„Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, jedan od simbola Zagreba, slavi pola stoljeća postojanja, koliko je prošlo od odluke Skupštine grada Zagreba o osnivanju te ustanove. … Rodni list dvorane Lisinski ispisan je i potpisan 29. lipnja 1971. Na utemeljenje dvorane čekalo se čak 10 godina od početka radova na njezinoj izgradnji, a dogodilo se dvije godine prije nego što je dvorana svečano otvorena. … U 2021. zgradu imamo, ali ozbiljno stradalu, oštećenu, narušenu i zatvorenu za javnost zbog neriješenih posljedica drugoga potresa.“ [1] Lisinski je poput mnogih javnih zgrada u Zagrebu stradao u potresu, već nakon prvog u ožujku bio je zatvoren za publiku, a zbog znatnih oštećenja nadstroplja velike dvorane nakon drugog treba cjelovitu obnovu. Prepoznatljivi lusteri ostali su srećom cijeli i bez oštećenja, a „Bakićeva skulptura, bista Vatroslava Lisinskog, poznata i kao jaje“ [2] se pomakla, ali ne i srušila.
Sl. 1 i 2
Dom + Koncertna dvorana Društva matice iseljenika Hrvatske, Zagreb (1960.), autori: Marijan Haberle, Minka Jurković i Tatiana Zdvořák, te Eugen Erlich (konstrukcija), perspektive (skice)
Odluka o gradnji dvorane donesena je u Skupštini grada Zagreba na čelu s tadašnjim gradonačelnikom Većeslavom Holjevcem još 1957., a izgradnja je započeta 1961. godine nakon provedenog javnog natječaja i odabira najboljeg projekta. Smještena je uz dvije najvažnije osi Zagreba koji je stvaran južno od pruge pedesetih godina dvadesetog stoljeća – sjeverozapadno od raskršća Ulice Grada Vukovara i Hrvatske bratske zajednice, ulice koju zovemo i centralnom osi grada. Lokacija na kojoj je izgrađena podcrtala je vizionarski odabrani smjer razvoja Grada prema jugu i Savi.
Sl. 3
Dom Matice iseljenika Hrvatske i koncertna dvorana „Vatroslav Lisinski“, Zagreb, autori: Marijan Haberle, Minka Jurković i Tatiana Zdvořák, te Eugen Erlich (konstrukcija), fotografija: Arhiva Miljenko Bernfest 2019.
Dvorana zauzima posebno mjesto u opusu arhitekta Marijana Haberlea, jednog od značajnih protagonista hrvatske međuratne arhitekture koji je uspješno nastavio rad i nakon rata u novim, bitno izmijenjenim uvjetima. Na projektu Doma Matice iseljenika Hrvatske i koncertne dvorane „Vatroslav Lisinski“ radio je od javnog natječaja 1958. i dalje od 1960. pa sve do kraja građenja 1973. godine. Koautorice su Minka Jurković i Tatiana Zdvořák te Eugen Erlich kao autor konstrukcije, koji su s Haberleom stvorili mjesto na kojem su generacije mladih ljudi učile kako se voli umjetnost. Uz autore i izvođače, zasluge za izgradnju dvorane pripadaju zasigurno i tadašnjim predstavnicima Grada Zagreba. „Lisinski s dvije dvorane (velika s 1800 i mala s 300 sjedala) i raskošno dimenzioniranim, u potpunosti ostakljenim komunikacijskim prostorima koji omogućavaju sjajnu, metropolitansku vedutu na najprometnije gradsko raskršće – prava je gradska palača i kulturno čvorište par excellence.“ [3] Nazvana je po skladatelju prve hrvatske opere „Ljubav i zloba“, Vatroslavu Lisinskom. Koliko je bilo važno samo otvorenje, govori podatak da se svečanost otvorenja odvijala tri dana, od petka 28. do nedjelje 30. prosinca 1973. godine. Odatle i datum na koji se obilježava Dan Dvorane Lisinski – 29. prosinac. Moj prvi susret s dvoranom bio je vrlo brzo nakon otvorenja, kroz tada iznimno popularnu Muzičku omladinu koja je otvarala vrata dvorana djeci, gdje se glazba mogla čuti i vidjeti. Ne samo glazba, već i sve ono što je prati, sve ono što stvara publiku koja uživa u umjetnosti.
Sl. 4
Brodarski institut, Zagreb (1949. – 1955.), autor: Marijan Haberle, fotografije (izgradnja)
Prepoznatljiva velika dvorana obložena je drvetom, a cijela zgrada izvana riješena je jednostavno i skromno – sve je sažeto u dva volumena: položenu staklenu prizmu i bakreni kupolasti svod s ukošenim stranicama. „Monolitna armiranobetonska skeletna konstrukcija cijelog kompleksa omogućila je čistoću i jednostavnost arhitektonskog izraza, a krovna ljuska iznad čelične rešetkaste konstrukcije velike dvorane, tada jedno od najsuvremenijih konstruktivnih rješenja, daje skulptorski karakter ovom vrijednom sklopu.“ [4] Vrsnoća projekta i izvedene zgrade rezultirali su Rješenjem o preventivnoj zaštiti donesenom 1993. od strane Gradskog zavoda za zaštitu i obnovu spomenika kulture, a obrazloženje rješenja detaljno opisuje povijest „nastanka koncertne dvorane od raspisivanja natječaja, regulacijske osnove, ugovora Matice iseljenika Hrvatske i grada Zagreba o zajedničkoj izgradnji Doma Matice iseljenika i koncertne dvorane te etape izgradnje od 1960. do 1973.“ [4]
Sl. 5
Proširenje Zagrebačkog velesajma u Savskoj(danas Tehnički muzej), Zagreb (1948.), autor: Marijan Haberle, perspektiva
No krenimo redom, nisu samo zgrade te koje ne poznajemo dovoljno, pomalo zaboravljamo, i predugo ostavljamo da nepogode, poput ovih naših potresa prošle godine, i vrijeme učine ponekad teško popravljive štete. „Iako svakodnevno svjedočimo brojnim lijepim zgradama diljem Hrvatske, široj javnosti su arhitekti tih velebnih zdanja relativno nepoznati.“ [5] Tu dolazimo do kratke priče o Marijanu Haberleu koji je davne 1908. rođen u Zagrebu. Nakon diplome na Arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu radio je u biroima arhitekata Rudolfa Lubynskog i Stjepana Hribara te u građevnom poduzeću Adolfa Helfmana, da bi krajem tridesetih vodio arhitektonski biro s Hinkom Bauerom. Od početka četrdesetih radio je samostalno i predavao kao izvanredni profesor na Katedri za osnivanje građevina Arhitektonskog odjela Tehničkog fakulteta.
Poslije Drugog svjetskog rata, radio je kao projektant na obnovi naselja u Lici u sklopu dobivenog, i obaveznog, rasporeda kojim su obrazovani pojedinci sudjelovali u obnovi zemlje. Nakon toga sve do 1951. bio je voditelj projektne skupine „H“ u Arhitektonskom projektnom zavodu u Zagrebu, a u to vrijeme se vraća i u visoko školstvo te predaje na Tehničkom fakultetu u Sarajevu. Od 1951. sve do umirovljenja bio je direktor Arhitektonskog projektnog biroa „Haberle“, koji kasnije mijenja ime u „Forum“, u kojem i nakon umirovljenja radi do kraja svog životnog vijeka 1979. godine.
Već prije Drugog svjetskog rata, sudjelovao je na izložbi Kluba hrvatskih arhitekata u Zagrebu, kao i na izložbi Jugoslavenske arhitekture u Rogaškoj Slatini. U to vrijeme radio je zapažene projekte, pa tako s Hinkom Bauerom u duhu moderne arhitekture 1936. projektira Zagrebački zbor (danas Studentski centar) na Savskoj cesti, zgradu koja i danas ima sva obilježja modernog pristupa projektiranju. Nakon 1945. godine od značajnijih projekata su proširenje Zagrebačkog velesajma u Savskoj iz 1948. (danas Tehnički muzej) i Brodarski institut koji projektira od 1949. do 1955. Zagreb toga vremena je definitivno počeo osvajati južnu obalu Save i Haberle radi na prvoj fazi novog zagrebačkog velesajma od 1955. do 1956. godine. Iz toga razdoblja je i značajni, visoko valorizirani projekt hotela „Plitvice“ na Plitvičkim jezerima. Tu je i značajan broj projekata i realizacija u gotovo svim arhitektonskim temama, a broj i kvaliteta radova upisuju ga među najvažnije autore hrvatske arhitekture dvadesetog stoljeća.
Pedesetih godina sudjelovao je na izložbama jugoslavenske arhitekture u Ateni i Londonu kao i više puta na Zagrebačkom salonu. U četrdesetak natječaja dobio je velik broj nagrada i otkupa, a uz to ima značajan broj izvedenih interijera vlastitih javnih i poslovnih zgrada. Bio je član mnogih ocjenjivačkih sudova i strukovnih povjerenstava, a aktivno je radio i u uredništvu časopisa „Arhitektura“. Za profesionalni rad dobio je niz nagrada među kojima se izdvajaju nagrada za životno djelo „Viktor Kovačić“ iz 1969. i „Vladimir Nazor“ iz 1973. godine, dok je za izvanrednog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) izabran 1977.. „H. je od početka svoga rada izrazit modernist snažna individualnog izraza koji pomiruje kreativni konstruktivizam i estetski funkcionalizam na osebujan i prepoznatljiv način, pokazujući ih kao osnovne ali i posebne vrijednosti moderne hrvatske arhitekture. U svojoj arhitekturi kroz prostornu funkcionalnu koncepciju nastoji sintetizirati konstruktivne elemente i slobodno oblikovane strukture. Njegova je arhitektura lagana i prozračna ali jasna i stroga u funkciji.“ [6]
Ovdje dolazimo do značaja vrsnoće i skladnih prostornih odnosa koje su hrvatski arhitekti i arhitektura stvarali u dvadesetom stoljeću. Okretanje vrijednostima koje su tu, koje su autorskim rukopisom ostavile biljeg u prostoru, u ovom trenutku je od iznimnog značenja. Evaluacija, prezentacija i kritički osvrti dobar su temelj za uspostavu međusobnih odnosa i prepoznavanja utjecaja koje svako djelo ima u stvaranju grada i života svakog pojedinca, [7] a daleko su od toga da ih nazovemo povijesnim zdanjima za koja postoje uvriježena pravila na koji način ih vrednovati. [8] Često, i ne samo danas, postavlja se pitanje, koliko je vremena potrebno proteći od trenutka stvaranja do kritičkog vrednovanja neke zgrade, ili šireg urbanističkog rješenja. [9] Od ideje, preko projekta i izgradnje pa dalje u svom trajanju arhitektura i prostor su ono što nas određuje kao društvo, i na kraju krajeva, kao pojedinca. U vremenu koje je ispred nas, nužno je prepoznati i očuvati kvalitetne autorske projekte, kao i prepoznate, u kolektivno pamćenje upisane prostorne odnose.
Završimo s dvoranom, reprezentativnom zgradom u kojoj kultura treba živjeti, zgradom preglednog funkcionalističkog prostornog koncepta i naglašenog autorskog rukopisa. Zgradom koja je zaštićeno kulturno dobro, upisano pod Z – 677, s datumom upisa u Registar: 31. siječanj 2003. [10] Haberle je 1974. dobio Nagradu grada Zagreba za projekt i izgradnju Koncertne dvorane „Vatroslav Lisinski“, za koju je iste godine odlikovan Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zracima, a tu je i Nagrada IX. zagrebačkog salona za rješenje velike dvorane „Vatroslav Lisinski“. Gdje smo danas? Zgrada je oštećena, zatvorena, a prema riječima Dražena Siriščevića „Lisinski je prosječno mogao godišnje ostvariti vlastitih prihoda oko 16 milijuna kuna. Toga sada nema. Nije mali gubitak, ali nije ni blizu onog najvećeg. Izgubili smo umjetnike i oni nas. Izgubili smo publiku i ona nas. A radovi koje očekujemo procijenjeni su otprilike na dva milijuna kuna. U to su, nažalost, uključeni samo nužni popravci, sanacija nadstroplja Velike dvorane, sanacija srušenih orgulja… ostalo je još toliko toga drugoga za temeljitiju obnovu Lisinskoga. Procjene se još izrađuju. Držim fige da što prije krenemo barem s ovom prvom utvrđenom fazom. Punih šest mjeseci je prošlo od potresa i sada ćemo uskoro, vjerujem, startati s radovima. Kada ne možemo glazbenicima i publici, otvorimo napokon prostor Lisinskoga radnicima.“ [1] Lisinski je samo jedna od zagrebačkih zgrada javne namjene koja zbog oštećenja zadobivenih u potresima još uvijek nije u funkciji, s neizvjesnim vremenom koje je pred zgradama, gradom i svima nama do trenutka kad ćemo opet uživati u svemu onome što grad u stvari jest.
doc.dr.sc. Borka Bobovec, dipl.ing.arh.
Literatura i internetski izvori:
[2] https://www.lisinski.hr/hr/novosti/traju-zadnje-pripreme-za-otvorenje-sve-dozvole-su-/ pristupljeno 25.2.2021.
[3] http://www.d-a-z.hr/hr/projekti/koncertna-dvorana-vatroslava-lisinskog,494.html pristupljeno 3.7.2021.
[4] Deranja Crnokić, A., Jelavić Livaković, I., Pravna zaštita poslijeratne arhitekture ostvarene u razdoblju od 1945. do 1990. godine na području Republike Hrvatske – doprinos valorizaciji i očuvanju, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 39-2015, Ministarstvo kulture, 2016., str. 17-36.
[5] https://www.mirovina.hr/vremeplov/20-3-sjecanje-hrvatskog-arhitekta-marijana-haberlea/ pristupljeno 3.7.2021.
[6] https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=41 pristupljeno 16.2.2021.
[7] Bedenko, V., Čitanje grada, Čovjek i prostor, XXIX[06(339)]: 24-25, Zagreb, 1981.
[8] Premerl, T., predgovor hrvatskom izdanju knjige: Frampton, Keneth, Moderna arhitektura, Kritička povijest, Globus nakladni zavod, Zagreb, 1992., str.7.
[9] nn, VI razgovori o arhitekturi u Otočcu, Čovjek i prostor, X[02(119)]: 7, Zagreb, 1963.
[10] https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2003_04_63_752.html pristupljeno 7.7.2021.
Grafički prilozi:
Izvor: Hrvatski muzej arhitekture HAZU za Sl. 1, 2, 4 i 5, a Arhiva Miljenko Bernfest za Sl. 3