Prema načinu i mjestu postanka razlikujemo tri osnovne skupine stijena: magmatske, metamorfne i sedimentne. One pružaju sirovinsku osnovu za proizvodnju prirodnog kamena. Njihove se značajke i varijeteti prema postanku mogu obilježiti na slijedeći način:
- magmatske stijene su one koje nastaju kristalizacijom uslijed hlađenja magme ili lave u dubljim i površinskim dijelovima Zemljine kore. Ako nastaju uslijed sporog hlađenja kristalizacije magme duboko u Zemljinoj kori zovemo ih intruzivne ili dubinske (granit, sijenit, diorit, gabro…), a ako nastaju kristalizacijom lave uslijed bržeg hlađenja nakon njenog izljevanja u površinske dijelove Zemljine kore zovemo ih efuzivne, izljevne, površinske ili vulkanske stijene (bazalt, trahit, andezit, riolit, dacit…);
- sedimentne ili taložne stijene nastaju na površini Zemlje ili plitko ispod njezine površine, u vodi ili na kopnu. Nastaju fizikalno-kemijskim, biološkim i klastičnim procesima. Stoga te stijene dijelimo na klastične stijene (glinjak, muljnjak, pješčenjak, konglomerat, breča…), nastaju procesima trošenja, transporta, taloženja i dijageneze čvrstog materijala, te kemijske i biokemijske stijene (vapnenac, dolomit, travertin, sedra…)
- metamorfne stijene su one koje nastaju metamorfozom ili izmjenom magmatskih, metamorfnih i sedimentnih stijena u uvjetima povećane temperature i povećanog tlaka, dakle u pravilu u dubljim dijelovima Zemljine kore gdje vladaju spomenuti uvjeti. U ovu grupu spadaju stijene kao npr. gnajs, amfibolit, kvarcit, mramor, itd.
Posebno mjesto danas u primjeni zauzimaju mramori. Prirodni kamen mramor dobiva se iz stijena koje su nastale metamorfozom ili izmjenom drugih stijena. Najčešće nastaje rekristalizacijom vapnenca ili dolomita u veći dubinama. Čisti mramor je potpuno bijel, kao na primjer svjetski poznati carrarrski mramor iz Italije. Iz Carrarre je kamene blokove za izradu svojih kiparskih remekdjela dobivao i slavni Michelangelo. Razne mineralne primjese različito boje mramor, te uzrokuju pojavu karakterističnih žila i pjega. Dekorativnost mramoru daje karakteristična škriljava tekstura. Ovi su estetski učinci izraženiji na poliranoj površini za razliku od neobrađene površine koja djeluje manje atraktivno. Razlikujemo kalcitni od dolomitnog mramora, ovisno o tome da li stijena sadrži kristale ili kristaliće minerala kalcita ili dolomita. Riječ mramor potječe od grčke riječi marmaros, što u originalu znači sjajan ili blještav.
Prirodni kamen Slovenije
U Sloveniji su naslage kalcitnog mramora utvrđene na Pohorju i Kobanskom. Pohorski su mramori korišteni za izgradnju nadgrobnih ploča, spomenika i statua. Poznato je da su ih počeli upotrebljavati Rimljani. Statua božice Minerve nađena u varaždinskim toplicama izrađena je također od pohorskog mramora. Naziv mramor se komercijalno upotrebljava za sve karbonatne varijetete prirodnog kamena kao što su razni vapnenci, dolomiti, breče, konglomerati te svakako kalcitni i dolomitni mramori. Ljepota i srodnost ovih stijena očituje se u sličnom sastavu te njihovim fizičkim i mehaničkim značajkama. Ovoj skupini pripadaju i varijeteti prirodnog kamena u Sloveniji koji se vade u danas još rijetkim aktivnim kamenolomima na području Hotavlja, Podpeči, Lipice i Lesnog Brda. Zbog svojih strukturnih značajki i obojenja vrlo su privlačni i s pravom se ubrajaju među najljepše varijetete slovenskog prirodnog ili ukrasnog kamena.
Naši preci su oduvijek upotrebljavali prirodni kamen za gradnju kuća i drugih objekata. Kamen je sve do nedavno bio osnovni graditeljski materijal. Kameni elementi bili su istovremeno i osnovni noseći elementi u građevinskim konstrukcijama. Od kamena su se izrađivale veže, police, stepenice, podzidi i slično. Početkom 20. st. beton je počeo potiskivati upotrebu prirodnog kamena. To je omogućila proizvodnja portland cementa, danas jednog od najvažnijih hidrauličnih veziva. No ipak prirodni kamen ponovno dobiva svoju upotrebnu vrijednost. Danas se upotrebljava kao kamena obloga ili obloga za opločavanje vanjskih i unutarnjih vodoravnih i vertikalnih površina kako u poslovnim prostorima tako i u stambenim građevinama, te služi za oplemenjivanje urbanog prostora u kojem živimo.
Prirodni kamen se dobiva eksploatacijom na površinskim i podzemnim kopovima odnosno kamenolomima. Veličina kamenih blokova ovisi o strukturnoj građi ležišta, o položaju i razmaku diskontinuiteta (pukotina) te o debljini slojeva i moćnosti naslaga.
Regulativa
Uporabnu vrijednost kamena, između ostalog, određuju i estetska mjerila koja su bitna pri njegovu izboru. Kakvoću ploča od prirodnog kamena koji se rabi kao obloga, a tako i njihovu vizualnu homogenost opisuje u Sloveniji norma JUS B.B3.200. U Hrvatskoj njoj odgovara norma HRN B.B3.200. Ova se norma u Sloveniji obvezatno koristi na temelju Odredbe o tehničkim zahtjevima za graditeljske proizvode (Službeni list RS, br. 76/95). Norma dijeli ploče od prirodnog kamena u tri skupine:
- I skupina- podrazumijeva ploče bez genetskih defekata i raspuklina, karakteristične boje i ujednačenog izgleda;
- II skupina – podrazumijeva ploče koje mogu imati manje primarne defekte, a koje je moguće zaštititi umjetnim ili mineralnim punilom. Kod obojenih ili šarenih vrsta kamena dozvoljene su pojedinačne tanke uzdužne raspukline nalik na lasi, a odstupanja u boji moraju biti minimalna;
- III skupina – podrazumijeva ploče koje mogu sadržavati jednu ili više tankih raspuklina, a koje se ne smiju protezati od jednog do drugog ruba. Dozvoljeni su pojedinačni primarni defekti u pločama koji se mogu popraviti, a također i uočljive razlike u boji.
Izvori
Anton Ramovš: Podpeški in črni ter pisani lesnobrdski apnenec skozi čas, Mineral, Ljubljana, 2000
B. Mirtič, A. Mladenovič, A. Ramovš, A. Senegačnik, J. Vesel, N. Vižintin: Slovenski naravni kamen,
Ljubljana, 1999
Naravni kamen, kamnarsko geološki leksikon, Ljubljana, 1992
Oxfordova enciklopedija nežive narave, DZS, Ljubljana, 1997
France Verbinc: Slovar tujk, Cankarjeva založba, Ljubljana, 1991
