PARKET NA PODNOM GRIJANJU-Rizici-prikladnosti-prilagodbe

  1. dio: Rizici, prikladnosti i prilagodbe

UVOD
O primjeni drvenih podnih obloga na sustavima podnoga grijanja već smo pisali u ovom časopisu (Parket na podnom grijanju, Korak, 4/2015), kada smo predstavili opće tehničke odrednice za izvedbu te za osiguranje pravilne i trajne funkcijske podobnosti grijanih drvenih podova. Kakogod, u praksi se ponekada dogode greške koje nisu posljedicom sustavnoga ili gruboga kršenja uzanci struke pri izradi i polaganju drvenih podnih obloga na grijane plohe. One mogu proisteći iz nepotpunog poštivanja tehničkih odrednica koje su, za ovako rizični vid uporabe drva, vrlo precizno određene i zadaju se u uskim rasponima. Neki puta čak i nepredvidive okolnosti dovedu do grešaka koje korisnici s pravom reklamiraju. Najčešće greške se manifestiraju u obliku deformacija i pukotina gaznih slojeva, odnosno grešaka lijepljenja – bilo razljepljivanjem pojedinih slojeva parketa, bilo odljepljivanjem elemenata poda od podloge. U ovom prikazu ćemo stoga obratiti pozornost na nekoliko karakterističnih tehničkih detalja (tj. rizika pri izvedbi grijanih podova) s napucima kako o njima voditi računa (tj. pripremiti prikladnosti za slučaj pojave takvih rizika) odnosno kako ih otkloniti (tj. poznavati prilagodbe takvim nepoželjnim pojavama).

1. DEFORMACIJE, REŠKE I PUKOTINE PODNE OBLOGE
Bubrenje i utezanje drva koje se u interijeru zimi grije i suši, a ljeti prirodno navlažuje, najvažniji je činitelj grešaka drvenih podova. Njihove su posljedice izraženije na podnom grijanju nego u klasičnim sustavima grijanja, jer je drvo na grijanome podu izloženo višoj temperaturi i nižoj relativnoj vlažnosti zraka nego što je to namještaj, ili nego što su to podovi s klasičnim sustavima grijanja (npr. peći ili radijatori). Treba napomenuti da iako najčešće govorimo o “podnom grijanju”, postoje i sustavi podnoga grijanja i hlađenja, ali oni se u nas rjeđe primjenjuju, a fizikalne osnove ponašanja drva na hlađenom podu u osnovi su iste kao i na grijanom podu.
Osim notorne činjenice da parket koritavi ako prima vlagu iz podloge, ili da se uteže s pojavom reški ako se prekomjerno isušuje, pri primjeni drva na podnom grijanju treba uvijek dodatno uzimati u obzir dvije činjenice:

a) osim relativne vlage zraka, treba shvaćati i odnos relativne vlage i apsolutne količine vode u zraku
b) za deformacije parketa praktično važniji je odnos između njegovih fizikalnih svojstava u radijalnom i tangentnom smjeru nego što su to totalne promijene sadržaja vode.

1.1. Fizika zraka nad podnim grijanjem.
O utjecaju vlage zraka na stanje drvenoga poda pisali smo u ranijem članku (Utjecaj vlažnosti zraka na drvene podove, Korak 3/2015), u kojem smo dotakli dva aspekta ovog međudjelovanja: kako se različiti podni proizvodi ponašaju u smislu njihove dimenzijske stabilnosti pri promjenjivim klimatskim uvjetima, te kako se odnose relativna vlaga i temperatura zraka u odnosu na apsolutnu količinu vode u zraku.

Često se, naime, načini greška da se uvjeti za parket u podno grijanom sustavu mjere prema srednjim klimatskim uvjetima u prostoru. Smatra se, naime, da drvo izloženo sobnoj temperaturi uz 45 – 55 % relativne vlažnosti zraka (RVZ) ima optimalne uvjete za kondicioniranje. ALI JAO! – parket se svejedno rasušuje. Zašto!?! Zato što nismo uzeli u obzir apsolutnu količinu vode u zraku i njezin odnos s povišenom temperaturom površine poda.

Razmotrimo: ako u prostoru zimi održavamo pravilne higrotehničke i klimatske uvjete, recimo 22 °C i 45 – 55 % relativne vlažnosti zraka (RVZ), ravnotežni sadržaj vode drva bit će, u ovisnosti o vrsti drva i parketa, približno između 8,5 i 9,5 % (to je razlogom zbog čega i norme za masivne podne obloge nalažu da srednji sadržaj vode proizvedenih elemenata bude 9%). Pri tome osjetilo higro/termometra bude redovito na stojećoj visini, odnosno znatno iznad poda. Pogledom na tablicu 1 iz gore spomenutoga članka vidimo da količina vode u zraku pri “optimalnim” uvjetima bude između 8,8 i 10,8 g po svakom kubnom metru, ili prosječno 9,8 g/m3. Ako se na površini poda, međutim, održava temperatura od 29 °C (najviša projektirana temperatura za podno grijanje), tada tih 9,8 g vode u svakom kubnom metru zraka održava relativnu vlažnost zraka uz površinu od samo oko 35 %, što je jako niska vrijednost za kondicioniranje drva. Pri takvoj će relativnoj vlažnosti drvo ravnotežno poprimiti sadržaj vode od samo 6,8 %, pa razlika između 9 % i 6,8 % sasvim izvjesno prouzroči utezanje drva.

Ovaj sam odjeljak zApočeo pretpostavkom da se u prostoru održavaju “normalni” klimatski uvjeti (22 °C i 45 – 55 % r.v.z.), pa sušenje drva sa 9% na oko 7 % sadržaja vode uglavnom neće prouzročiti veće greške na grijanome parketu. Ukoliko se u prostoru, međutim, održava čak i suhlji zrak od navedenoga (čemu često svjedočim na pregledima grijanih podova) tada prekomjerno utezanje drva dovodi do rizika grešaka kao što su deformacije, pojava reški ili pukotina.

23

Slika 1. Dvoslojni parket na furnirskoj ploči (slika a) i troslojni parket sa srednjicom od četinjača (slika b) iskazuju deformacije nakon ciklusa vlaženja i sušenja zato što su vrlo vitki (tanki a široki), a platice su im načinjene od drva tangentne teksture. Kod spoja utorom i perom (slika a) deformiraju pojedinačne daske, dok kod “klik” spojenog parketa deformira cijela ploha (slika b).

Za ovakve rizike pravilne prikladnosti bile bi upozorenje korisnicima prostora na obavezu ovlaživanja prostora zimi, naročito u sustavima tehničke pripreme zraka (u kojima često nije projektirano ili nije aktivirano ovlaživanje zraka) te savjet da što manje površine grijanoga poda budu trajno pokrivene tepisima. Prikladno je ugraditi i higrometre u prostor koji upozoravaju na presuhi zrak, jer je to oportuno i radi ljudskog zdravlja te ugodnog osjećanja u prostoru. Prilagodbe riziku presuhoga zraka uključuju instalaciju uređaja za ovlaživanje ili postavljanje isparavajućih površina u svaku prostoriju s podnim grijanjem.

1.2. Rizik deformacija
Vrste podnih obloga koje se proizvode od drvnih ploča (npr. višeslojni parketi, pogotovo oni sa srednjicom tj. podlogom od furnirske ploče) naročito su pogodne za uporabu na podnom grijanju, jer se proizvode s nižim sadržajem vode (5 – 9% prema HRN EN 13489: Višeslojni parket), a predstavljaju i proizvod najbolje dimenzijske stabilnosti u uvjetima promjenjive klime (vidi članak Dimenzijska stabilnost drvenih podnih elemenata, Korak 4/2016). Kakogod, i ovako ukočeni parketni proizvodi na podnome grijanju mogu pokazivati deformacije, ako su jako tanki a široki (tj. imaju veliku vitkost) ili ako za platicu imaju tangentnu teksturu drva. Primjer vidimo na slikama 1 i 2 (slika 2. dostupna u časopisu Korak), gdje vrlo stabilni, ukočeni proizvodi ipak iskažu trajnu deformaciju nakon prekomjernog vlaženja i sušenja (kao na podnom grijanju), zato što su vrlo vitki, a platica im je načinjena od bočnica. Uz rizik deformacija zbog zagrijavanja podnih elemenata blisko je vezan i način čišćenja poda, pa preporuke da se drveni pod ne smije čistiti mokrim, nego samo vlažnim priborom, predstavljaju važnu prikladnost ili mjeru predostrožnosti za očuvanje pravilnog stanja parketa na podnom grijanju.

Pregrijano drvo također ima mnogo bolju dimenzijsku stabilnot od prirodnoga drva, jer su mu iznosi totalnog bubrenja i utezanja do 40 % manji od prirodnoga drva, pa se stoga preporučuje za uporabu na podnome grijanju. Kakogod, niti tako stabilizirani materijal nije neotporan na deformacije ukoliko dođe do značajnih oscilacija u vlažnosti zraka, močenja površine čišćenjem, ili ukoliko je ugrađen s povišenim sadržajem vode. Razlog tome je što odnos između radijalnog i tangentnog utezanja drva, čak i ako je ono modificirano pregrijavanjem, ostaje praktično isti (1 : 2), pa parketi bočne (tangentne) teksture pokazuju deformacije koritanja iako su dimenzijske promjene relativno male (slika 2(dostupna u časopisu korak)).
Prikladno bi bilo otkloniti slične rizike primjenom drva vrlo pomno kontroliranog proizvodnog sadržaja vode (između 6,5 i 8 %) te primjenjivati vrste drva veće stabilnosti (npr. hrastovinu ili pregrijano drvo), a ne npr. bukovinu ili jasenovinu. Prikladno je primjenjivati što uže elemente te parket čim manje vitkosti (omjer debljine i širine ne treba biti veći od 1:6, a najbolje da nije veći od 1:4). Ostale opće prikladnosti za primjenu drva na podnome grijanju pogledajte, molim, u prvom članku ove serije (Korak 4/2015).

1.3 Rizik pojave reški i pukotina
Reške predstavljaju rizik koji skoro da bi se morao prihvatiti pri projektiranju grijanih drvenih podova. S jedne strane poznajemo prikladnosti kojima se taj rizik može eliminirati ili svesti na najmanju moguću mjeru (Korak 3/2015). S druge pak strane, svaki projektant i korisnik bi trebao biti svjestan da je drvo higroskopni i anizotropni* materijal, te da je neminovno podložno riziku grešaka, čak i uz sve predostrožnosti pri proizvodnji i ugradnji podnih elemenata. Zamislimo da neka obitelj, nakon nekoliko godina po useljenju u novi stan, ode zimi na skijanje, a zaboravi isključiti podno grijanje. Bez provjetravanja, bez ovlaživanja kućnim aktivnostima ili sustavom ovlaživanja zraka, skoro je neminovno da se nakon dva tjedna drvo prekomjerno rasuši. Reške koje se pri tome pojave među podnim elementima najčešće se po uspostavi normalne klime „zatvore“, ali možda i zaostanu. Upravo zbog tih razloga pojavu uskih reški na podnom grijanju smatram „zanemarivim tehničkim i manjim estetskim nedostatkom“, te uvijek upućujem korisnike na potrebu toleriranja ovakvih prirodnih nedostataka. „Ako želite imati drveni pod bez ijedne reške, kupite linoleum u boji drva“ – često kažem u šali. Kakogod, budimo svjesni i prikladnosti koje možemo razmotriti pri projektiranju poda da rizik pojave reški bude sveden na minimum: primjenu ukočenoga parketa, stabilnih vrsta drva, elastičnog ljepila itd. Troslojni parket na srednjici od letvica četinjača, koji ne stvara široke bočne nego čelne reške, može se u krajnjim zonama međusobno zalijepiti, čime se naprezanja rasprostiru po većoj duljini daske, a pojava čeonih reški se eliminira.

4Slika 3. Troslojni parket na kraju sezone podnoga grijanja. „Klik“ spoj onemogućuje pojavu reški među daskama, ali se pojavljuju pukotine na vrlo širokoj hrastovoj oplatici tangentne teksture. Ovakve reške najčešće se zatvaraju u ljetnom razdoblju, i ne predstavljaju bitan tehnički nedostatak poda. Kao i ovdje, pukotine se pojavljuju redovito po sredini daske gdje je često uključeno i juvenilno drvo.

Pukotine na gaznoj oplatici također nastaju zbog nemogućnosti tankog obložnog sloja drva da utezanjem poprati veće dimenzijske promjene na jako zagrijanom podu, ali one predstavljaju veći rizik i bitniji tehnički nedostatak nego reške, jer – u ovisnosti o njihovoj veličini i naravi – mogu ostati zauvijek otvorene te inicirati delaminaciju. One nastaju na mjestima najmanje kohezijske čvrstoće drva, dakle među uzdužnim staničjem u središnjim zonama tangentnih dasaka (slika 4a (dostupna u časopisu Korak)), ili između uzdužnoga staničja i drvnih trakova (slika 4b (dostupna u časopisu Korak)). Obje vrste pukotina najčešće ne treba popravljati, ili se pak mogu otkloniti postupcima redovitoga obnavljanja poda (kitanjem i obnavljanjem površinskoga sloja) nakon što se pod stabilizira.

5Slika 5. Primjerak troslojnog parketa koji nakon sušenja na 35 % r.v.z. iskaže rijetke, ali široke i duboke pukotine na površini. One predstavljaju bitan estetski i tehnički nedostatak te se moraju otkloniti naknadnom prilagodbom – postupcima reparacije.

Anizotropnost ili nejednolikost građe materijala je obilježje različitih svojstava materijala u različitim geometrijskim smjerovima. Drvo ima bitne razlike u fizikalnim svojstvima u uzdužnom smjeru te u dva poprečna smjera – radijalnom (u smjeru radijusa od srčike prema obodu trupca, tj. okomito na godove) i u tangentnom smjeru („usporedno“ s godovima).

Prikladnosti ovom riziku podrazumijevaju uporabu drva čim bolje odgovarajućeg sadržaja vode onome koji će u zimi poprimiti na podnom grijanju (6,5% – 7,5%), te primjenu paropropusnih površinskih premaza. Ukoliko se pak pukotine pojave, prilagodba podrazumijeva kitanje i ponovnu površinsku obradu. Najčešće, međutim, te pukotine nisu šire od 1 mm, nisu šire od reški među daskama (slika 3 (dostupna u časopisu Korak)), te skoro nikada nisu šire od „V“ utora koji se uvodi zbog skošenja bridova dasaka, pa ih niti ne treba popravljati, nego prihvatiti kao svojstveno obilježje ekološkog, prirodnog građevnog materijala.

2. GREŠKE DELAMINACIJE VIŠESLOJNOGA PARKETA
Višeslojni tj. ukočeni parketi najbolji su odabir za polaganje na podno grijanje. Ponekad se, međutim, u njih iskaže greška odljepljivanja gaznoga sloja, tj. tanke gornje platice od plemenitog drva (slika 6 (dostupna u časopisu Korak)). Pojava je rijetka, ali predstavlja bitan funkcijski i tehnički nedostatak poda jer oštar brid izdignute platice predstavlja opasnost spoticanja, zapinjanja namještaja s oštećivanjem parketa, te nedozvoljivi rizik ozljeda pri korištenju poda tijelom (dječja igra, sportske aktivnosti, ples i slično). Ovaj rizik stoga spada u „crvenu zonu“: ne smije se dogoditi, jer se greška ne može sama otkloniti ili umanjiti – dapače: odljepljivanje se s vremenom samo može proširiti na veću površinu daske, a odlijepljeni dijelovi se lako mogu zatrgati u oštre i opasne ivere. Delaminacija predstavlja i bitan tehnički nedostatak u smislu otežanog čišćenja i održavanja poda, prodora vlage među spojeve i slojeve parketa (što će pogodovati njezinom širenju), neugodnog zvuka pri hodu, nemogućnosti pomicanja predmeta i slično. Stoga je u prevenciji rizika potrebno osigurati prikladne mjere za njegovu kompletnu eliminaciju: unaprijed utvrditi da je parket tako dobro slijepljen, da delaminacija neće nastati niti kod povišenih temperatura poda, niti kod pojačanog djelovanja vlage.

Neke od ovakvih grešaka su relativno male (slika 6 (dostupna u časopisu Korak)), ali se ne mogu otklanjanti prilagodbama na licu mjesta. Na slici 7 vidimo pokušaj saniranja pribijanjem odignute oplatice iglicama tj. čavlićima bez glave. Mjesto popravka se vidi, iglice se mogu s vremenom izvući i prouzročiti još veći rizik ozljeda. Pri gustom zabijanju čavlića može doći do raspucavanja oplatice, pa je ovakav popravak neizvjestan i tehnički upitan. Niti injektiranje ljepila i pritisak na oplaticu nisu idelano rješenje, jer se tehnološki ne mogu provesti na optimalan način na zgradi, a tragovi popravaka (često na luksuznom, skupom parketu) nisu prihvatljivi korisnicima prostora. Najbolje je zamijeniti cijelu dasku koja iskazuje grešku delaminacije. Ukoliko je greška velikog značaja i obima (kao na slici 8), tada nema spasa: Pod se mora zamijeniti, vjerojatno drugim, provjerenim parketnim proizvodom.

Delaminacija je uvijek u odgovornosti proizvođača višeslojnoga parketa. Razloga „može biti sto“, ali najbitniji spadaju u neodgovarajuću kvalitetu ljepila ili u nepravilnu tehniku lijepljenja. Stoga je pri projektiranju poda na sustavu grijanja prikladno od proizvođača parketa zatražiti dokaz o odgovarajućim tehničkim svojstvima proizvoda za ovakav vid primjene: to je u prvom redu dokaz dobre dimenzijske stabilnosti proizvoda u uvjetima promjenjive klime i temperature (ispitivanje prema HRN EN 1910: Drvene podne, zidne i stropne obloge: Određivanje dimenzijske stabilnosti) te dokaz kvalitete lijepljenja (ispitivanje prema HRN EN 311: Određivanje međuslojne čvrstoće). Proizvođaču parketa je također prikladno izdavati upute o primjeni na podnom grijanju i upute o čišćenju uz svaku isporuku svoga proizvoda, jer ne može unaprijed znati kako će korisnici baratati gotovim podom.

Manje greške se rijetko vide prije nego što se grijanje pusti u pogon. Ako je pod načinjen izvan sezone grijanja i kao takav prihvaćen, onda problem bude i financijski vrlo izražen: stanari griju nakon što su se uselili, namjestili stan i započeli redovite aktivnosti, pa popravak zahtijeva skupo iseljenje i inkomodaciju vlasnika prostora. Stoga je dobro i prikladno grijanje pustiti u pogon kratko nakon polaganja: ukoliko se greške pokažu, a nisu velike (rubno odljepljivanje samo malog broja dasaka), tada se prilagođujemo samo izmjenom pojedinih dasaka koje evidentno iskazuju grešku. Da bi se otklonila sumnja da će se greška pojavljivati u većem obimu i učestalosti od zamijećenog manjeg broja dasaka, potrebno je dodatno ispitati proizvod iz navedene pošiljke na svojstvo međuslojne čvrstoće, u protivnom je bolje zamijeniti pod nego riskirati skupe reklamacije useljenih stanara.

3. GREŠKE LIJEPLJENJA NA GRIJANU PODLOGU

6Ovdje ćemo razmatrati samo probleme pri tehnici polaganja parketa na grijanu podlogu lijepljenjem, a ne pribijanjem ili privijanjem, jer je ona najčešće primijenjena tehnika (uz plivajuće polaganje) izvedbe grijanih podova, te se kod nje mogu javiti specifični nedostaci grijanoga poda nakon polaganja, čak i nakon duljeg vremena u uporabi. Rizik odljepljivanja od podloge, bilo pojedinih dasaka ili veće podne plohe, također je veći na sustavima podnoga grijanja nego kod klasičnih ugradnji. U sezoni grijanja, naime, utezanje drva je veće na grijanome podu nego kod konvekcijskoga grijanja, pa čak i dimenzijski stabilni podni elementi doživljavaju unutarnja naprezanja. Na taj način već i male deformacije i utezanje zimi mogu prouzročiti popuštanje ljepila na podlozi, pogotovo ako lijepljenje nije pravilno izvedeno.
Rizik odizanja parketa na grijanome podu spada također u “crvenu” zonu, dakle u osnovi se ne bi smio pojaviti, iako u nekim slučajevima postoje mjere prilagodbe koje mogu riješiti problem. Prema smjernici HRN CEN/TS 15717 Parketne podne obloge – Opće smjernice za ugradnju iskazuje se da bi 0,1 % neslijepljenih elemenata bio dozvoljen, ako nisu koncentrirani na jednom mjestu. Tada se pojedini elementi mogu izvaditi, a popravak izvesti lokalno. Na žalost, najčešće se dogodi da greška lijepljenja zahvaća veće plohe ili cijelu površinu polaganja, pa s obzirom na to da se tada zamjenjuje cijeli pod (a skupa cementna grijana podloga se mora obnavljati), rizik odljepljivanja se praktično mora izbjeći.
Tri su osnovna aspekta rizika odvajanja parketa od grijane podloge:

• činitelj same podloge
• činitelj kvalitete ljepila te
• činitelj tehnike i kvalitete lijepljenja.

Ovaj rizik spada skoro isključivo u domenu podopolagača, jer se pri pojavi uobičajenih grešaka (kuckanja i škripanja pri hodu, ili odizanja i ugibanja podne plohe) najčešće pokaže da izvođač poda nije pravilno zalijepio parket. Čak i da ljepilo nije odgovarajuće za podno grijanje, upravo podopolagač je onaj koji treba predvidjeti svojstva spoja i znati odabrati prikladno ljepilo za parket na podnom grijanju, bez obzira na to da li proizvođač ljepila izričito deklarira ili ne deklarira takvu namjenu za svoj proizvod.

Uzroci grešaka slijepljenosti parketne obloge ili njezinog odvajanja od podloge mogu biti višestruki. Najčešći su:

• neravnost podloge – nepravilna izvedba estriha ili izostanak pravilnog izravnavanja
• neodgovarajuća kvaliteta površine estriha (čvrstoća, poroznost i čistoća)
• nepravilan sadržaj vode parketa koji uzrokuje isušivanje ili navlaživanje nakon polaganja
• neodgovarajuće ljepilo (izbor vrste ljepila ili njegova kvaliteta)
• nepravilno lijepljenje – neodgovarajući izbor nazubljene lopatice ili neodgovarajući nanos (tehnika i količina)
• izostanak pritiskanja parketa pri polaganju
• izostanak promptnog vađenja zidnih klinova nakon završetka lijepljenja svake prostorije.

CEMENTNA PODLOGA
Za svojstva cementne podloge odgovoran je njezin izvođač. Norma HRN EN 15717 Parketne podne obloge – opće smjernice za ugradnju navodi u točki 6.4.1.1. da “onaj koji je odgovoran za projektiranje i izvedbu podne podloge mora osigurati da ona udovoljava zahtjevima … koji omogućuju da se parket uspješno položi prije nego što je podopolagač pozvan da započne radove”, a osnovni zahtjevi podrazumijevaju “ravnost, sadržaj vode, cjelovitost estriha i njegovu čistoću”.

Kakogod, uzance struke nalažu i da podopolagač, prije početka radova, provjeri sve relevantne karakteristike podloge i materijala koji će rabiti, pa tako i da provjeri svojstva podloge. Ukoliko podloga nije odgovarajuća za polaganje parketa, podopolagač mora na temelju zapisa svojih mjerenja o tome izvijestiti investitora i dogovorno predložiti mjere za otklanjanje nesukladnosti (dodatno sušenje, brušenje, izravnavanje, impregniranje, popravke pukotina, itd).

Svojstva cementne podloge, dakle, moraju biti osigurana prema normama HRN EN 13318 (Estrisi: definicije) i HRN EN 13813 (Estrisi: svojstva i zahtjevi). Ravnost podloge mora biti osigurana prema HRN DIN 18202 (Tolerancije u visokogradnji), što se mjeri prema normi HRN EN 13036-7 (Mjerenje ravnosti mjernom letvom). Za primjenu parketa na podnom grijanju prikladno je primijeniti i strože zahtjeve za ravnost nego što to predviđaju norme (npr. visina luka od 4 mm na rasponu od 1 m, odnosno najveće neravnine do 10 mm na rasponu od 2 m), jer se time osigura bolje priljubljivanje drvene obloge o grijanu podlogu, brži prijenos topline i manji toplinski gubici u zračnom međusloju. Pri polaganju parketnih dasaka velikih dimenzija na podno grijanje, koje se teže prilagođavaju neravninama estriha, prikladno je također primijeniti strože zahtjeve na ravnost estriha, odnosno uobičajeno je primijeniti zahvate za izravnavanje estriha, bilo brušenjem dijamantnim diskovima, bilo primjenom izravnavajuće mase.

LJEPILO
Ljepilo za podno grijanje treba imati svojstva zadržavanja visine traga nanešenih pruga i izvjesnu elastičnost, što se dokazuje ispitivanjem ljepila prema normi HRN EN 14293: Adhezivi – Ljepila za lijepljenje parketa na podlogu – Metode ispitivanja i minimalni zahtjevi. Ispitivanje je složeno i višestruko, a široko čitateljstvo vjerojatno nije zainteresirano za njegove detalje, stoga samo na slici 10 zorno prikazujem kakva svojstva elastičnosti treba imati ljepilo koje je prikladno za lijepljenje drvenih obloga na grijanu podlogu.

TEHNIKA LIJEPLJENJA
Tehnika lijepljenja može biti razlogom neodgovarajuće čvrstoće spoja parketa o podlogu, ako nanos nije potpun i izdašan. Treba primijeniti lopaticu kakva je najčešće preporučena na pakiranju ljepila, ali ona u osnovi mora biti širokog i visokog zuba, razmaka među tragovima od približno 13 mm što bi odgovaralo standardnim lopaticama B13, B16 ili B17 prema Tehničkoj smjernici TKB 6 Throwel notch sizes for installation of floor coverings, wood flooring and tiles. Nanošenje ljepila bilo lopaticom istoga tipa kao na pakiranju, bilo standardnom lopaticom visokoga zuba, omogućuje potpuno i odgovarajuće lijepljenje ukoliko su daske pravilno priljubljene uz podlogu (slike 11 i 12).

Drugi osnovni problem zbog kojeg daske mjestimično ne budu potpuno slijepljene ovisi o potrebi pritiskanja dasaka tijekom polaganja, detalj za koji mi se čini da su ga mnogi podopolagači, u žurbi za normama i rokovima, već zaboravili. Uzance struke i sva tehnička literatura nalažu da se parket (u ovisnosti o dimenzijama, krutosti, ravnosti podloge i vrsti ljepila) fiksira tijekom otvrdnjavanja ljepila, klinovima u zidnim dilatacijskim reškama i plošnim opterećenjem (za što se preporučuju paketi nepoloženog parketa ili vreće s pijeskom, a mogu poslužiti i kutije s alatom i slično). Ako daske zaostanu slijepljene u odignutom položaju (čak do nekoliko mm iznad površine estriha), očito je da je izostalo pravilno pritiskanje parketne plohe za vrijeme otvrdnjavanja ljepila. Ovaj nedostatak nedozvoljiv je na podnom grijanju, jer zračni sloj umanjuje učinkovitost grijaćeg sustava, a lijepljeni spoj će pri gibanju drva tijekom grijanja sasvim izvjesno popustiti.
Moguć razlog odizanja parketne membrane od podloge prije otvrdnjavanja ljepila može biti i ostavljanje klinova u zidnim dilatacijskim reškama tijekom otvrdnjavanja ljepila. Ukoliko pri otvrdnjavanju dođe do bubrenja drva, a klinovi ne omogućuju gibanje plohe, može doći do mjestimičnog odizanja parketa u nepotpuno slijepljenom stanju. Stoga je zidne klinove čim prije po početku stezanja ljepila potrebno izvaditi.

Najčešće se dogodi da ljepilo otvrdne u djelomično odignutom položaju daske, bilo samo po dijelu površine daske, bilo po cijeloj površini daske. Ovo je posljedicom pojave kod koje se daske velikih dimenzija i krutosti pri slaganju spajaju u membranu koja je ravnija od neravnina cementne podloge. Pri polaganju pojedine daske ona bude kvašena ljepilom namazanim na estrih, ali postavljanjem daljnjih dasaka ona se podigne u ravninu parketne membrane i odigne od podloge. Nekoliko je mogućih scenarija kvalitete slijepljenosti, u ovisnosti o visini odignutosti, koji mogu proizaći iz ove pojave.

• daske se malo odignu, pa ljepilo u prugama ostane vezati dasku o estrih. Među prugama, međutim, zaostaje zračni sloj između tragova ljepila, a površina lijepljenja je ogranična samo na širine tragova, a ne na cijelu površinu sljubnice. Čvrstoća lijepljenja je najčešće dovoljna da spoj bude stabilan ukoliko nema intenzivnog opterećenja prometom, a kod defekata ljepilo odiže i sloj glazure po cijeloj površini tragova (slika 13 (dostupna u časopisu Korak)).
• daske se više odignu, pri čemu se tragovi ljepila razvuku u tanke i uske pruge ili u stupiće. Iako takvi tragovi ljepila premošćuju prostor između naličja parketa i estriha, njihova čvrstoća je preslaba za podnošenje gibanja parketa pri hodu, pa naknadno dolazi do odvajanja daske od podloge, bilo kohezijskim pucanjem uskih tragova ljepila (slika 15 (dostupna u časopisu Korak)), bilo odizanjem malih površina glazure (slika 14 (dostupna u časopisu Korak)).
• daske se potpuno odignu od podloge dok ljepilo još nije potpuno stegnulo. Ljepilo zaostaje na obje površine (na naličju daske i na glazuri) u obliku uskih zašiljenih tragova ili šiljaka, ali ne pokazuje znakove kohezijskog loma (sl. 17). Ovo je nedozvoljiva greška na podnom grijanju, kako funkcijska, tako i tehnička.

Prilagodbi riziku nekvalitetnog lijepljenja parketa na podnom grijanju praktično nema. Ukoliko samo pojedini podni element nije dobro zalijepljen, on se može individualno zamijeniti. Popravak, međutim, zahtijeva veliku spretnost i majstorstvo podopolagača, a ograničen je samo na podne elemente koji su tvornički lakirani. Ukoliko je pod lakiran na licu mjesta, popravci u principu podrazunmijevaju brušenje i ponovno lakiranje cijele podne plohe.

Svo ovo razmatranje, dakle, nema namjenu da obeshrabri projektante i investitore da planiraju drvenu oblogu na svom grijanom podu, ili da razuvjeri podopolagače da se takav posao može izvesti bez rizika. Članak bi trebao realno predstaviti rizike grešaka, ali i prikladne mjere za njihovo izbjegavanje kojima se rizici mogu praktično potpuno eliminirati. Manje greške koje se mogu javiti na grijanim drvenim podovima prikazane su zajedno s mjerama popravaka, tj. prilagodbi kojima se osigura da pod dugo i uspješno grije, te pri tome godinama lijepo izgleda.

LITERATURA
Turkulin, H. (2010): Parket na podnom grijanju. LDG Stručna biblioteka – Tehnički naputak 1/2010. Sveučilište u Zagrebu, Šumarski fakultet. Zagreb. 17 pp.
Turkulin, H. (2015): Parket na podnom grijanju. Korak – stručni časopis o podnim oblogama, građevinskim tehnologijama i energetskoj učinkovitosti. Vol 13, (4); 12-16
Turkulin, H.; Horvat, B.; Jambreković, B.; Živković, V.; Klarić, M. (2015): Utjecaj vlažnosti zraka na drvene podove: Mitovi, legende i stvarnost. Korak – stručni časopis o podnim oblogama, građevinskim tehnologijama i energetskoj učinkovitosti. Vol 13, (3); 9-13
Turkulin, H.; Balaško, K. (2016): Utjecaj vlažnosti zraka na drvene podove 2: Dimenzijska stabilnost drvenih podnih elemenata. Korak – stručni časopis o podnim oblogama, građevinskim tehnologijama i energetskoj učinkovitosti. Vol 14, (4); 10-15
HRN EN 1910 (2016): Drvene podne, zidne i stropne obloge: određivanje dimenzijske stabilnosti
HRN EN 311 (2008): Drvne ploče: određivanje međuslojne čvrstoće
HRN EN 14293: Adhezivi – Ljepila za lijepljenje parketa na podlogu – Metode ispitivanja i minimalni zahtjevi. HRN EN 13318 (2001): Materijali za in situ podove (estrihe) i in situ podovi (estrisi) – Definicije
HRN EN 13813 (2003): Materijal za in situ podove (estrihe) i in situ podovi (estrisi) – Materijal za in situ podove (estrihe) – Svojstva i zahtjevi
HRS CEN/TS 15717 (2017): Parketne podne obloge – Opće smjernice za ugradnju
HRN DIN 18202 (1997) : Tolerancije u visokogradnji – zgrade
HRN EN 13036-7 (2004): Površinska svojstva cesta i aerodromskih operativnih površina – Ispitne metode – 7. dio: Mjerenje neravnosti slojeva kolnika: ispitivanje mjernom letvom
Tehnička smjernica TKB 6 (2017): Throwel notch sizes for installation of floor coverings, wood flooring and tiles. Industrieverband Klebstoffe e.V. (German Adhesives Association), Düsseldorf, 5 pp.

Prof. dr.sc. Hrvoje Turkulin

PODIJELI