Na istočnoj strani Dunajske ceste, još donedavna zvane Titovom, a još prije toga Tyrševom te još ranije – također Dunajskom, otprilike stotinjak metara sjeverno od željezničkih kolosjeka, prema unutrašnjosti se širi za ljubljanske razmjere veliki kompleks Ljubljanskog sajma, ranije – Gospodarskog sajma.
Ubrzo nakon podizanja osnovnih zgrada na sajmu (1954.–1958.), što je bilo djelo skupine arhitekata – Branka Simčiča, Ilije Arnautoviča, Milana Miheliča i drugih, ispod obeliska i uz rub Dunajske ceste postavili su još i smjelu gljivastu konstrukciju te je opremili staklenim valjkom. Zbog oblika same konstrukcije Ljubljančani su joj nadjenuli ime Jurček (1960.), a ona je djelo arhitekta Marka Šlajmera.
Milan Mihelič je kompleks još dopunio izložbenom dvoranom na sjevernom rubu kompleksa i to tako, da je nekako u produženju Simčičeve kupolaste dvorane u pravcu sjevera izgradio još paviljon C (1964.–1966.). Tu su se održavali brojni sajmovi, od kojih su naročito dobro posjećeni sajmovi elektronike, namještaja, mode te vinski sajmovi, a naravno – i ostale športske i kulturne priredbe.
Od sredine šezdesetih godina 20. stoljeća kao da se – zbog sve većih potreba za novim izložbenim prostorima, ugostiteljskim uslugama i drugim sadržajima – izgubio osjećaj za kvalitetno i plansko širenje sajma. Kompleks se počeo gušiti u pravoj mješavini kojekakvih provizorija, šatora, koliba i šatri, tako da su ga tek prije kratkog vremena – uz ulaganje velikoga truda – očistili od onoga najgoreg. Sada opet nalikuje izložbenom prostoru. Očito je da nadležni barem u zadnjem desetljeću zamjećuju kako se zanimanje za velike sajmove smanjuje pa se zato postavlja pitanje i vlasniku sajma – Gradskoj općini Ljubljana, a i upravljačima i organizatorima sajamskih priredbi: kako dalje. Još prije deset godina mislili su da Ljubljanski sajam treba odavde iseliti te ga premjestiti i nanovo organizirati na prostoru onkraj južne ljubljanske obilaznice. No, čini se da radi opadanja sajamskih djelatnosti ova selidba nije više aktualna. Bilo kako bilo, gotovo pedeset godina je upravo prostor Gospodarskog sajma bio jedan od najaktivnijih i najbolje posjećivanih ljubljanskih prostora, pozornica i do danas nezaboravnih športskih drama, velikih glazbenih događanja i – neka se ne zaboravi – mjesto emitiranja prvih javnih televizijskih prijenosa u Sloveniji.
Srednjovjekovna Ljubljana većinom se prehranjivala proizvodima uzgojenima na Ljubljanskom polju, to jest u obližnjim selima oko Bežigrada – u Stožicama, na Ježici, a stizali su, naravno, i iz Šiške, kao i drugih mjesta. Za potrebe tih ljudi – najkasnije u kasnom Srednjem vijeku – prvo je bila izgrađena crkva Sv. Krištofa, tik uz istočnu stranu Dunajske ceste, koju su početkom 18. stoljeća zamijenili onom baroknom. Kada se započelo s opsežnijim građevinskim radovima u 18., a još više u 19. stoljeću, mnoge su od njiva morale nestati zbog većih ili manjih šljunčara, kojih je oko Bežigrada bilo dosta. Čitav taj širi ravničarski prostor, kao što se vidi, nije osim crkvice podnosio većih zidanih zgrada. Pa i u samom imenu Bežigrada mogli bismo naslutiti utvrđeno zdanje kod današnje ulice Bežigrad, u koje su se pred opasnostima od turskih najezdi povlačili stanovnici iz okolice. Drugo razjašnjenje imena proizlazi iz naziva turskog velmože – bega, koji je navodno – prilikom jedne od opsada Ljubljane u 16. stoljeću – ovdje dao podići utvrdu.
Ubrzo nakon velikog potresa 1895. godine, uređenja Bežigrada prihvatio se arhitekt Maks Fabiani, a za njim i Plečnik. On je za napušteno groblje prvo predložio da se uredi kao dječje groblje, a malo zatim podizanje Hrama slave, veličanstvene crkve, slovenskog Panteona, posljednjeg počivališta znamenitih Slovenaca. No, povećanje broja stanovnika Bežigrada nagnalo je nadležne na osnivanje župe Sv. Krištofa. Uz staru crkvicu je Plečnik 1934. godine dozidao novu lađu sv. Ćirila i Metoda, a dvije godine potom je biskupija, koja je bila vlasnik zemljišta sa grobljem, nešto istočnije od središta crkve počela zidati monumentalno Baragovo sjemenište, i to prema Plečnikovim nacrtima. Međutim, kada je 1941. godine započeo Drugi svjetski rat, sjemenište je bilo izgrađeno tek možda do svoje dvije trećine. Ni do današnjih dana nije dovršeno, niti se ikada koristilo, a posmrtni ostaci značajnijih pokojnika pohranjuju se na groblju u obližnjoj kolonadi i u parku Navje.
Gospodarski sajam je od trenutka svojega nastajanja obavljao iznimno značajnu zadaću; usto, bio je namijenjen i održavanju 6. kongresa Komunističke partije Jugoslavije. Arhitekt Branko Simčič namjeravao je očuvati crkvu Sv. Krištofa i Plečnikovu nadogradnju usred nastalog velikog trga, ali nije uspio sa svojim zamislima. U to vrijeme nije bilo suživota za Crkvu i Partiju. Ipak, dopustili su da se Plečnikov dio iznova postavi kod Vodovodne ulice. Crkva je preživjela; očito je, da će i ostati na svome mjestu. No, budućnost Gospodarskog sajma još uvijek je – neizvjesna.
Peter Krečič