Čak i ako građevinar korektno načini podlogu vlažnosti od 2,9 % (dakle tik ispod uvriježene gornje granice), a parketar korektno načini parket sa sadržajem vode od 7,5 % (dakle tik iznad dozvoljene doljnje granice), rizik bubrenja drva je u takvim uvjetima vrlo visok. Ukoliko se pri tome radi o prostoru u kojem se polaganje izvodi pri suhim okolišnim uvjetima (45 % r.v.z. i 18 °C), a koji će se u razdoblju bez grijanja ubrzo kondicionirati na vlažnije stanje (65 % r.v.z. pri 24 °C), ukoliko se dodaju nepovoljni činitelji kao što je dimenzijska nestabilnost pojedine vrste drva (npr. bukovine) i slog parketa koji je nepovoljan za jednosmjerno širenje podne plohe (usporedno polaganje ili “brodski pod”), svakom je podopolagaču jasno da, kao što narod kaže, “nitko nije luk jeo niti mirisao”, ali da je rizik grešaka uslijed bubrenja drva prevelik. U navedenom su primjeru svi sudionici u nizu poštivali propisane ili uvriježene raspone vrijednosti relevantnih činitelja, a ipak je pri ovakvom stjecaju okolnosti pojava grešaka skoro neizbježna. To bi, međutim, trebalo biti jasno i ostalim sudionicima u poslu, a ne samo podopolagaču, koji najčešće bude prvi oslovljen za odgovornost pojave greške: arhitekt bi trebao znati svojstva vrsta drva i sloga koje projektira, voditelj gradilišta bi trebao znati kontrolirati i održavati pravilne klimatske i tehničke uvjete pri polaganju poda, nadzorni inženjer bi morao znati sve to izmjeriti, provjeriti i odobriti ili promijeniti.
Čak i korisnik bi morao znati da ne može “očekivati čuda” pri projektnom definiranju svojih oblikovnih želja, te da njegov način prvotne uporabe prostora, iako je pod već završen, može prouzročiti greške koje se ne mogu jednoznačno i nedvosmisleno pripisati bilo kojem ranijem sudioniku u postupku izvedbe poda. Primjer je pojava “manjih” grešaka, kao što su uske reške ili mala izvijenost parketa: korisnik se može žaliti tvrdeći: “Moji su novci bili svi na broju i ispravni: nisu imali nikakve pukotine ili reške, niti su bili navlaženi toliko da ne mogu proći kroz bankomat, dakle očekujem da i pod koji sam kupio bude potpuno ispravan” – i pri tome, budimo iskreni, ima potpuno pravo. Unatoč tome, korisnik koji želi da njegov parket bude položen na velikoj plohi na sustav podnoga grijanja, da bude načinjen od širokih ali tankih (jeftinih) masivnih dasaka, da bude izveden usporednim slogom ali bez dilatacijskih reški, te da bude lijepljen jeftinim (i ne dovoljno elastičnim) ljepilom, ne može očekivati da svi sudionici u lancu izvedbe slijepo poštuju ovakve zahtjeve, a da on zanemari njihova upozorenja o visokom riziku pojave grešaka pri takvom načinu izvedbe poda. Iako osim navedenih činitelja kvalitete poda ima i mnogo drugih, čak niti ovi osnovni nisu precizno i potpuno definirani u jednom jedinstvenom tehničkom dokumentu. Stoga razmotrimo dokumente koji nam stoje na raspolaganju te razmislimo o stvaranju jednog novog dokumenta – nacionalne tehničke smjernice ili norme – kojom bi se barem dio najutjecajnijih činitelja i barem osnovne njihove vrijednosti definirali i propisali u cilju promocije kvalitete drvenih podova. Dozvolite da se – umjesto nastavka bježanja od one prve, sablazne rečenice – okrenem problemu i pokušam doprinijeti raspravi i skladanju sustava propisanih tehničkih uvjeta za izradu drvenih podova.
- RASPOLOŽIVA MJERODAVNA ŠTIVA
HRVATSKI TEHNIČKI DOKUMENTI. U Republici Hrvatskoj su u nacionalni normizacijski sustav uvrštena dva europska dokumenta koji nisu obavezni za primjenu, ali su mjerodavni za upućivanje na pojedine aspekte izvedbe drvenih podova: to su tehnička specifikacija HRS CEN/TS 15717 (2017): Parketne podne obloge – Opće smjernice za ugradnju, te hrvatska norma HRN CEN TS 14472-1 (2004): Elastične, tekstilne i laminatne podne obloge – Projektiranje, priprema i ugradnja – 1.dio: Općenito. Obje bi norme trebao imati i poznavati svaki projektant, podopolagač , voditelj gradilišta i nadzorni inženjer. U ovom tekstu obje norme smatram podjednako mjerodavnima za izvedbu drvenih podova, i to s dva razloga. Kao prvo, i laminatni podovi spadaju u drvene podove, a neka svojstva pojedinih drvnih obloga (npr. višeslojnog parketa ili furniranih podnih obloga) bliža su normama za laminatne podove nego za masivne parkete. Kao drugo, proces izvedbe laminatnih, tekstilnih i elastičnih podova u mnogočemu je isti kao i za parketne podove, pogotovo što se tiče tehničkih svojstava podloge, fizikalnih uvjeta pri ugradnji ili primopredaje završenoga poda. U daljnjem tekstu ću često rabiti samo izraz parket, jer je on naveden u nazivu hrvatske smjernice i u većini inozemnih dokumenata, ali neka bude jasno da se taj izraz odnosi na sve vrste drvenih podnih obloga, dakle i na one koje nisu “parket”, kao što su podne daske, višeslojni ili složeni obložni paneli ili kocka.
U oba navedena dokumenta jasno piše da oni nisu mišljeni da zamijene postojeće nacionalne smjernice ili norme o podopolagačkim radovima, niti da predstavljaju iscrpne vodiče za kompletan spektar tehničkih odrednica u procesu izvođenja poda. Naglašava se da one služe kao opći vodiči, tj. da predstavljaju okvir za opće prihvaćenu praksu zajedničku postjećim nacionalnim normama. Namjena im je, dakle:
– da promiču dobru praksu izvedbe podova širom Europe, donošenjem općih smjernica u zemljama koje nemaju svoje nacionalne tehničke dokumente (kao što je i Hrvatska) te
– da predstavljaju osnovu za slobodno kretanje rada: njihovo poštivanje bi omogućilo prihvaćanje općih tehničkih uvjeta za nastup na tržištu drugih zemalja, kako građevinara, tako i podopolagača.
Iz navedenoga proizlazi da se i mi, u osnovi, trebamo pridržavati odrednica iz ta dva dokumenta, ali isto tako da i mi u Hrvatskoj možemo – pa čak i trebamo – nastojati sačiniti svoj nacionalni dokument (Hrvatsku normu ili Hrvatsku tehničku smjernicu) kojom bismo preciznije “uredili stvari u svom dvorištu”.
Već ovdje, na početku, čudno je vidjeti da za postupak ugradnje srodnih vrsta podova (dakle i za neke njihove osnovne tehničke parametre, kao što je sporna kontrola vlažnosti podloge i ambijenta) postoje dvije odvojene norme. Objašnjenje se nađe u predgovorima, u kojima se čita da je prvu smjernicu sačinio Tehnički odbor europske normizacije br. 175 (Oblo i piljeno drvo), koji predvodi AFNOR (francusko normizacijsko tijelo), a drugi dokument je pripremio Tehnički odbor br. 134 (Elastične, tekstilne i laminatne podne obloge) kojeg predvodi BSI – britanska standardizacijska institucija. Često smo svjesni, služeći se normama, da u europskom sustavu standardizacije dođe do razlika među normama koje bi se odnosile na isti ili srodan postupak ili proizvod, što nas ostavlja zbunjenima ili u potrebi da se u interpretacijama pozivamo na neku drugu normu u odnosu na onu koja bi trebala “pokrivati” naš proizvod. Još je gora situacija, međutim, kada se te norme pročitaju, pa se vidi da pojedini aspekt istog postupka – u ovom slučaju, primjerice, kontrola vlage ili detalji kontrole pri primopredaji poda – budu tretirani na različit način, ili u nekoj normi uopće ne budu opisani. To je još jedan razlog zbog kojeg ću u raspravi o hrvatskoj tehničkoj smjernici za drvene podove podjednako i ravnopravno razmatrati obje navedene norme.
Ove bi norme služile za ujedinjavanje općeprihvaćenih smjernica dobre prakse koje se nađu u pojedinim nacionalnim dokumentima. Ali- jao! Ako potražimo nacionalne tehničke dokumente koji obrađuju postupak ugradnje drvenih podova, naići ćemo na još više razlika i nedoumica. Ispalo bi da trebamo izabrati “najbolje od svega” i onda, vodeći se dobrom stručnom argumentacijom, sačiniti hrvatski dokument koji bi objedinio sve aspekte polaganja drvenih podova na takav način da u našem pravnom sustavu (primjerice u Tehničkim propisima) možemo preporučiti naš dokument ne bi li se svi sudionici u postupku mogli pozvati na jedinstveno mjerilo. Takav dokument bi olakšao dogovor i tehničku komunikaciju među raznim sudionicima u postupku, te definirao ili preporučio uzance, mjerila i odgovornosti kojih bi se svi sudionici trebali pridržavati ne bi li se izbjegle greške ili – ne daj Bože! – prijepori i sporovi.
Na kraju treba navesti i normu koja se dugo spominje u arhitektonskim, građevinskim i podopolagačkim krugovima, a to je povučena HRN JUS U.F2.016 Završni radovi u građevinarstvu. Ugrađivanje podnih elemenata od drva – Tehnički uvjeti, koja je propisivala osnovne uvjete izvedbe drvenih podova, počevši od pripreme prostora i podloge, postavljanje podnih elemenata te površinsku obradu. Iako je ova norma kako tehnički, tako i normizacijski zastarjela (preuzeta je iz nekadašnjeg JUS sustava) u našoj praksi još uvijek manjkaju njezine izričite odrednice o klimatskim uvjetima pri polaganju poda te o najvišim dozvoljenim vrijednostima sadržaja vode podloge (npr. zahtjev da sadržaj vode cementnog estriha mora biti niži od 3 %).
INOZEMNI NORMATIVNI DOKUMENTI. Meni su za daljnju raspravu poslužili sljedeći nacionalni dokumenti iz zemalja koje su nam bliske prema geografskim i tehničkim mjerlima: Austrije, Italije i Njemačke. Austrijske norme ÖNORM B 2236 Polaganje podnih obloga i ÖNORM B 2218 Polaganje drvenih podova izvrsni su dokumenti koji donose popis obaveza i odgovornosti sudionika u procesu izvedbe poda, ali i mnoge tehničke detalje kojih se voditelj gradilišta i podopolagač trebaju pridržavati. Ove su norme vrijedne i stoga što donose precizne poveznice uz ostale, vrlo dobre, austrijske norme kao što su one koje se tiču primjerice svojstava estriha ili površinske obrade podova. Mjerenje vlage podloge i gornje granične vrijednosti, onako kao su definirane u ÖNORM B 2236, službeno su prihvaćene i u Njemačkoj.
Talijanska norma UNI 11265 Podne i zidne obloge od drva ili na bazi drva: Ugradba ne donosi tehničke detalje izvedbe drvenoga poda (kao što bi bili npr. svojstva podloge i drvenih podnih elemenata, sadržaji vode materijala ili klimatski uvjeti) ali donosi perfektan pregled zadaća i odgovornosti svakoga od sudionika u procesu izvedbe poda: projektanta, proizvođača drvenih podnih elemenata, uvoznika, prodavača ili distributera elemenata i materijala, građevinske tvrtke odnosno proizvođača estriha, voditelja gradilišta, podopolagača, komitenta te na kraju korisnika. Svakome od sudionika pripisani su njegove nadležnosti i zadaće u postupku, te redoslijed aktivnosti (dobava, kontrola, provođenje pojedinih radova, primopredaja) kojih se trebaju pridržavati da se podovi izvedu pravilno i bez preklapanja rokova.
NJEMAČKA LITERATURA podrazumijeva DIN norme tj. njemačke nacionalne tehničke dokumente, a nama su najvažniji DIN 18356 Parketarski radovi i polaganje kocki i DIN 18365 – Polaganje podnih obloga. Osim ovih normi, međutim, u Njemačkoj su dostupna i mnogobrojna stručna izdanja koja vrlo detaljno i praktično donose tehničko štivo o pojedinim aspektima projektiranja, izrade elemenata i ugradnje drvenih podova. Njih ćemo rabiti za konzultacije o pojedinim prijepornim tehničkim detaljima, koji su u takvim edicijama detaljno argumentirani.
- ŠTO DONOSE SMJERNICE ZA DRVENE PODOVE HRS CEN/TS 15717 I HRN CEN/TS 14472-1?
Nastavni tekst donijet će kritički pregled normi s osvrtom na pojedina njihova poglavlja i odrednice.
IZMJENA INFORMACIJA. Obje norme – za polaganje parketa i za polaganje podnih obloga – naznačuju da je među svim uključenim sudionicima potrebna stalna komunikacija, koja započinje već u fazi projektiranja. Ona obuhvaća (prema talijanskoj normi za polaganje parketa):
- Projektanta
- Građevinara
- izvođača podloge (najčešće estriha)
- voditelja gradilišta
- proizvođača parketa
- distributora ili uvoznika
- dobavljače materijala
- podopolagača
- sve podizvođače
- izvođače ostalih radova koji kompletiraju pod
Svrha ove napomene jest da upozori na to da svima u procesu izvedbe poda bude potpuno jasno koji su zahtjevi postavljeni projektom i koje posljedice to ima na sve sudionike. Primjerice, prije početka radova potrebno je ustanoviti da je projekt potpuno jasan i izvediv, te da su projektirani takvi materijali i postupci koji su realno ostvarivi. Neke od mogućih praktičnih nedoumica nameću se same: ukoliko se projektira lijepljenje parketa velikih dimenzija, tada u projektu treba jasno zahtijevati kontrolu svojstva upojnosti podloge, te tome prilagoditi izbor ljepila. Ukoliko polaganje lijepljenjem zahtijeva predobradu podloge (primjerice brušenjem gornjeg, stvrdnutog sloja cementa, obradu estriha prajmerom, uporabu predpremaza ili parne brane), a to sve projektom nije predviđeno, tada komunikacija ostaje samo na odnosu podopolagač – nadzorni inženjer – investitor, pa je jasno da manjak komunikacije s projektantom može dovesti do neželjenih i nepredviđenih troškova, smetnji u odvijanju radova ili zakašnjelim rokovima.
Navedene norme, međutim, ne propisuju vrstu i način komunikacije. U ovom području nisam stručnjak, pa bi nam konzultacije sa Ministarstvom graditeljstva dobro došle. Način na koji se komunikacija odvija riješen je u osnovi pojedinim nacionalnim zakonskim aktima (Zakon o gradnji i uz njega vezani zakonski akti), ali i dobrim običajima prakse. Prvo što nam pada napamet bile bi obaveze svih sudionika gradnje da vode arhivu dokumentacije o svojim materijalima i radovima (ugovori, računovodstvena dokumentacija, certifikati, izvješća o ispitivanjima ili mjerenjima itd.) i da te dokumente službeno međusobno dostavljaju. Komunikacija prema korisniku podrazumijeva ustupanje Uputa za čišćenje i održavanje, koje izdaje bilo proizvođač podnih elemenata, bilo proizvođač laka.
Kakogod, negdje se događaju problemi u komunikaciji koji ne mogu biti točno definirani u normama i zakonskim aktima. Primjer koji mi pada napamet jest izrada cementne podloge (estriha), za koju proizvođač izdaje svoju izjavu o sukladnosti, temeljenu na ispitivanju osnovnih svojstava tipske mješavine cementa i agregata (propisanih normom za estrihe HRN EN 13813). Što se, međutim, događa ako se malko (iako ne prekomjerno) promijeni receptura estriha, ako se estrih izvodi pri ljetnim uvjetima preintenzivne hidratacije, ako se estrih tlačno pumpa na visoke katove pa mu gustoća bude malo drugačija od deklarirane, ako estrih bude (zbog nagiba nosivih ploča) izveden u različitim debljinama na istoj podnoj plohi? Pravilna i pravodobna komunikacija između podopolagača, koji može zbog promijenjenih svojstava obloge naići na probleme pri lijepljenju ili potrebu dodatnih radova obrade podloge, te izvođača podloge, zajedno s voditeljem gradilišta i nadzornim inženjerom, bitna je da se otklone problemi proizašli iz sličnih tehničkih odstupanja pri izvedbi poda. To bi bilo lakše ostvarivo ako bi tehnička smjernica dodatno precizirala radove i konrolu kvalitete proizvoda svakoga od sudionika: tko je odgovoran za svojstva estriha i kako ih mora dokazati? Tko je odgovoran (i tko plaća) dodatnu kontrolu izvedenog estriha? Tko je odgovoran (i tko plaća) dodatne radove i materijale koji se mogu zahtijevati u postupku polaganja poda (isušivanje, brušenje estriha i krpanje pukotina, nanošenje prajmera i parne brane i slično)?
Proizvođač parketa obavezno mora dostaviti Izjavu o svojstvima za svoj proizvod (ovo propisuje Zakon o tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjenjivanju sukladnosti), a pri stavljanju na tržite proizvod treba biti opremljen i odgovarajućom CE oznakom. Za drvene podne obloge obavezu formuliranja i sadržaj CE oznake donosi osnovna norma HRN EN 14342 Drvene podne obloge, koja je harmonizirana, dakle obavezna za primjenu, te kao takva navedena u hrvatskim mjerodavnim zakonima i tehničkim propisima. U toj bi oznaci bilo dobro navesti i tzv. “produkt-normu” za proizvod (npr. HRN EN 13226 za masivni parket ili HRN EN 13669 za masivne podne daske), tako da se pobliže definiraju tehnička svojstva specifičnog proizvoda koja mogu dovesti do problema pri ugradnji ili uporabi. Navedena dva proizvoda značajno se razlikuju u propisanom sadržaju vode (za masivni parket to je raspon od 7 do 11 %, a za masivne daske to je od 6 do 12%), razlikuju se u tolerancijama zadora utora i pera, u dozvoljenom nadvisu itd. Ako se parket polaže na podno grijanje, jasno je da deklaracija norme HRN EN 13669 za masivne daske upozorava da njihov dozvoljeni sadržaj vode u višim vrijednostima (npr. 11 – 12 %) nije primjeren za ugradnju na grijani estrih. Ako dakle dođe do grešaka pretjeranog rasušivanja u uporabi, proizvođač će ovakvom deklaracijom točnog tipa svog proizvoda moći opravdati kvalitetu svojih proizvoda i otkloniti odgovornost za nepravilnu primjenu i rasušivanje. Ponajprije, međutim, ovakve deklaracije pomažu u otklanjanju nedoumica već u fazi projektiranja, pa iscrpni opis proizvoda omogućuje projektantu da za pojedini prostor (definiran načinom uporabe, intenzitetom prometa, načinom grijanja i sličnim) izabere parketni proizvod točno deklariranih svojstava dimenzijske stabilnosti i početnog sadržaja vode.
Proizvođači gotovih parketnih elemenata (npr. višeslojnog lakiranog parketa ili furniranih drvnih obloga) često opremaju svaki paket svog proizvoda i detaljnom uputom za montažu, koja nigdje nije propisana kao obaveza. Svjesni su, naime, da njihove proizvode ponekada ugrađuju i sami korisnici (u “sam svoj majstor” izvedbi), pa si time omogućuju bolji nastup na tržištu (prednost jeftinije i jednostavnije ugradbe), ali se i ograđuju od grešaka pri polaganju koje nespretni “samovci” mogu napraviti, a onda reklamirati kvalitetu parketa proizvođaču.
Proizvođači parketa bili bi pametni da dostavljaju i svoje Upute za primjenu i održavanje, koje bi bitno uredile njihovu odgovornost za kvalitetu parketa (i izvedenih radova) prema podopolagaču te prema korisniku. Svatko treba dati garanciju za svoj proizvod, pa bi proizvođačima drvenih podnih elemenata bilo u interesu da definiraju uvjete pod kojima ta garancija vrijedi, odnosno one činitelje koje ta garancija ne pokriva (npr. da parket nije bio pravilno rabljen, da je došlo do mehaničkih oštećenja neuobičajenih za normalnu uporabu poda i slično). Većina normi predviđa da se korisniku prostora dostavi pismeni naputak za održavanje (čišćenje i obnavljanje) površine poda, slično kao što i svaki drugi proizvod ima upute za uporabu prema zakonskim aktima u RH. Ja bih, međutim, svoje pakete opremio i uputama za ugradnju, u kojima bih naveo one parametre koji su bitni za pravilnu izvedbu poda. To može biti naputak za skladištenje i baratanje paketima, obavezne klimatske uvjete pri polaganju, preporučena vrsta ljepila i tip ozubljenja lopatice i slično.
Nadalje, tu je obaveza da se vodi građevinski dnevnik, i da se u njega upisuje ne samo dinamiku radova, nego i sve probleme na koje su sudionici naišli, pa onda i zapisnike sastanaka (tzv. “koordinacija”) na kojima donose rješenja za njihovo otklanjanje. Komunikacija, međutim, može biti i neformalna, a da pri tome bude jako korisna, ako je u duhu dobrih odnosa. Podopolagač i izvođač podloge, primjerice, imaju zajednički problem u tome da veza parketne obloge i podloge bude dobra i trajna. Ako u normama i građevinskom ugovoru nije točno predviđeno tko je obavezan izmjeriti površinsku tvrdoću podloge i njezinu vlažnost, onda srdačna komunikacija i dogovor oko provođenja kontrole među objema zainteresiranim stranama može uvelike smanjiti probleme i rizik grešaka. Bolje je, međutim, da takvi detalji budu definirani ugovorom, a da ovakav dogovor bude zapisan i ovjeren.
Projekt. Smjernica za parketne podne obloge HRS CEN/TS 15717 ne donosi popis specifičnih stavaka projektnoga zadatka za izvedbu parketnoga poda, ali tu se može konzultirati srodnu normu za projektiranje, pripremu i ugradnju elastičnih, tekstilnih i laminatnih obloga HRN CEN/TS 14472-1. Ona predviđa da projekt poimence navede
- namjenu uporabe poda – vrstu zgrade i prostorija
- vrstu i intenzitet prometa (pješačkog ili voznog)
- specifične zahtjeve kao što su požarna sigurnost, apsorpcija zvuka, potrebna otpornost na klizanje
- posebnosti uporabe poda: rizik prljavštine i mrlja, moguće pojačano habanje.
Projektne specifikacije i nacrti moraju nadalje sadržavati iscrpne podatke o sljedećim stavkama:
- položaj poda (na katu, u prizemlju ili ispod razine tla)
- nosivost konstrukcije (podržana tlom ili ovješena)
- posebnosti podnoga grijanja ili sigurnosnih instalacija
- položaj i način rješavanja razdjelnica
- vremena stezanja i sušenja estriha i slojeva koji mogu biti potrebni za polaganje obloge
- debljinu osnove ili estriha u odnosu na završnu razinu poda te dopusitva odstupanja visine i ravnosti poda
- tip i stanje postojeće osnovice ako se radi o radovima rekonstrukcije i potrebu tretmana da se izvede novi pod
- tip i položaj parnih brana u slojevima podne konstrukcije, a pogotovo površinske parne brane ako je izgledno da će vremena sušenja podloge premašiti rokove gradnje
- izbor podloge, podložnog sloja, ljepila, pomoćnih proizvoda i podnog pokrova
- tip i položaj dilatacijskih (kompenzacijskih) reški ili spojeva
- veličinu, položaj i način izvedbe ulaznih ploha (to su one površine koje na ulazu u projektirani pod služe da se odstrani voda i nečistoća s obuće pri ulasku iz vanjskog prostora).
U ovom dijelu je dobro konzultirati i ostale norme koje u fazi projektiranja posvećuju pozornost u detaljima. Osim odrednica iz CEN/TS 14472-1 u austrijskoj normi ÖNORM 2218 (polaganje parketnih podova) naći ćemo sljedeće projektne stavke:
- oznaku problematičnih područja kao što su vodiči ili kablovski kanali
- položaj priključaka struje, plina ili vode
- visinske razlike i način spajanja drvenoga sa ostalim podovima u prostoru
- točan opis obložnih elemenata od drva (vrsta parketa, vrsta drva, klasa kvalitete lica i mjere proizvoda, korisna debljina parketa i profil) – a ja bih dodao i napomenu o mogućnosti, broju i načinima obnavljanja površine
- obrazac i smjer polaganja (podpoda i podne obloge) te primjenu rubnih opšava
- odrednice procesa brušenja i površinske obrade
- vrstu i način pričvršćivanja elemenata opreme poda (zidne letvice, obrubi i opšavi)
- širinu i način izvedbe zidnih reški
- rješenja zaštite pri posebnoj ugradnji stambene opreme ili postavljanju građevnih dijelova
- navod posebnih sigurnosnih i zaštitnih mjera (ovo se vjerojatno odnosi na klizavost, statički elektricitet, prisutnost kemikalija, mehanička opterećenja i slično).
U talijanskoj normi UNI 11265 (polaganje drvenih podova) još ćemo naći, osim stavaka navedenih u austrijskoj normi, i dodatne podrobnosti koje spadaju u odgovornost projektanta:
- ocjena kompatibilnosti (morfološke, dimenzijske, kemijsko-fizikalne) između podne obloge, podloge, ambijentalnih uvjeta u uporabi i uvjeta pri ugradnji
- naznaku usklađenosti projekta poda sa zakonskim propisima, sa mjerodavnim normama za proizvode ili za radove, te za odrednice higijene, sigurnosti, zdravlja ili – gdje se to traži – prevencije nezgoda
- način slaganja (geometrija sloga, bordure, optički zahtjevi i drugi detalji dizajna)
- način polaganja (lijepljenjem, uz točan navod vrste ljepila i tehnike lijepljenja), čavlanjem ili plivajući, uz osnovne odrednice pojedine tehnike polaganja.
Iz navedenoga proizlazi da je faza projektiranja mnogo složenija nego što se općenito misli ili što se na prvi pogled čini. Jasno je, međutim, da u fazi projektiranja ne može biti previše detaljnosti: što više se toga predvidi u projektu, i što se to detaljnije obradi, manje je mogućnosti za nedoumice u kasnijim fazama i za preklapanje odgovornosti daljnjih sudionika procesa izrade drvenoga poda. Nadalje, iz navedenoga se vidi koliko je značajna prethodno spomenuta važnost komunikacije između svih sudionika u procesu izrade poda: jedino kroz opsežne i detaljne prethodne konzultacije projektanta s potencijalnim izvođačem i dobavljačem materijala može se potpuno i sigurno definirati projektni prijedlog koji, predstavljen investitoru ili korisniku, može pouzdano iskazati ono što njih najviše zanima: kako će pod izgledati, koliko će pod točno koštati, koliko će pod trajati i u kojem roku (i s kojim komplikacijama….) može biti završen.
U sljedećim nastavcima teksta razmatrat će se nastavne faze izvedbe drvenih podova i stavke koje bi tehničke smjernice trebale sadržavati: transport, skladištenje i građenje, svojstva podloge i parketa koje treba propisati, izvedbu poda i sve kontrole pri polaganju zajedno s osvrtom na mjerne metode i tehnike, parametre tehnike lijepljnja i površinske obrade, te na kraju ocjenu kvalitete gotovoga poda i primopredaju. Razmislit će se o obavezama i kompetencijama svakoga od sudionika u procesu izrade drvenih podova.
LITERATURA:
HRS CEN/TS 15717 (2017): Parketne podne obloge – Opće smjernice za ugradnju (CEN/TS 15717:2008)
HRN CEN TS 14472-1 (2004): Elastične, tekstilne i laminatne podne obloge – Projektiranje, priprema i ugradnja – 1.dio: Općenito (CEN/TS 14472-1:2003)
ÖNORM B 2218 (2009): Verlegung von Hozfussböden – Werkvertragsnorm
ÖNORM B 2236 (2009): Verlegung von Bodenbelägen – Werkvertragsnorm
UNI 11265 (2015): Pavimentazioni e rivestimenti di legno o/a base di legno. Posa in opera. Competenze, responsabilità e indicazioni contrattuali
DIN 18356 (2016): VOB Vergabe- und Vertragsordnung für Bauleistungen – Teil C: Allgemeine Teschnische Vertragsbedingungen für Bauleistungen (ATV) – Parkett- und Holzpflasterarbeiten
DIN 18365 (2015): VOB Vergabe- und Vertragsordnung für Bauleistungen – Teil C: Allgemeine Teschnische Vertragsbedingungen für Bauleistungen (ATV) – Bodenbelagarbeiten