Često se traži mišljenje o ocjeni dozvoljene ravnosti lakiranoga klasičnog parketa u uporabi (slika 1). Pri tome korisnici prostora ne žele prihvatiti nikakve deformacije pojedinih daščica na izvedenoj parketnoj plohi, a izvođači podova smatraju da se mala koritavost ponekada ne može izbjeći, dakle da je treba tolerirati. Naročito je važno ocijeniti gornju graničnu veličinu koritavosti nakon ugradnje, koja bi se smatrala kao normalno funkcijsko obilježje masivnog parketa.
Slika 1. koritavost daščica bridovima prema gore naročito je uočljiva na lakiranom parketu, gledano u protusvjetlu
Problem koritavosti posebno se često javlja u posljednje vrijeme, jer je relativno velik broj stanova, izgrađenih u posljednje dvije godine, ostao neprodan, te se u njima ne održava normalna stambena klima. Kako su sve nove zgrade još relativno vlažne, pojava deformacija na položenome, a neupotrebljavanome parketu, relativno je česta.
Slika 2. mjerenje koritavosti na ugrađenome podu pomoću ravnala i mjernih listića za zazore (“špijuna“)
Koritavost bridovima prema gore čest je znak polaganja na rizično vlažnu podlogu. Njezini razlozi mogu, međutim, biti višestruki: vlažna podloga, presuhi parket, preveliki nanos disperzijskoga ljepila. Koritavost je tim više izražena čim su daske šire (slika 2), čim im je veća vitkost (omjer debljine i širine daščice veći od 1:4), čim je veći gradijent vlažnosti od naličja prema površini, te kod tangentnih dasaka (bočnica), naročito kod onih koje imaju „lijevu“ stranu, tj. stranu do kore, okrenutu prema licu.
Ne postoji norma kojom bi se odredila ona vrijednost koritavosti izvedene i lakirane podne plohe koja bi se tolerirala, a iznad koje bi se mogla uložiti primjedba i reklamacija.
Klasični parket od masivnog drva podliježe kontroli dimenzija i oblika u proizvodnji prema normi HRN EN 13226, pri čemu se dozvoljavaju odstupanja navedena u tablici. Taj se parket, međutim, na zgradi brusi prije lakiranja, pri čemu se pretpostavlja izjednačavanje nejednolikosti pojedinačnih daščica u jedinstvenu ravnu plohu, koja se tada površinski obrađuje.
Kako je masivni parket podložan promjenama dimenzija i oblika s promjenama sadržaja vode, do kojih normalno dolazi godišnjim kolebanjima klimatskih uvjeta u prostoru, tako se može dogoditi da se pojavi lagana izvijenost lakirane plohe lica daščica, najčešće po širini, koju nazivamo koritavošću. Mali iznosi koritavosti normalna su pojava i ne predstavljaju veći funkcijski nedostatak drvenog parketa. S obzirom da se masivne daščice na podu nakon ugradnje bruse i egaliziraju, njihova se dozvoljena koritavost pri proizvodnji ne može uzeti mjerom dozvoljene koritavosti po ugradbi na podu.
Slika 3. Koritavost se u laboratorijskim uvjetima precizno mjeri tzv. „T- pristrojem“ i mjernom urom
Za mjeru dozvoljene koritavosti lakirane plohe mogla bi se uzeti vrijednost dozvoljenog odstupanja za višeslojni parket, koji se ugrađuje već tvornički lakiran, prema normi HRN EN 13489. Ta vrijednost iznosi 0,2 %, tj. visina luka izvijene daščice ne smije biti veća od 0,2 % njezine širine.
Dozvoljeno odstupanje od ravnosti po širini lakiranih masivnih daščica na gotovome podu stoga leži u vrijednosti od 0,2 %, tj. sva koritavost ispod 0,2 % širine treba se prihvatiti bez reklamacija. To znači da bi kod parketa širine npr. 70 mm, izdignutih bridova, visina luka manja od 0,14 mm (70 mm x 0,2%) ni po kojoj osnovi ne predstavlja osnovu za prigovor i reklamaciju.
Višeslojni parket, međutim, ima veće zahtjeve na ravnost od klasičnog parketa, jer se njegove eventualne deformacije ne otklanjaju nakon polaganja procesima brušenja, egaliziranja i lakiranja. Višeslojni je parket dimenzijski i oblikovno stabilniji od masivnog parketa, jer su mu daske ukočene ukrižavanjem različitih slojeva po debljini. Stoga su zahtjevi na ravnost višeslojnog parketa veći nego što se to može očekivati od klasičnog masivnog parketa. Tako pretpostavljamo da bi koritavost, koja bi se praktično trebala tolerirati, bila između vrijednosti od 0,7 % (za klasični parket) i 0,2 % (za višeslojni), tj. iznosila bi 0,5 %. Kod parketa iz ranijeg primjera, širokoga 70 mm, visina luka do 0,35 mm (70 mm x 0,5%) ocijenila bi se još prihvatljivom deformacijom, bez potrebe da se podna ploha ponovno brusi i lakira.
Visinu luka moguće je na licu mjesta približno odrediti polaganjem klinolike mjerne letve ili kutnika na bridove daščica i mjerenjem visine luka strojarskim mjernim listićima („špijunima“), kao što je prikazano na slikama 1 i 2. Točne vrijednosti oblika moguće je odrediti samo specijalnom laboratorijskom opremom (slika 3).
Prof.dr.sc. Hrvoje Turkulin
Ovlašteni sudski vještak drvne tehnologije
