Sl. 1. Avionska snimka Zagrebačkog velesajma s kraja pedesetih godina 20. stoljeća, Izvor: ZHZV
Svaka kuća ima nekoliko života, a protok godina i odnosa koje svako vrijeme nosi utječe na poimanje njene vrijednosti i uporabljivosti. U početku je uvijek sjajna i pažena, a vremenom i starenjem, često puna ožiljaka i bora, više ne može adekvatno pratiti brze promjene kojima je okružena. Stvarnost materijalizacije ne prati uvijek brze promjene načina života, a posljedice nedvojbeno nose nove oblike urbaniteta kojima se stvaraju nova pravila i novi načini upotrebe postojećih prostora uz konstantnu valorizaciju postignutih rezultata na način da se aktivnosti prilagođavaju postojećoj situaciji koja se nužno mijenja. Aktualna ekonomska kriza, kao i ograničenost i opasnost modela neprekidnog rasta, koja je danas jasnija nego ikad prije, postavlja arhitektonsku struku pred nove izazove. Protok vremena dovodi do mijenjanja životnih stilova, ali ne i do brze i adekvatne promjene osnova na kojima se stvara grad, i dovodi nas do različitih zaključaka nakon sustavne valorizacije u odnosu na sadašnji trenutak. Koliko smo spremni kao društvo prihvatiti novo i drugačije djelovanjem struke u procesu poboljšanja urbaniteta gradova može biti vidljivo i kroz analizu stvaranja, života i trenutnog stanja jedne kuće. Ako arhitekturu počnemo promatrati kao potencijal koji reflektira ukupna znanja javnosti o važnosti kvalitete izgrađenog prostora, možemo sve zainteresirane strane pozvati da preuzmu odgovornost za postizanje arhitektonske kvalitete, što u konačnici može imati značajne pokazatelje napretka i bolje kvalitete života za sve.
Sl. 2. Marijan Haberle, Skica urbanističkog rješenja Zagrebačkog velesajma iz 1957., Izvor: http://pogledaj.to/arhitektura/moze-li-zagrebacki-velesajam-postati-inovativno-srediste-novog-zagreba/ pristupano 17.12.2018.
Stvaranje izgrađenog prostora jedinstven je proces koji obuhvaća različite aktivnosti i znanja, počevši od usklađivanja različitih interesa investitora i korisnika prostora, preko programiranja i projektiranja pa sve do gradnje i kasnijeg korištenja zgrade ili prostora kojima je okružena. Svi uključeni u programiranje, planiranje i gradnju moraju biti svjesni dugoročnog utjecaja svojih postupanja na izgrađeni prostor. Oblikovanje, funkcija, održivost, javnosti namijenjen vanjski prostor, sve su to samo neki elementi koji značajno utječu na zgradu, kao i na prostor u koji su interpolirani. A izgrađeni prostor neposredno i posredno djeluje na korisnike. Kultura građenja je danas prepoznatljiv pojam koji obuhvaća velik broj aktivnosti s konačnim ciljem poboljšanja stanja u prostoru. Primjeri visoko vrijednih prostornih odnosa stvarani su dugi niz godina, a društvo u cjelini, kao i pojedinci, mora se kompetentno i odgovorno brinuti za naslijeđene urbane strukture i pojedinačne zgrade. Učvršćivanju ideje kulture građenja svakako su potrebni dobro informirani, kritični i predani građani, ljudi koji doprinose i osjećaju se odgovornima, a za očekivati je da javne institucije reagiraju i cijene njihovu predanost. Uključivanje u procese planiranja pomaže pri poistovjećivanju i prihvaćanju projekata, a kroz takav način djelovanja osigurava se legitimitet u donošenju odluka i unapređenja procedura i rezultata. Ovo je priča o uključivanju u procese vezane uz kulturu građenja od strane budućih inženjera i mogućih moderatora javnog mišljenja koje će sutra zasigurno imati korektivnu ulogu u odnosu na zadržavanje ili uklanjanje postojećih zgrada.
Kuća sazdana od svjetla u rubnoj sjeverozapadnoj zoni Zagrebačkog velesajma izvedena je1961. godine, no na žalost, već skoro trideset godina nije u funkciji i prepuštena je propadanju. Projekt je izradio Miroslav Begović, a izvedena je kao montažna čelična konstrukcija s ostakljenim vanjskim plohama smještenim u metalne okvire, te obostrano, uz duže stranice zgrade izvedenom nadstrešnicom. Uz kraću bočnu stranicu prema istoku izvedeno je dvokrako stubište u aneksu koji je riješen s ravnim krovom, a osim stubišta u aneksu postoji i jednokrako centralno položeno stubište. Stubišta su izvedena kao čelična konstrukcija, dok je sama hala pokrivena rebrastim limom. Ovo su u kratko sistematizirani 
podaci koji nam govore o jednoj kući i jednom za arhitekturu i graditeljstvo sjajnom vremenu koje je otvorilo vrata izgradnji izuzetno dobrih i kvalitetnih zgrada velikog formata. Mnogi tada aktivni zagrebački arhitekti koji su bili na vrhuncu stvaralačke snage uključuju se u osmišljavanje velesajma i izgradnju paviljona. U izuzetno kratkom vremenu stvorili su zgrade koje su ušle u anale hrvatske arhitekture, uz sve poteškoće koje su imali na planu zahtjevne i brze izgradnje koja se u tome trenutku od njih očekivala. Kraj pedesetih prošlog stoljeća donosi nove građevinske materijale koji omogućavaju nove oblike i nove konstrukcije, [1] a uznapredovala industrijalizacija i 
povećana produkcija dala je polet i zamah stvaralačkoj snazi onih koji su znali prepoznati novo. Staklo umetnuto u okvir, bilo aluminijski ili čelični, postaje prozirna opna [2] koja pričvršćena uz rubove čelične rešetke otkriva nosivu strukturu i na taj jasan način odašilje poruku moderne arhitekture. [3] Zgrada je prozračna i svijetla, vidljive konstrukcije, djelo koje je upijalo i zračilo svjetlo. Konstruktivna čistoća i lakoća, čelični skelet i sivilo metala, materijala koji poput crteža definiraju okvir i geometriju kuće. Upotreba velikih konzolnih istaka, dugačke grede i velike ostakljene plohe od same zgrade stvorile su formu koja nalikuje na skulpturu, stvorena je kuća od svjetla. [4]
U traženju novih prostornih i kompozicijskih odnosa arhitekti se oslanjaju na nove, tada dostupne tehnološke mogućnosti, koje svakim danom postaju sve prisutnije. Novi konstruktivni elementi omogućavaju drugačije oblikovne izraze, a zgrade čine lakšim i prozračnijim, dok veliki rasponi ne samo da oblikovno daju novu kvalitetu prostoru već su i ekonomski isplativiji. Zgrada je ostvarena čistim arhitektonskim sredstvima, snagom konstrukcije koja omogućava značajnu konfiguraciju prostora, kao i snagom prostornih odnosa uspostavljenih oblicima suvremene arhitekture koja uravnoteženo rabi nove građevinske materijale i industrijske elemente koji u sebi sadrže profinjenost pristupa odabira detalja. Prostor je velik i zračan, tako da nema dojma stiješnjenosti, s kapom koja lebdi nad impozantnom krovnom čeličnom konstrukcijom. To je arhitektura bez zidova, vrata ili prozora, bez svih onih previše vidljivih prepreka obavijena staklenom opnom koja omogućava direktan kontakt interijera s okolišem, dnevnu rasvjetu i prozračnost prostora. Cijeli nosivi sistem jasno je vidljiv iz svih vizura. Prostor kao takav izgubio je znanu nam odrednicu postojanja u smislu omeđenog i definiranog krutim elementom, zidom. Ovdje se susrećemo s uskim međusobnim odnosom arhitektonskog artikuliranog prostora, slobodnog u unutarnjoj formi, prema vanjskom slobodnom prostoru. Unutrašnjost se prožima s okruženjem i širi, osvaja vanjski prostor. Noćne fotografije u punom sjaju pokazuju snagu unutarnje rasvjete koja dematerijalizira zgradu i čini da svjetlo postane forma. Nizom samostojećih reflektora osvijetljen je podgled krovne konstrukcije, a takvo osvjetljenje uz bijelu boju obloga stvorilo je „dojam lagane lebdeće krovne konstrukcije“. [5] Vidljiva je fascinacija svjetlom, što danjim, što noćnim. U sredini lagane stepenice koje se uspinju na galeriju, platformu koja korespondira s vanjskim prostorom i svjetlom koje uvlači u paviljon. Impozantne dimenzije prostora i djelomično vidljiva konstrukcija dematerijalizirana opnom koja reflektira zagrebačko nebo, u vremenu nastajanja, bilo je impresivno djelo. Istovremeno koncept, model, crtež i realizacija. Međutim, zbog devastacije i nerazumijevanja vlasnika kakvim izvornim vrijednostima raspolaže, konstantno propada, a u konzervatorskoj valorizaciji koja je izvršena 2002. godine paviljon br. 28 (paviljon Đuro Đaković) nije dobio ocjenu koje će mu osigurati trajanje u projektiranom obliku. A čini se niti u drugim oblicima koji bi bili primjereni očuvanju baštine. [4]
Nadživljavanje zgrade u odnosu na njihovu prvobitnu funkciju, danas u vremenu koje svojim potrebama i kapitalom diktira ulogu i funkciju zgrada koji postoje, svjedoči o čestoj prenamjeni funkcije. Kvaliteta određene zgrade je u tome da se bez značajnih investicija i zadiranja u konstrukciju i samu bit stvaralačkog rada, dobije nova uporabljivost zgrade u izmijenjenim uvjetima. Zgrade se grade da bi trajale, svakako duže od njihovih autora, a samim tim imaju šansu da tijekom svog životnog vijeka promjene niz funkcija.
Sl. 8.
Miroslav Begović, Izložbeni paviljon tvornice „Đuro Đaković“ (Paviljon br. 28)
Sl. 3., 4., 5., 6., Izvor: Bobovec, B., Arhitektonski opus Miroslava Begovića, Doktorski rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2011., str. 386, 392-393
Sl. 7. i 8., Izvor: Arhiva Borka Bobovec, 2007.
Naime, njegova trenutačna ogoljenost pokazuje ono što on uistinu jest. Riječ je o visokotehnološkoj industrijskoj arhitekturi koja korijene ima u graditeljskom naslijeđu devetnaestog stoljeća, zagrebačkoj arhitektonskoj školi i suvremenim urbanim ostvarenjima. Ovo je jedno od onih rješenja koja su jednako primjenjiva na u ovom slučaju izložbeni paviljon, košarkašku dvoranu, ili možda nešto treće što će u određenom trenutku omogućiti zgradi da traje kroz razvoj novih i drugačijih sustava čuvanja. [4]
Pred nešto više od deset godina izvedena su istraživanja stabilnosti konstrukcije koja su tada pokazala da je premda devastiran, konstruktivno stabilan i možda uspije preživjeti zahvaljujući nekom investitoru ili ponovnoj valorizaciji kroz koju će biti prepoznata sva ljepota zaboravljenog paviljona na rubu velesajma, gdje „derutni objekti ‘krase’ krajolik koji se prostire na 550 tisuća četvornih metara, a razbijeni prozori i krovovi koji prokišnjavaju nalaze se na svakom koraku“. [6] Paviljon je zasigurno trebalo drugačije valorizirati, a samim time u dokumentima koji štite spomenike kulture Grada Zagreba imao bi bolju poziciju. Ovo zasigurno nije samo ambijentalna vrijednost i zaslužuje tretman koji bi mu omogućio postojanje u izvornom obliku unutar definirane zaštićene urbane matrice koju čini dio Zagrebačkog velesajma s osam pojedinačno zaštićenih paviljona. „Smjernice za program preobrazbe prostora nekadašnjeg Zagrebačkog velesajma trebale bi sintetizirati potrebe prostora na lokalnoj, gradskoj i regionalnoj razini uvažavajući ‘memoriju prostora’ i zaštićene dijelove sklopa (zaštićene paviljone i urbanističku matricu), uzimajući u obzir suvremene trendove i budući razvoj. Cilj je transformacije Zagrebačkog velesajma područje koje bi trebalo postati ‘inovativno urbano područje’, središte Novog Zagreba, gospodarsko/tehnološko inovativno središte, dio Savskog parka (planira se povezivanje prostora Velesajma s rekreacijskom površinom uz Savu) i dio ‘nove Zelene potkove’ Novog Zagreba”. [7]
Možda smo na dobrom tragu, šest studenata s Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu pod vodstvom svojih mentora radilo je ove godine na sondiranju i mapiranju zgrade sazdane od svjetla u okviru svojih diplomskih radova. Grupa, koju je vodila diplomantica pod mentorstvom izv. prof. dr. sc. Ivane Burcar Dunović učinila je sve da zgrada traje, i ponovno postane mjesto susreta, da ponovno oživi. Od pregleda i valorizacije konstrukcije do prijedloga kako je sanirati u konstruktivnom, oblikovnom, održivom, zelenom, i inim drugim odrednicama. Zanimljivost je da su se studenti sami organizirali i krenuli u obradu ove teme, naravno pod vodstvom svojih mentora koji su ih učili i bili uz njih. Tu čitamo aktualnost teme i životnost koja privlači buduće inženjere da istraže, sistematiziraju, valoriziraju i predlože nove načine i metode kako održati postojeću zgradu u prostoru. Prepoznavanjem vrijednih zgrada, otvaraju se mogućnosti njihove revitalizacije, a utjecaj koji imaju ne samo na studente na početku karijere i stvaralačkog djelovanja, moguće je iskoristiti za aktiviranje šire valorizacije i prepoznavanja mjesta arhitekture u društvu. Kako? Kroz odabir, analizu i promociju recentnih arhitektonskih djela, njihovih protagonista i utjecaja koji su imali na oblikovanje prostora. A u vremenu u kojem je ova zgrada nastala arhitekti i inženjeri su se pojavljivali u najrazličitijim ulogama kojima su dali aktivan doprinos obnovi i izgradnji svih struktura, od graditeljskih do socijalnih i društvenih.
doc.dr.sc. Borka Bobovec, dipl.ing.arh.
Literatura:
[1] Mohorovičić, A., Prilog teoretskoj analizi problematike arhitektonskog oblikovanja, Arhitektura, IV(01-02):5-12, Zagreb, 1950., str. 9
[2] Abalos, I.; Herreros, J., Towers and office: from modernist theory to contemporary practise, MIT, 2003., str. 99
[3] Blake, P., Majstori graditelji – Le Corbusier, Mies van der Rohe, Frank Lloyd Wright, Biblioteka Psefizma, Karlovac, 1998., str. 216
[4] Bobovec, B., (2013), Miroslav Begović, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti; Udruženje hrvatskih arhitekata, Zagreb, 2013., str. 44-49
[5] Begović, M., Paviljon tvornice Đuro Đaković na Zagrebačkom velesajmu, Arhitektura, XXI (95-96):38-42, Zagreb, 1967., str. 40 i 41
[6] www.vecernji.hr/zagreb/velesajam-danas-uruseni-paviljoni-pregorjele-instalacije-366592 pristupano 17.12.2018.
[7] http://pogledaj.to/arhitektura/moze-li-zagrebacki-velesajam-postati-inovativno-srediste-novog-zagreba/ pristupano 17.12.2018.