Keramičke pločice, a naročito one podne, u pravilu su izložene mehaničkim opterećenjima kakva su npr. težina ljudi koji se kreću po toj oblozi, težini namještaja ili bijele tehnike. Kod industrijskih obloga su ova opterećenja i znatno veća, na primjer – zbog kretanja teških vozila po oblogi. Zato treba poznavati mehaničke osobine pločica, izabrati prave pločice odnosno njihovu debljinu potrebnu za određenu namjenu te dužnu pozornost posvetiti i načinu njihova polaganja.
Provjera mehaničkih osobina keramičkih pločica
Radi provjere mehaničkih osobina keramičkih pločica koristimo metodu EN ISO 10545-4. Pločicu polažemo na potporni valjak i preko pomičnoga gornjeg valjka opterećujemo je uz jednaku brzinu njegova kretanja sve do njezinog slamanja. Pri tome važi sljedeće:
– opterećenje pri slamanju: sila, izražena u N, kod koje se uzorak lomi (treba je očitati s mjerača pritiska);
– sila loma: sila, izražena u N, koju dobijemo tako da silu opterećenja pri slamanju pomnožimo s razmakom između potpornih valjaka i podijelimo sa širinom pokusnog uzorka;
– čvrstoća na savijanje: količina, izražena u N/mm2 (MPa), koju dobivamo dijeljenjem izračunate sile loma s kvadratom najmanje debljine uzduž slomljenog ruba.
Važno je naglasiti, da je čvrstoća na savijanje osobina materijala koja većinom ovisi o sastavu i poroznosti, odnosno postojećim nedostacima. Sila loma je kako osobina materijala, tako i konfiguracije pločice. Obje osobine treba uzeti u obzir pri izradi nacrta za oblogu.
Sila loma ovisi o debljini pločice; što je veća debljina, to je veća i nosivost. Ova veza nije linearna, što možemo pokazati i sljedećim podacima. Ispitivali smo porculanske pločice (gres pločice) debljine 7 i 14 milimetara. Kod testiranja porculanskih pločica dimenzija 200 x 200 x 7 milimetara dobili smo silu loma od 1,7 kN, a kod pločica istih osnovnih dimenzija, samo debljine 14 milimetara (200 x 200 x 14 milimetara) sila loma iznosila je 8,6 kN, što znači da je deblja pločica uspjela podnijeti gotovo pet puta veće opterećenje. Pri tome treba naglasiti da je razlika u čvrstoći na savijanje iznosila približno 20 posto, tj. da je kod tanjih pločica iznosila 47 MPa, a kod debljih 57 MPa.
U nastavku su prikazana dva primjera mehaničkih oštećenja iz prakse, gdje se nisu pridržavali zahtjeva o pravilnom odabiru pločica i njihovom pravilnom polaganju.
Mehanička oštećenja radi odabira pogrešnih pločica
Primjer prikazan na slikama 1 i 2 pronašli smo u prehrambenoj industriji. U prostoru gdje je površina obloge veća od 100 kvadratnih metara, bile su ugrađene vučene keramičke pločice dimenzija 240 x 115 x 11 milimetara. Fuge su bile široke od 0,8 do 1 centimetar; dilatacijske fuge nisu bile ugrađene. Oštećenja su se počela pojavljivati nekoliko godina nakon ugradnje. Posebno su bila vidljiva tamo gdje su prolazila kolica, a u pravilu bi nastajala na rubovima pločica. Raspukline su bile još izrazitije na onim rubnim pločicama koje su bile rahlo uzdignute. Na neke pločice nije ljepilo bilo nanijeto posvuda (ili je već otpustilo), što se moglo čuti po muklom odzvanjanju tih pločica. U ovom slučaju nije bilo ravnomjernog prijenosa sile na podlogu pa je zbog visokih opterećenja na pojedinim mjestima dolazilo do pucanja.
Kako je investitor imao još kutiju pločica, u laboratoriju smo mogli provjeriti njihove mehaničke osobine. Utvrdili smo da je pri debljini od 11 milimetara njihova prosječna čvrstoća na savijanje bila 47 Mpa, a sila loma 2240 N. Mehaničke osobine su tako odgovarale zahtjevima važećih propisa. No, nakon ocjene opterećenja obloge, a prije svega težine kolica utvrdili smo, da su odabrane pločice ipak bile previše tanke. O tome je govorio i podatak iz kataloga prizvođača, koji je za uporabu pločica namijenjenih ovoj svrsi preporučio pločice debljine 20 milimetara.
U opisanom se primjeru ne radi samo o estetskom nedostatku, jer se u takvim raspuklinama sakupljaju nečistoće, što za prehrambenu industriju, gdje postoje strogi propisi o higijeni, nije prihvatljivo. Zato je ovu oblogu bilo potrebno sanirati.
Slike 1 i 2: Mehanička oštećenja zbog pogrešno odabranih pločica
Mehanička oštećenja radi pogrešaka pri polaganju
Primjer prikazan na slici 3 uzet je iz toaletnog prostora jedne poslovne zgrade. Površina prostora je razmjerno malena, jer podna površina iznosi približno 4 kvadratna metra. Podne pločice imaju dimenzije 20 x 20 centimetara, a zidne 10 x 20 centimetara. Fuge su široke od 3 do 4 milimetra, a dilatacijskih fuga nema. Kako su oštećenja već bila dosta stara, kada smo pregledavali pločice nije bilo moguće točno utvrditi koliko su vremena nakon izrade podloge bile polagane. Raspucali dijelovi su se pojavili prije svega u kutovima na podu i zidu. Na nešto višoj razini na zidu bilo je nekoliko pločica koje su već bile izbočene i koje su čitave lako otpale. Prikazane raspukline u pravilu nastaju zbog stezanja podloge. Na nekim je mjestima popustio dodir između zida i pločice pa su pločice same otpale, a po kutovima se stvarala napetost zbog stezanja podloge, što se iskazalo kroz raspucavanje pločica.
U skladu s dobrom poslovnom praksom, prije polaganja pločica trebalo je pričekati dovoljno vremena da bi se podloga stabilizirala (možda čak i 4 do 6 tjedana). To naročito važi kad se radi o podlozi s visokim sadržajem cementa. No, ako je sloj ljepila na mjestima bio predebelo nanijet, i to je moglo izazvati pucanje pločica. U opisanom slučaju je dodatna pogreška bila i to, da nisu bile ugrađene dilatacijske fuge, barem na spoju između zidne i podne obloge, koje bi mogle ublažiti nastale napetosti, čime se možda moglo čak i spriječiti pucanje pločica.
Slika 3: Mehanička oštećenja zbog pogrešaka pri polaganju, foto: M. Svetec (naslovna slika)
mr. Vilma Ducman
