Drvo je organski materijal i stoga za različite oblike organizama – predstavlja hranu. Tako ni parket nije iznimka. Osim insekata, njega mogu rastakati i gljivice iz drva, koje ga zagađuju svojim sporama. Ako su uvjeti prikladni (to jest, ako je drvo vlažno, a temperatura odgovarajuća), iz spora će početi nicati gljivice; one će prodirati u unutrašnjost drva i pomoću enzima rastakati njegove sastojke.
Neki zagađivači drva, primjerice oni poput plijesni i modrih gljivica uzrokuju čak i promjenu boje, a time i estetske promjene na drvenim podnim oblogama, dok prave gljivice rastočnice mogu i posve uništiti drvene podne obloge. Ukoliko gljivica prije svega napada i razgrađuje lignin, zagađeno će drvo dobiti bijelu boju. U tom slučaju govorimo o bijeloj truleži. Ako gljivica svojim enzimima napada i rastače celulozu, drvo će zbog suviška lignina dobiti smeđu boju i počet će se raspadati – kockasto. U ovom slučaju govorimo o smeđoj truleži. Gljive koje uzrokuju bijelu ili smeđu trulež, osim promjena u boji drva bitno narušavaju i njegova mehanička svojstva, da bi ga u završnoj fazi preobrazile i pretvorile u – prah.
Slika 1: Podrumska gljivica širi se po podlozi zahvaljujući tamnim rizomorfima, po kojima je možemo lako prepoznati.
Na parketu i na drugim podnim oblogama se – pored pravih rastočnica drva – pojavljuju prije svega takozvane kućne gljivice. U njih ubrajamo bijelu kućnu gljivicu, podrumsku gljivicu i sivu kućnu gljivicu. Ove kućne gljivice tvore površinske pokrove, a rastakanje drva se odvija od površine prema unutarnjim dijelovima drva. Na drvu uzrokuju pojavu smeđe destruktivne truleži. Od zagađenog, okuženog mjesta mogu se raširiti i u obliku tankih končića – rizomorfa. U takvim oblicima mogu vrlo lako prodrijeti u temelje kuće, u opeku pa i u beton te izazvati njihovo raspadanje.
Kad je drvo okuženo jednom od spomenutih kućnih gljivica, potrebno je izvesti temeljitu i zahtjevnu sanaciju okuženih proizvoda i prostora. Opseg i način sanacije ovisit će o vrsti gljivica koje su okužile podnu oblogu. Za uspješnu izvedbu sanacije od velikog je značaja da prvo utvrdimo koja je vrsta kućnih gljivica okužila podnu oblogu pa ćemo stoga u nastavku ukratko opisati osobine pojedinih vrsta kućnih gljivica.
Podrumska gljivica – Coniophora puteana (Schum. ex Fr.) Karst.
Podrumska gljivica je jedna od kućnih gljivica i ubraja se među učestale izazivače rastakanja ugrađenog drva. Pojavljuje se na vrlo vlažnom drvu. Po okuženom se drvu širi vrlo brzo i uzrokuje pojavu smeđe prizmatične destruktivne truleži. Samo zagađenje i razvijanje podrumske gljivice na podnim oblogama najčešće uzrokuje stalno vlaženje iz vodovodnih instalacija ili propusnost odvodne cijevi, po kojoj je u tlu izveden odvod sanitarne vode u kanalizaciju. Isto je tako česti uzrok i prodiranje vlage preko temelja u zid ili u podnu podlogu te prekrivanje poda nepropusnim sintetičkim podnim oblogama (prevlakama).
Donji dio gljivica je bijele boje, a postupno postaju tamnije. Pojava podrumske gljivice najlakše se prepoznaje po korjeničasto razraštenim tamnosmeđim ili crnim rizomorfima (slika 1). Pomoću njih gljivica prodire i u opeku, pa i u beton te izaziva njihovo raspadanje. Podrumsku gljivicu može se razmjerno lako suzbiti – zaustavimo li izvor vlaženja i osušimo li drvo, lako ćemo zaustaviti njezino širenje i posve je uništiti. Ako se spriječi daljnje vlaženje i ako se uspiju održati suhi uvjeti u okolini, ona se više neće pojaviti.
Bijela kućna gljivica – Poria (Antrodia) monticola Murr
Ovim se imenom nazivaju dvije vrste gljivica koje su međusobno dosta slične, i to Poria (Antrodia) monticola Murr i Poria (Antrodia) vaillantii (Fr.) Ryv. Donji im je dio bijele boje, a po površini drva ili podnih obloga šire se poput ledenih ruža na prozorima tijekom zime. I rizomorfi su bijele boje, a tu bijelu boju sačuvat će i kada se osuše (slika 2). U usporedbi s podrumskom gljivicom, bijela kućna gljivica često se pojavljuje na drvu koje je izloženo tek povremenim vlaženjima. Mnogo puta se može otkriti u onim podovima, na koje sa terase ili balkona prilikom atmosferskih padalina povremeno dospijeva vlaga. Dobro podnosi i može preživjeti i suhoću koja traje više godina (čak 5–7 godina). Kada dođe do ponovnog vlaženja, ona opet oživljava, a rastakanje drva se nastavlja.
Dakle, samim ćemo je isušivanjem teško zatrti odnosno uništiti; stoga ovdje tlo treba pravilno i stručno sanirati. Uspijemo li usto spriječiti povremeno navlaživanje, sanacija će biti jednostavna, jer će gljivica pri dugotrajno suhim uvjetima na kraju ipak – propasti.
Slika 2: Bijela kućna gljivica može preživjeti i dugotrajno isušivanje. U tom razdoblju donji će dijelovi i rizomorfi očuvati i svoju bijelu boju.
Siva kućna gljivica – Serpula lacrymans (Wulf. ex Fr.) Schroet
Siva kućna gljivica je najopasnija rastočnica drva pa je zato neki nazivaju i kućnim ubojicom drva. Njoj jako odgovara – i više od tek vlažnog drva – okolina u kojoj postoji visoka vlažnost zraka. U takvim prostorima ona na drvu razvija bujni, bijeli, pahuljasti pokrov. Najčešće se može naći u napadu na drvene stropove, grede, vrata i prozore, prozorske okvire, namještaj i daske, drvene podne obloge, a i parket. Kada se opskrbi hranjivim tvarima, počinje se stvarati taj pokrov, koji poput blazinaste presvlake obavija površinu drva odnosno podnih obloga (slika 3). Pomoću rizomorfa se siva kućna gljivica širi od okuženog mjesta dalje, po drvu i parketima, a i ispod različitih sintetičkih podnih obloga, i to na sve predmete od drva i celuloze. Gljivica u obliku sivih rizomorfa može prodrijeti i u zidove, gdje se po njima širi i na desetke metara uokolo od mjesta okuženosti, tako da na kraju može okužiti i posve suho drvo, koje je od žarišta okuženja udaljeno čak i po nekoliko katova. Kad jednom prodre u njih, uzrokuje poroznost i raspadanje opeke i betona, što je naročito opasno za temelje i nosive zidove.
Do okuženja sivom kućnom gljivicom može doći već i prilikom jednokratnog navlaženja. Dovoljno je da pod neko kraće vrijeme bude navlažen iznad 20 %. Kada se ove gljivice stanu razrastati i širiti, samim isušivanjem ih više ne možemo uništiti, jer si one razlaganjem celuloze same stvaraju potrebnu vlagu.Budući da je siva kućna gljivica vrlo otporna na isušivanje, za uklanjanje okuženja treba izvesti temeljitu i najzahtjevniju vrstu sanacije.
Ako se sanacija izvede stručno i pravilno te ukoliko su pritom poštovane sve mjere zaštite, možemo je uspješno zatrti i više se neće pojaviti. U praksi se često događa da se sanacijski zahvati izvode nestručno i površno pa se okuženje nastavlja odnosno obnavlja (slika 3).
Slika 3: Područje okuženo sivom kućnom gljivicom pojavilo se na novougrađenom suhom podu već nekoliko mjeseci nakon neuspješno izvedene sanacije.
prof. dr. Franc Pohleven, dipl. biol.
Fotografije: arhiva autora
