Slika: Most, Kosinj
„Hrvatska je mozaična zemlja, buket sačinjen od visoko individualiziranih regija, koje se ponekad drastično razlikuju.“ [1] Ako nastavimo s često izricanom rečenicom da je arhitektura „najočitije fizičko opredmećenje kulture i društvenih vrijednosti, a loša prostorna i arhitektonska rješenja su vidljiva i prepoznatljiva, ona su javna i imaju veliki utjecaj na kvalitetu života, od pojedinca, do cjelokupnog društva.“ [2] dolazimo do istine koja traži da to što imamo a što je vrijedno, i čuvamo. Ako prostornu politiku stavimo u prednji plan, odnosno u fokus svima, a ne samo rijetkima koji se profesionalno time bave, možda bi ipak mogli sačuvati prostornu privlačnost, graditeljsko naslijeđe i osebujnost krajolika te konačno svima objasniti da je Prostor posebna vrijednost. Interes za to znanje baš i nije prevelik.
Zašto to ponovno i stalno treba naglašavati – pa danas smo opet pred velikim trenutkom (mi smo u stvari uvijek na pragu velikih trenutaka!), koji će odrediti što će sutra biti pomorsko dobro, i koliko će to uopće više biti naše dobro, naše nasljeđe, i naša budućnost. Prostorni odnosi, urbanizam, arhitektura, kroz vrijeme postaju moćni pokretači promjena. Kao što uvijek treba reći, počinje na papiru, neka rješenja i ostaju tamo i nikad ne postanu kuća, ulica, trg ili grad. Opredmetiti misao, pratiti trenutak stvaranja i otkrivati smjernice mogućeg budućeg oblikovanja točke, mjesta ili pravca dio je osobnog senzibiliteta arhitekta, upotpunjenog kontekstom i funkcionalnom poetikom grada ili države. Potencijal arhitekture u socio-ekonomskom i društveno-političkom angažiranju snažan je alat, a transformacija se može događati na različite načine.
Slika: Kornati
Stvaranje i otvaranje mogućnosti čitanja povijesnih, ali i suvremenih slojeva hrvatske graditeljske baštine, jedna je od temeljnih zadaća naše arhitektonske opstojnosti. Afirmacija kulturnoga i umjetničkog doprinosa arhitekata je misija svakog od nas koji svojim pitanjima i pisanjem doprinosimo kontekstualizaciji hrvatske arhitekture unutar postojećeg miljea. I naravno, njenih protagonista na sceni na kojoj nedovoljno sudjelujemo s relevantnim istraživanjima i „glasnom i određenom“ objavom rezultata primjedbi na, na primjer, „Nacrt Prijedloga Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama“, [3] a koji je u javnom savjetovanju dobio niz primjedaba od strane struke i građana osviještenih za trenutno i buduće stanje u prostoru, a koje bi trebale utjecati na ocjenu prijedloga zakona, zbog u ovom trenutku već sagledivih posljedica na prirodnu baštinu – naš Prostor.
Slika: Luka, Cres
Zakonodavac, čitaj Država, mora se brinuti o svom Prostoru, to joj jedan od osnovnih zadataka, no u toj brizi nije baš iskoristila sve što je mogla da bi svi osjetili da se o Prostoru vodi dovoljno računa, uzimajući u obzir da je njezin interes iznad interesa svakog od nas ponaosob. Zato i postoji, da brine za sve nas kroz stvaranje podloge, najprije zakonodavnog okvira, a onda sve dalje korak, po korak mora stvoriti dodatne instrumente i načine kojima čuva Prostor. Ne samo kao pitanje zemlje, odnosno tla, rijeka i mora, već i onoga što taj Prostor nosi. Nosi u oblikovanim formama zgrada, prometnica, gradova, malih i velikih – našu povijest, nosi saznanje o tome što smo bili i što smo sad. Tu uvijek moramo skrenuti prema povijesnom, i pogledati što i kako smo činili, odnosno što su činili oni prije koji su imali mogućnost donošenja odluka.
Slika: Lonjsko polje
Bitno je „podsjetiti se davnih 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća kada je došlo do izrade brojnih dugoročnih planova i planova prostornog uređenja za obalni i otočni prostor našega Jadrana. Prostorno je planiranje novo područje djelatnosti koje proizlazi iz urbanističkog planiranja kao starije srodne discipline. Za razvoj prostornog planiranja posebno je važan osnutak Urbanističkog Instituta Hrvatske (1947.) i Urbanističkog Instituta za Rijeku, Istru i Sjeverno primorje (1952.), te donošenje Zakona o urbanom i regionalnom planiranju (1961.). Planovi prema kojima se je već od 1953. godine usmjeravalo izgradnju i korištenje zemljišta na području općina kvarnerskog pojasa i kvarnerskih otoka, bile su studije dugoročnog razvoja i urbanističkih planova većih mjesta.“ [4] A „Ono što je izravno omogućilo izradu plana za južni Jadran, odnosno sve oblike planiranja u tom razdoblju jest svakako „Zakon o urbanističkom i regionalnom prostornom planiranju Narodne Republike Hrvatske“, usvojen u svibnju 1961. godine. Tim je zakonom po prvi put određeno da se izgradnja i planiranje razvoja gradova moraju odvijati prema odgovarajućim urbanističkim i regionalnim planovima. Propisano je da se moraju izraditi regionalni i urbanistički prostorni planovi, a prema potrebi i detaljniji urbanistički projekti ili odluke koje će ih zamijeniti, kako bi se službenim putem i na sveobuhvatan način odredio daljnji razvoj određenog prostora.“ [5]
Slika: Antička Salona, Solin
Dugoročno planiranje, razmišljanje o posljedicama onoga što radimo danas, i da li je baš koncesija na 50 ili 100 godina ono što nam treba, ima li boljih rješenja. Ovako čini se da ćemo samo brodićima moći na kupanje, ako ih uopće više gdje budemo imali zavezati. Ili luftmadracima, koji ne trebaju vez. Arhitektura i prostorni odnosi, odnosno upravljanje prostorom, uvijek i svugdje su usko vezani za političke odluke, odnosno financijski je uvjetovana aktualnim pristupom vrijednostima koje stvaraju Prostor. Simpatična je rečenica kolege Branka Silađina izrečena pred par tjedana, gdje osvrćući se na trenutno stanje u prostoru i aktivnosti vezane uz javnu raspravu o prijedlogu „Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama“ kaže: „Lungomare nije prirodna tvorevina, ali je ljudska tvorevina koja je formirala kilometre gledališta tog čuda prirode – dodira, sudara, suživota, mora i obale … i to je to što uporno uništavamo za kratkotrajna sunčališta nekolicine kupača, a na vječnu štetu Prirode i bezbroj tisuća cjelogodišnjih gledatelja tog vječnog spektakla Prirode – Lungomare je Muzej života Prirode!“ [6] Tu je važno prisjetiti se i važnosti Urbanističkog instituta Hrvatska i Vladimira Mattionia koji 2003. godine potpisuje knjigu „Jadranski projekti : projekti južnog i gornjeg Jadrana : 1967. – 1972.“ u izdanju instituta koga više nema. [7] Tu je, ali sve ono što je ime značilo i nosilo, više ne postoji. „Analizirajući postojeće stanje i dostignuća na širem prostoru, s vremenom kada je naša prostorno planska dokumentacija obalnog i otočnog prostora bila vodeća na Sredozemlju, može se zaključiti kako je zamrlo naše prostorno i urbanističko planiranje.“ [8] Ružno je reći da više ne postoji, ali ponekad je potrebno izreći istinu, ma kako ona bila teška za čuti, i nositi se s njome, a ovdje se s istinom moramo nositi kao pojedinci, i kao društvo, ma kako bolna bila.
Slika: Morske orgulje, Zadar, Nikola
Postoji niz projekata, znanstvenih i inih članaka, o stanju u prostoru, i ptice na grani već cvrkuću o greškama koje kao društvo i pojedinci, pojedinci koji su dio stručne javnosti činimo, ali ništa se ne događa, samo promišljamo, i tako već godinama. „Promišljajući o prostoru te stvaranju uvjeta i instrumenata za njegov kontrolirani razvoj, Sabor RH donosi 1980. god. „Zakon o prostornom planiranju i uređivanju prostora“ (NN br. 54/80, 16/86, 34/91, 49/92), kojim je određeno da se prostorno planiranje i uređenje prostora temelji na pravu i dužnosti građana da raspolažu prostorom za život i rad, odnosno očuvaju prirodne i radom stvorene vrijednosti čovjekove okoline, sprječavaju i otklanjaju posljedice koje ugrožavaju ove vrijednosti, te osiguravaju društveni i privredni razvoj za zdrav, siguran i humaniziran život i rad sadašnjih i budućih generacija. Sukladno rješenju iz prethodnog Zakona o prostornom uređenju i korištenju građevinskog zemljišta, zaštitni obalni pojas određuje se prostornim planom općine, odnosno posebnom odlukom skupštine općine, ovisno o namjeni, konfiguraciji i drugim karakteristikama terena, kao i izgrađenosti prostora. Na isti je način određeno da se morska obala ne smije zauzeti niti ograditi, te da se do morske obale treba osigurati slobodan i javni pristup i korištenje.“ [9] Sve piše, ali malo se ukorijenilo u stvarnosti, i Prostoru, toj najvećoj vrijednosti koju imamo. Ponovimo „Ono što je izravno omogućilo izradu plana za južni Jadran, odnosno sve oblike planiranja u tom razdoblju jest svakako „Zakon o urbanističkom i regionalnom prostornom planiranju Narodne Republike Hrvatske“, usvojen u svibnju 1961. godine. Tim je zakonom po prvi put određeno da se izgradnja i planiranje razvoja gradova moraju odvijati prema odgovarajućim urbanističkim i regionalnim planovima. Propisano je da se moraju izraditi regionalni i urbanistički prostorni planovi, a prema potrebi i detaljniji urbanistički projekti ili odluke koje će ih zamijeniti, kako bi se službenim putem i na sveobuhvatan način odredio daljnji razvoj određenog prostora.“ [10] Prihvaćamo li stanje u kojem smo trenutno? Možemo li načiniti iskorak, i društvenim angažmanom, kad već ne možemo stručnim djelovanjem popraviti, i što je još bitnije, spriječiti daljnju devastaciju Prostora, vidjeti ćemo u skoroj budućnosti. Za svaki slučaj, kupite luftmadrace.
izv. prof. dr. sc. Borka Bobovec
Literatura:
[1] Bašić, Nikola, (2017.), „Turizam i prostor“, u: Prirodna baština i turizam, Izlaganja i rasprave s okruglog stola održanog 28. listopada 2016. u palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, tr. 50
[2] ***„Arhitektonske politike Republike Hrvatske 2013. – 2020., ApolitikA, Nacionalne smjernice za vrsnoću i kulturu građenja“, (2013.), Hrvatska komra arhitekata ; Ministarstvo graditeljstva i prostornoga uređenja, Zagreb
[3] https://esavjetovanja.gov.hr/ECon/MainScreen?entityId=22504 pristupljeno 17. prosinca 2022.
[4] https://zavod.pgz.hr/pdf/21_Andrija_RANDIC.pdf pristupljeno 17. prosinca 2022.
[5] Radeljak, Petra, (2012.), „Prostorno planiranje na području Šibensko-kninske županije od druge polovice 20. stoljeća“, u: Sociologija i prostor: časopis za istraživanje prostornog i sociokulturnog razvoja, Institut za društvena istraživanja, god. 50., br. 3 (194), str. 345 – 377., Zagreb. str. 350
[6] Silađin, Branko, (2022.), kazivanje prosinac 2022., Arhiva AAUZ, Zagreb
[7] Mattioni, Vladimir, (2003.), „Jadranski projekti : projekti južnog i gornjeg Jadrana : 1967. – 1972.“, Urbanistički institut Hrvatske, Zagreb
[8] https://zavod.pgz.hr/pdf/21_Andrija_RANDIC.pdf pristupljeno 19. prosinca 2022.
[9] https://hrcak.srce.hr/file/82704 pristupljeno 19. prosinca 2022.
[10] https://hrcak.srce.hr/file/82704 pristupljeno 19. prosinca 2022.
Fotografije:
Arhiva Damir Fabijanić, uz dopuštenje, za potrebe knjige „Arhitektonske politike Republike Hrvatske 2013. – 2020., ApolitikA, Nacionalne smjernice za vrsnoću i kulturu građenja“, (2013.), Hrvatska komora arhitekata ; Ministarstvo graditeljstva i prostornoga uređenja, Zagreb