Jedan već skoro zaboravljeni proizvod za drvene podne obloge ponovo se javlja na našem tržištu i zauzima svoje vrijedno mjesto: to su drveni opločnici ili, žargonski popularnije rečeno, „kocke“. Iako su prizmatični opločnici rijetko načinjeni u pravilnom kvadratičnom obliku, izraz kocka uvriježio se u našoj podopolagačkoj praksi. Smatram da je opločnik pravilniji i slikovitiji izraz, a rabi se i za slične proizvode od drugih materijala (npr. betonski ili granitni opločnici za vanjske podove i kolnike), no često ćemo rabiti i izraz kocka jer nam je uvriježen u parketarskoj struci. Izraz kojim su prevedeni strani nazivi iz normi za ove proizvode (engl. wood paving blocks, njem. Holzpflaster) jest prizme za popločavanje od drva, a taj termin najbolje opisuje različite mogućnosti izvedbe oblika drvenih elemenata za popločavanje.
DRVENE PRIZME – UPORABA I SVOJSTVA
Dva su obilježja drvenih kocki, odnosno prizama, najvažnija za uporabu na podovima, a istovremeno čine i bitnu razliku drvenih opločnika u odnosu na ostale podne elemente. Kao prvo, prizme nemaju plošni ili daščani oblik, nego voluminozni (otuda i izrazi blocks ili kocka). Drugo, gaznu plohu opločnika čine poprečni (čelni) presjeci drva, a ne bočni. S ta su dva obilježja povezana i najbitnija svojstva, kao i mjesta uporabe drvenih opločnika.
Drveni opločnici bili su nekoliko stotina godina u širokoj uporabi u natkritim prostorima javne namjene ili u interijerima intenzivnoga prometa. Tradicionalno su se kolni ulazi u dvorce, konačišta i staje izrađivali od kocke položene u pijesak, jer je na taj način bilo moguće izvesti podove koji su udobni i tihi za potkovana konjska kopita i željezne obruče kolnih kotača. Istovremeno, drvena je obloga bila otpornija na trošenje nego kamen, bila je manje skliska, a lakše se popravljala i obnavljala jednostavnom izmjenom blokova. Oni koji posjete primjerice Povijesni muzej u zagrebačkoj Opatičkoj ulici, Pejačevićev dvorac u Virovitici, ili koje drugo od brojnih hrvatskih povijesnih zdanja, uvjerit će se da izvorne podne obloge kolnih ulaza i danas lijepo služe svojoj svrsi, nakon mnogo desetljeća, pa i stoljeća. Podovi od drvenih blokova topliji su od kamena, te su postojani na izmet, pa su redovito rabljeni u konjušnicama i stajama. Tek s razvojem industrijskog razdoblja počela je šira primjena drvenih opločnika u metalnoj industriji, tako da su ljevaonice, pogoni teške industrije (čak i proizvodnje tenkova i šinskih vozila), brusione u drvnoj industriji i mnogi slični pogoni, bili opremljeni drvenim opločnicima. Prljavština od masti ih nije činila skliskima, a ako bi metalni predmet pao na pod, u većini se slučajeva nije bitno oštetio niti pod, niti predmet. Danas se opločnici vrlo efektno koriste u javnim kulturnim i sportskim prostorima, a lijep primjer popločenog muzejskog atrija vidimo na slici 1.
Slika1. Veliki dvorišni prostor pri obnavljanju zgrade Arheološkoga muzeja u Osijeku natkriven je staklenom kupolom, a atrij od 220 m2 vrlo je efektno popločen drvenim kockama
Mnoge su još dodatne funkcijske prednosti drvenih opločnika pred drugim podnim oblogama. Njihova površina veže prašinu, lagana je za čišćenje i održavanje, a u slučaju kvara, pojedine se kocke lako mogu izmijeniti. Vrlo dobra elasto-mehanička svojstva omogućuju ugodan korak i prigušenje udarnoga zvuka (naročito u javnim prostorima), ali i prigušenje zvuka kotrljanja kotača (u industrijskoj i laboratorijskoj primjeni). Kocke imaju ugodna gazna svojstva (za veći javni promet), te su tople i ugodne za zglobove u prostorima gdje ljudi dugo vremena stoje.
Tvrdoća
Navedeni vidovi uporabe funkcijski su vezani uz posebna svojstva čelnih ploha elemenata opločnika: drvo je izuzetno otporno na tlak i utisak na čelnom presjeku, mnogo više nego na postranom. Čvrstoća na tlak drva paralelno s vlakancima, dakle na plohu čela, višestruko je veća od čvrstoće na tlak okomito na vlakanca (tablica 1).
Ovo je svojstvo važno za industrijsku i skladišnu primjenu, ali i u muzejima i knjižnicama, znajući da hrastova čvrstoća na tlak paralelno s vlakancima iznosi 52-64 N/mm2, što je približno jednako tlačnoj čvrstoći teškoga betona C45/55. Možemo zamisliti da 1 cm2 kocke nosi veće opterećenje od pola tone, ili pak da ploha jedne kocke 10 x 10 cm nosi više od 50 tona ili 5 vagona tereta.
Osim ove „plošne“ tvrdoće, za praktičnu primjenu drva na podovima još je važnija točkasta otpornost na utisak, ili tvrdoća drva. Ovo obično asociramo s utiscima ženskih potpetica ili kamenčića u utorima tenisica, koji pri hodu ostavljaju točkaste tragove uslijed ogromnog opterećenja na maloj plohi. Ova se otpornost mjeri i izražava jedinicama tvrdoće po Brinellu, te je sastavni i obavezni dio svakog ispitivanja drvenih podova (HRN EN 1534:2008).
Iz podataka u Tablici 1 možemo zaključiti dvije stvari: prvo, da su vrijednosti tvrdoće lateralnih ploha (okomito na vlakanca) elemenata od četinjača vrlo male, i to je razlogom što se drvo četinjača, osim rijetke primjene brodskoga poda u interijerima, ne rabi za parkete i podne daske. Drugo, vidimo da je tvrdoća po Brinellu okomito na vlakanca, dakle na čelnim plohama, približno dvostruko veća od one okomito na vlakanca. Ovo obrazlaže veliku otpornost prizmi na površinska opterećenja, a također i mogućnost primjene četinjača za opločnike, ako čelni presjek drva tvori izloženo lice elemenata.
Bubrenje
Drugo važno svojstvo opločnika, koje proizlazi iz njihova oblika, jest neuobičajeno velika dimenzijska nestabilnost podova od prizmi u odnosu na daske i parkete. To proizlazi iz velikih koeficijenata bubrenja i utezanja u bočnim smjerovima (tangentnom i radijalnom) s promjenama sadržaja vode. Za razliku od uzdužnog smjera (paralelno s vlakancima), u kojem drvo skoro uopće ne mijenja dimenzije, bočno širenje i skupljanje drva jako je veliko. Da bismo smanjili širenje cijele podne plohe, kod parketa kombiniramo uzdužno i bočno bubrenje načinima polaganja s kombiniranim uzorcima (npr. u riblju kost ili u četvorine). Na taj način daščice koje uzdužno skoro uopće ne bubre, kombinirane s poprečnim daščicama, doprinose duplo manjem širenju i utezanju podne plohe nego kod usporednog polaganja. Kod prizmi, pak, uzdužni je smjer okrenut prema licu, pa pod od opločnika u svim smjerovima bubri skoro najvećim iznosima. Ovo je jako opasno za stabilnost poda, jer enormne sile bubrenja u ekstremnim slučajevima, npr. kod izlijevanja vode na pod od kocke, može dovesti do tako velikih sila širenja da pod može čak i srušiti pregradne zidove. Da bi se to izbjeglo, primjenjuju se posebne mjere kod polaganja, kao što su zamaknuto polaganje, primjena razmaka među prizmama, te primjena pojaseva propiljenih prizmi u rubnim zonama poda, o čemu više u sljedećem broju Koraka, u rujnu.
Bubrenje drva prosječno iznosi 0,25 % po jednom postotku sadržaja vode (vidi npr. norme HRN EN 13226 – 13229). To bi značilo da se metar daščanoga poda, ako mu sadržaj vode poraste 1%, proširi za 2,5mm. Ovom se srednjom vrijednosti možemo služiti samo orijentacijski, jer pojedine vrste drva iskazuju vrlo različita svojstva (tablica 2). Tako iz podataka u tablici 2 možemo izračunati da se, kod navlaživanja od samo 1% sadržaja vode drva, pod od hrastovoga parketa poluradijalne teksture, položenog u riblju kost, proširi prosječno 1,3mm po metru širine i dužine. Seljački pod od bukovih bočnica uzdužno se ne širi skoro ništa, a poprečno čak 8mm po metru širine. Pod od prizmi od hrastovine ili bukovine, međutim, u svim se smjerovima proširi za 4 – 8mm sa samo jednim postotkom vlage, što naglašava opasnost od bubrenja i potrebu pozornosti održavanja pravilnih uvjeta sadržaja vode drva i okolišnoga zraka kod polaganja i u uporabi.
Požarna otpornost
Drveni opločnici se odlično ponašaju u požaru, pri čemu dolazi do pougljenja samo čelne plohe, a taj ugljeni sloj stvara prepreku daljnjem širenju plamena. Mnoga požarišta su pokazala takva iskustva. Za širenje plamena najvažniji usporavajući činitelji su debljina drva te broj i učestalost reški, a jasno je da obloga od opločnika ima ove karakteristike bolje nego koja druga drvna obloga.Drvene prizme su sa pet ploha priljubljene bez dodira sa zrakom, dakle imaju veliko učešće reški, a izloženo je samo lice čelnog presjeka, na kojem poglavito nastaje samo pougljenje. Stoga su kocke najbolja drvena obloga po pitanju zapaljivosti i širenja plamena. Prema DIN 4102, Dio 1 „Ponašanje u požaru građevinskih materijala i proizvoda“ obloga od opločnika je razredovana kao „teško zapaljiva podna obloga – razred B1. Dodatna prednost kocke je u maloj vodljivosti elektriciteta, što smanjuje opasnost nesreća od električnih kvarova. Vodljivost struje drva ipak je dovoljno dobra da se na kocki ne stvara statički elektricitet, što je važno u suhim prostorima (npr. muzejima), laboratorijima, računalnim centrima i slično.
Standardi i deklarirana svojstva
Nema harmonizirane europske norme koja bi definirala svojstva opločnika na cijelom kontinentu. Standard koji je popularan u srednjoj Europi, pa i u nas, je njemački standard DIN 68702. Ova norma je nastala polovinom prošloga stoljeća iz potrebe da se definiraju svojstva grube kocke, nazvane GE klasom, koja se rabi u teškoj industriji i poljoprivredi. Podovi od GE opločnika moraju izdržati intenzivan promet viljuškara i drugih vozila, naročito tarne sile kotača kod kretanja i kočenja. Zato su blokovi široki 60 do 80mm, dugački do 140mm, a visoki 50 do 100mm. Dužine mogu biti različite, mogu se i preklapati, ali sve širine trebaju biti iste. Dobavljaju se složeni u jedinice za polaganje ili rastresito. S obzirom na okolišne uvjete, sadržaj vode im iznosi 10 do 14%, a proizvode se najčešće od četinjača – borovine, smrekovine, ariševine.
Finija klasa industrijskih opločnika je WE klasa, čije su dimenzije manje od GE blokova (visina 30 do 80mm), a sadržaj vode primjereniji kondicioniranim prostorima (8 do 13%). Podovi od RE opločnika nisu namijenjeni za promet vozila (osim lakih viličara), što ovisi o svojstvima primjenjenog ljepila. Struktura im je gruba, slična kao i kod GE klase, tj. smiju imati neograničeno bjeljiku kod hrastovine, tj. kod četinjača plavilo, dok 10% kocki smije imati i uklopljenu srčiku.
Sedamdesetih godina prošloga stoljeća normirani su i opločnici klase RE, koji su namijenjeni reprezentativnim javnim prostorima rustikalnog ugođaja (crkve, javne dvorane, komunalni objekti, sportski i rekreacijski centri) te manjim radionicama. Sve kocke imaju iste dimenzije širine i dužine, ujednačenu boju, a udio bjeljike ili plavila kod četinjača može činiti najviše 5% čela prizme odnosno 3% površine cijeloga poda. Sadržaj vode ovih opločnika jako je ovisan o prostoru ugradnje, pa je normiran na 8 – 12%, primjereno grijanom interijeru. Kakogod, u slučajevima negrijanih crkava ili vlažnijih javnih prostora, sadržaj vode se prilagođava srednjoj ravnotežnoj vlažnosti u uvjetima uporabe. Pojedine kocke smiju odstupati samo +2% od srednjeg projektiranog sadržaja vode drva. Dimenzije širine i visine blanjanih prizmi smiju odstupati samo +1mm, dok dužina nije bitna ako se prizme polažu redno.
Slika 2: ulica od drvenih kocki – Pittsburg – USA
Kod nas važe standardi iz ISO serije: HRN ISO 5327 (opća svojstva drvenih opločnika) te HRN ISO 5326 (uvjeti kakvoće za opločnike od četinjača) i HRN ISO 5328 (listača). Ove norme predviđaju primjenu prizmi i drugih oblika, različitih od kvadra (kakav je predviđen u DIN-u) – okruglih, trokutastih, pentagonalnih ili heksagonalnih presjeka. Za razliku od DIN-a, ovi standardi prikazuju odvojena svojstva opločnika za vanjsku uporabu, te onih za unutarnju ugradnju, a i ta se smatra relativno grubom (završna obrada može biti piljenjem). Stoga su tolerancije dimenzija veće i iznose +5mm, a sadržaji vode viši (16% za natkrite, a 20% za otvorene podove). Standardima je predviđeno da prizme budu impregnirane tlačnim ili potapajućim postupcima u fungicidnom i hidrofobnom sredstvu. Ovi standardi donose i detaljne opise postupaka mjerenja svojstava, uzorkovanja i utvrđivanja kvalitete, kao i označavanja opločnika. Obilježja drva (npr. tekstura, struktura, pukotine i okružljivost, kvrge, biološka zdravost, točnost obrade) precizno su i strogo definirana. Kakogod, dozvoljene greške i obilježja kvalitete uglavnom su grublja nego kod DIN standarda, pa bi za opločnike u interijeru radi estetskih i tehničkih razloga bilo preporučljivo primijeniti normu DIN 68702.
U sljedećem broju Koraka opisati ćemo načine polaganja drvenih podova od prizmi, njihovo lijepljenje te površinska obrada.
Literatura
Kollmann, F. 1951: Technologie des Holzes und der Holzwerkstoffe. Erster Band. Springer: Berlin
Grupa autora 2006: Handbuch für Parkettleger (3. Auflage). Hamburg: SN-Fachpresse
- Petar Arambašić: usmena komunikacija
