Potreba za igrom urođena je svakom djetetu, a spoznajni proces socijalnog i materijalnog svijeta započinje upravo kroz igru u okolišu u kojem dijete odrasta. Igra se pojavljuje u bilo kojem okruženju u kojemu djeca podsvjesno pronalaze prostor za igru (zelena površina, šuma, dječje igralište, trg, itd.) i ona utječe na djetetov fizički, kognitivni i emocionalni razvoj te razvoj socijalnih vještina. Iako je djeci igra zabava, ona je i univerzalni obrazovni sistem te važan dio zdravog načina života djece. Dječja igrališta, kao izdvojeni tip otvorenih, najčešće zelenih javnih površina, trebala bi biti namijenjena za dječju zabavu ali istovremeno pružati djeci poticajan okvir u kojemu mogu razvijati čitav niz tjelesnih i mentalnih sposobnosti. Iz tog razloga dječja igrališta u otvorenim prostorima ne možemo gledati kao puku skupinu sprava na nekoj površini i kao jednostavan, često sporedan projektantski zadatak. Potrebno je razumijevati da se korisnost dječjih igrališta nužno ne povećava proporcionalno s povećanjem broja igrališta ili površine osigurane za njihovu gradnju, već je presudna njihova kvaliteta. Doživljajna iskustva djece („igrališni potencijal“) te oduševljenje djece uvelike može varirati ovisno o karakteristikama igrališta pri čemu loše oblikovano igralište može „minirati“ sve potencijalne dobrobiti. Pitanje dječje igre na otvorenom posebice je važno u današnje vrijeme izrazite promjene životnog stila djece kada se sve manje djece igra u vanjskim otvorenim prostorima. Posljedično, smanjeni intenzitet kretanja smatra se jednim od uzroka povećane tjelesne težine i pretilosti kod djece uz sve druge moguće zdravstvene posljedice. Smanjenje interesa za kretanje na otvorenom povezuje se i s ovisnošću djece o digitalnim medijima. Nove su tehnologije postale „prostor“ igre djece skoro u jednakoj mjeri kao što su to ulice ili igrališta. U tome svjetlu, iluzorno je misliti da dječja igrališta mogu zamijeniti doživljaje koje nudi „digitalni svijet“ ali je realno razmišljati o inovacijama i intervencijama u otvorenim prostorima koje će moći konkurirati „animiranim, virtualnim ili digitalnim igralištima“.
Slika 1: Pomični neformalni elementi u funkciji igre (privremene prostorne instalacije u parku Bundek, Zagreb 2011.). (naslovna fotografija)
PROBLEMATIKA DANAŠNJIH IGRALIŠTA
Mnoga današnja igrališta previše su jednostavna (ponekad i banalna) u shvaćanju dječjih potreba i potreba mladih. Najčešće su to rutinska rješenja koja nalikuju jedna na druge, slabo su atraktivna i izazovna djeci pa samim time ne mogu konkurirati doživljajima koje nude digitalni igrališni sadržaji u zatvorenim prostorima. Projektiranje igrališta često se svodi isključivo na postavljanje kolorirane antistres podloge i ispunjavanje kataloškim spravama pri čemu se sprave često ponavljaju i pružaju mali broj mogućih aktivnosti. U takvim krajobrazima, igra djeci postaje predvidljiva, jednostavna i dosadna, te djeca ne moraju previše misliti o svome kretanju i/ili nemaju mogućnost izbora (ponavljanje aktivnosti, automatizirani pokreti). Današnja igrališta bi trebala stimulirati djecu na što veći broj aktivnosti, pokreta, improviziranja, maštanja i osmišljavanje alternativnih rješenja, na kreiranje vlastite igre, procjenjivanja udaljenosti i visine, na donošenje odluka o riziku itd. Također, u današnjim igralištima fizičke vrste igre su najviše zastupljene dok se često zanemaruju kreativne. Naglasak bi trebao biti na senzornim osjetilnim igrama, igrama koje aktiviraju imaginaciju, socijalizaciju i eksperimentiranje. Isti slučaj, možda i izraženiji, vidljiv je u oblikovanju vanjskih prostora škola i vrtića koji su općenito izvan bilo kakvih kvalitativnih kategorija u odnosu na druge javne gradske građevine i površine, te bez značajnog doprinosa za igru, boravak i edukaciju djece u vanjskom prostoru škole i vrtića.
LOCIRANJE IGRALIŠTA U GRADSKOM OKOLIŠU
Analitički postupci (prostorne analize) prije samog oblikovanja igrališta pomažu nam kod determinacije takvih položaja unutar grada. Jedna od osnovnih postavki lociranja dječjih igrališta je urbanističko promišljanje o jednakomjernom razmještaju površina za igru djece na razini stambenih zona grada. Standardi i kriteriji bi trebali biti regulirani prostorno planskom dokumentacijom koja osigurava jednakomjerni razmještaj i dovoljnu površinu za igru djece. Potrebno je osigurati kvantitativne i kvalitativne kriterije – dovoljna površina i broj dječjih igrališta, laka dostupnost i razumna udaljenost od mjesta stanovanja u nekom prostornom kontekstu, izbjegavanje konfliktnih zona (npr. udaljenost od prometa i drugih izvora opasnosti), te osiguranje socijalnog nadzora (izbjegavanje lokacija udaljenih od stambenih zgrada ili zona koje graniče s neuređenim površinama na osamljenim i izoliranim mjestima). U tom kontekstu povoljna je blizina glavnih i često korištenih pješačkih ruta i okupljališta na otvorenom te dobra povezanost igrališta sa školom i/ili vrtićem. Igrališta trebaju biti integrirana u svakodnevni prostor kretanja i boravka djece, te biti „psihološki pristupačna“. Takav koncept promišljanja važan je za dijete i za roditelje (ukoliko roditelji smatraju neki okoliš nesigurnim nisu voljni puštati djecu u vanjski prostor bez vlastitog nadzora). Poželjno je da postoji jasna mentalna slika položaja igrališta u kvartu, da postoji osjećaj „branjivog prostora“ i „socijalne kontrole.“ Od toga mogu odstupati igrališta ili površine namijenjeni starijoj djeci ili mladima obzirom oni traže određenu neovisnost od roditelja i direktnog prisutstva starijih. Njima je potrebno pronaći balans između izoliranog prostora te onog ugodno zaklonjenog i izdvojenog.
OBLIKOVANJE DJEČJEG IGRALIŠTA
PROGRAMSKA OSNOVA DJEČJIH IGRALIŠTA. Zbog važnosti igre za razvoj djeteta, izrazito je važna organizacija prostora i elementa koji služe igri. Dječje igralište, u prvom redu, treba biti dovoljno veliko da prihvati raznolik rang aktivnosti te bi igralište trebalo biti namijenjeno svim uzrastima djece (izuzev „džepnih igrališta“ odnosno manjih igrališta za najmlađu djecu neposredno uz stambene jedinice naselja). Igra na igralištu trebala bi biti eksperimentalna, raznolika, nepredvidljiva, izazovna, avanturistička te razumno riskantna. Na igralištu bi djeca trebala doživljavati iskustva drugačija od uobičajenih životnih iskustava odnosno ne bi se trebale ponavljati školske i domaće aktivnosti. Kod oblikovanja potrebno je razumijevati razvojne stadije i potrebe djece kako bi fizički okoliš mogao odgovarati tim potrebama (npr. kako se djeca razvijaju tako rastu i njihove „specijalizirane“ vještine, interesi i mogućnosti) te kako bi se izbjegla repeticija istih i sličnih aktivnosti a ostvarilo stupnjevanje izazova tijekom igre. Stupnjevanje izazova ili „rizika“ u aktivnostima omogućava djeci da testiraju svoje granice odnosno vještine i steknu sigurnost u sebe. Stoga, dječja bi igrališta u programskom smislu trebala sadržavati što veću varijaciju elemenata i bihevioralnih opcija kako bi bila efikasnija u susretanju individualnih potreba obzirom na godište, stupanj razvoja i raznolike sposobnosti djece.
U igralištu bi trebali biti zastupljeni sadržaji koji utječu na razvoj fizičkih, kognitivnih, emocionalnih vještina te na razvoj socijalnih vještina. Pod utjecajem na fizički razvoj podrazumijeva se čitav niz aktivnosti usmjerenih na razvoj mišićnog sustava te razvoj koordinacije, ravnoteže, izdržljivosti, fine motorike i sl. Kognitivni razvoj kroz igre koje potiču kreativnost i divergentno mišljenje, učenje kroz neposredno iskustvo, igre koje utječu a zaključivanje, spoznaju i sl. Socijalne vještine razvijaju se kroz aktivnosti koje razvijaju suradnju i timski rad te kroz dogovore oko redoslijeda korištenja neke sprave kao i aktivnosti kroz koje se razvija strpljenje, suradnja i pregovaranje. Boravak na otvorenom omogućava stupanje u odnos s vlastitim osjećajima i mislima te stjecanje svijesti o sebi i o drugima te razvoj svijesti o vlastitim mogućnostima – razvija se građenje samopouzdanja i poticaj na savladavanje novih izazova (DV Botinac, 2011).
Igra bi u dječjem igralištu programski trebala davati raznolike mogućnosti koje djetetu omogućavaju (Moore,1997): razvijanje motoričkog razvoja (razvoj mišića, koordinacije, balansiranja i lokomotoričkih vještina; vježbanje stečenih i daljnje razvijanje novih vještina na način da se priušti što više aktivnosti – penjanje, balansiranje, hvatanje, puzanje, vješanje, njihanje, skakanje, kotrljanje, trčanje, klizanje, hodanje itd.), mogućnosti donošenja odluka (o vlastitim aktivnostima u okolišu i kontrolu određenih objekata u okolišu poput donošenja odluka o nastavku aktivnosti, promjeni aktivnosti, iniciranje drugačije aktivnosti itd.), mogućnosti za učenje (primjerice o vezama između fizičkih objekata, prostora i sebe samih, rješavanje problema, manipulacija, transformacija i kreacija elemenata, uviđanje novih perspektiva, spoznaja ekoloških zakonitosti i sl.), mogućnosti za maštu (zamišljene igre i asocijacije budući da doslovan, predvidljiv i previše jednostavan okoliš limitira imaginaciju), mogućnosti za socijalan razvoj (okoliš koji omogućuje pozitivne interpersonalne interakcije i socijalizaciju te igre s pravilima – razvoj samosvijesti, emocionalni razvoj, komunikacijske vještine).
ZONING. Osnova kvalitetnog dječjeg igrališta je određivanje zona aktivnosti te njihova dobra preraspodjela unutar dječjeg igrališta. Pritom je nužno promišljati o artikulaciji različitih zona dječje igre i promišljanje o igralištu kao cjelini, odnosno nizu igrališnih aktivnosti i programskih mogućnosti. Ovisno o veličini i namjeni igrališta to može biti čitav niz zona – tematske zone za mlađu i stariju djecu, slijed srodnih aktivnosti ili stupnjevanje tematskih zona igrališta – tematska raščlanjenost po aktivnostima (primjerice zona za razvijanje fizičkih sposobnosti, sportska zona i zona za kreativne igre), izdvajanje pasivnih i aktivnih dijelova igrališta, dinamičnih i statičnih igara, dijelova igrališta koju su posvećeni fizičkom razvoju djece od onih posvećenih kognitivnom razvoju te njihova eventualna podsastavljenost (npr. zona za vježbe koordinacije izdvojena od zone razvoja fine motorike). Međusoban odnos tih zona te način na koji su povezane i stavljene u odnos izravno utječu i na igrališnu vrijednost prostora. Preporučljivo je da postoji prostorni i igrališni kontinuitet, tematska slijednost i slijednost po zahtjevnosti pri čemu se sukladne zone igre grupiraju u tematske nizove. Pritom se sugerira prostorna raščlamba i razvedenost u smislu da se pojedine zone grupiraju u prostorne sekvence te izdvoje manjim „pasivnim“ dijelovima koje osiguravaju da skupine sprava pojedine tematske cjeline ne ostavljaju dojam nagužvanosti, prenatrpanosti i kaotičnosti. Na taj se način reduciraju smetnje koje mogu smanjiti kvalitetu igre (gužva, intenzivno kretanje).
Sugerira se da na igralištu postoje izdvojene dionice igrališnih sadržaja za različite dobne skupine djece te da osnovni zoning artikulira te zone u pojedine cjeline. Sugestija je i da zoning igrališta prema starosti i sposobnostima ne bude pitanje potpunog izdvajanja (posebice ne ograđivanja) jednako kao što nije dobro niti potpuno miješanje (pogotovo za najmlađu djecu koja su tek prohodala i nemaju još razvijene socijalne vještine). Stvaranje takvih mikroambijenata znači kreaciju manjih ili većih prostora te diferenciranost prostorne organizacije na temelju psihološke prirode igre (prilagodljivost po starosno – razvojnom stupnju djece). Stoga je dobro primjenjivati načelo slijednosti pri kojem se za najmlađu djecu obično sadržaji smještaju u blizini ulaza kao podzone ili mikroambijenta igrališta. Načelo slijednosti odnosi se i na izdvajanje prostornih sekvenci koje separiraju nekompatibilne aktivnosti ili vrste igre što primjerice može biti izdvajanje ili udaljavanje individualnih i mirnih igra koje zahtijevaju koncentraciju od onih aktivnih, bučnih i dinamičnih. Između takvih podzona igrališta obično se nalaze prostori tranzicije koja omogućavaju kretanje između tih pojedinih dijelova igrališta.
Sastavni dio igrališta mogu biti i sportski tereni odnosno zone s površinama za igre s pravilima, timske igre, sportovi s loptom, skejt park ili rampe, biciklistički poligon i sl. U tu svrhu pogodni su višefunkcionalni tereni, ali samo u igralištima koja su dovoljno prostrana. Pozicija takvih zona treba biti neovisna i sa specifičnim rutama kretanja i manipulativnim prostorom koji bi trebao biti jasno izdvojen od drugih igrališnih zona (zbog brzine i dinamike, osobito skejtera i biciklista). Uz sportske, potrebno je osigurati i pasivne (mirne i intimnije) zone za kreativnu igru (igra koja ne iziskuje napor i tjelesnu vještinu već izražavanje) u kojima prevladavaju prirodni elementi. Njihov su sastavni dio i prostori za sjedenje i druženje te stolovi za određene igre ili neki drugi vid zabavne ili „umjetničke“ ekspresije. Takve zone mogu imati i površine za grafite ili elemente koje proizvode zvuk (prirodan ili preko elemenata koji ga stvaraju) ili neke druge elemente koji stimuliraju osjete (akustika, vizualno, taktilno i olfaktorno). U takve zone uključuju se i nestrukturirani elementi koji se mogu modelirati i preslagivati ili imaju karakteristike koje omogućavaju promatranje elemenata (neki optički efekt kao što su reflektirajuće površine, kaleidoskop, bojani transparentni elementi). Unutar igrališta potrebno je ostvarivati i manje zone odnosno mjesta za odmor i samorefleksiju jer se ponekad djeca i žele igrati sama i u miru, te ostvarivati mjesta za sjedenje roditelja koja dolaze u pratnji djece.
ELEMENTI DJEČJEG IGRALIŠTA
NESTRUKTURIRANI ELEMENTI. Nestrukturirani sadržaji odnose se na elemente ili sprave koji nisu predefinirani funkcijama i pogodne su za veliki rang zamišljenih interpretacija od strane djece. Takve elemente djeca interpretiraju na neki svoj način i transformiraju im značaj ili im pripisuju neko novo značenje, prilagođavaju ih vlastitim potrebama i dodjeljuju im neku imaginarnu funkciju ili značaj. Nestrukturirani elementi često su prirodni elementi (pijesak, voda, kamen, vegetacija, tlo i sl.) ili doprirodni elementi krajobraza (modelirani travnati teren, balvani, grede ili drugi drveni elementi, mreže, bale sijena itd.). Takvi elementi direktno ne sugeriraju neku aktivnost ali ih djeca interpretiraju kao „igrače“ elemente ili dijelove okoliša. Nestrukturirani elementi krajobraza ili igrališta izazivaju motoričke aktivnosti i zamišljene igre kod djece. Primjerice, modelirani tereni i stijene su prirodne prepreke koje djeca moraju savladati (kotrljanje, skrivanje, osvajanje vrha, sanjkanje, poligon za vožnju); drveće je sklonište i „sprava“ za penjanje, grmlje može biti sklonište ili labirint i sl. U prirodnom okolišu ili onom kojeg nazivamo nestrukturiranim, djeca postaju kreativna u igri a prisutstvo takvih elemenata u dječjem igralištu povećava broj uobičajenih aktivnosti te omogućuju disperziju aktivnosti i mogućih korištenja.
Vegetacija kao jedan od nestrukturiranih elemenata može biti u funkciji separacije pojedinih zona igrališta, definiranje rubova, stvaranje sjene u ljetnim mjesecima i sl. Zatim element vode koji može podržavati pojedine oblike igre (iako se u igralištima obično koristi ona koja je pitka i koja protječe u tankim mlazovima radi sigurnosti) te pijesak ili blato koji vođeni maštom potiču razvijanje manipulativnih i finih motoričkih sposobnosti, otkrivanja i eksperimentiranja (kopanje, građenje, oblikovanje itd.). Svi oni mogu biti konstrukcijski elementi ili pomoćni elementi za druge vidove manipulacije. Osim ovih elemenata u igralištu se mogu pojaviti i čitav niz drugih nestrukturiranih elemenata. Koncept pomičnih i fleksibilnih dijelova (modularni sistemi koji se mogu premještati) omogućavaju transformaciju i određeni stupanj kontrole elemenata što djeci daje mogućnost za eksperimentiranje i kreativnost te raznoliko korištenje, nepredvidivost, promjenu i razvijanje imaginacije. Sastavni dijelovi igrališta trebali bi biti i nestrukturirani elementi i to ponajviše odnosi na igrališta koja su smještena unutar nekog prirodnog ili doprirodnog konteksta. U tom slučaju mogu u potpunosti biti sastavljena isključivo od nestrukturiranih elemenata.
STUKTURIRANI ELEMENTI. Dječja igrališta koja su sastavljena uglavnom od proizvedenih „kataloških“ sprava za dječju igru (strukturiranih elemenata), trebala bi biti sastavljena od velikog ranga igrališnih mogućnosti koje pružaju široki spektar aktivnosti. Industrijski proizvedene sprave stoga trebamo smatrati konstitutivnim dijelom dobro oblikovanog prostora za igru, a nikako ne osnovnim i jedinim elementom. Sprave bi trebalo grupirati unutar jasno određenih tematskih zona na način da predstavljaju kombinaciju jednostavnijih elemenata na koji se nadovezuju kompleksniji ili zahtjevniji elementi s novim nizom izazova za kombiniranje ili poboljšavanje vještina. Takve tematske cjeline mogu biti sastavljene prema srodnim ili sukladnim aktivnostima, specifičnom načinu igre, prema dobnoj starosti (za najmlađu djecu na igralištu) ili prema nekoj drugoj smislenoj karakteristici (poput grupacija sprava za jačanje muskulature i razvijanje motorike te koordinaciju pokreta, sprave za razvijanje ravnoteže i balansiranje, kontrolu pokreta i refleksa, ekspresija osjećaja i ideja, razvijanje kreativnosti, itd). Primjerice, u igralištu mogu postojati dionice koje su zamišljene razvijanju neke dječije određene sposobnosti ili suočavanju s nekim karakterističnim strahovima ili problemima – strah od visine (penjanje po mreži, užetu ili drugim sličnim spravama, penjanje na visoke objekte, hodanje po visokim objektima, spuštanje niz različite visine s tobogana i sl.), strah od kretanja po zraku (vožnja dječjom žičarom, sprave koje imaju karakteristiku vrtnje ili ljuljanja), strah od zatvorenog prostora (prolaženje kroz zatvorene objekte različitog promjera i dužine, ciljevi, labirinti i sl.). Potrebno je i razumijevanje da su djeci često privlačnije sprave koje generiraju ubrzanje ili imaju karakteristike kretanja po zraku i savladavanje visinske razlike (tobogani različitih visina i dužina, brzina, zakrivljenosti; ljestve ili visinske mreže, žičare, zračni mostovi i sl.) a to su zapravo one aktivnosti koja djeca ne susreću u drugom svakodnevnom okolišu ili svakodnevnim aktivnostima. Potrebno je uložiti projektantske vještine kako bi zanimljivijima postale i one aktivnosti (ili sprave) koje nisu toliko atraktivne, a smatramo ih izrazito razvojno i psihološki korisnima za djecu. Sugestija je i da treba reducirati pritiske na intenzivno korištenim spravama (višenamjenske sprave sa izrazitom gužvom) stvarajući kompleksniji krajobraz koji horizontalno širi mogućnosti igre kroz disperziju sadržaja i uključivanje nestrukturiranih i prirodnih elemenata.
Bez obzira da li se radi o strukturiranim ili nestrukturiranim elementima, igrališta bi djeci trebala omogućiti stjecanje novih iskustava i generiranje novih postignuća. Potrebno je naglasiti da je od samog broja sprava za igru mnogo važnija raznolikost mogućih aktivnosti na igralištu te da bi osnovni kriterij oblikovanja i vrednovanja igrališta (uz sigurnosna pitanja) trebala biti njihova „igrača“ vrijednost i razina stimulativnosti, zatim pristupačnost te integriranost aktivnosti za sve dobne skupine djece. Igrališta u kojima se djeca „zaigraju“ nekom aktivnošću te u određenoj aktivnosti provedu veliki dio vremena bez da izgube interes, obično su ona koja su kompleksna i stimulativna za istraživanje i preispitivanje vlastitih mogućnosti. Svako igralište bi trebalo biti dizajnirano za lokaciju u kojoj se igralište nalazi, sa specifičnim karakteristikama proizašlih iz prostornih i krajobraznih značajki mjesta u kojem se oblikuje. Kreativnost u oblikovanju igrališta u tom slučaju ne bi trebala biti svedena na standardizirana igrališta i ponavljanje ili kopiranje već viđenih modela.
doc.dr.sc. Petra Pereković
Monika Kamenečki, dipl.ing.kraj.arh.
Zavod za ukrasno bilje, krajobraznu arhitekturu i vrtnu umjetnost
Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
