Ispitivanje tekstilnih podnih obloga, 9. dio-Promjene dimenzija radi vlage i topline

Tekstilna vlakna imaju svoje zanimljive osobine, baš kao i svi drugi materijali. O tome smo već pisali u početnim tekstovima o tekstilnim podnim oblogama. Tada smo rekli i to, da su neka vlakna osjetljiva na djelovanje vlage i topline. Da bismo utvrdili kako doista utječu na njih, moramo se poslužiti odgovarajućom metodom. Budući da su tekstilne podne obloge sastavljene iz jedne ili više vrsta tekstilnih vlakana, ispitujemo ih u onim oblicima u kakvima ih i koristimo, i to pojedinačno, s obzirom na vrstu vlakna. Standard koji se bavi ispitivanjima podnih obloga s obzirom na vlagu i toplinu naziva se ISO 2551 (u Europskoj uniji naslijedio ga je standard EN 986, a razlike među njima navedene su u nastavku).

Metoda opisana u standardu ISO 2551 prikladna je za sve strojno izrađene tekstilne podne obloge. Temelji se na usporedbi dimenzija tekstilne podne obloge prije njezinog ispostavljanja vlazi i temperaturi koje se mijenjaju, te nakon toga. Za ove nam je svrhe potrebno sljedeće:
– odgovarajući instrument za mjerenje dužine do točno 0,05 milimetara (optički mjerači, mehaničke naprave s mjerilom …);
– staklena ploča, koja bi trebala biti nešto manja od uzorka i ima jedino ulogu potpornja uzorku, kako bi ostao izravnan;
– ventilacijska sušilica s izbušenim, lakiranim policama (temperatura zagrijane sušilice treba biti 60 stupnjeva Celzijusa s dopuštenim odstupanjem od 2 stupnja prema gore ili dolje);
– metalne igle ili druga pomoćna sredstva, kojima možemo označiti referentne točke uzorka;
– posuda s toplom vodom (20 stupnjeva Celzijusa s dopuštenim odstupanjem 2 stupnja prema gore ili dolje). Veličina posude mora premašivati veličinu uzorka za 20 milimetara (u svim smjerovima – po dubini, i po širini), jer uzorak tijekom ispitivanja mora ležati u posudi.

Za ispitivanje nam trebaju tri uzorka veličine 250 x 250 milimetara. Prije ispitivanja treba ih kondicionirati u standardnoj atmosferi. Slijedi mjerenje, kao što je opisano u standardu. Referentne točke označavamo metalnim iglama ili na neki drugi način. Pritom si možemo pomoći odgovarajućim mjerilima i kutnicima, da bi se mjerenje obavilo pod pravim kutovima. Ako je podna obloga izrađena od više različitih slojeva (na primjer, ima podlogu od pjenastog materijala), tada mjerenje uzorka i utvrđivanje referentnih točaka treba obaviti na obje strane – onoj uporabnoj (hodnoj) površini i na podlozi.

HRKorak309_2.inddIspitivanje uzoraka se – nakon utvrđivanja referentnih točaka i mjerenja – obavlja u četiri stupnja:

1. stupanj: Nakon što smo na uzorcima označili referentne točke i izmjerili njihove međusobne udaljenosti, namještamo ih na police u sušilici, prethodno zagrijanoj na 60 stupnjeva Celzijusa (s dopuštenim odstupanjem od 2 stupnja gore ili dolje). Nakon dva sata uzorke uzimamo iz sušilice, a nakon 6 do 7 minuta mjerimo udaljenosti među referentnim točkama.

2. stupanj: Uzorak polažemo tijekom dva sata u posudu s vodom, zagrijanom na 20 stupnjeva Celzijusa (uz dopušteno odstupanje od 2 stupnja gore ili dolje). Zatim ga vadimo iz posude (pazeći da se pritom ne nateže) te ga polažemo između dva sloja upijajućeg papira, čime će se ukloniti suvišak vode. Nakon najmanje 4 odnosno najviše 6 minuta iznova trebamo izmjeriti udaljenosti među referentnim točkama.

3. stupanj: Uzorak se suši u sušilici na temperaturi od 60 stupnjeva Celzijusa (uz dopušteno odstupanje od 2 stupnja gore ili dolje). Kada se osuši uzimamo ga iz sušilice, pričekamo od 6 do 7 minuta te mjerimo udaljenosti među referentnim točkama.

4. stupanj: Uzorak kondicioniramo u standardnoj atmosferi 48 sati, a potom mjerimo udaljenosti među referentnim točkama.

Ispitivanja obavljamo uvijek na tri uzorka i zato su rezultati mjerenja zapravo – prosječne vrijednosti mjerenja izvršenih na sva tri uzorka. Konačni rezultati su udjeli promjene dimenzija po svakom obavljenom stupnju postupka, a njih izračunavamo pomoću jednadžbe, u kojoj se kao l0 obilježava prosječna vrijednost početnih mjerenja, a kao lm prosječna vrijednost mjerenja po svakom obavljenom stupnju. Povećanje dimenzija označavamo kao pozitivnu vrijednost, a smanjenje (krčenje) kao negativnu.

Posve jednaku metodu opisuje i standard HRN EN 986:2008, pri čemu naglašava njezinu uporabu kod tekstilnih podnih obloga u obliku ploča dimenzija 500 milimetara ili manje, ili više od 500 milimetara. U potonjem slučaju treba izrezati uzorke iz podne obloge u dimenzijama od 500 milimetara ili manjima. Veličina uzoraka po ovom standardu, dakle, odgovara veličini ploča podne obloge, odnosno oni ne bi trebali biti veći od 500 x 500 milimetara.

Prema klasifikaciji opisanoj u standardu HRN EN 1470:2008 postavljaju se glavne zahtijevane dimenzijske promjene iglanih podnih obloga (bez vlakana):
– stezanje (krčenje): £ 1,2 posto u svim smjerovima,
– produženje: £ 0,5 posto u svim smjerovima.
Dodatni zahtjevi koje navodi standard s obzirom na promjene dimenzija u vlažnim uvjetima su sljedeći:
– krčenje:£ 0,8 posto u svim smjerovima,
– produženje: £ 0,4 posto u svim smjerovima.

Uz sve navedene standarde treba još spomenuti i ISO/PAS 17984. Taj standard navodi četiri metode pomoću kojih utvrđujemo promjene dimenzija kod svih strojno izrađenih tekstilnih podnih obloga (zajedno s pločama) pod utjecajem topline, vode te kombinacije topline i vode. Zadnja metoda opisuje utvrđivanje ravnosti rubova. U nastavku su opisane prva i druga metoda, dok treća u cijelosti odgovara postupku ispitivanja opisanom u standardu ISO 2551.

Prije no što se prihvatimo ispitivanja, potrebno je uzorke, koji ne smiju biti manji od 450 x 450 milimetara, kondicionirati u standardnoj atmosferi barem 48 sati, odnosno sve dok ne dosegnu stalnu masu nakon vaganja u intervalima od tri sata. Mjerenje pojedinih dimenzija uzoraka obavljamo pomoću aparata za mjerenje bočnih dužina ploča (po standardu ISO 13747), što smo opisali u prethodnom članku. Nakon mjerenja, uzorci su pripremljeni za ispitivanje.

1. metoda – utvrđivanje promjene dimenzija nakon ispostavljanja podne obloge toplini: Uzorak polažemo na police u sušilici, prethodno zagrijanoj na 60 stupnjeva Celzijusa (uz dopušteno odstupanje od 2 stupnja gore ili dolje). Nakon 24 sata uzimamo ga iz sušilice te polažemo u desikator ili neku njemu sličnu komoru, dok se ne ohladi (slika br. 1). Kad se temperatura uzorka spusti do 20 stupnjeva Celzijusa (dopušteno odstupanje od 2 stupnja gore ili dolje), uzorak se vadi iz desikatora te mu se mjere dimenzije pomoću aparata za mjerenje bočnih dužina. Nakon mjerenja opet kondicioniramo uzorak do stalne mase, iznova mu potom mjereći dimenzije.

HRKorak309_2.inddSlika br. 1: Desikator

2. metoda – utvrđivanje promjene dimenzija nakon što se podna obloga ispostavi utjecaju vode: Uzorak polažemo na tvrdu ploču s izbušenim otvorima, i to hodnom površinom okrenutom prema gore pa sve zajedno potopimo u posudu s vodom, u koju smo umiješali kiselo sredstvo (0,5 grama na litru). Voda se zagrijava na 20 stupnjeva Celzijusa (uz dopušteno odstupanje od 2 stupnja gore ili dolje). Uzorak ostavljamo u vodi dva sata, a potom ga podižemo iz posude (najbolje je to učiniti zajedno s pločom, kako se uzorak ne bi rastegnuo). Sada treba pričekati približno 5 minuta da iz njega isteče suvišak vode te mu se mjere dimenzije pomoću aparata za mjerenje bočnih dužina. Nakon mjerenja ga iznova kondicioniramo do stalne mase, kada mu iznova trebamo izmjeriti dimenzije.

Za mjerenje dimenzija pod utjecajem topline odnosno vode koristimo tri uzorka. Konačno mjerenje je prosjek dobiven iz tri obavljena mjerenja, pri čemu kao rezultat navodimo promjenu dimenzija u postocima.

Izvanr. prof. dr. Urška Stankovič Elesini
dipl.ing. tekstilne tehnologije