U prošlom smo broju Koraka objavili članak o fizikalnim i tehničkim osobinama drvnih prizmi za popločavanje, tj. drvenih opločnika ili – popularnije rečeno – kocki. Ovaj proizvod za podne obloge posjeduje mnoge tehničke izvrsnosti, ali i arhitektonsku i oblikovnu privlačnost. Osnovne prednosti kocke su ogromna nosivost i otpornost na udar te podobnost za primjenu u javnim prostorima i mjestima prometa vozila. Kocke imaju praktično neograničen vijek trajanja, pa su i ekonomski atraktivno rješenje za javne prostore. Njihova je, međutim, dimenzijska stabilnost manja nego kod parketnih elemenata, pa kod polaganja i u uporabi treba voditi računa o održavanju odgovarajućih fizikalnih uvjeta i pravilnih postupaka izrade poda. O tome više govorimo u ovom napisu.
Polaganje drvenih podova od prizmi
Dok standardi iz HRN ISO serije ne predviđaju načine polaganja opločnika, oni su dobro definirani u DIN 68702 normi. Upozorava se na osiguranje potrebnih rubnih odstojnih reški do zidova i krutih dijelova podova, kao i na dilatacijske reške na linijama diskontinuiteta podova i zgrada. Tvrdoća podloge mora biti u klasi cementnog estriha ZE 30 prema DIN 18560-3 odnosno betona C25/30 prema HRN EN 206-1. Plivajući estrisi moraju biti debeli najmanje 50 mm, i usklađeni s predviđenim prometnim opterećenjima. Površina cementne podloge treba biti dokazane čvrstoće i tvrdoće te mehanički obrađena da se osigura dovoljna ravnost i poroznost.
Slika 2. Zamicanjem prizmi tijekom polaganja nastat će niz malih reški (strelice) koje kasnije mogu ublažiti bubrenje podne plohe
Ako se prizme proizvode poprečnim piljenjem mosnica ili gredica, koje se ispiljuju iz srčane zone trupca, onda će uglavnom biti tangentne teksture na jednom, najčešće dužem bridu lica (kao na slici 3). U tom slučaju opločnike treba postavljati tako da duži bridovi budu usporedni s kraćim zidom prostorije, da bubrenje i utezanje, koje je najveće u tangentnom smjeru (usporedno s linijama godova na čelu), ne prouzroči pretjerano širenje poda. Tu se čak praktično predlaže „zazibati“ blokove kod polaganja, da se stvore male, nepravilne reške među pojedinačnim prizmama, koje mogu kompenzirati kasnija bubrenja podne plohe (slika 2).
Slika 3. Primjer polaganja prizmi na klasičnu podlogu
1 – redovi prizmi
2 – poprečni red do zida
3 – umeci za popunjavanje dužine
4 – ljepilo
5 – predpremaz
6 – cementni nasip (estrih)
7 – toplinska i zvučna izolacija
8 – betonska ploča
Lijepljenje
Opločnici se skoro više nigdje ne polažu u pijesak, osim u vanjskoj primjeni. Razlogom je to što jedino čvrsta veza i prijenos opterećenja na podlogu omogućuju pravilnu nosivost poda od prizmi. Pogotovo je izlišno zasipavati male reške među prizmama kvarcnim pijeskom. Ova je tehnika bila popularna u doba kad su se prizme lijepile tehnikom uranjanja u rastaljenu smolu (katran kamenog uglja). Smola bi se zadržala na bridovima uronjenih prizmi i nakon slaganja popunila doljnji dio reške među prizmama. Pijesak bi zapunio gornji dio reške. Danas, kad se opločnici polažu na zupčasto nanešena sintetička ljepila, pijesak bi tijekom uporabe polako curio pod dno prizme i s vremenom je izdignuo od sloja ljepila. Stoga se reške (npr. one na dilatacijskim linijama ili uza zidove) radije zapunjavaju drvenom prašinom ili fino mljevenim plutom.
Slika 4. Lijepljenje prizmi na podlogu od drvnih ploča
Za lijepljenje se preporučuju čvrsto-plastična ljepila (npr. epoksidna ili poliuretanska – PU ljepila), koja se i inače rabe za parket, s time da proizvođač ljepila mora deklarirati podobnost proizvoda za lijepljenje opločnika ispitivanjima prema HRN EN 14293:2007 (Ljepila za drvene podove – ispitivanja čvrstoće lijepljenja i elastičnosti spoja). Disperzijska (bijela) ljepila su pogodna ako je podloga dovoljno upojna, jer sadrže dosta vode, i samo ako se mogu nanositi u visokim tragovima zuba. Elastična ljepila (npr. poliuretanska ili silanizirana PU ljepila) su pogodna tamo gdje je pod opterećen na kotrljanje, jer dozvoljavaju smicanje i gibanje opločnika pod opterećenjem. Ljepila se nanose nazubljenom lopaticom prema preporuci proizvođača, ali uzimajući u obzir i veličinu kocki i vrstu opterećenja. Za normalni javni promet dovoljan je nanos od 1000 – 1200 g/m2 (npr. nazubljenom lopaticom B 8), dok je za prizme višlje od 80 mm i za velika opterećenja potereban nanos lopaticom B 16 u količini od 1400-1600 g/m2. Važno je napomenuti da lopatica ne smije biti potrošena, jer tada na podlozi zaostaju preniski tragovi ljepila. Primjer lijepljenja na drvene ploče (slika 4) zahtijeva mjestimično sidrenje ploča u podlogu, jer bubrenje kocke može prouzročiti plošne deformacije cijeloga gaznog sloja, koje ljepilo na velikim plohama ne može izdržati.
Slika 5. Odozdo propiljene prizme (detalj) i shema njihove ugradnje u pojasevima uza zidove
Kod lijepljenja prizmi jako je važno paziti na otvoreno vrijeme ljepila. S obzirom da se polažu manje jedinice plohe nego kod parketa, potrebno je namazati samo onoliko površine koliko se može pokriti dok je ljepilo još prijemljivo. To se proba povremenim polaganjem i odizanjem pokoje prizme, da se utvrdi pravilno kvašenje podloge i naličja prizme. Dobro je pri polaganju zamicati bridove prizmi u susjednim redovima, ili umetati manje blokove u raspored dužih prizmi, kako je prizakazno na slici 3. Na taj se način redno zamiču poprečne spojne linije prizmi, što cijelu plohu čini kompaktnijom. Posebno je potrebno voditi računa o zidnim reškama, koje trebaju biti šire nego kod klasičnog parketa, i to podjednako na svim zidovima prostorije. Krajnji red do zida treba uvijek biti složen od cijelih prizmi, uzdužno i usporedno zidu (slika 3), a reške se mogu popunjavati prugama od pluta.
Uvjeti ugradbe vrlo su važni, pa DIN 68702 nalaže temperaturu zraka iznad 18°C, a temperaturu poda od najmanje 15°C za polaganje RE i WE opločnika. Pri tome se zahtijeva da relativna vlažnost zraka nije viša od 75 %. Korisnike prostora treba upozoriti na vlastitu obavezu održavanja relativne vlažnosti zraka u rasponu 55 – 65 %.
S obzirom na jako bubrenje opločnika u svim smjerovima, zidne kompenzacijske reške i dilatacijske pruge mogu biti nedovoljne širine. Stoga proizvođači često nude dodatan proizvod, a to su odozdo propiljene prizme (slika 5), koje se polažu u sigurnosnim pojasevima oko 40 cm udaljenima od zida. Ovo su pojasevi na kojima se namjerno omogući izdizanje prizmi. Ako dođe do ekstremnog bubrenja podne plohe, onda će bočni tlak na propiljenim prizmama prouzročiti asimetrične deformacije, pa će se takve prizme izbočiti prema gore i iskočiti iz ravnine poda (slika 5). Ovakva šteta dade se sanirati, a predstavlja sigurnosnu mjeru od težih građevinskih oštećenja koja mogu nastati uslijed ekstremnih bubrenja poda od opločnika.
Površinska obrada
Drvo je do 40 puta permeabilnije u uzdužnom nego u poprečnim smjerovima, stoga je upojnost i osjetljivost na vlagu poda od opločnika veća nego kod parketnih ili daščanih podova. Opločnici u prostorima javnog prometa i industrijskoj uporabi moraju se impregnirati, te površinski zaštićivati uljenjem i voštanjem. Podovi u prostorima javnih skupljanja, međutim, mogu se i lijepo lakirati, iako je zapunjavanje poprečnih presjeka drva, naročito kod poroznih vrsta, mnogo teže nego kod lica parketa. Tu se primjenjuje obavezno brušenje s postupnim nizom granulacija, te višestruko kitanje, da lak ne bi propadao u pore, nakon čega se obrada površine nastavlja jednako kao i kod parketa. Najpopularniji je način, međutim, uljenje i voštanje (pogotovo na toplo), koje ostavlja rustikalan i prirodan estetski dojam poprečnih presjeka drva. Vruće voštanje još je bolji način zaštite od primjene voskova s otapalima. Ovom se tehnikom na drvo nanosi parafinski vosak, prethodno zagrijan na 170°C. Vosak se nanosi kistom te zbog niske viskoznosti na ovako visokoj temperaturi, duboko i hitro prodire u površinski sloj, nakon čega se zaglađuje lopaticom. Površina je hidrofobna i stabilizirana. Održavanje ovako zaštićenih opločnika jednostavno se provodi otapalnim voskovima.
Opločnici se mogu uspješno primijeniti i na sustavima podnoga grijanja, iako bi se reklo da to nije opravdano. Zna se da je drvo izolator topline, pa se ipak preferiraju tanji elementi, te se mora voditi računa o najvećim dozvoljenim debljinama pojedinih podnih materijala. Posebno treba uzeti u obzir da drvo uzduž vlakanaca vodi toplinu oko dva puta bolje nego poprijeko vlakanaca, pa se koeficijenti prolaza topline za uzdužni prijenos topline, prema DIN 4108 (Toplinska zaštita i ušteda energije u zgradarstvu), množe sa 2,2. Tako se pojavljuje naoko paradoksalna činjenica da obloga od opločnika može biti znatno deblja od daščanih elemenata, da bi poslužila za iste uvjete ugradnje na podna grijanja. Opločnici od hrastovine mogu biti do 45 mm debljine, a da imaju ista svojstva prolaza topline kao klasični hrastov parket.
Zaključak
Izrada i ugradnja drvenih opločnika (popularne „kocke“) zahtjevna je i specifična aktivnost, ali pruža izuzetne oblikovne i tehničke mogućnosti izvedbe podova u interijeru, pa i u eksterijeru. Uz poznavanje svojstava drva i pozorno nadziranje klimatskih uvjeta pri ugradbi i u uporabi, opločnici će imati sve veću, opravdanu primjenu u prostorima intenzivnog prometa i javne namjene.
Osim izvrsnih fizikalno-tehničkih svojstava, opločnici nude i dobru ekonomičnost. Cijena proizvoda, ako se uzme u obzir praktično neograničen vijek trajanja poda, u stvari je vrlo niska. Dodatne ekonomske prednosti leže u uštedi toplinske energije primjenom kocke, te ekološkim prednostima uz dobre mogućnosti popravaka i recikliranja. Stoga se pri primjeni opločnika ne treba gledati samo na cijenu koštanja nabave i polaganja, nego i na niske troškove održavanja i popravaka, te na povoljne uštede kod promjena namjene prostora.
Literatura:
Kollmann, F. 1951: Technologie des Holzes und der Holzwerkstoffe. Erster Band. Springer: Berlin
Brehm, Th. (izd.) 2006: Fachbuch für Parkettleger (3. izdanje). Hamburg: SN – Verlag Michael Steinert
Wegelt, H., Glas, A. 2000: Holzpflaster – Technische Informationen. Düsseldorf: Arbeitsgemeinschaft Holz e.V.
