Drveni podovi u interijeru podložni su promjenama mjera i oblika prateći kolebanja mikroklimatskih stambenih uvjeta tijekom godišnjih doba. Ove su pojave neizbježne, a zbog istaknute veličine proizvoda – dimenzija drvenih podova – predstavljaju delikatan tehnički zahtjev, čak i kod ograničenog iznosa navedenih promjena. Bubrenje i utezanje, naime, dovode do sabijanja ili rasušivanja drva, što može imati za posljedicu pojavu grešaka napinjanja i izdizanja, ili pak rasušivanja i razmicanja dijelova podnih ploha. Osnovno rješenje kojim se dovijamo tim poteškoćama jest predviđanje i izvođenje zazora unutar drvenih dijelova ili između drvenih ploha i nepokretnih, krućih dijelova zgrade. Prilagodne reške će dakle biti razdjelnice podnih ploha, ili razmaci između drva i zidova, koje planiramo i načinimo pri izradi poda da bismo osigurali uporabnu pravilnost i estetsku dobrotu drvenih podova.
DIMENZIJSKA I PROSTORNA GIBANJA DRVENIH PODOVA
Svi drveni podovi (parketi, podne daske, prizme) podložne su bubrenju i utezanju slijedom godišnjih fluktuacija unutarnje mikroklime, poglavito određene temperaturom i relativnom vlažnošću zraka. Ove su pojave znatno izraženije kod vanjskih podova, ali su drvene konstrukcije u eksterijeru prilagođene promjenama mjera (dimenzijskim promjenama), poglavito primjenom slogova nosivih i obložnih elemenata poda koji omogućuju „rad“ drva, a razmaci među dijelovima su opće prihvaćeno tehničko i oblikovno rješenje za kompenziranje fizičkog širenja i skupljanja drva. Unutar zgrada, međutim, podovi se se najčešće izvode sljubljenim polaganjem drvenih elemenata, pa već i relativno male dimenzijske promjene drva mogu dovesti do sabijanja elmenata ili pojave zazora među njima, već prema fizikalnom stanju okoliša. Drvene podne plohe moraju stoga uključivati reške (plošne zazore ili žargonski „fuge“) na mjestima dodira sa čvrstim građevnim elementima kao što su zidovi, pragovi, mineralni podovi i pločice, dimnjaci i slično. Širina reški na sudarnim bridovima najčešće se određuje prema debljini elemenata podnih obloga, tj. postoji prihvaćeno pojednostavljeno pravilo da reške uza zidove soba trebaju biti široke najmanje koliko je debljina drvenih elemenata obložnog (gaznoga) podnog sloja, najčešće parketa ili podnih dasaka (25 mm). Širina ovih reški, međutim, ovisi o nekoliko činitelja: o veličini parketne plohe, o načinu pričvršćivanja o podlogu, o obrascu polaganja, o vrsti drva i o teksturi elemenata (radijalni, tangentni – bočni, ili poluradijalni). Stoga bi za svaki pojedini slučaj trebalo proračunati širinu rubnih reški. U daljnjem tekstu ću izraz „rubne (ili zidne) fuge“ zamijeniti izrazom „rubne (prilagodne) reške“, a izraz „dilatacijske fuge“ ću zamijeniti izrazom „razdjelne prilagodne reške“.
Nekima je izraz „reška“ stran ili neuobičajen. Reška (engl. gap, slit, opening, njem. die Fuge) predstavlja otvor ili zazor, a uobičajeno se podrazumijeva da je to dugačak i uzak otvor na površini ili zazor među dijelovima. U korijenu riječi „rez“ je sadržano značenje pojma koji nastaje rezanjem, ili je posljedica rezanja, dakle to je prostor koji je uzak i dugačak, s površine u dubinu, oćenito linijske naravi. Kažemo da vrata reže kada su priljubljena ili odškrinuta, kažemo da prozori reže kada nisu dobro zatvoreni ili zabrtvljeni. Kada kažemo da pas reži, najprije pomislimo na zvuk koji životinja ispušta kroza stisnute čeljusti, ali u stvari govorimo o njezinim usko razmaknutim usnama i zubima. Razlikujem rešku od izraza pukotina, rascjep ili raskol, koje najčešće vežemo uz njemački izraz der Bruch, ili uz engleske izraze crack, break ili fissure, a koji predočuju posljedicu pucanja ili rascjepljivanja materijala, dakle prekida kontinuiteta ili cjelovitosti tvari ili predmeta. Reška pak označava zazor između dvaju međusobno postavljenih ili razmaknutih površina.
Dimenzijske promjene poda tijekom godine najveće su kod usporednog polaganja drvenih podnih elemenata (slog „brodskoga poda“). Reške, dakle, trebaju biti najveće uza bočne zidove usporedno položenoga parketa ili podnih dasaka, jer drvo najviše bubri u širinu, dok ti zazori mogu biti znatno manji na čelnim rubovima parketne plohe, jer drvo u uzdužnom smjeru bubri i uteže u neznatnom iznosu (slika 1). Ovo pogotovo vrijedi kod polaganja podova čavlanjem parketa o podpod („slijepi pod“), npr. kod sportskih podova, jer čavlano drvo skoro potpuno slobodno bubri i uteže s godišnjim promjenama vlažnosti i temperature zraka u prostoru. Pobočno širenje uslijed bubrenja bit će 10 – 20 puta veće nego uzduž strukture drvenih dijelova.
Slika 1. Drvo mijenja mjere uzduž strukture u zanemarivo malom iznosu. Postrano širenje drva dovelo je do zapunjavanja zidne reške (strelica), dok na čelnim dijelovima nije došlo do bitnog bubrenja i zatvaranja reške.
Kod polaganja podova lijepljenjem (npr. na cementni nasip ili žargonski „estrih“), velik dio naprezanja zbog širenja drva pruzima sloj ljepila, pogotovo ako se primjenjuje čvrsto ili čvrsto-elastično ljepilo. Pri tome se bubrenjem prvo zatvaraju mali zazori među parketnim daščicama, i tek tada započinje širenje cijele parketne plohe. Stoga se kod ljepilom zapriječenog bubrenja gazne plohe, koja je nalijepljena na cementni estrih, mogu izvesti upola uže rubne (zidne) reške nego kod čavlanih podova.
Kod unakrsnih obrazaca polaganja poda (npr. u „riblju kost“, „dvostruku“ ili „trostruku riblju kost“ tj. pleter, ili pak u „kocke“, tj. kvadrate i kazetirane plohe), u svakom se smjeru kombiniraju iznosi poprečnih i uzdužnih dimenzijskih promjena drva. Svakoj jedinici uzdužno položenih daščica u istom se smjeru nadoslaže nekoliko poprečno položenih daščica parketa. Na taj način bubrenje bude u svim smjerovima podne plohe podjednako, a iznosi samo polovinu poprečnog (tangentnog ili radijalnog) bubrenja drva. Ako se, dakle, kombiniraju oba činitelja stabilizacije gazne plohe – lijepljenje i slaganje u unakrsne uzorke, rubne reške mogu iznositi samo četvrtinu širine koju bi zahtijevao taj isti parket na bočnim zidnim reškama, ako bi bio položen usporedno i pričvršćen čavlima.
Kada se podovi izvode na velikim površinama prostorija, tada se može dogoditi da sloj ljepila predstavlja očvršćujući faktor za širenje pojedinih dijelova plohe. Tada podna ploha, čak i kod ostavljanja širokih zidnih reški, bubri i širi se, a pojedini plošni dijelovi budu spriječeni u bubrenju čvrstoćom veze okolnih dijelova plohe s podlogom. Može se, dakle, dogoditi da širenje podne plohe kod povećane vlažnosti ne dovede niti do potpunog zatvaranja rubnih reški, a da se u sredini prostorije ipak parket odigne od podloge, ako sile bubrenja premaše vertikalne komponente sile adhezije (prianjanja) o podlogu, ili kohezijsku čvrstoću sloja ljepila. Tada se i po sredini podne plohe, ili po određenom rasporedu ploština jedinstvenoga poda, treba predvidjeti ugradnju prilagodnih (dilatacijskih) reški koje omogućuju parcijalno dimenzijsko gibanje segmenata ukupne podne plohe.
Slika 2. sabijanje parketne plohe lijepljene čvrstim ljepilom može dovesti do izdizanja na sredini, iako zidne reške nisu zapunjene (strelica).
Za izračun rubnih reški mora se uzeti u obzir maksimalni sadržaj vode koji podna obloga može dosegnuti u pravilnim godišnjim kolebanjima. Parket je najsuhlji na kraju sezone grijanja (obično u stanovima s radijatorima ima 7-8 % vode), a najvlažniji je u ljetnom polugodištu. Tada u stambenim prostorima sa centralnim grijanjem obično dosegne sadržaje vode koji ipak ne prelaze 11-12 %. U javnim prostorima, međutim, koji se ne griju konvekcijski, i koji dozvoljavaju niže temperature u sezoni grijanja (ulazne aule u poslovnim zgradama, dvorane za javna okupljanja, sakralni objekti i slično) treba računati s maksimalnim sadržajem vode od 15 %.
IZRAČUN POTREBNE ŠIRINE ZIDIH REŠKI
Širina rubnih ili zidnih reški može se točno izračunati tek ako se poznaju koeficijenti bubrenja ili utezanja drva. Koeficijenti bubrenja/utezanja razlikuju se prema vrstama drva, a iznosi su im različiti i u tangentnom smjeru (usporedno s prestenovima godova, tzv. „flader“) i u radijalnom smjeru (okomito na prstene godova, tzv. „friz“). U uzdužnom smjeru strukture drva prosječni koeficijent iznosi najviše 0,033 %, a načešće nije veći niti od 0,01%, te se u praksi uzdužno bubrenje ne uzima u obzir.
Kod postranog bubrenja, radi pojednostavljenja računa, obično se uzima u obzir srednja vrijednost koeficijenta poprečnog bubrenja od 0,25 %/% sadržaja vode, tj. sa svakim povećanjem sadržaja vode drva od 1 %, uzima se da mu se poprečna dimenzija poveća za 0,25 %. Ovu uprosječenu vrijednost uzima u obzir i svaka norma koja se odnosi na podne obloge od cjelovitog drva (npr. HRN EN 13226 za masivni parket, HRN EN 13488 za mozaik parket, HRN EN13629 za podne daske itd.). Temeljem toga se kod normiziranih mjerenja dimenzija parketa, u slučaju da mu srednji sadržaj vode nije 9 %, toleriraju povećanja ili smanjenja dimenzija za taj koeficijent u rasponu sadržaja vode od 7 – 11 %.
Kod višeslojnog parketa (HRN EN 13489), koji je ukočen svojom konstrukcijom, i kod laminatnih podova, uzima se vrijednost koeficijenta bubrenja od 0.03 %/% u SVIM SMJEROVIMA poda. Ovo bi bila skoro zanemariva vrijednost i omogućavala polaganje obloge od zida do zida, kada ne bi bilo zahtjeva akustičke izolacije, po kojima se i podne membrane višeslojnog ili laminatnog poda trebaju od zida odvojiti približno 1 cm. Na taj se način udarni zvuk hoda ne prenosi na bočne zidove i u druge prostorije zgrade.
Točnije vrijednosti koeficijenata poprečnog bubrenja/utezanja drva za izbor nekoliko vrsta prikazuje Tablica 1.
U Tablici 1 su jasno vidljive dvije pojave bitne za određivanje širine zidnih reški i potrebu izrade razdjelnih prilagodnih reški podova:
- vrste drva se BITNO razlikuju po svojstvima dimenzijske stabilnosti, tj. u svom ponašanju pri promjenama vlažnosti. Jasno je zašto majstori iskustveno hrastovinu smatraju „mirnom“ vrstom drva, dok bukovinu i jasenovinu nazivaju „nemirnima“. Kod potonjih vrsta je potreba izvedbe razdjelnih reški veća, a reške trebaju biti učestalije (brojnije), nego kod hrastovine.
- srednju vrijednost koeficijenata možemo uzimati u račun kada se pod sastoji od podjednakog broja nasumce odabranih radijalnih, poluradijalnih i tangentnih daščica. Kad se pod izrađuje od bočnica (npr. seljački pod pretežno tangentne teksture), tada je opasno računati sa srednjom vrijednosti koeficijenta bubrenja od 0,25%/%, ako će npr. usporedno položene bukove podne daske bubriti s tangentnim koeficijentom od čak 0,41 %/%. Vidi primjer u tablici 2.
Kod unakrsnog polaganja elemenata podne obloge, gdje se približnoj duljini daščica u uzdužnom smjeru nadoslaže odgovarajući broj poprečno položenih daščica, koeficijent bubrenja se prepolovi, tj. postrano bubrenje (srednje 0,25 %/%) se kombinira s uzdužnim (0,01%/%) pa rezultantna vrijednost srednjega koeficijenta bubrenja iznosi 0,13 %/%. Kod takvog slučaja (npr. slog u riblju kost ili četvorine) je izrada razdjelnih prilagodnih reški po ploštini poda najčešće nepotrebna.
Tablica 2. Primjer za hrastovinu, za mjerodavnu zidnu duljinu prostorije od 6 m:
ŠIRINA RUBNIH REŠKI izračunava se prema sljedećoj formuli:
Gdje je:
A = širina rubne reške uokolo prostorije
BR = najduži zid prostorije poprijeko na daščice u cm
Qt/r = koeficijent bubrenja/utezanja, uopćena vrijednost 0,25 %/%
ΔF = razlika srednjeg (proizvodnog) sadržaja vode drva i najvećeg sadržaja vode koji se očekuje u uporabi (%)
2 = podjela širine reške na dva nasuprotna zida
T = faktor umanjenja djelovanja bubrenja:
1 = čavlani usporedni podovi (brodski podovi)
2 = čvrsto lijepljeni usporedni podovi, ili
3 = čavlani podovi unakrsnog obrasca polaganja
4 = čvrsto lijepljeni podovi unakrsnog obrasca polaganja
PRIMJER ZA HRASTOVINU
Prostorija: 8 x 6,76 m
obrazac polaganja parketa u slog brodskoga poda, usporedno s kraćim zidom
Parket: masivni hrastov parket prema HRN EN 13226, 9% s. vode, 21 mm debljine, dimenzija 70 X 500 mm
Najveći očekivani ravnotežni sadržaj vode u uporabi iznosi 12 %.
A = 1,3 cm široke rubne reške uokolo svih zidova prostorije.
ŠIRINA RAZDJELNIH PRILAGODNIH REŠKI („DILATACIJSKIH FUGA“)
Potreba postavljanja razdjelnih prilagodnih reški nastaje ako izračunata širina zidnih reški premašuje 2,5 cm. Tada se po parketnoj plohi izvodi jedna ili više praznih pruga pri polaganju parketa, širokih oko 1 cm, koje se zapunjavaju elastičnim materijalom. Najčešća varijanta je zapunjavanje trakama pluta, koje se dobro uklapa u drveni pod i dovoljno je elastično (tlačna deformacija do ca 30 %) da prihvati deformacije nastale bubrenjem po ploštini parketnoga poda. Druge varijante uključuju ispunjavanje prilagodnih reški specijalnim akrilnim kitovima koji se mogu brusiti i lakirati, ili umetanje aluminijskih profila (najčešće T-profila) koji pokrivaju rubove lica susjednih daščica. Aluminijski profili su najčešće neprihvatljivi kao estetsko rješenje na velikim drvenim plohama, pa je bolje rješavati reške elastičnim ispunama, odnosno projektirati pod tako da se ploha sastoji od parketnih kvadrata ili kaseta, među kojima se može izvesti ravna, od zida do zida neprekinuta središnja reška ispunjena elastičnim materijalom.
Slika 3. Prikaz izvedbe prilagodne reške iznad razdjelnice u betonskoj ploči. Estrih mora biti razdijeljen na istome mjestu kao i parket. Sve su reške zapunjene elastičnim materijalom, dok betonska ploča treba biti ispunjena i brtvenim materijalom. Upozoravamo na detalj nabora parne brane, koji sprečava pucanje sloja brane kod prekomjernog širenja reške u betonu.
Aluminijski profili se, međutim, tehnički i estetski uspješno primjenjuju kod reški koje se izvode na spoju drvenoga poda sa čvrstim podnim dijelovima, kao što su pragovi vrata, podne plohe od keramičkih pločica u kuhinji ili kamene obloge oko kamina. Izvođenje prilagodnih reški na ovakvim spojevima ovisi o načinu slaganja parketa i vrsti drva. Na ovakvim se spojevima omogućuje izostavljanje reške (dakle tupo spajanje) na sudaru parketa s tvrdom oblogom samo ako parket na oblogu nastupa svojim čelnim stranama. Ako se, međutim, radi o velikim drvenim podnim plohama, ako se primjenjuje parket s brzom izmjenom ravnotežnog sadržaja vode (npr. bukovina ili jasenovina), te ako se polaganje provodi čavlanjem, onda je obavezno izvesti prilagodnu rešku, a najbolje ju je ispuniti plutom ili prekriti aluminijskim profilom.
Slika 4. prikaz izvedbe prilagodne reške na nastupu parketnog poda na čvrsti rub npr. kamene obloge kamina. Metalni kutnik obrubljuje kamen ili pločice, a parket se priključuje izvedbom elastične reške. Estrih je također dilatiran da kompenzira širenje uslijed zagrijavanja. Umjesto pluta moguće je umetnuti elstičnu traku koja nije na bazi silikona, ili zapuniti rešku specijalnim kitom.
Treći slučaj obavezne izvedbe prilagodne reške po središnjim dijelovima parketne plohe su mjesta gdje je razdijeljena (dilatirana) betonska ploča. Na takvim mjestima treba biti prekinut i cementni nasip, te parketna obloga, i to po istoj vertikalnoj prugi kao što je izvedena i u betonskoj ploči (slika 1 i 3).
Slika 5. prikaz izvedbe pokrivanja prilagodne reške aluminijskim profilom. Parket se postavlja na estrih, a aluminijski profil se postavlja NAKON površinske obrade poda.
ODREĐIVANJE POTREBE IZVOĐENJA I ŠIRINE RAZDJELNIH PRILAGODNIH REŠKI
Pitanje potrebe i načina izvedbe razdjelnih reški na drvenim podovima je tzv. „siva zona“ u podopolagačkim krugovima. Često dobivamo upite treba li određenu podnu plohu „dilatirati po dužini“ ili ne, i kako izvesti razdjelne reške. U osnovi, za razdjelne reške vrijede sljedeće odrednice:
– razdjelne reške je najbolje razmotriti pri planiranju, tj. prije izvedbe podne plohe, jer one mogu svojim položajem ili izgledom bitno utjecati na izgled poda ili ga čak narušiti. Ukoliko je moguće, korisniku treba preporučiti unakrsno polaganje u kvadrate ili veće kazetne plohe, tako da reška slijedi rub pravokutne plohe (slika 4). Unakrsno polaganje, kako je ranije objašnjeno, zahtijeva manji broj reški i njihovu manju širinu, a na taj se način reška i manje se zamjećuje na cjelovitoj podnoj plohi.
– Pri polaganju parketa u riblju kost, ravna razdjelnica neminovno remeti obrazac polaganja. Stoga je dobro otpočinjati polaganje od reške prema zidovima, minimalnim zasijecanjem reda „rebara“ riblje kosti (slika 6), a redove slagati tako da se vizuelno „nastavljaju“ preko reške.
– Reške moraju biti elastično ispunjene, tako da materijal ispune podnese širenje odjeljka podne plohe, ali i da se elastično povrati u početni položaj nakon sušenja parketa u razdoblju intenzivnoga grijanja.
– Reške se ne bi trebale jako isticati na podnoj plohi, pa je preporučljivo da se izvedu u većem broju uskih pruga, umjesto jedne široke, te da se ispune materijalom (npr. plutom) koji vizualno ne odudara od izgleda parketnih lica.
– Treba voditi računa da će lak pucati na reškama, pa je bolje ispuniti reške nakon površinske obrade poda, ili ih ispunjavati lakiranim trakama pluta. Na taj će način pukotina u sloju laka biti ravna i malo vidljiva, a ne iskrzana i neugledna. Pri pokrivanju reški aluminijskim profilima, instalacija profila se također obavlja nakon završene površinske obrade drva.
– Na tržištu se nalaze materijali koji služe za elastično ispunjavanje zazora i reški, koji se mogu primjeniti na uskim reškama prije završnog brušenja i lakiranja. Ti se materijali proizvode u nekoliko boja, te se lako prilagode boji vrste drva odijeljenih parketnih ploha. Kod kitanja reški uvijek ostaje upitnom naknadna prionljivost laka na elastičnom materijalu ispune, pri čemu je česta greška iskrzanog pucanja laka na spoju ili odlupljivanja laka od materijala ispune. Svaki materijal ispune neophodno je stoga prvo provjeriti u kombinaciji s predviđenim lakom, ili se odlučiti za zapunjavanje reški nakon lakiranja.
– Posao zapunjavanja reški nakon lakiranja je ispravan i kvalitetan, jer neće dolaziti do problema adhezije filma laka na elastičnom kitu. Ovakav način obrade drvenog poda je, međutim, vrlo zahtjevan, jer je potrebno vrlo precizno tzv. „pik“ zaštitnom trakom prekriti brid parketa do utora koji se ispunjava kitom.
– Ukupna širina razdjelnih reški jednaka je izračunatom bubrenju podne plohe koje je veće od zbrojenih zidnih reški najveće širine 2,5 cm. Bolje je postaviti više uskih reški nego jednu široku, jer na taj način materijal ispune lakše kompenzira gibanja odjeljaka podne plohe, a vizualni dojam je ujednačeniji. Uobičajeno pravilo struke i izračun na str. 6 ukazuju da razdjelne reške ne trebaju biti šire od 10 mm, ako su zidne reške široke 25 mm, a odijeljena polja kod unakrsnog slaganja (riblja kost ili četvorine) mogu imati širinu od 4 do 8 metara.
Slika 6. Prikaz izvedbe unakrsnog polaganja u četvorine s razdjelnom reškom koja prolazi poprijeko prostorije. Plohu je povoljnije prekidati po linijama koje prate geometrijski obrazac segmenata, nego razdjeljivati segmente sloga. Ovakve se reške mogu zapuniti prije brušenja i površinske obrade poda.
