Uzdignute smo podove općenito predstavili u prošlom broju časopisa, pregledavši njihove funkcijske zahtjeve i odgovarajuće načine izvedbe. Nastavkom članka, tj. prikazom detalja konstrukcije i izrade podova, te razmatranjem očekivnih tehničkih svojstava uzdignutih podova, želimo pojasniti način na koji se kod ovih posebnih građevnih proizvoda povezuju njihove funkcijske značajke sa svojstvima pojedinih komponenti i s načinima sklapanja poda. Čitatelju želimo prikazati raznovrsnost sastavnih dijelova uzdignutih podova i detalje njihova sklapanja kako bi stekao potpunu sliku o funkcijskoj i tehničkoj vrijednosti ovih posebnih podnih proizvoda.
UVOD
Pod pojmom „uzdignuti pod“ ovdje podrazumijevmo građevni sklop kako je definiran u normi HRN EN 12825: Uzdignuti podovi (engl. Raised access floors), koji se sastoji od „kockastih“ elemenata: u osnovi se radi o četvrtastim pločama koje su u kutevima oslonjene na povišene stupiće. Dok poznajemo i razne druge podove koji imaju odignuti gazni sloj i šuplji podprostor (npr. unutarnji podovi na grednom rasteru ili vanjski podovi i terase) ovo je jedini uzdignuti pod koji ima detaljnu i obaveznu normu za definiranje uporabnih i tehničkih svojstava, njihovo mjerenje i razredbu. Detaljno normiziranje sastavnih elemenata i uporabnih zahtjeva uzdignutih podova potrebno je radi tehničke naravi proizvoda, koja je složena i relativno zahtjevna, s jedne strane da se izbjegnu greške i nesreće, a s druge strane da se osigura potpuna i dugotrajna funkcijska pravilnost ovog (relativno skupog) proizvoda. Pomislilo bi se da se normiziranim propisivanjem proizvoda ograničava sloboda variranja ili razvijanja novih inačica uzdignutih podova, no tehničkom analizom ćemo vidjeti da tome nije tako: norma je primjenjiva na različite podne konstrukcije ali upućuje na svojstva koja je obavezno zadovoljiti da uzdignuti pod bude siguran, zdrav, trajan i udoban.
SASTAVNI DIJELOVI UZDIGNUTIH PODOVA
Prema normi HRN EN 12825 uzdignuti pod je sklop (“system“) koji se sastoji od „elemenata“, tj. segmenata, osnovnih jedinica sklopa. Svaka se takva modularna jedinica sastoji od potpuno prefabricirane podne ploče oslonjene na metalnu podkonstrukciju („under structure“). To se podnožje ili postolje sastoji od kutnih stupića svake ploče („pedestals“) koji su međusobno povezani i učvršćeni metalnim profiliranim gredicama ili traverzama (eng. „Stringers“).
Struktura svakog izdignutog poda veoma je važna za funkcionalnost cijelog sustava nakon ugradnje. Osnovni i različiti dodatni dijelovi se stoga kombiniraju kako bi zajedno činili stabilnu cjelinu sukladnu uvjetima korištenja, vizualnim željama te cijenovnom rangu. Dijelovi uzdignutih podova su:
Stupići postolja ili „nožice“ (eng. „Pedestals“)
– Brtve za postolja, ublažne podložne pločice
Traverze (eng. „Stringers“)
– Povezni vijci za traverze
– Brtve za traverze
Paneli
– Glavna (nosiva) ploča
– Osnovna podloga (naličje)
– Završni sloj
- Trake za spojeve sa zidom
- Sistem otvora i maski za ventilaciju, grijanje i hlađenje
- Električki i elektronički sustavi (utičnice, vodilice i kanalice, razvodne i spojne kutije itd.)
Slika 1. Osnovni element uzdignutoga poda i razvijeni prikaz stupića (pedestal) uzdignutoga poda. 1- gumena ili plastična brtvena podloška, 2- nosivi stup s krunom, 3- osnovna stopa s navojnim trnom
STUPIĆI
Postolja na kojima cijeli sustav izdignutih podova stoji proizvode se u različitim veličinama i oblicima ovisno o potrebama i mjestu ugradnje cijelog sustava. Visina postolja obično iznosi 200-400 mm, no može varirati od 20 mm pa sve do upravo nevjerojatnih 2000 mm visine.
Izvedba stupića podrazumijeva uporabu različitih materijala i oblika u ovisnosti o potrebnoj nosivosti postolja, visini ugradnje ili nekim specijalnim zahtjevima. Stupići se izrađuju od kvalitetnih materijala, kao što je visokokvalitetno željezo. Veoma su precizni i mogu biti plastificirani, cinčani ili kromirani u ovisnosi o zahtjevima kemijske ili električne inertnosti. Svako postolje sastoji se od osnove ili baze sa stopicom, gornjeg nosivog dijela (krune) te brtvi raznih oblika (brtve sa četiri stopice, brtve sa dvije stopice ili specijalne, akustički ili mehanički poboljšane brtve).
Na slici 1 vidi se uzorak stupića rastavljen na dijelove. Dio 1 označava brtvu (u ovom slučaju sa 4 stopice) na koju se završno montiraju 4 panela. Drugi dio je gornji nosivi dio s krunom koji se umeće i pričvršćuje na osnovu (3). Nosivi dio se vijčano vertikalno prilagođava te se dodatno zateže maticom koja se postavlja između ta dva dijela. Stopa osnove ima rupe kroz koje se može uvijati ili zalijepiti za podlogu.
Slika 2. Čelične traverze različih presjeka i nosivosti. Prikazan je „U“ profil s privijenim spojevima na stupiće.
TRAVERZE
Glavna uloga traverzi je povezivanje stupića i osiguranje postranih, tj. prostornih statičkih karakteristika cijelog sustava izdignutoga poda. Traverze potpomažu i svojstva nosivosti na rasponima među stupićima. Traverze se danas izrađuju u raznim oblicima, dimenzijama, debljinama te samim time i s različitim svojstvima. Izrađuju se uglavnom od hladno savijanog željeza debljine 0,6mm ili 1,0mm. S obzirom na debljinu materijala od kojih se izrađuju središnja nosivost kreće se od 500N (50kg) do 2000N (200kg). Razlikuju se također po izvedbi ugradnje. Postoje traverze sa spojnicama čija je montaža veoma jednostavna i zahtjeva samo vertikalni pritisak s gornje strane kako bi se pravilno skopčale sa stupićem. Drugačiji tip traverzi su one koje se na krune stupića spajaju vijcima. Također, postoji oblik traverzi koji se uklješćuje i dodatno učvršćuje vijcima.
Brtve koje se ugrađuju na traverze ili neke druge vrste traka koje se lijepe na gornji sloj traverzi imaju ulogu ublaživača udarnog (strukturnog) zvuka, ali i funkciju brtvljenja sudarnog sljuba ploča i postolja od prašine, vlage i izmjene plinova.
RUBNE (ZIDNE) TRAKE. Trake koje se postavljaju između panela i zida imaju vrlo jednostavnu funkciju: kompenziraju promjene položaja ili dimenzija poda ili zgrade, a da se pri tome zadrži brtvljenje spoja sa zidom. Njihova elastičnost eliminira prenošenje strukturnog zvuka s poda na zidove i obrnuto. One omogućuju kasniji „rad“, tj. dimenzionalne promjene cijelokupne površine sustava izdignutog poda. Nakon instalacije cijeloga sustava može doći do malih promjena dimenzija gornjega sloja poda, naručito ukoliko su paneli izrađeni od drva. Razlog tih promjena su normalne godišnje oscilacije klimatskih uvjeta u prostorima nakon što se oni puste u uporabu. Mekana traka spužvastog materijala omogućuje stvaranje sudarne površine jednolikih naprezanja uz sprečavanje prolaza zraka, vlage, prašine i sl.
PANELI
Proizvođači isporučuju različite panele u ovisnosti o mjestu ugradnje i uvjetima uporabe. Danas najzastupljeniji osnovni tipovi panela su:
- Paneli od ploča iverica
- Paneli na osnovi kalcij-sulfata
- Stakleni paneli
- Metalni paneli
Navedene osnovne vrste panela imaju različite završne slojeve koji daju širok spektar mogućnosti prilagodbe funkcijskim i tehničkim zahtjevima ili estetskim prohtjevima korisnika. Nama su, uz osnovne slojeve panela od ploča iverica, izrazito zanimljivi i njihovi završni slojevi jer se za taj dio panela često rabe drvene podne obloge. Od ostalih materijala za završni sloj se primjenjuju laminati, kamen, keramika, linoleum, PVC presvlake ili tepisi.
PANELI OD PLOČA IVERICA
Primjena ploča iverica predstavlja tehničko rješenje najbolje kombinacije dobrih mehaničkih svojstava, male površinske mase i povoljne cijene. Nekoliko je značajnih prednosti uporabe panela na osnovi drva. Veoma je važna otpornost ovakvih ploča prema klimatskim promjenama, ali i otpornost na gorenje. Nadalje, dobra su im akustična svojstva, iznimna je mogućnost postizanja točnosti u dimenzijama, a upotrebom ovakvih ploča značajno se smanjuje ukupna težina poda. Paneli od ploča iverica veoma su kompatabilni s ventalicijskim sustavima, jer se u njih jeftino i jednostavno ugrađuju plastični i metalni dijelovi sustava.
Najčešće primjenjive dimenzije panela su 60 x 60 cm, iako bridovi mogu biti dugački i 30, 40, 50, 80 i 120 cm. Kombinacijama duljina bridova moguće je prilagoditi podnu plohu pristupcima, kutnim istacima i podnim otocima. Ovakve vrste ploča se rabe u suhim interijerima, npr. u informatičkim učionicama, javnim prostorima, uredima i sl.
Paneli od iverice izrađuju se od 38 mm debelih ploča velike tvrdoće (a gustoće iznad 720 kg/m3). Sve ploče moraju zadovoljavati visoke standarde uporabe i spadaju u skupinu E1 po zahtjevima za emisiju formaldehida. Ukoliko želimo antistatičke ploče, panele ćemo obložiti provodljivom rubnom trakom. Međutim, za iznimno provodljive podove, izrađuju se posebne ploče iverice s dodatkom grafita, a naličje se oblaže metalnom folijom ili limom.
Da bi se osigurala stabilnost dimenzija i oblika tijekom klimatskih promjena rubovi ploča se dodatno zaštićuju folijama. Rubne plohe panela skošene su na unutra prema doljnjoj plohi za 5 °, što omogućuje lagano klinoliko umetanje panela nakon vađenja i tijesno nalijeganje na gornjem, hodnom bridu. Uloga elastične trake jest da na tom bridu osigura podatni sudarni sljub koji sprečava krckanje ili škripanje poda, te omogućuje brtvljenje od prašine, izmjene zraka i vlage. Najčešće se rabe rubne trake od tvrde plastike koja je samogasiva i ne sadrži klorne spojeve, dok trake od poliuretanskog elastomera imaju još bolju kemijsku stabilnost i otpornost na ogrebotine i udare. Potonje omogućuju potpuno brtvljenje poda i ublažavanje udara kamenih ploča. Bojom rubnih traka može se naglasiti raster poda, ili se pak prilagodbom boje onoj obložnoga sloja ugađa zahtjevu za postizanje dojma cjelovitosti hodne plohe. Ukoliko je potrebno dodatno povećati nosivost ploča rubovi se oblažu slojem pocinčanog željeza.
Donja površina panela obavezno se zaštićuje folijom čime se osigurava termo-higrotehnička stabilnost pri djelovanju vlage ili topline koja bi mogla doći do ploča sa osnovnog poda. Naličje se oblaže 0,9 mm debelim tvrdim laminatom, ili pak aluminijskom folijom ili čeličnim limom, u ovisnosti o potrebnoj dimenzijskoj stabilnosti i električnoj provodljivosti panela.
Slika 4. Podni panel za javni prostor načinjen od 38 mm debele iverice obložen je laminatom s imitacijom parketne obloge. Rubno su obloženi plastičnom trakom iste boje. Vakuumska ručka omogućuje podizanje panela radi aktivnosti u podprostoru.
Završni sloj panela. Povećanjem zahtjeva za estetskim izgledom gotovog sustava izdignutog poda proširen je izbor materijala i slogova završnog sloja panela. Prije su se za završni sloj panela od iverica koristili različiti oblici elastičnih i tekstilnih presvlaka, ili melaminski laminati. Danas posebnu vrijednost imaju završni slojevi od drva. Prilikom završne izvedbe i dizajna koriste se različiti oblici postavljanja daščica parketa u gotovi završni sloj te moderni sustavi površinske obrade uljenjem ili lakiranjem.
Tvrđi, trajniji završni slojevi – pogotovo za javne prostore – izrađuju se od kamena, mramora ili raznih oblika keramike. Koriste se za recepcije, različite lobije i ekskluzivne prostore. Za podove velikog javnog prometa, koji se peru i čiste tekućinama, još se uvijek često primjenjuje jeftini i postojani linoleum. Kemijska otpornost i negorivost linoleuma atributi su koji ove završne slojeve pretpostavljaju drugima za opremanje laboratorija, bolnica, škola i drugih javnih ustanova. Linoleum se lagano i temeljito čisti, antistatičan je i otporan na opuške. U javnim prostorima je ublažavanje udarnog zvuka pri hodu po linoleumu jako važna funkcijska prednost u odnosu na drvene ili mineralne završne slojeve.
PVC završni slojevi panela slični su linoleumu i mogu se dizajnerski oblikovati u ogromnoj paleti boja i dezena. Oni su također prometno izdržljivi, higijenski, svjetlopostojani te pogodni za podno grijanje. Međutim, treba naglasiti i nedostatke PVC prevlaka, a to su osjetljivost na visoke temperature i slaba otpornost na aceton i druga jaka otapala.
Tepisi i tapisoni koji se koriste za završni sloj panela razlikuju se prema duljini vlakana (između 2 i 5 mm), o čemu ovise i njihove osnovne vrijednosti: prigušivanje udarnog zvuka i površinska temperatura. Stoga javni prostori velikoga prometa sa zahtjevima prigušivanja hoda (koncertni prostori, biblioteke, upravne i sudske ustanove) pretpostavljaju tekstilne obloge drugima. Na žalost, higijeničnost i reparabilnost ovih završnih slojeva najslabija je od svih raspoloživih.
OSTALE VRSTE PANELA
Paneli od ploča kalcij-sulfata (dakle gipsane osnove, gustoće 1500 kg/m3) imaju bolja mehanička svojstva i otpornost u požaru od drvnih panela, a zbog veće površinske mase bolja im je i izolacija udarnog i odbojnog zvuka. Manje su osjetljivi na vlagu od ploča iverica, a njihova veća krutost može biti poželjna prednost za hodnu ugodu u većim prostorima. Manji koeficijent prolaza topline od drvnih ploča čini ove panele podobnijim za ugradnju podnoga grijanja, i to na takav način da se elektrootporni grijači lijepe na naličje panela. Posljednja prednost koju treba naglasiti jest potpuna oporabivost mineralnih panela, bilo ponovnom uporabom panela nakon preslagivanja ili recikliranjem materijala u nove ploče. Koliko ja vidim, jedini bitan nedostatak mineralnih panela u usporedbi s drvnima jest njihova bitno veća cijena.
Slika 5. stakleni se paneli primjenjuju za efektna osvjetljenja prostora ili za kreiranje „podnih izloga“.
Stakleni paneli unijeli su u dizajn javnih i poslovnih interijera dodatnu slobodu i raznolikost ideja za uređenje prostora. Atmosfera prostora sada postaje stvar osobnosti i posebnih zahtjeva. Paneli mogu biti transparentni, obojani, pjeskareni, matirani. Različiti logotipovi firmi mogu biti osvijetljeni te istaknuti na bilo kojoj poziciji. Stakleni se paneli primjenjuju za prostore muzeja, recepcija, autosalona, ureda i dizajnerskih studija, izložbenh i sajamskih prostora, trgovačkih centara i drugih javnih, često ekskluzivnih prostora.
Višeslojni sigurnosni stakleni paneli izrađuju se od posebno kaljenog stakla. Zbog sigurnosti prilikom ugradnje, paneli se isporučuju sa zaštitnim slojevima s obje strane. Klizavost, pogotovo u mokrom ili vlažnom stanju, jedno je od svojstava na koje se mora pripaziti prilikom ugradnje staklenih panela. Zbog toga svi paneli imaju 20% površine prekriveno posebnim protukliznim slojem. Postoji i mogućnost ugradnje panela koji imaju neklizajuću površinu kako bi se dodatno povećala sigurnost.
Aluminijski paneli su perforirane rešetke proizvodene s iznimnom preciznošću i točnošću nalijeganja. Izrađuju se od visoko kvalitetnog aluminija i ističu se visokom nosivošću i otpornošću na abraziju. Lagani su i dugotrajni. Rabe se tamo gdje je potrebna podna ekshaucija prašine, para ili plinova, kao i kemijska inertnost. Ovi paneli imaju potpunu elektrostatsku vodljivost i antimagnetna svojstva.
Kompjuterski centri i serverske sobe te prostorije s problemima elektrostatskih i magnetskih naboja, a kojima je istovremeno potrebna jaka ventilacija, bile bi nezamislive bez ovih panela. Dodatno se još ugrađuju u industrijske prostorije, laboratorije i istraživačke prostore.
Aluminijski paneli se proizvode u nekoliko tipova. Zbog iznimne pogodnosti za ventilacijske sustave paneli mogu biti „puni“ ili dodatno obrađeni kako bi omogućavali što veći protok zraka. Broj i oblik rupa ili perforacija uglavnom su standardni, od 256 do 1156 otvora, a mogu omogućiti do 54% slobodnoga protoka zraka. Naravno, intenzitet strujanja u obrnutoj je ulozi od cjelovitosti gazne površine, pa o veličini perforacija treba voditi računa ako postoji opasnost da Vam u pod padne kakav sitni strojni djelić ili vrijedni objekt, npr. naušnica ili kontaktna leća. Srećom, lagano izdizanje pojedinih panela omogućuje da se i taj djelić ili predmet lagano nađe.
Željezni paneli veoma su slični aluminijskim panelima, samo što nisu antimagnetični. Idealni su za prostore koji zahtjevaju tanke, ali krute panele s jako visokom nosivošću i dodatnom mogućnošću dobre ventilacije prostora. Veoma su stabilni, otporni na klimatske promjene i s visokim stupnjem provodljivosti. Koriste se u industrijskim postrojenjima i tvornicama, istraživačkim centrima, ponekad i u uredima i dizajnerskim prostorima. Dodatno se mogu prekriti završnim slojem od tekstila ili nekih elastičnih pokrova.
SUSTAVI ZA VENTILACIJU, GRIJANJE I HLAĐENJE
Od početaka do šire primjene modernih izdignutih podova bilo je potrebe za ventilacijom prostora u kojem se takav pod instalirao. Brojne informatičke prostorije i sobe s raznim serverima i drugom informatičkom opremom zahtjevale su dobru ventilaciju, kako zbog naglog zagrijavanja zraka i pregrijavanja opreme, tako i radi dobrog odvođenja statičkog elektriciteta. Danas se izdignuti podovi ugrađuju u prostorije u kojima ljudi svakodevno borave i provode radno, ali i slobodno vrijeme. Zbog toga funkcija izdignutoga poda često treba uključiti i zadovoljenje potrebe grijanja i hlađenja tih prostora. Podno je grijanje pogotovo učinkovito kod potreba ravnomjernijeg rasporeda temperature po visini prostorija, da se u velikom volumenu gornjeg prostora nepotrebno ne skuplja pregrijani zrak, te tamo gdje izvedba spuštenih stropova nije pogodna. Ekshaucija prema dolje je učinkovitija od usisivanja na stranu ili prema gore ako čovjekov dišni aparat treba zaštititi od para ili prašine. Auto-saloni i radionice su odličan primjer.
Upotrebom različitih otvora u pločama poda omogućuje se ventiliranje, grijanje i hlađenje prostora iznad podignutih podova. Ventilacijski umeci mogu se ugrađivati s kolektorima prašine i uređajima za kontrolu glasnoće.
Postoje dva tipa sustava ventilacije: otvoreni i zatvoreni sustavi. Kod otvorenih sistema zrak se provodi direktno kroz šupljinu podkonstrukcije poda sve do različitih ventilacijskih otvora u prostoriju. Zatvoreni sistemi provode ili odvode zrak kroz mrežu cijevi, tunela ili odjeljaka, hermetički spojenima na ventilacijske otvore u pločama, sve do centralne jedinice za pripremu i upuhivanje ili odsis zraka. Zatvoreni sustav je naravno skuplji i složeniji, ali zrak je čišći. U podkonstrukciju se ne uvodi vlaga ili plinovi i pare koji bi mogli djelovati na materijale elemenata. Zatvorenim sustavima je moguće raspoređivati ventilaciju na finiji način, uz bolju kontrolu i ravnomjernost strujanja zraka.
ELEKTRIČNI I ELEKTRONIČKI SUSTAVI
Uzevši u obzir da sve instalacije u informatičkim prostorijama prolaze ispod površine poda, potrebno je u podne ploče ugraditi i električne priključnice (slika 5). Kutije, tj. otvori i poklopci, mogu se postavljati u bilo koje područje i time povećati fleksibilnost uporabe prostora. U otvorima se nalaze različiti tipovi priključaka (strujni, mrežni i dr.). Obavezno je postavljanje otvora s poklopcima zbog sigurnosnih i higijensko-tehnoloških razloga.
U slučajevima kada se ispod površine nalazi jako veliki broj kablova i instalacija ili pak kada je visina postolja velika, pa bi uspon od dna poda do kutije bio neracionalan, na stupiće se instaliraju po visini podesivi držači i dodatni lažni podovi kako bi se olakšao pristup kablovima i napravila bolja dostupnost, preglednost i urednost samih instalacija. Držači se proizvode od željeza i pričvršćuju se na postolja te se na njih ugrađuju traverze koje nose dodatne „tunele“ za provođenje kablova.
SVOJSTVA I ISPITIVANJA
Prema normi HRN EN 12825 proizvođač mora deklarirati svojstva izdignutih podova, dokazana laboratorijskim ispitivanjima. Osnovno svojstvo je nosivost, po kojoj se podovi i razvrstavaju u 6 razreda, a druga bitna funkcijska svojstva se odnose na zapaljivost i izdržljivost u požaru, emisiju škodnih tvari, zvučna svojstva i elektrostatska svojstva. Naravno, dimenzijska i oblikovna svojstva panela predstavljaju važne odrednice kvalitete poda koji se mora moći složiti u besprijekorni i postojano stabilni sustav. Stoga drugi sustav razvrstavanja uzdignutih podova ima dva razreda tolerancija dimenzija i oblika panela (razred 1 s minimalnim tolerancijama, te razred 2).
MEHANIČKA SVOJSTVA
Kada se govori o opterećenju postolja, moraju se razlikovati dvije vrste opterećenja, statičko i dinamičko. Statički se ispituje osna nosivost stupića i ukupna nosivost elementa. Cijeli se segment ispituje u različitim točkama (centralno – u sjecištu dijagonala, na 70 mm od kuta i na sredini brida) tako da na stupiće nastaju izvanosna opterećenja. Prizvođač iskazuje nosivost i progib segmenta, te faktor sigurnosti koji može iznositi 2,0 ili 3,0. Maksimalno opterećenje do loma u bilo kojoj točki dijeli se s deklariranim faktorom sigurnosti i ta vrijednost predstavlja korisno opterećenje ili nosivost poda.
Razvrstavanje podova se provodi po opterećenju do loma u 6 razreda. Razvrstavanje po ugibu se provodi u tri razreda, ali ovaj puta ne prema progibu do maksimalnog opterećenja nego prema progibima u vrijednosti korisnog opterećenja (nosivosti). Ukoliko želimo projektirati, primjerice, pod za auto-salon, predvidjet ćemo nosivost u razredu 5, pri čemu maksimalna sila prije loma na najslabijem mjestu mora iznositi više od 10 kN (laički rečeno više od jedne tone, tablica 1). Proizvođač će, međutim, iskazati da taj pod, uz faktor rizika 2, ima nosivost od 5 kN ili 500 kg po segmentu. Pri tome progib segmenta za razred A pod točkastim opterećenjem od 5 kN mora biti manji od 2,5 mm. Određuje se i maksimalna trajna deformacija, koja nakon 30-minutnog djelovanja radnog opterećenja ne smije premašiti 0,5 mm.
Vrijednosti navedene u normiziranoj razredbi odnose se za standardizirana postolja, ali se kod posebnih zahtjeva za nosivošću izrađuju i posebna postolja s dodatnim ojačanjima.
Dinamička opterećenja podrazumijevaju udar tvrdim predmetom i udar mekim tijelom. Tvrdi predmet težine 4,5 kg pada na uzorak poda sa 60 cm visine, a meki predmet od 40 kg pada s visine od 1m, i to na različita mjesta na panelima – u sredinu, kuteve i na spojne bridove. Pri tome panel ne smije puknuti niti se pod smije urušiti.
ZAKLJUČAK
Osnovni konstruktivni oblik uzdignutih podova proizlazi iz njihove prvotne funkcije, tj. da se podom ostvari dvostruki građevinski element – s nosivim, gaznim slojem te s korisnim prostorom ispod njega. Svi ostali konstrukcijski detalji, kao i izbor materijala, podređeni su udovoljenju specifične, usko definirane namjene prostora. Time izbor dijelova i tehničkih svojstava sklopova – postolja i panela – odražava tehnička rješenja kojima se udovoljava funkcijskim zahtjevima prostora. Pri tome se mora udovoljiti i osnovnim funkcijskim zahtjevima svakoga poda, kao što su nosivost, stabilnost, tarnost, požarna otpornost te izolacija topline i zvuka. Kombinacija osnovnih funkcijskih zahtjeva i uporabnih zahtjeva čini ove podove tehnički zahtjevnim i konstrukcijski kompliciranim građevnim proizvodima. Estetska obilježja uzdignutih podova najmanje su važna u njihovoj ukupnoj kakvoći, ali nisu nevažna: ona bitno doprinose primjenjivosti uzdignutih podova u estetski zahtjevnim interijerima te dodaju bitnu vrijednost svim tehničkim karakteristikama uzdignutih podova. Nadamo se da će ovaj pregled omogućiti sveobuhvatno shvaćanje funkcije, tehnike i estetike uzdignutih podova te uputiti na njihovu širu primjenu kako bi njome arhitektura i dizajn interijera ostvarili učinkovito, dugotrajno i ugodno opremanje objekata posebne namjene.
Goran Kuliš, mag.ing.techn.lign.
LITERATURA
- HRN EN 12825 (2001): Raised access floors
- Hyperline (2009): „Raised Access Floors“; Katalog; SAD
- Kuliš, G. (2013): Uzdignuti podovi. Diplomski rad, 37. str. Sveučilište u Zagrebu, Šumarski fakultet: Zagreb
- Uniflair S.p.A. (2012): „Feel the floor“; programska knjižica. Conselve; Italija
